NIKADA NE ZABORAVI HOLOKAUST I GENOCID U BOSNI I SREBRENICI

RODNA GRUDA

Najljepši je na svijetu svoj rodni kraj

07.04.2009.

VJERONAUKA NAŠA

Nijaz SALKIĆ

Živahnost u prenošenju znanja


Bismilla hirrahman nirrahim

Iz kale lukmanu libnihi ve huve jeizuhu ja bunejje la tušrik billahi inneš-širke  le zulmun azim. ja bunejje ekimis-salate   ve’mur bil mea’rufi venhe anil munkeri vasbir ala maaa esabeke, inne zalike min azmil umur.

Kad Lukman reče sinu svome, poučavajući ga O sine moj, ne smatraj druge Allahu ravnim, mnogoboštvo je zaista, velika nepravda“. “O moj sinko, obavljaj namaz i traži da se čine dobra djela, a odvraćaj od hrđavih djela i strpljivo podnosi ono što te zadesi“. U suri TAHA Allah dž.š. zapovjeda: “Naredi čeljadi svojoj da obavljaju namaz i ustraj u tome“.

Danas govorimo o vjeronuačnom času ili sahatu kao velikom doživljaju. Odavno je poznato da je jako važno za učitelja da posjeduje znanje a važnije od toga je da ima dar i sposobnost da to znanje prenese na učenike. Dešava se da imamo savršenog alima a lošeg predavača i prosječnog predavača sa izvanrednim darom prenošenja znanja na učenike.  Postoje naravno i učeni profesori, nastavnici i muallimi koji posjeduju oba šarta, znanje i vještinu prenošenja znanja.  Sada bi trebalo da taj idealan spoj kod učitelja, znanje i vještina prenošenja znanja,  dobro funkcionira, pa da se učenici okoriste od takvih predavača.


 

Šta to fali?

 

Treba znati da Učitelj prenosi znanje i mudrost na učenike, znači, on je neka vrsta transmisije, jedna vrsta užeta za koju će se privezati, prikačiti učenici u toku nastavnog sahata. Slušatelji, učenici i studenti, da li su oni  spremni ili ne? Primjer čaše sa šupljim dnom, koliko god vode točiš,  puniš, iscuriće. Čaša će ostati prazna, nešto tu fali. Tako je sa učenicima, koji moraju svoje »diskove« dobro pripremiti za zapisivanje, svoj mozak očisiti od svega što ih ometa da se maksimalno uključe u nastavni proces. Neće lahko ići ako nisu spremni, otvoreni, ako nemaju povjerenja u predavača, ako nisu pripravljeni da prime znanje. Pored onih ustaljenih, metodičkom postupaka u organizaciji sata, izboru  metoda, didaktičkih principa i nastavnih sredstava u radu muallima bitnu ulogu ima entuzijam i motivacija za rad koji proilaze iz njegove opredijeljenosti pozivu koji je i Muhammed a.s. sa velikom ljubavlju obavljao. Važna karika uspjeha  učitelja-muallima leži u njegovoj disciplini u redovnom održavanju vjeronauke u zakazano vrijeme. Ipak…..

 

 

Svaki vjeronučni sahat je doživljaj više

 

Islamski pedagozi smatraju da vjeronauku ne treba strogo tretirati kao školski predmet, nego je više osmisliti kao vjerski doživljaj sa intimnim osjećajem imana u srcu, a ona se najljepše doživljava uz prijatnog i vedrog muallima na vjeronauci. Muallim će na svaki čas doći nasmijan, lijepo obučen, namirisan, pun energije, spreman svakog trena da pohvali učenika, da ga nasmije, razvedri, priupita za zdravlje, za školu, za roditelje, ime, prezime i sport kojim se učenik bavi. Gradivo koje predaje ne smije biti opterećeno unaprijed zacrtanim klišejima, normama, standardima i šablonima. Svaku temu učitelj treba da ispriča poput bajke. Kao priču, zaneseno, čustveno i emotivno. Kada primijeti dosadu kod učenika treba odmah ubaciti kakvu šalu, ilahiju ili da mu učenici nešto vedro ispričaju o sebi, svom životu ili školi. Samo na taj način će vjeronauka biti stalno “in”, moderna, draga, lijepa, vedra i u trendu. Sa iskrenošću do sebe i iskrenošću do učenika, postižu se dobri rezultati i uzajamno poštovanje, povjerenje do učitelja i zajednice. Od dobrog učitelja izlaze dobre generacije učenika i zdrave osobe i ličnosti. Dobar učitelj poslije svakog sahata, časa sam osjeti jeli uspio prenijeti znanje ili je “promašio.



Divno li je i ponosno, biti učitelj sa dušom.


 

07.04.2009.

DUŠA DRAGA, DUŠO MOJA, DUŠICA DIO 2.

Nijaz SALKIĆ

 

«Ja ne pravdam sebe, ta duša je sklona zlu, osim one kojoj se moj Gospodar smiluje. Gospodar moj zaista prašta i samilostan je.» (Sura Jusuf: 53. ajet)

 

 

 

2. Poroci koji pripadaju srdžbi (Gadab)

 

      Ljutnja ili srdžba je teško kontrolisano stanje duše i tijela. Ma koliko čovjek pokušavao da kanališe i kontroliše svoje ponašanje, osjećaje, misli, izlive ljutnje, ipak se desi da ponekad svi ti mehanizmi popuste i otkažu. Popuštanje kontrole osjećaja i postupaka, mentalni stručnjaci nazivaju bolešću, neuravnoteženošću, psihopatijom, konfuznim stanjem, šizofrenijom i raznim drugim imenima. Srdžba ke zaista loš saveznik, nepostojan drug i veliki neprijatelj srcu, razumu i tijelu. Pročitajmo i proanalizirajmo zajedno studiju »Poroci duše – nefsa« od čuvenog islaskog učenjaka Ebu Hamida Muhammeda -  El Gazalija.

 

          Allah (dž.š.) je obdario čovjeka instiktom (nagonom) za samozalaganje da bi se zaštitio od spoljnih i unutrašnjih uslova koji teže da ga unište. Ova obdarenost je suštinska za čovjeka. Ali ona mora biti pod kontrolom religije (vjere) i vođena razumom u umjerenost, a sve u cilju da bi postala vrlina. Nedostatak ili pretjeranost samozalaganja čine čovjeka neuravnoteženim. Osoba koja nema samozalaganja nema ni samopoštovanja. Potcjenjuje ga kako visoko tako i nisko. Međutim, jedan čovjek koji pretjeruje u samozalaganju (samozaštiti) gubi samokontrolu i zbog toga je nemoćan da razlikuje dobro od zla. Prepoznatljivi znaci srdžbe su kada kada se čovjek opaše zaštitnim mehanizmima kao oklopom u cilju bojazni da mu neko ne otme kuću, stan, hranu, posao,  ili ga liši stečenog luksuza, privilegija u društvu na poslu. U tim momentima osobe navuku ljutnju na sebe i zauzmu čudno ponašanje baš kao divje zvijeri kada primijete da će im neko oteti plijen. ada neko nije u stanju da da oduška svojoj ljutnji ona se pretvara u zlobu (mržnju) prema drugoj osobi.

 

          Najniži stepen zlobe (mržnje) pokazuje se kroz nezadovoljstvo sa drugim čovjekom, izbjegavanju vršenja ibadeta sa njim i izbjegavanju njegovog vođenja pravim putem. Dešava se da ljudi neće da dolaze u džamiju samo zbog toga što ime se ne sviđa visina imama, mršavost ili debljina, boja glasa ili način govora hatiba ili imama. Sve ovo degradira (smanjuje stepen) zlobnog čovjeka u Allahovim (dž.š.) očima, premda on aktualno nije griješnik. Zbog toga, osoba ne bi trebala da iskazuje svoju odbojnost prema nekome, ili da pokuša zazirati od nekoga čijem se ponašanju ima šta zamjeriti. Radije bi morao biti pristojniji u odnosu prema osobi koju želi da učini boljom.

 

 

 Krajnje čovjekovo boravište je mezarska jama.

 

 Sadašnji svijet je samo prolaz. Sa ovog svijeta čovjek mora ponijeti samo ono što mu je neophodno za budući. Nepotrebne stvari će biti teret za njega. Odrekni ih se i njihov gubitak neće izazvati ljutnju. Razmisli o posljedicama svoje ljutnje prema svima onima koji su povezani sa tobom. I opet, razmisli o nevoljama i teškoćama koje ćeš stvoriti na svijetu svojom ljutnjom. Predmet tvoje ljutnje će postati tvoj neprijatelj. Razmisli o izrazu nezadovoljstva na licu protivnika i shvati da i ti kada si ljut izgledaš tako ružno kao i on. Pokušaj da zamisliš izraz lica učenog čovjeka, mudrog čovjeka, i poslanika. Pomisli na divne posljedice opraštanja i uzdržavanja.

 

 

 

a) Poroci vezani za ponos taština

 

     Ljubav za bogatstvom i ljubav za položajem Ljutnja, zloba, zavist,  imitiranje i nastojanje da se  neko  nadmaši, probude se u čovjeku kada on nije u posjedu onoga što želi. Ponos i taština, sa druge strane, se javljaju kada čovjek obezbjedi te predmete. Ponos je osjećaj nadmoćnosti nad drugima, a taština je divljenje samom sebi. Ponos može biti subjektivan i objektivan. Subjektivan ponos je nečiji običaj, a objektivni ponos je akcija koja ishodi iz ovog običaja. Smatrajući sebe nadmoćnijim nad ostalim, neko osjeća zadovoljstvo i sklon je da bude hvaljen. Čak i učeni ljudi, oni koji mnogo ibadete i koji su privrženi vjeri rijetko su oslobođeni od toga. Postoje dva zla koja su posljedica ponosa: odbijanje prihvatanja istine i preziranje druženja.

     Najgori oblik ponosa je onaj koji ne dozvoljava nekome da stekne znanje i da prihvati istinu. Bilo je ponosnih ljudi kao Faraon i Nemrud koji su izazivali Allaha (dž.š.) i odbijali da priznaju poslanike. Njihov ponos je posljedica neukosti i buntovništva. Kao posljedica krajnje taštine je neposlušnost Božijim zapovjedima zbog čega tašt čovjek kada čuje istinu od drugog čovjeka, ne prihvata je, zbog svog ponosa i počinje da joj se suprostavlja. Obično, ponosan a tašt čovjek smatra sebe nadmoćnijim od drugih i gleda na ljude sa visine. Ova vrsta ponosa je, u svakom slučaju, veoma loša. Stvarni ponos, veličina i čast pripadaju samo Allahu (dž.š.); pripisujući ih sebi čovjek pokušava izjednačiti sebe sa Allahom (dž.š.) i tako Ga uvrijediti. Samo onaj čovjek koji vjeruje da ima neke kvalitete savršenstva smatra sebe nadmoćnijim od ostalih. Savršenost može biti vjerska i svjetska. Učen čovjek je veoma sklon da osjeća ponos. On potcjenjuje druge i očekuje počast od svakoga. Oni koji ibadete i koji su dosljedni u tome stvaraju jedan utisak u svijesti ljudi, oni očekuju da budu poštovani. Oni gledaju na sebe kao na spašene, a na druge kao na izgubljene. Ponos uništava u njima strah od Allaha (dž.š.) i čini njihovo djelovanje jalovim. Taj ponos se ispoljava u njihovim riječima i djelima, ponekad samo u djelima.

 

 

 

b) Ponos se pokazuje u čovjekovom ponašanju,

 

      izražavanju i djelovanju, pokazivanju, govoru…. Neko to može pokazati svojim licem, gledajući krajičkom svojih očiju, svojim glasom, načinom hoda, sjedenja ili govora. Neki ljudi pokazuju svoj ponos na sve ove načine, neki kroz neke od njih. Drugi opet pokazuju svoj ponos kroz neke od ovih načina a svoju poniznost kroz ostale. Tako postoje ljudi sa različitim navikama. Neki vole da drugi ljudi stoje pred njima i da ih služe. Neki ne vole da idu u džamije, tekije i da sreću druge, iako mogu naučiti neke dobre stvari od njih. Neki ne vole da drugi sjede blizu njih. Neki ne vole da urade ni najobičnije stvari svojim rukama. Isto tako, ponos i poniznost se mogu pokazivati i u (pod)nošenju. To je poniznost u podnošenju prebacivanja i nanošenja šteta od strane drugih. Poslanikov život je model (primjer) poniznosti. On se mora slijediti (oponašati).

 

 

Liječenje lažnog ponosa (kibura)

 

       U poznavanju Allaha (dž.š.) i samog sebe u potpunosti će pokazati da je čovjek bespomoćno stvorenje, i da ponos (kibur) dolikuje samo Allahu (dž.š.). Treba se razmišljati o čovjekovom stvaranju. Kada neko upotpunosti spozna svoju ličnu prirodu, rnoraće da radi protiv djela koja su u suprotnosti sa ponašanjem koje uzrokuje lični ponos, sve dok se ne navikne na poniznost. Kvaliteti njegovih predaka ne smiju ga također učiniti ponosnim (kiburli), ako je sam lišen od njih. Neka razmisli o početku kao i o kraju svojih predaka. Ako je ponosan na svoju ljepotu, neka razmisli kako je pun nečistoća iznutra. Ljepota je prolazna. Magarac, vo ili slon su jači od čovjeka. Čak i mala bolest oduzme čovjeku snagu. Snaga, zato, nije stvar na koju treba biti ponosan. Bogatstvo, prijateljstvo i broj sluga su također nepostojane stvari. Lahko se gube. Bogatstvo može biti pokradeno. Prijateljstvo moćnog čovjeka ne može biti pouzdano. Kralj može biti zadovoljan sa lošim stvarima i postati ljut na dobre stvari. Znanje je pohvaljeno od Allaha (dž.š.), ali su i odgovornosti koje ono nosi velike. Čovjek koji zna, a zatim počini neki grijeh dobija veću kaznu nego neuk čovjek. Radi toga, učen čovjek treba da se boji Allaha (dž.š.) i ne treba da je ponosan na svoju učenost.

       Iako poznavanje sebe nije dovoljno da se izliječi ponos, ipak je neophodno da se bude svjesno stanja kibura, jer bez te svijesti čovjek ne bi ni pokušao da ga liječi. Postoji nekoliko pokusa kojima se otkriva nečiji skriveni ponos; ako se neka osoba svađa sa nekim i kasnije otkrije da je ovaj drugi bio u pravu, ali smatra teškoćom i neugodnim da prizna istinu i da se izvine protivniku, onda sigurno ima ponosa (kibura) kod njega. Lijek je javno priznati istinu i izvinuti se protivniku. Zatim, ako se čovjek nađe u društvu sa sebi jednakim i osjeća neugodnost da im da prednost nad samimsobom, on pati od ponosa. Lijek je da sjedne sa njima u poniznosti. Zatim, ako neko smatra neugodnim da prihvati poziv od nekog siromaha, ili da ode na pijacu za svog siromašnag druga, ili da donese stvari za svoje ukućane ili za svoje prijatelje, on je ponosan. Poniznost je način izmedu ponosa i sramote. Allah (dž.š.) voli umjerenost u djelovanju.


Literatura: Poroci duše - nefsa - Ebu Hamid Muhammed El Gazali

 

Nastaviće se!
06.04.2009.

NAŠ HAL I AHVAL

Nijaz SALKIĆ

Dijaspora (starogrčki διασπορά = rasutost, rasprostranjenost) označava od druge polovine 20. vijeka skupinu ljudi ili etničke grupe, koje su pod pritiskom sile napustile svoju tradicionalnu etničku domovinu i nastanile se po cijelom svijetu. Pojam dijaspora može istovremeno označavati i status manjine, na primjer određenih vjerskih skupina. (Wikipedia)

 

Dijasporski hal se može sabrati u dvije riječi rad i jad. Dijasporci su do agresije na BiH većinom bili ekonomski migranti, ljudi što su napuštali svoj vatan i toprak, trbuhom za kruhom. Poslije agresije je krenuo drugi val naših ljudi, sada prisilno otjeranih sa svog praga. Od jučerašnjih domaćina, ponosnih Bošnjana, čestitih domaćica i hanuma naši ljudi postadoše iseljenici što se raseliše po cijeloj Evropi, Americi i Australiji.

 

 

Vrijedan je naš narod

 

Našeg čovjeka gdje god hoćeš baci on će se dočekati na noge i na ruke. Dobri Bošnjani i Bošnjanke su brzo uhvatili ritam i ovladali situacijom, uklopili su se u društvo, našli posao i skućili se. Danas su djeca naših Bošnjana na svim svjetskim radilištima, školama i fakultetima. Ako nisu inženjeri i poslovođe, jesu posigurno sa nekom dobrom diplomom.

 

 

Bosna je podaleko

 

Kada domovina dobrom Bošnji naumpadne. On se hlati telefonske slušalice i pozove u svoju Bosnu. Ako su mu roditelji živi, ne žali on ni po dva sahata govoriti u onu slušalicu baš kano nekome na uho, gestikulišući i mašući rukom kao da pred sobom vidi roditelje. Nazove Bošnjo  i braću i sestre, ne žali on para jer za Bošnju nema brata i sestre dok ne rodi majka. A kad se poželi sevdalinke ili naše pjesme i igre, Bošno ti napravi sijelo i serbez se izigra i ispjeva.

 

 

Fuadova sevdalinka

 

Fuad Bašić je stari sevdalija. Došao je u Velenje iz rodnih Humaca kod Čelića, bome podavno, toliko davno da je postao djedo i već velike unuke je stekao. Fuad je sa svojih 10 prstiju zaradio penziju a nedavno je na jednom sijelu i pjesmu zapjevao. Pjesma je zato i ispjevana da se njome prisjetimo rodnog kraja i svog zavičaja

 


05.04.2009.

MUNARE – SVJETIONICI NA PUTU DŽENNETSKOM

Priredio: Nijaz SALKIĆ

 Munara ili Minaret (arapski: منارة ili češće مئذنة ) je jedinstven arhitektonski element mesdžida-džamija. Obično je visoka, mnogo veća od ostalih dijelova džamije, sa lukastom krunom na vrhu. Najčešće je napravljena kao samostojeća struktura.

 

Munara kroz historiju

Munara gotovo da nije ni postojala u početnom periodu islama. Zna se da je prva džamija (mesdžid) bio onaj u selu Kubba, nedaleko od Medine, danas predgrađe Medine i nije imala munaru.  U nekim od najstarijih džamija, kao što je Velika džamija u Damasku, neki tvrde da su munare izvorno služile kao osmatračnice, osvjetljene bakljama. U zadnje vrijem, osobito otkad Balkanski muslimani baštine islam, glavna funkcija munare je da osigura visok položaj odakle bi mujezinov glas što dalje čuo.

Pouzdano se zna (zabilježeno hadiskom predajom) da je prve ezane, tj. vjerski poziv na namaz, učio Bilal r.a., jedan od istaknutih ashaba i prvih muezina, iz prostog razloga što je imao jak glas kojeg je trebalo čuti što više ljudi na što većoj udaljenosti. Zbog toga se već tada upotrebljavao uzdignutiji prostor kako bi glas mujezina dopirao što dalje. Naravno, razmatrajući taj prvi period možemo govoriti samo o naznakama postojanja munare, međutim, sasvim je bilo normalno očekivati da se jedan takav arhitektonski elemenat razvije unutar kasnijih stilskih pojava kod muslimana širom islamskog svijeta.

Munara je zbog svoje specifičnosti oduvjek bila izazov arhitektama koji su u njoj vidjeli ne samo funkcionalno rješenje što adekvatnijeg poziva na namaz, već i simboliku postojanosti, stamenosti, uzvišenosti, idealizma, stremljenja ka duhovnom, istaknuti znak islama kojeg možemo prepoznati sa velike udaljenosti. Munara je zbog toga još u ranim periodima islama postala neodvojiv dio džamije i istaknut civilizacijski znak islamske arhitektonske prepoznatljivosti.

 

Tumačenja i tajnovitosti munare

Tokom vremena, mnogi su pokušavali da munari dodijele brojna skrivena, dublja značenja. Izato nije ni čudo da su se munare predstavljale kao kapije između zemlje i neba, kao elif - arapsko slovo, koje izgleda kao uspravna linija, i stremi ka nebesima, ili kao prst tewhida - odnosno ispruženi prst kojim muslimani "išaretom" prikazuju jednoću Uzvišenog Allaha.

 

Najviše munare

Najveća svjetska munara je munara džamije Hasana II, u Kazablanki, Maroko. Visoka je 210 m. No, izgleda da neće tako dugo držati tu "titulu", jer dvije munare koje se grade u Teheranu bi trebale iznositi čitavih 230 m.

Najviša munara od cigle je Kutub munara, locirana u Delhiju, Indija. Pod zaštitom je UNESCOa.

 

Sastavni dijelovi munare

U osnovi, munare se konstruišu od tri dijela:

Osnova 

Obično se zemlja na kojoj počivaju munare kopa dok se ne dođe do tvrđeg materijala. U to se onda postavlja šljunak kao osnova, a rijetko se gradi direktno na zemlji.

Osovina 

Osovine munare su produženog tijela, obično poligonalnog, cilindričnog ili konusnog oblika. Stepenice koje se nalaze unutra su kružne, obično u smijeru suprotnom od kazaljke sata.

Galerija 

Balkon-šerefa koji se nalazi na gornjem dijelu, odakle mujezin poziva na namaz. Češće se u bosanskom jeziku označava kao šerefe. Prekrivena je dekorativnim ciglama, mozaicima i ornamentima.

 

Stilovi munara

Postoji nekoliko prepoznatljivih svjetskih stilova gradnje munara:

Turska - iz perioda otomanske imperije

Osovina je poligonalnog oblika, sa jednim ili više balkona. Krov je konusnog oblika.

Egipat (od 7. vijeka) /


Sirija (do 13. vijeka) 

Male kvadratne kule na četiri ugla džamije.

Irak 

Samostalne konusne munare okružene spiralnim stepenicama.

Egipat (15. vijek) 

Osmougle. Imaju dva balkona, pri čemu je gornji manji od donjeg.

Perzija (17. vijek) 

Dva para tankih tornjeva sa bočnih strana ulaza u džamiju. Završene prekrivenim balkonima i obložene plavim pločicama

U Bosni i Hercegovini je prepoznatljiv otomanski stil gradnje munara, što je razumljivo iz razloga viševjekovne okupacije Bosne i Hercegovine od strane otomanske imperije. U novije vrijeme, naročito poslije agresije na Bosnu i Hercegovinu, sve je veći uticaj drugih kultura, te se grade munare u raznolikim stilovima.

 

Naša stvarnost

Stari dobri muslimani širom svijeta su u ime Uzvišenog Allaha gradili i podizali džamije i munare.  Gradili su ih iz ljubavi i bogobojaznosti da im džamije i munare budu otkup za grijehe na Danu suda. Dobri ljudi i vjernici su gradili a divljaci i neljudi su rušili i razarali bogomolje. I naši dobri preci, stari dobri Bošnjani podizahu džamije i munare a komšije preko Save, Une, i Drine ih rušiše i pališe svakih 50-tak godina. Ipak, džamije i munare se obnavljaju i ponovno podižu. Negdje nam uspijeva obnoviti i podići bogomolje a negdje to teže ide, ali saburiti treba i moliti Stvoritelja za pomoć, i biće.

Upamet!

Služio sam se sadržajem sa »Wikipedie«

04.04.2009.

SAMO ZA VAS IŠČITAVAMO STARE KNJIGE – DIO 27.

Priredio: Nijaz SALKIĆ

 

ANTUN HANGI  - ŽIVOT I OBIČAJI MUSLIMANA

 

Hurmice, gurabije i đunlari





 Hurmice su kolačići od kuruznoga brašna, jaja i šećera. Kada su hurmice pečene, zaliju ih medom ili ih pospu šećerom. Hurmice osobito rado jedu muslimanske žene i djevojke i nose ih jedna drugoj kada u babinama leže. Isto tako prave i gurabije. Najskuplji i najbolji kolači jesu đunlari, a prave ih ovako: uzmu dvadeset do trideset jaja i mute ih dva do tri sata, dok se ne pretvore u gustu, tvrdu pjenu. Kada je pjena gotova, uspu je u najfinije pšenično brašno pa se to dobro promiješa. Sada se u kakovoj posudi rastopi nešto masla, pa kada bude dobro vruće, meću priugotovljeno tijesto kašikom u vrijuće maslo i tu se ispeče. To je jelo slično i po obliku i po okusu našim uštipcima, ali je mnogo tečnije od uštipaka. I đunlare jedu samo u bogatijim kućama, ponajviše u svečane dane i kada su kakovi odlični gosti na ručku, jer ne samo da je to jelo dosta skupo, nego traži i vrlo mnogo posla. Kada žene prave pjenu za đunlare ne vole da ih ko gleda, jer ako se dobra pjena ne načini, misle daje onaj svojim očima jaja urekao, jer i jaja spadaju među one tvari koje se dadu vrlo lako ureći.

 

 

 


Halva, halvedžije i Arnauti


 Osim ovoga prave naši Muslimani vrlo mnogo mesnih i drugih jela, pita i kolača, ali da se ovo pisanje ne pretvori u kakav muslimanski »Kochbuch« završujem, pa ću samo još nešto reći o halvi, jer je ona najmilije jelo i poslastica muslimanskoj djeci. Halva je dvostruka: tvrda i meka.



Meku halvu prave i naše Muslimanke, a tvrdu produciraju samo Arnauti, koji dolaze u Bosnu i Hercegovinu da halvom, buzom, salepom, kadaifom i pečenim bademima koji novčić zarade. Tvrda je halva bijela kao snijeg, a prave je od škroba, brašna, meda ili šećera, jaja i mlijeka. To se sve miješa u velikom kazanu, dok bude tvrdo da se jedva rezati može. Kada je halva gotova, metne je Arnautin sa drugim kolačićima i šećerlamama na glavu i nosi je po gradu. Interesantni su ti naši halvedžije ili halvadžije, pa premda nijesu Bošnjaci, reći ćemo i o njima koju, jer su oni markantna lica u bosanskim čaršijama i sokacima, misliš nešto bi manjkalo da ih nema.



Na glavi našega halvedžije njiše se velika okrugla daska, koju on zove tabla, a na njoj je halva, kadaif, šećerlame i kolačići. U jednoj ruci drži on drvenu posudu, punu reske buze, a u drugoj mu je kotlić sa žerom, a nad žerom, kao i u naših kobasičara, posuda u kojoj se puši gusti, slatki salep. Od rane zore, a i prije nego je sabah zaučio, pa do kasne večeri, hoda on po gradskim sokacima pa mami djecu poklicima: »Halve, halve!«, a djeca se kupe oko njega i plaćaju mu svoj obolus.

Između sedam i osam sati ujutro sigurno je pred školskim vratima jer su đaci njegove najbolje mušterije. Osobito je unosan mjesec Ramazan. Onda on hoda cijele noći po sokacima, zalazi u kahve, na dućane i na sijela, gdje se muškarci sastaju, i prodaje svoju robu. Novčić za novčićem pada onda u njegovu kesicu, sve mu se lice od dragosti smiješi.

 

 

Sofra, bezofra i meleći što drže sofru


 Kada naši Muslimani naume da blaguju, posjedaju oko sofre. Sofra je okrugao, jedva jednu stopu visok stol od prostoga drveta, a leži na dvjema daščicama koje su duge kao što je i stol dug, ili na trima drvenim nožicama. Pod sofru prostru besofru, plahtu, da mrvice na zemlju ne padaju i sad istom sjednu da blaguju.



U siromašnim kućama sjede svi na goloj zemlji, a n bogatijim na ćilimima. Prije ručka ili večere svaki si opere ruke i usta, a onda tek jedu. Jelo nose u velikim plitkim zdjelama, demirlijama,''i koje su skoro tako velike kao i stol. Dok jedu, malo govore, a najbolje je da šuteći ono Božijeg dara potroše. Naši Muslimani vjeruju, naime, da meleći, anđeli, sofru na rukama drže dok oni jedu, i zato je sramota i grjehota da se u njihovoj prisutnosti pjeva ili galami. Za jela piju vodu ili limunadu, a poslije jela gorku katu i puše duhan.


Hizmećari oko sofre leđen, pešćir, kahva i tutundžije


 Kada su u kući gosti, posjedaju kao obično, samo je onda na sofri mnogo više jela. Prije jela ulaze u sobu sluge, te polijevaju gostima ruke, a iza toga metnu svakomu mali peškir od beza na lijevo rame, da si za jela mogu njime ruke i usta otirali.





Osim toga metnu gostima u krilo peškir, također od beza, koji je tako dug da svima naokolo krila pokriva, a zove se sofra-mahrama. Taj peškir prostim da mrvice ne padaju gostima po odijelu. Čim su nićah ili večerali, »digne« domaćina sofni, jer u Muslimana nije u običaju da jelo pred gostima dugo na sofri leži. Kada je domaćina sofru »digao«, ulazi u sobu kućni hizmećar da iznese sofru, posude i kašike, a odmah iza njega ulaze drugi sluge i idu opet od gosta do gosta; od najstarijega na desnu stranu, da im ruke operu.




Sluge nose na lijevom ramenu peškir. Isto tako nose u lijevoj lavor, a u desnoj ibrik, pa kad je koji gost oprao usta i ruke, otare se onim peškirom. U begovskim i drugim odličnijim kućama još su posebni sluge koji goste kafom dvore, a posebni koji čibuke dodaju. Prvi se zovu kahvedžije, a drugi čibukdžije ili tutundžije:

 

“Tutundžije čibuk zapališe, Kahvedžje kahvu donesoše.“

 


Muslimani veliki knajpovci, ljekovite trave i mehlemi


 Naši su Muslimani veliki knajpocipovci, premda ih većina nije ni čula za toga glasovitog liječnika koji je sve bolesti liječio ne skupim umjetnim medikamentima, nego vodom i ljekovitim travama. Oni se pera najmanje pet puta na dan svježom vodom iz vrela i potoka, oni se često kupaju i živu priprosto i vrlo umjereno, a ako obole, prvo su im hladni oblozi, onda metvica, bokvica, kopriva, slijez, po-gančeva i druge trave, koje je i pokojni Knajp toliko preporučivao. Osim toga prave oni razne »mehleme«, kojima uspješno liječe ne samo rane, nego i razne unutrašnje bolesti.

 

Nastaviće se!

03.04.2009.

BOSNA JEDINA – NAŠA DOMOVINA

Nijaz SALKIĆ

Bosna je dragi moji Džennet na Zemlji. Lijepa je ona brate, s kraja na kraj, mahane joj nejma i kad bi kaku falinku htio da joj nađeš. Bosna jarane moj, ima najljepše planine. Rijekama njenim nećeš naći sličnih pa makar se obuo u dvoje opanke i nekoliko puta otišao i vratio se  s Magriba na Mašrik. O čaršijama bosanskim neću vremena gubit' da vam besjedim, to su naselja ljepša od ljepših, sjajnija od najsjajnijih. Bosanska sela, ahbabno moja, su kao grozdovi bisera rasutih po dolinama i brdima našim lijepim bosanskim.

Iz jednog biserli sela Slapnice, priču iz starina, besjedi čestiti starina Muharem Murtić. Ovaj iskreni insan kazuje kako se prije želo, kosilo i živjelo na selu našem Krajiškom i Bosanskom.

 

Uživajte!


02.04.2009.

MIMBERA - ONI KOJI USTAJU NOĆU I TRAŽE OPROSTA

Nijaz SALKIĆ

Zahvala pripada Allahu dž.š. Neka je salavat i selam na Allahova Poslanika Muhameda s.a.w.s., na njegovu časnu porodicu, ashabe, i svakog onog koji bude slijedio uputu do Sudnjega dana. (Amin)

 

 

Današnja hutba nosi naslov oni koji ustaju noću i traže oprosta. Cijenjeni džemaate, danas je petak 08. rebiul ahir 1430. hidžretske, ili  03. april 2009. godine. Takvaluk ili bogobojaznost je danas potrebnija više nego ikada.

 

Bismilla hirrahman nirrahim,

Innel muttekiine fii džennaatin ve ujun. aahiziine maaa aataahum rabbuhum, innehum kaanuu kable zaalike muhsiniin. Kaanuu kaaliilen minel lejli maa jehdžeuun. Ve bil eshaari hum jestagfiruun. Ve fiii emvaalihim hakkun lis saaaili vel mahrum. Ve fil erdi aajatun lil muttekiin. Ve fiii enfusikum, efelaa tubsiruun. Ve fis semaaai rizkukum ve maa tuu aduun. Fe ve rabbis semaaai vel erdi innehuu le hakkun misle maaa ennekum tentikuun.

 

 "Oni koji su se Allaha bojali - u dženetskim baščama će, među izvorima, boraviti. /15/ Primaće ono što im Gospodar njihov bude darovao, jer, oni su prije toga dobra djela činili, /16/ noću samo malo spavali /17/, i u praskozorje oprost od grijeha molili /18/, a u imecima njihovim bio je udio i za onoga koji prosi i za onoga koji ne prosi. /19/ Na Zemlji su dokazi za one koji čvrsto vjeruju /20/, a i u vama samima - zar ne vidite? /21/ A na nebu je opskrba vaša i ono što vam se obećava /22/ i, tako Mi Gospodara neba i Zemlje, to je istina, kao što je istina da govorite!"/23/ (Ez - Zarijat / Oni koji pušu, 14-23- ajet)

 

Bogobojaznost ili strah od Allaha i odgovornosti za svoja djela je stvar svakog čovjeka i svako se prema tome različito odnosi. Kada nam je lijepo i sve ide u redu i potaman, tada zaboravimo na Allaha i na svakoga ko je zaslužan za naše dobro raspoloženje, lijep život i dobro zdravlje. Kada prođu dani rahatluka i nastupe problemi i bolest zakuca na vrata, čovjek se sjeti da je samo čovjek, slab, ovisan i nejak. Počinje se zanimati za vjeru, traži izlaz tamo i otvara vrata na koja nikad ne bi zamislio da bi ušao. Bogobojaznošću i pobožnošću  trebamo se na vrijeme okititi.

 

Kaže Uzvišeni, govoreći o bogobojaznima, da će oni na dan svoga proživljenja biti u dženetskim ljepotama, nasuprot onim griješnicima koji će biti u patnjama, prženi, i u vatri okovani. A Allah, dž.š., kaže:

"Primaće ono što im Gospodar njihov bude darovao." Prihvataće stanje koje je Allah, dž.š., odredio za njih, među dženetskim baščama i izvorima. Bogobojazni će to imati i uživati, jer će im to njihov Gospodar dati kao užitak, sreću i blaženstvo. A riječi Uzvišenog:

"...jer, oni su prije toga dobra djela činili", tj. u svom dunjalučkom životu, kao što kaže Allah Uzvišeni:

"Jedite i pijte, radosni, za ono što ste u danima minulim zaradili." (69:24)

 

 

 

Iskoristimo bar dio noći za nafilu namaz

 

Svi smo mi ljudi a ljudi većinom kampanjski žive, kampanjski jedu, piju, spavaju, obilaze se i poštuju jedni druge. Svi mi uglavnom radimo stvari koje nam trenutno trebaju a odbacujemo i odgađamo za kasnije mnogo toga pa i vjeru, misleći i nadajući se da ćemo nekada imati više vremena da se maksimalno posvetimo namazu, pobožnosti, zikru, nafilama, sadaki, postu, zekatu i odlasku na hadž.

 

Uzvišeni Allah nam objašnjava šta je to dobro u njihovim djelima, u djelima pobožnjaka, pa kaže:

"Noću samo malo spavali", tj. rijetko kad bi prespavali noć, sve do sabaha, tako da ne bi obavili noćni namaz. Ovako smatra Mudžahid, kao i Katade, a Ibn-Abbas, r.a., kaže: "Ne bi bilo ni jedne noći, a da oni ne bi proveli i iskoristili bar nešto od nje." Kaže Zejd ibn Eslem: "Blago li se svakom onom ko se otme pospanosti i koji se boji Allaha kad god ustane." A kaže Abdullah ibn Selam, r.a.: /246/ "Kad je došao Poslanik, s.a.v.s., u Medinu, okupio se narod oko njega, pa ja sam bio jedan od njih, te kad sam vidio lice Poslanika, s.a.v.s., znao sam da to nije lice čovjeka koji laže. A prvo što sam čuo od njega bile su riječi: 'O ljudi, dijelite hranu sirotinji, pomažite i pazite rodbinu i širite selam, obavljajte noćni namaz kad svijet spava, pa ćete ući u Džennet, sigurni i spašeni.'" A Allah, dž.š., kaže:

"I u praskozorje oprost od grijeha molili", kao što kaže Uzvišeni u drugoj suri: "I koji se budu u posljednjim časovima noći za oprost molili." (3:17)

 

 

 

Poslije namaza tražimo oprost i išćimo od Gospodara

 

S vremena na vrijeme čovjek zavapi svome Gopodaru, moleći Ga za pomoć, zaštitu i nafaku. Danas je mnogo takvih koji se obraćaju astrolozima, gatarama, iscjeliteljima i nadrihodžama da im oni kažu kako da izađu iz krize, tjeskobe, boleštinje i kako da im se berećet u  kući poveća. Čovjek mora isključivo od Boga dž.š. iskati pomoć a pomoć dolazi poslije iskanja oprosta.

 

A ako traženje oprosta bude u namazu, to je još bolje. Navodi se u vjerodostojnim izvorima od ashaba, r.a., da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: /247/ "Doista, Uzvišeni se Allah spušta svake noći na dunjalučko nebo gdje provodi posljednju trećinu noći i kaže: 'Ima li ko od pokajnika, pa da mu Ja oprostim; ima li ko od onih koji traže oprosta, pa da mu udovoljim; ima li neko da nešto traži, pa da mu se da ono što traži' - tako sve do pojave zore."

 

 

 

Ne odbijajmo one koji traže da im se udijeli

 

U svakom vremenu i zemanu imamo one koji prose, traže da im se pomogne jer nemaju od čega živjeti ili ne mogu platiti liječenje ili bolnicu. Ljudi pitaju kome je džaiz udijeliti i da li je grijeh nekoga vratiti sa vrata kada traži da mu se udijeli sadaka.

 

 Uzvišeni kaže:

"A u imecima njihovim bio je udio i za onog koji prosi i za onog koji ne prosi (pa mu je uskraćeno)." Nakon što je Uzvišeni Allah upisao klanjače, pohvalio ih je isto tako i zbog zekata, dobročinstva i održavanja rodbinskih veza, pa kaže Uzvišeni:

"A u imecima njihovim bio je udio...", tj. određeni dio koji treba podijeliti onima koji traže i koji su potrebni. Što se tiče onoga koji traži pomoć, on je poznat po tome što počinje sa traženjem i ima pravo (hak), kao što prenosi Imam Ahmed od Huseina ibn Alije, r.a., koji kaže da je rekao Allahov Poslanik, s.a.v.s.: /248/ "Onaj koji prosi ima svoj hak, makar došao i na konju." Ovaj hadis navodi i Ebu-Davud prenoseći ga od Sufijana es-Sevrija. Što se tiče mahruma, ka`u Ibn-Abbas, r.a., i drugi: "To su oni koji nemaju udjela pri raspodjeli u islamu, znači ne dobivaju dio iz državne blagajne, niti imaju bilo kakvo zanimanje kojim bi se prehranili." A kaže Majka vjernika: "To je onaj ko ima potrebu, kojem je neophodno pomoći da olakša sebi zaradu." Kaže Ed-Dahhak: "To je osoba koja bilo šta da posjeduje to i izgubi."

 

 

 

Dokazi o stvaranju za one koji razmišljaju

 

Čovjek je razumno biće. Allah mam je podario pamet da mislimo i analiziramo sebe i sve što nas okružuje. Zato se Uzvišeni Halik u Kur'ani Kerimu obraća »onima koji pameti imaju«, »razumom obdarenim«, »onima koji znaju«….

 

A riječi Uzvišenog:

"Na Zemlji su dokazi za one koji čvrsto vjeruju", tj. u tome su znakovi koji ukazuju na veličinu njihovog Stvoritelja, ogromnu Njegovu snagu, koja se ispoljava u razvoju raznih vrsta biljaka i životinja, dolina i planina, pustinja, rijeka i mora, te šarolikosti ljudi, u njihovim jezicima i bojama kože. A formirao je i uskladio njihove želje i mogućnosti, tako da nema nikakvog nesklada u razumijevanju, pokretima, sreći i nesreći. Sve ostalo što je formirano smješteno je, svaki dio, i najmanji djelić, na mjesto gdje i treba. I zbog toga kaže Uzvišeni:

"A i u vama samima, zar ne vidite." Katade smatra: "Ko god da razmisli o svom vlastitom stvaranju, na koji je način stvoren, uvjeriće se da mu je svaki dio tijela stvoren za ibadet." Zatim kaže Uzvišeni:

"A na nebu je opskrba vaša i ono što vam se obećava." Znači, to je kiša, ona je opskrba sa neba i Džennet što vam se obećava. A Allah, dž.š., kaže:

"I, tako Mi Gospodara neba i Zemlje, to je istina, kao što je istina da govorite!" Zaklinje se Uzvišeni Svojim Plemenitim Bićem o onome što je obećao njima u vezi sa Sudnjim danom, proživljenjem, nagradama i kaznama da će se neizbježno dogoditi. To je Istina kojoj se ne može pobjeći, u koju ne treba sumnjati, kao što ne sumnjate u svoj govor kad govorite. Mu'az, r.a., imao bi običaj da, kada govori o nečemu, svome sagovorniku kaže: "To je istina, kao što je istina da si ti sad ovdje."

 

Molimo Te Gospodaru naš, da nas učiniš od onih koji će voljeti namaz i da nam svaki namaz bude odgajatelj, učini da poslije svakog namaza budemo bolji roditelji, komšije i ljudi.  Amin!


Literatura:  Tefsir Ibni Kesir


02.04.2009.

DUŠA DRAGA, DUŠO MOJA, DUŠICA

 Nijaz SALKIĆ

 

 

«Ja ne pravdam sebe, ta duša je sklona zlu, osim one kojoj se moj Gospodar smiluje. Gospodar moj zaista prašta i samilostan je.» (Sura Jusuf: 53. ajet)

 

Mnogi su pisali i polemisali, pitali i raspravljali  o pitanju duše ali nikome nije pošlo za rukom da nam kaže jasnu i preciznu definiciju šta je duša. Mnogi su se nekada davno zaklinjali u dušu i olahko prevaljivali preko usana, duše mi, govorili bi, duša moja zna, tepali, dušo moja, draga dušo, a neki su dušu i vragu prodavali.  Na čemu onda temeljimo svoje saznanje o duši?

   U Časnom Kur'anu Allah dž.š. opisujući stvaranje Adema a.s. kaže melekima: ''A kada mu oblik dam i u njega udahnem Svoga Ruha vi mu sedždu učinite''. Iz ovog ajeta zaključujemo da duša, nije tek puki pojam nego nešto što je uzvišene, božanske prirode i porijekla. Kao takva, ona teži, ona stremi, ona hiti svome izvoru - Allahu dž.š., a na čovjeku je da udovolji toj njenoj težnji. Ima li boljeg načina udovoljavanja duši od ibadeta kao direktne veze sa Allahom dž.š.? Namaz, post, zekjat, hadž i svi drugi vidovi dobročinstva najbolja su hrana našoj duši. Bez toga ona je gladna, ona je žedna a glad o žeđ se ne može dovijeka trpiti.

 

Duša je sklona zlu

 

«Ja ne pravdam sebe, ta duša je sklona zlu, osim one kojoj se moj Gospodar smiluje. Gospodar moj zaista prašta i samilostan je.» (Sura Jusuf: 53. ajet)

 

Od svog početka bitisanja u čovječijem tijelu duša je sklona raznim nastranostima, porocima, devijacijama baš kao metal žive koju ne možemo smiriti osim da je kontrolišemo u zatvorenoj flaši. Negativnosti duše prepoznajemo u naginjanju porocima, u slijeđenju strasti, u trci za šejtannskim omamama. Poroci duše se ogledaju kroz:

1.      poroke jezika, nekontrolisana upotreba jezika stvara brojne i velike poroke koji sprečavaju nečije napredovanje prem cilju. Ti poroci ne pripadaju drugim tjelesnim organima, kao na primjer stomaku, uhu ili oku. Pokretanje jezika uključuje sve što postoji stvarno ili kao mogućnost.  Djelovanja ostalih organa su ograničena, dok je djelovanje jezika sveobuhvatno, kao i djelovanje razuma (svijesti). Djelovanje jezika je pod uticajem razuma, kao što je i sa druge strane razum pod njegovim uticajem. Riječi i izrazi izgovoreni jezikom izazivaju odgovarajući uticaj u razumu i stvaruju određeni dojam. Nepristojan i lažan govor utiče na zaključak krive slike prirode. Poroci govora su mnogobrojni i to je jedan naporan zadatak čovjeka da se zaštiti. Zato je šutnja ili svođenje govora na najnužniju mjeru zlatno pravilo.

 

 

 

Najteži grijesi jezika su:

 

a)     Laž u govoru je težak grijeh. Ali je dozvoljivo u izvanrednim slučajevima kada je krajnji cilj dobar, npr. zaštita muslimanskih muhadžira  od tirana, uspostavljanje sretnih odnosa između muža i žene, ili izmirivanje dva muslimana. U svim drugim slučajevima laž je strogo zabranjena lzuzev u ozbiljno izvanrednim slučajevima, laž je nemoralna a istinoljubivost naređena.

b)       Ogovaranje (gibet) se sastoji od govora o drugoj osobi na takav način da, ako bi on to čuo, njegova osjećanja bi bila povrijeđena. To je gore od bluda (preljube). Onaj koji to čini hrani se tijelom svoga mrtvog brata. Tvrdnja može biti istinita, ali i pored toga to je ogovaranje. Različiti oblici ogovaranja su: govorenje o fizičkim mahanama drugog, niskom porijeklu, lošim osobinama, lošim navikama, itd. Ogovaranje se ne čini samo jezikom, već isto tako manirima, kretnjama ili pisanjem. Sumnja je isto tako od ogovaranja, jer loše misliti o nekome nije zakonito  (dozvoljeno). Bilo koja misao o osobi koja teži da je ponizi i koja nije stvarno zasnovana na sigurnim dokazima, mora se uzeti kao šejtanska.

c)     Nemimet je također vrsta ogovaranja, to je širenje pogrešnih glasina, prenošenje riječi nekih osoba drugima kroz riječi, kretnje, pisanje i djelovanje na način koji je štetan za ljude.

d)     Ulagivanje (laskanje) ili preuveličavanje zasluga ili vrijednosti neke osobe proizvodi šest zala, četiri za onoga koji laska i dva za onoga kojem se laska. Onaj koji laska je općenito sklon zlu, govorljivosti, laži, dvoličnosti i zadovoljavanju tiranina; onaj kome se laska postaje ponosan i nemaran prema popravljanju i oplemenjivanju samog sebe.

 

 

Literatura: Poroci duše - nefsa - Ebu Hamid Muhammed El Gazali

 

Nastaviće se!

01.04.2009.

SJEĆANJA NA DRAGE OSOBE IZ KOMŠILUKA

Nijaz SALKIĆ

 

Mahala Kolobara

 

Moja mahala iz djetinjstva se zvala Kolobara. I danas mahala ima isto ime, samo što je izgubila onu vedrinu  života, živost, toplinu, dabil mirise, ciku i vrisku dječiju i dovikivanje kona da se požuri s kahvom. Moja mahala je bila podijeljena na dvorišta a svako dvorište je obično bilo ograđeno prošćem a rijetke avlije su imale i tarabu. Te tarabe i prošća su nas više spajala nego dijelila. Nama djeci niko nije mogao zagraditi dvorište i avliju, jer smo mi uvijek izbijali poneki parmak, proštac ili dasku i kroz nju se provlačili. U mom komšiluku su živjeli divni ljudi, prijatni i razgovorljivi insani. Najviše sam volio otići u avliju Arnautovića.

 

Hajrudin i Zula

 

Ovo dvoje ljudi su živjeli u skladnom braku. Kako ih pamtim bili su tihi, povučeni, dočekni i radiše. Hajrudin je imao veliko imanje i sve što uz to ide, volove, zapregu, goveda i ovce. Najljepše su imali, bio je topli osmijeh. Kakvi su bili ovo dvoje domaćina takva su im bila i njihova djeca. Sa njima smo išli zajedno u školu, u mejtef, u njivu i na meraju da se igramo.

 

Veselja

 

Bilo šta da bi se desilo bili smo uvijek jedni kod drugih i jedni uz druge. Nekada se više hodalo po sijelima, više se poštovao komšiluk i cijenila rodbina. Kada bi se neko dijete rodilo u komšiluku svi su »letjeli« da budu prvi kod darovanja, kada bi se neko oženio ili komšinica udala, trčalo se da se bude među prvima u veselju. Znam dobro da sam se uvijek pentrao po prošću i letio  kod Zule i Hajrudina kada bi mi babo ili mama kupili košuljicu, kakvu obuću ili kada bi me nečim obradovali.  Isto tako i ovi čestiti ljudi su dolazili kod nas, sijelili, veselili se skromnom životu i slušali kazivanja moga babe i nane.

 

A danas…!?

 

Već dugo nema više famelije Arnautovića u mom bližem komšiluku. Hajrudin i Zula su prodali svoje imanje i kuću i preselili se u mahalu Grab. Tamo su dugo živjeli. Viđali smo se u džamiji, na mevludima sa njima i njihovom djecom, ali slike iz komšiluka i mog djetinjstva su ostavile neizbrisiv trag u mom srcu. Moja babo, mama, nana, baš kao i Hajrudin i Zula su zamijenili svijet. Ja sam smogao snage i teška srca napisao par rečenica u znak sjećanja na ove divne ljude koji su ostavili veliki pečat u mom djetinjstvu.

 

Molim Uzvišenog Allah s.v.t.a. da se svima pobrojanim u ovom postu, Uzvišeni Rabb smiluje, oprosti im grijehe i uvede ih u Džennet! Amin!

 

31.03.2009.

I TO JE BOSNA – SANDŽAK DIO 4.

Priredio : Nijaz SALKIĆ

 

Osnovni podaci


Sandzak je regija na granici Srbije i Crne Gore koja pokriva oko 8.000 km2, a njegovo središte je Novi Pazar na čijoj opštini živi oko 100.000 ljudi. Sandžak obuhvata opžtine; Priboj, Nova Varoš, Pljevlja, Prijepolje, Sjenica, Tutin i Novi Pazar, u Srbiji, te Bijelo Polje (Akova), Berane, Rožaje i Plav u Crnoj Gori. Prema popisu stanovništva Srbije 2002., Bošnjaci su većina samo u tri opštine srbijanskog dijela Sandžaka (Tutin, Sjenica i Novi Pazar).

 


 

 


Novi Pazar sjedište Sandžaka


Novi Pazar je nekada bio sjedište Sandžaka, po čemu je regija i dobila ime. Sandžak je od 1578. do 1877. bio sastavni dio Bosne. Kao zasebna administrativna jedinica unutar Osmanskog carstva postojao je do Balkanskih ratova 1912., kada ulazi u sastav Srbije i Crne Gore.

 

 

Pogromi i genocid nad muslimanima

 U naredne dvije godine Sandžak je napustilo oko 80.000 muslimana, a ubijeno ih je više hiljada. U godinama koje su uslijedile ubijeno je još nekoliko hiljada muslimana, a najzloglasniji pokolj zbio se u Šahovićima 1924., kada su ubijana i djeca u naručju svojih majki.

 

 

 

U toku Drugoga svjetskog rata stradalo je oko 15.000 muslimana Sandžaka, a četnicki vođa Draža Mihajlović naredio je njegovo "čišćenje" od muslimana. U tom ratu Sandžaklije su pokušale obnoviti svoju državotvronost formirajući Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Sandžaka, ali to komunisti nisu dopustili.

 

 

Pritisci i iseljavanje muslimana


Iseljavanje muslimana iz Sandžaka u Tursku i Bosnu nastavljeno je i u vrijeme komunističke vlasti pa se procjenjuje da danas u Turskoj živi i do milion potomaka useljenika iz Sandžaka. Posebno težak period za Sandžak bile su devedesete godine 20. stoljeća., kada je iz Sandžaka izbjeglo oko 80.000 uglavnom mlađih ljudi, a ubijeno nekoliko desetina. Stotine muslimana su bile kidnapovane i opljačkane. Srbijanske su vlasti posebno pokušale iseliti sjeverozapadni Sandžak kako bi napravile etnički prekid sa muslimanima Bosne. Padom režima Slobodana Miloševića politička pozicija Sandžačkih Bošnjaka bitno se popravila.

 

 

Statistički podaci i stvarno stanje u raskoraku


Novi Pazar je nekada bio razvijen grad jer se nalazio na glavnoj komunikaciji iz Istanbula ka zapadu. U vrijeme SFRJ sistematski je zaobilažen u svim razvojnim planovima, pa se lokolano stanovništvo moralo osloniti na vlastitu snalažljivost.

 

 

Prema procjenama Muslimanskog nacinalnog vijeća Sandžaka 1993., u Sandžaku je živjelo oko 350.000 muslimana koji su činili 66% ukupnog stanovništva (530.000). Ostalo su Srbi i Crnogorci. Prema popisu stanovništva iz 1991.g., ipak muslimani činili oko 54% od 420.000 Sandžaklija. Ove procjene su u značajnom raskoraku sa podacima zvaničnog popisa stanovništva u Republici Srbiji 2002. godine.

 

Vjerski život i univerzitet

 


 

O vjerskom životu u Sandžaku brine se Mešihat Islamske zajednice Sandžaka na čelu sa muftijom. Mešihat je, do sada, osnovao medresu u Novom Pazaru (sa ženskim odjeljenjem u Rožaju) i Fakultet za Islamske studije. Internacionalni Univerzitet u Novom Pazaru otvoren je 2002. godine a državni Univerzitet 2006 god.

Poslužio se sa podacima sa: http://mojsandzak.blogspot.com

30.03.2009.

SJEĆANJE NA MERHUME

Nijaz SALKIĆ

 

Tevhid pred dušu Rešida Murtića

 

Dana 30. marta 2009.,  kćerka Šaha se sjetila svoga oca učenjem ja'sini šerifa i kelimei tevhida u svom stanovanju.




Kćerka Šaha i zet Fadil su za tu priliku pozvali svoje dostove i komšije, da uz učenje Kur'ana i zikr zamole Uzvišenog Allaha s.v.t.a., da se rahmetli Rešidu smiluje, olakša mu kaburski život i oprosti grijehe na Danu suda.

 

 

 

Molimo Dragog Allaha dž.š., da nam učenje ukabuli i u sevab upiše, a rahmetliju u Džennet uvede!


30.03.2009.

R O D I T E LJ I

Nijaz SALKIĆ

Živi roditelji su bereket našeg života, nimet koji se pazi i čuva, razgalica, odmaranje srca i duše i ogledalo naše ljubavi. Živi roditelji su kušnja našeg džometluka kojim nas Uzvišeni svakodnevno isprobava.

 

Ponašanje Ebu Hurejre, r.a, može nam poslužiti kao primjer. On je živio u jednoj, a njegova majka u drugoj kući. Kad god bi izašao iz svoje kuće, došao bi do vrata kuće njegove majke i pozvao bi je blagim glasom: «Mamice moja!» i nazvao joj selam. Ona mu je uzvratila: «Sinčiću moj! Neka je i na tebe Allahov selam, rahmet i berećet!». Tada bi joj Ebu Hurejre, r.a, rekao: «Neka ti se Allah smiluje kao što si se ti meni smilovala i odgajala me kada sam bio mali!», a ona bi njemu odvratila: «Neka se Allah smiluje tebi, kao što ti meni činiš dobro u mojoj starosti!». Kada bi se vraćao kući, postupao bi na isti bi način.

 

Sličan primjer nalazimo i u postupku šejha Mahmuda Arnauta, poznatog islamskog učenjaka prema svome ocu šejhu Abdulkadiru Arnautu, jednom od najvećih eksperata hadisa danas na dunjaluku. Šejh Mahmud ima samo oca, budući da mu je majka ranije umrla. Imao je komforan stan u najljepšem dijelu Damaska, ali ga je zamijenio za daleko slabiji i manji, i to u manje privlačnom dijelu Damaska, samo da bi bio blizu svog oca. Po njegovom kazivanju i kazivanju njegovog oca, on nikada nije otišao na posao, niti se vratio s posla a da nije navratio svome ocu, upitavši ga za zdravlje i pospremivši mu po stanu ono što mu treba. Bio sam svjedok njegovih suza kad god bi spomenuo svog oca. Godinama nisam vidio takav odnos sina i oca, takvu ljubav i takvo dobročinstvo!

 

Živi roditelji su svakodnevni blagoslov, odvisno od naše želje da odemo po njega. Živi roditelji su utjeha, u brigama naša ispovjedaonica, skriveno a uvijek moguće pribježište u financijskoj i duševnoj krizi.

 

Ebu Hurejre, .r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu 'alejhi ve selleme, rekao:"Daleko bio, daleko bio, daleko bio svako onaj ko dočeka starost svojih roditelja, ili jednog od njih, a (zbog njih) ne uđe u Džennet!" (Muslim)

 

Ebu Umame, r.a, prenosi da je neki čovjek upitao Vjerovjesnika, s.a.v.s: «Allahov Poslaniče, kakva je obaveza djeteta prema roditeljima?», na što je on odgovorio: «Oni su ti i Džennet i Džehennem!».

 

Živi roditelji su ulog Dženneta i ulog Džehennema, odvisno kako im pristupamo, kako ih pazimo, njegujemo i čuvamo. Živi roditelji su odškrinuta avlijska kapija, širom otvorena vrata na kući, kuhinji, spavaćoj i svakoj drugoj sobi. Naravno, najveća od svih za nas otvorena vrata su na njihovim toplim, dobrim i mekahnim srcima, koja uvijek ubrzano biju i kucaju za nas.

 

Prenosi se da je sin h. Omera, r.a. rekao: "Imao sam jednu ženu koju sam volio, a moj otac Omer je nije podnosio, te mi jednoga dana reče: "Rastavi se sa njom". Ja sam to odbio, a Omer je otišao Allahovom Poslaniku, sallallahu 'alejhi ve selleme, i ispričao mu šta se desilo. Alejhisselam mi potom reče: "Rastavi se s njom. "(Ebu Davud, Tirmizi, hasen-sahih)

Ebu Derda., r.a., pripovijeda da mu je došao jedan čovjek i rekao: "Ja imam ženu, ali meni moja majka naređuje da se rastavim s njom." Ebu Derda mu na to reče: "Čuo sam Allahovog Poslanika, sallallahu 'alejhi ve selleme, kada je rekao: "Roditelj je srednja vrata Dženneta, pa ako hoćes pusti ih, a ako hoćes sačuvaj ih". (Tirmizi, hasen-sahih)

 

Roditelji kojih više nema na ovom svijetu su jaka bol za njihovu normalnu djecu. Svaki dan je za njih: žalost, sjeta, tuga, kajanje, briga, prisjećanje, čežnja i poređenje. Svaka dženaza je dodatna bol i sjeta i poređenje, koliko bi naša dobra i draga majka sada imala godina a da li bi stari babo još mogao ići u džamiju, da je danas živ. Nisu sva djeca ista. Sjećanje na svoje roditelje nekoj djeci potjeraju suze na oči, neki uzdahnu a opet pojedini se odužuju svojim roditeljima učeći ja'sine, hatme ili čineći hajrove pred njihove duše.

 

Enes., r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu 'alejhi ve selleme, rekao: "Ko želi da mu nafaka uveća i da mu se život produži, neka pazi i redovno posjećuje svoju rodbinu" (Muttefekun alejihi)

 

Ima nas i takvih koji proklinjemo svoje roditelje kako su nam malo ili nikako ostavili miraza i nasljedstva, kao da su roditelji morali nešto ostaviti iza sebe da bi ih mi voljeli i radi ih se sjećali.  Jopet, nije mali broj onih koji neće godinama otići na mezarje svojih baba i majki i ja'sin ili fatihu im proučiti, opet zbog neke zamjerke na njihov račun.

 

U jednoj drugoj Ibn Omerovoj, r.a., predaji spominje se da je Allah, dž..š, zabranio za tri osobe ulazak u Džennet. U toj predaji Vjerovjesnik, s.a.v.s, doslovno kaže: «Allah je za tri osobe zabranio Džennet: notornoj pijanici, osobi koja je neposlušna roditelju i osobi koja nije  ljubomorna na ono što se dešava od negativnosti u njegovoj kući».

 

Prošlo je šest godina od preseljenja mojih dragih roditelja, Halime i Ibrahima.





Kako vrijeme odmiče osjećaji sve više narastaju i bude uzdahe i sjetu. Ono što nisam razumio dok su bili živi, sada analiziram i shvaćam podižući svoju djecu. Molim Milostivog Allaha, s.v.t.a., da mojim dobrim i dragim roditeljima olakša kaburski život, oprosti im grijehe na Danu suda i uvede ih u Dženneti Firdevs.

 

Upamet!

30.03.2009.

ZAŠTO SI ME MAJKO RODILA

Nijaz SALKIĆ

Gledam slike na bosanskim ineternet stranicama i čitam taze habere iz naše matice, rasijane  i raseljene Bosne. Udarne vijesti su o preseljima sa ovog, na budući svijet. Umire se brate i pebrzo. Nestaje nas ahbabino tako hitro, da se kuće zaključavaju i prazne ostaju. Nejma nas jarane ni u gradovima a dahabetile u selima. Objeremo se toliko da u prvi razred osnovne škole nejma ko sjesti u klupe. Što ne iskrčiše i razrijediše prekounski i prekodrinski fašisti, to dovrši bolešćina, siromaštvo, tuga i poratni sindrom i jad.

 

Sjećam se vremena bijede kada se bivša Jugoslavija izvlačila iz godina gladi, bolesti i siromaštva. Kada nevolja udari ona sa sobom povede i svoje sestre, nezaposlenost, brigu, mržnju, bolest, netrpeljivost i zavidnost. U tim godinama je svakog jada bilo, a na vrhuncu se pojavila i »gubar« jedna vrsta gusjenice koja je pored ostalog napala, voćnjake i sve naše šume.

 

Nije isto primati, obrađivati i dešifrovati informacije u svom mozgu kada je čovjek mlad a besbelli je posve drugačije kada imamo životno iskustvo. Mlad čovjek pola informacija baci u vodu a stariji svaku dobro analizira toliko, da se mozak počinje zagrijavati. Ljudi iz životnog  iskustva znaju da bi mladi ljudi mogli umrijeti a stariji posigurno moraju ići. Zato je moja nana često puta uzdisala, odhukivala i tužno onako za sebe zborila: »Zašto si me majko rodila!«

 

Upamet!


29.03.2009.

NASTAVA - MOTIVACIJA UČITELJA – MUALLIMA

Nijaz SALKIĆ

U radu muallima bitnu ulogu ima entuzijam i motivacija za rad koji proilaze iz njegove opredijeljenosti pozivu koji je i Muhammed a.s. sa velikom ljubavlju obavljao. Važna karika uspjeha  muallima leži u njegovoj disciplini u redovnom održavanju vjeronauke u zakazano vrijeme. Prenošenje Božije riječi na mlade mora biti praćeno velikim oduševljenjem, s aktivnom pedagoškom i metodskom brigom svakog muallima za uspjeh vjerske pouke.


Pouka o vjeri mora biti prije svega zanimljiva za najmlađe i starije slušaoce i polaznike vjeronauke. Čim muallim primijeti znake dosade i zasićenosti kod slušalaca, mora odmah naći bolje metode u osvježavanju nastave. Pronalazeći interesantne vjerske teme muallimi se moraju služiti svim raspoloživim sredstvima, prigodnim fotografijama, crtežima, koje i sami mogu da izrađuju, zatim raznim tabelama za namaz, geografskim kartama dijafilmovima, grafoskopom, kasetofonom, videovizuelnim sredstvima itd.


Islamski pedagozi smatraju da vjeronauku ne treba strogo tretirati kao školski predmet, nego je više osmisliti kao vjerski doživljaj sa intimnim osjećajem imana u srcu, a ona se najljepše doživljava uz prijatnog i vedrog muallima na vjeronauci.

 

 

Motivacija muallima

Dosta studija, radova i knjiga se napisalo o motiviranju učenika na nastavi a malo o motiviranju muallima-učitelja. Učitelj je jedna od glavnih karika prenošenja znanja i poučavanja učenika. Zato učitelj mora biti stimuliran kroz pohvaljivanje njegovog rada, unapređivanja na radnom mjestu u svojoj instituciji, u svojoj školi i svom mektebu. Svaka materijalna ili verbalna podrška i motivacija kod učitelja rezultira samopouzdanje i dodatni entuzijazam za postizanje boljih i većih uspjeha.

 

Šta ako izostane?

Desiće se i događa se da je učitelj u svom kolektivu okružen hvalisavcima, “grebatorima”, ulizicama, čankoliscima, pa se njegov rad i uspjeh često ne vidi, ili se namjerno nipodaštava i marginalizira. Događa se da je učitelj i muallim jako ponosan i uspravan čovjek, koji se ne ističe ili ne zna i ne umije da  “unovči” svoj trud i pregalaštvo u školi ili mektebu. Godine lete a on nikako da se “uspravi” u svom kolektivu, jer tu oko njega su uvijek neki drugi, preči da dobiju nagradu, priznanje ili se svake godine šablon vrednovanja rada, namjerno i ciljano prilagođava nekim drugim “uspješnim” momcima.

 

Samomotivacija

Biti učitelj nije isto kao biti vodoinstalater ili keramičar, mada i za jedan ili drugi posao treba neka vrsta lične kreativnosti. Učitelj, međutim,  uvijek treba neku dodatnu energiju i akumulaciju i duhovnu nadgradnju da bi mogao uspjeti kod učenika. Zato, ako učitelj ili muallim kojim slučajem i ne dobije materijalnu ili verbalnu motivaciju od direktora škole, nastavničkog vijeća, mutevelije, glavnog imama ili bilo koje nadređene osobe, on mora motivaciju nalaziti i crpiti u sebi i iz sebe samoga. Učitelj i muallim mora naročito:

1.     pratiti i bilježiti svoje uspjehe i rezultate na radnom mjestu i prije svega sebi ponavljati da je on zbilja dobar a ne prosječan učitelj i radnik,

2.     postaviti i planirati polugodišnji ili godišnji  cilj i težiti da ga ispuni. Kada ga dostigne, oznaniti ga i pokazati okolini da i pored toga što je danas puno hasuma, dobar i požrtvovan rad se iako ne nagrađuje, ipak izađe na vidjelo,

3.     da se drži dosljedno sebi postavljenih programa i ciljeva u radu na vjeronauci i nastavi, a posebno da ih izvede do kraja,

4.     u realizaciji programa mora se pridržavati i najmanjih sitnica, jer kada se učitelj jednom uvjeri da može postići dobre rezultate, on će dobiti samopouzdanje u sebe i rezultati neće izostati.

 

A što se tiče nagrada i priznanja od ljudi, njih ionako uglavnom dobivaju oni koji su »bliže vatre« (čast izuzecima). Kod svakog hairli posla pa i muallimskog,  bitno je da naš rad i zalaganje vidi Gospodar svih svjetova, Allah, s.v.t.a., ostalo je sve prolazno i relativno.

 

29.03.2009.

DŽEMATSKI MEVLUD U NOVOM MESTU

Nijaz SALKIĆ


Mevludski mjesec je dobrano zagazio u svoj drugi dio života. Bosanski krajevi sa mevludskom tradicijom su obilježavali mevlude u svojim kućama i cijela tri mjeseca od prvog mevluda proučenog u džamiji. U nekim slovenskim džematima je džamijski mevlud već proučen, negje je priređena mevludska akademija a u Novom Mestu mevludska tradicija je u povoju.

 

 

Novo Mesto


 


Novo Mesto kao džemat još nije saživio u pravom smislu te riječi, mada je Medžlis islamske zajednice već poodavno registrovan. Razloge treba tražiti u još neizgrađenim  i neotkupljenim džamijskim prostorijama, u nedostatku stalnog imama, i neuvezanosti i nerazgraničenosti džemata. Ako se ti razlozi mogu navesti kao činjenice što džemat Novo Mesto nije kao džemat Postojna, Kočevje ili npr. Ljubljana, onda viđena organizacija mevluda i aktivnosti u ovom Medžlisu govore da ovdje neko dobro radi.

 

 

Mevludska svečanost u Kulturnom Domu

 

Slovenski imami smo dobili pozivnice da se u subotu, 28. marta odazevemo mevludskoj svečanosti u Novom Mestu u džubetima i ahmedijama. Pošto do sada nisam imao prilike upoznati se sa aktivnostima u ovom Medžlisu, zaputio sam se na svečanost. Program je počeo u 15 sati  učenjem Kur'ana, kratkim obraćanjem Midhat ef. Mujkića, čovjeka koji ovdje obavlja džume i uči djeci, i najviše radi da ovaj džemat profunkcioniše. Mada mu imamski posao nije zanimanje, ovaj entuzijast sve čini zajedno sa svojim vrijednim članovima odbora, da džemat Novo Mesto stane na noge. Nama imamima je dobro poznat džometluk Midhat ef.. Dobro se zna  da je ovaj čovjek mnogim džematima materijalno pomagao.




Mevludski program su izveli prisutni slovenski imami i muallima, a ilahijima i kasidama nas je razgalio dobar hor iz džemata Kočevje. Miris behara su svojim recitacijama o Poslaniku i divnim glasovima dočarali polaznici vjeronauke iz Novog Mesta, koje je tako lijepo uvježbao i pripremio Midhat ef. Mujkić.




Program svečanosti je uspješno uvezivao tajnik Mešihata, a tačku na »i« je stavio predstavnik Mešihata koji je održao zapažen va'zu nasihat.



Bilo je dosta posjetioca koji su zadovoljno otišli svojim kućama. Sve pohvale i čestitke za organizaciju mevluda idu na adresu džemata, Midhat ef. Mujkiću, njegovim divnim i vrijednim odbornicima, sponzorima koji su se zbilja dobro potrudili da nahrane i napoje narod i uzvanice i džematlijkama, ženama što su od srca dočekivale i usluživale musafire.

 

Esselamu alejkum do nekog slijedećeg, lijepog i nezaboravnog druženja u Novom Mestu!


27.03.2009.

PRESELILA RAHIMA SALKIĆ – MUJKANOVIĆ

Nijaz Salkić

Poslije kraće bolesti u četvrtak, 26. marta 2009., preselila je na ahiret Rahima Mujkanović, rođena Salkić u 72-goj godini  života iz Maoče kod Brčkog.

 

Rahima je posljednje dijete u porodici Salke i Zumre Salkić iz Vražića. Živjela je skromno i tako je isto i napustila ovaj svijet.

 

 Kao tetku sam je cijenio zbog njene otvorenosti, dobrote i prostodušnosti.

 

Dženaza rahmetli Rahimi biće obavljena u subotu, 28. marta 2009. na Maočkom mezarju iza ikindije namaza.

 

Molim Uzvišenog Stvoritelja Allaha dž.š., da Rahimi oprosti grijehe, olakša joj polaganje računa na Danu suda i uvede je u Džennet!

27.03.2009.

MIMBERA - U DOBRU SE NE POVISI A U ZLU SE NE PONIZI

Nijaz SALKIĆ

Zahvala pripada Allahu dž.š. Neka je salavat i selam na Allahova Poslanika Muhameda s.a.w.s., na njegovu časnu porodicu, ashabe, i svakog onog koji bude slijedio uputu do Sudnjega dana. (Amin)

 

Danas je 27. mart 2009. ili  1. rebiu-l-ahir 1430. hidžretske godine. Proljeće je uveliko nastupilo a toplote i sunca još manjka. Težacima baš kao i vjernicima nije teško i u mraku mrkle noći, pronaći tračak svjetla, niti u studenom danu naći plamičkak toplote i nade. Skeptici i kada svega u izobilju imaju, nađu vremena za kuknjavu i zapomaganje.

 

 


Uzvišeni  Allah u suri Al-Isra veli:


 

Menihteda  fe innema jehtedii linefsihi, ve men dalle fe innema judillu alejha, ve laa teziru vaaziretun uhra, ve maa kunna muazzibiine hattaa neb'ase resuula.

15. Onaj koji ide pravim putem, od toga će samo on koristi imati, a onaj ko luta – na svoju štetu luta, i nijedan griješnik neće tuđe grijehe nositi. A Mi nijedan narod nismo kaznili dok poslanika nismo poslali!

Pravim putem ići  dužnost je svakog čovjeka. Neće se moći niko izvući na Sudnjem danu pravdajući se da nije znao za pravi put, da su mu bile nepoznate naredbe i zabrane, upute i savjeti Božiji. U džamiju zalazi onaj  ko hodi pravim putem, džumu i namaz bez jakog razloga ne izostavlja pravi vjernik.

Ve izaa erednaaa en nuhlike karjeten emerna mutrefiihafe fesekuu fiiha fe hakka alejhel kavlu fedemmernaa ha tedmiiira.

16.Kad hoćemo jedan grad da uništimo, onima koji su u njemu na raskoš navikli prepustimo da se razvratu odaju i da tako zasluže kaznu, pa ga onda do temelja razrušimo.

Kriza nam je samo malo zakucala na naša vrata, a narod se prepao i zakukao. Svako zaboravlja da smo dugo živjeli u dobroti i blagostanju. ima  nas što smo se i previše obogatili i odali se luksuzu, lagodnom životu, te raznom nemoralu i grijehu. Allah nam daje primjere iz historije kako je On Halik uništavao i veće civilizacije od naše u momentima njihovog razvratnog i nemoralnog života.

Ve kem ehleknaa minel kuruuni min bea'di nuhin, ve kefaa bi rabbike bi zunuubi ibaadihii, habiren besiira.

17. I koliko smo samo naroda poslije Nuha uništili! A dovoljno je to što Gospodar tvoj zna i vidi grijehe robova Svojih.

Danas se mnogi bogate i žive na račun sirotinje a imatak često puta zarađuju na prevaru i nepošten način. Zaboravljaju da Uzvišeni Allah vidi grijehe robova svojih.

Men kaane juriidul aadžilete adždželnaa lehuu fiihaa maa nešaaau limen nuriidu summe džealnaa lehuu džehenneme,  jaslaa haa,  mezmuu men medhuu ra.

18. Onome ko želi ovaj svijet, Mi mu brzo dajemo što hoćemo i kome hoćemo, ali ćemo mu poslije Džehennem pripremiti, u kome će se osramoćen i odbačen peći.

Među današnjim naraštajima je malo onih koji se brinu o svom budućem životu na ahiretu. Oni žele samo ovaj svijet a Allah im ga daje. Kada njihov kratki život prođe u lutanju i provodu, vrate se Gospodaru svome, koji ih trijezni kroz džehennemske peći, osramoćene i degradirane.

Ve men eraadel aahirete ve seaa lehaa sa'jehaa ve huve mu'minun fe ulaaaike kaane sa'juhum meškuu ra.

19. A onaj ko želi onaj svijet i trudi se da ga zasluži, a vjernik je, trud će mu hvale vrijedan biti.

Vjernika je uvijek bilo malo. U svakom kavmu i vaktu su za većinu dunjalučara, vjernici su bili čudaci i iznimke. Mu'mini se nikada nisu obazirali na ponižavanja licemjera, nevjernika i dunjalučara, jer su znali da će im se na kraju trud i žrtva isplatiti i da ih čeka nagrada od njihova Gospodara na budućem, vječnom svijetu.

Kulle numiddu haaa ulaaai ve haaa ulaaai min ataaai rabbike, ve maa kaane ataau rabbike mahzuu ra.

20. Svima njima, i jednima i drugima, dajemo darove Gospodara tvoga; a darovi Gospodara tvoga nisu nikome zabranjeni.

Trebamo znati da je Allah Rahman i Rahim i da svima i vjernicima i nevjernicima, onima koji mu se klanjaju i oni koji Ga odbacuju, i negiraju, svima  i svakome Uzvišeni daje opskrbu i nafaku.

Unzur kejfe feddalna ba'aduhum alaa ba'adin, ve lel aahiretu ekberu deredžaatin ve ekberu tefdiila.

21. Gledaj kako jednima dajemo prednost nad drugima; a na onom svijetu razlika u stepenima i prednostima bit će, doista, veća.

Vjernik je uvijek u prednosti. Ta prednost na ovom svijetu je nekada u moralnoj i duhovnoj superiornosti vjernika a često puta vjernici imaju  obje  i dunjalučku i ahiretsku komponentu.

La tedž'al meallaahi ilaahen aahare fetak'ude mezmuumen mahzuula.

22. Ne stavljaj uz Allaha nekog drugog boga – da ne bi osudu zaslužio i bez podrške ostao.

Čovjek nikada ne smije doći u situaciju da zaboravi svoga Gospodara i da Ga u borbi za dunjalučku dobit usporedi i prispodobi sa stvorenjima. Svi koji prijeđu granicu u tom pogledu brzo propadnu i poniženi ostanu. čovjek može pogriješiti u momentima kada počne "obožavati" novac, žene, muškarce, provode, te u tim momentima toliko zavoli dunjaluk, da mu se doslovno počne klanjati.

Ve kadaa rabbuke ellaa tea'buduuu illaaa ijjaahu ve bil vaalidejni ihsaanen, imaa jebluganne indekel kibere ehaduhumaaa ev kiulaa humaa felaa tekullehuu maaa uffin ve laa tenher humaa  ve kul lehumaa kavlen keriima.

23. Gospodar tvoj zapovijeda da se samo Njemu klanjate i da roditeljima dobročinstvo činite. Kad jedno od njih dvoje, ili oboje, kod tebe starost dožive, ne reci im ni: "Uh!" – i ne podvikni na njih, i obraćaj im se riječima poštovanja punim.

Poniženje čovjeka može pogoditi i onda kada se zaboravi pa odbaci svoje roditelje. Allah dž.š. nam je naredio da roditeljima budemo hairli i da im samo dobro činimo. Svoje roditelje moramo redovno obilaziti, pomagati, njegovati, previjati, paziti, čuvati i o njima najljepše govoriti. Ko zaboravi na svoje roditelje, doživjeće poniženje još na ovom svijetu a završiće svoj život kao veliki jadnik. musliman ne smije ni pomisliti da svoje roditelje smjestu u dom staraca ili napusti brigu o njima.

Vahfid lehumaa dženaahaz zulli miner rahmeti ve kul rabbir ham humaa kema rabbejaanii sagiira.

24. Budi prema njima pažljiv i ponizan i reci: "Gospodaru moj, smiluj im se, oni su mene, kad sam bio dijete, njegovali!"

Pored njegovanja roditelja dužni smo za njih dovu činiti Uzvišenom Allahu. Kada dovimo sjetimo se kakve su muke oni preživljavali dok su nas hranili i kakve su sve žrtve iz ljubavi činili za nas, dok smo bili djeca.

 Rabbukum ea'lemu bimaa fii nufusikum, in tekuunu saalihiine fe innehuu kaane lil evvabiine gafuura.

25. Gospodar vaš dobro zna šta je u dušama vašim: ako budete poslušni, - pa, Allah će doista oprostiti onima koji se kaju.

Neka se niko ne pretvara i glumi u vjeri, jer Allah dobro poznaje suštinu svakog bića i poznaje šta nosimo i skrivamo u svojim srcima. zato su najgori licemjeri, i oni što se pretvaraju da su pobožni, džometi, dobričine i daije.

 Ve aati zel kurbaa hakkahuu vel miskiine vebnis sebiili  ve la tubezzir tebziira.

26. Daj bližnjem svome pravo njegovo, i siromahu, i putniku-namjerniku, ali ne rasipaj mnogo.

Svaki čovjek mora biti prije svega pravedan. Ako dođemo u situaciju da odlučujemo o imecima svoje rodbine, sudimo po pravdi i zakonima Božijim. Treba svako biti džometli ruke ali u dijeljenju previše ne rasipati.

Innel mubezziiriine kaanuuu ihvaaneš šejaatini, ve kaaneš šejtaanu li rabbihii kefuura.

27. Jer su rasipnici braća šejtanova, a šejtan je Gospodaru svome nezahvalan.

Ko nerazumno rasipa je šejtanov brat i Allahu nije zahvalan. ima ljudi što u momentima izađu sa normalnog ponašanja pa se počnu opijati, provoditi i imetak im se brzo raspe. zato Allah s.v.t.s., rasipnike naziva šejtanskom braćom.

Ve imma tua'ridanne anhumub'tigaaae rahmetin min rabbike terdžuuhaa fe kul lehum kavlen mejsuura.

28. A ako moraš da od njih glavu okreneš, jer i sam od Gospodara svoga milost tražiš i njoj se nadaš, onda im barem koju lijepu riječ reci.

Doći ćemo u situaciju posebno u ovom vaktu, da će se od nas puno tražiti da dajemo dobrovoljne priloge, biće puno prosjaka i sirotinje koja će prositi. Biće momenata da i sami nećemo imati novaca. Nemojmo tada ljude koji traže kuditi i ponižavati, te ih  tjerati grubim riječima od sebe. Najmanje  što tada možemo uraditi je da im lijepu riječ uputimo, ako ništa drugo ne budemo mogli učiniti za njih.

Ve laa tedž'al jedeke magluuleten ilaa unu ki ke ve laa teb sut haa kullel besti fe tak uude meluumen mahsuu ra.

29. Ne drži ruku svoju stisnutu, a ni posve otvorenu – da ne bi prekor zaslužio i bez ičega ostao,

Ipak, nije dobro biti škrt, uvijek je bolja gornja koja daje, od donje ruke koja prima. Ne treba biti ni previše rasipnik da ne bi čovjek sebe i svoju porodicu u oskudicu doveo.

Inne rabbeke jeb sutur rizka  li men ješaaau ve jakdiru, innehuu kaane faahišeten ve saae besiira.

30. Gospodar tvoj pruža obilnu opskrbu onome kome hoće, a i ograničava je, jer zna i vidi robove Svoje.

Na kraju treba znati da je Uzvišeni Allah taj koji daje kome hoće, a umanjuje i ograničava opskrbu kome On hoće, jer je on Sveznajući i Mudri.

Da nas Uzvišeni Allah uputi na pravi put, poveća nam nafaku i sačuva nas neimaštinje, ljenosti, bolesti, škrtosti i slabosti! Amin!

 

Literatura:

Prijevod Kur'ana od Besima Korkuta

26.03.2009.

POMOZIMO DRUGOME DA BI I NAMA ALLAH POMOGAO

UDIJELIMO SADAKU!


Dragi naši, svakojaka kriza je zavladala a dostigla nas je i ona ekonomska, džepni belaj. Nikome nije lahko u ovom vaktu i zemanu. Sve se nekako preboli i predevera a nedaj Bože patnje i bolesti a dahabetile bolesti naših najmilijih. Danas kucamo na vaša srca povodom bolesti malog dječaka Bakira.

 

Za liječenje i operacije u Švedskoj dvogodišnjem Bakiru Mujadžiću iz Prijedorskog prigradskog naselja Tukovi, kod kojeg je konstantovana Mitochondropathie, potrebna su novčana sredstva u visini od 60 000 eura.

 

Dobri ljudi koji žele pomoći Bakiru neka to učine  putem uplate na  devizni broj žiro računa: HYPO ALPE-ADRIA BANK SWIFT code banke: HAABBA22 IBAN: BA393060123775437553 na ime Hodžić Fehima (za Bakira).  Račun u KM: Transakcijski račun banke 3060610000137340 broj tekućeg računa 1538168068

 

Adresa: Tukovi, Prištinska br.10 Prijedor. Tel.: 0038766-422-859

 

 

Bakirovi roditelji Edin i Fehima se unaprijed zahvaljuju svim ljudima dobrog srca i dobre volje. Svi koji budu donirali novac, njihova imena sa povratnom informacijom  biće objavljena na ovoj stranici.

 

 Pomozimo da se na kraju i ovaj mališan raduje životu kao i svi njegovi vršnjaci Neka vas Uzvišeni Allah nagradi i vaš novac upiše kao sadaku na vašu glavu i vaš život!

 

Preneseno sa stranice: http://velagici.blogger.ba/

26.03.2009.

PUTOPISOM KROZ DOMOVINU – DONJA SLAPNICA

Nijaz SALKIĆ

 

Iznenadni put u Bosnu


Niko ne zna niti može predvidjeti svoju budućnost. U ponedjeljak me pozva moj džematlija i prijatelj Fadil Omerhodžić i javi mi tužnu vijest da je njegovoj ženi Šahi preselio otac. Zamoli me ako ikako mogu da sa njima pođem na dženazu u Donju Slapnicu kod Velike Kladuše. Šta ću, nije prijatelj onaj sa kojim samo ispijamo kahve i gotivimo se jelima, sa prijateljima valja i tugu podijeliti. Spremim se i krenemo oko podne 23. marta 2009., put Velike Kladuše u našu domovinu Bosnu. Vrijeme je bilo vjetrovito i prohladno. Trebalo nam je iz Velenja nešto više od 4 sahata da stignemo u Donju Slapnicu.

 

Donja Slapnica

 

Iz Šahinih kazivanja o njenom selu i roditeljima sam imao nekoliko slika ovog sela. Sa Slapnico se prvi put susretoh pred zalazak sunca. Selo leži na nekoliko brežuljaka a sva Krajina je kao u nekoj bajci ispresijecana zemljanim i asfaltnim putevima sa bezbroj puteljaka i šumskih stazica.




Stigosmo pred staru riglovanu kuću koju je gradio rahmetli Rešid Murtić, Šahin otac. Ovdje u okolini Kladuše, Cazina, Bužima i Krupe ima još dosta ovakvih starih bosanskih kuća. Uđosmo u kuću u kojoj je ležao rahmetlija Rešid koji je u svom zemaljskom životu izbrojao 85 svojih ljeta i stao u brojanju.





Ležao je na podu svoje sobe u kojoj je za života najviše provodio vremena. Bio je to vrijedan težak, koji nikada nije bio besposlen. Vazda je nešto radukao, pleo, zagrađivao, meo, ćistio, kresao i kalemio voće i sijekući drva pripremao zimnicu. Oko rahmetlije je sjedila njegova njabliža rodbina i komšije. Popričasmo malo, posjedismo i uputismo se u sinovsku kuću da malo predahnemo.

 

Sijelo

 

Ovdašnji naš običaj u ovakvim prilikama je da se sakupi komšiluk, prijatelji i rodbina i cijelu  noć sjedi na smjenu. Pošto mi je ovo rijetka prilika da upoznam Krajinu slušao sam, zapitkivao i bilježio.  Bome sam nešto i kazivao a najviše o vjeri i našim lijepim običajima. Klanjasmo džematile prvo akšam a potom i jaciju. Bilo je lijepo vidjeti punu sobu ljudi kako padaju na sedždu Dragom Allahu.

 

 

Dženaza je u utorak

 

Sjedilo sam sve do pola dva poslije pola noći a onda me umor savladao i otišao sam na počinak. U utorak sam poranio na sabah, klanjao i poslije popijene kahve oko  8 sati sa Fadilom se spustimo u Kladušu da malo zijaretimo čaršiju.




Kladuša je kao i svaki poratni bosanski grad. Puno se radi i gradi a najviše trgovine i mala građevinska preduzeća i skladišta.  Najživlje su pijace.

 

 

Kladuška pijaca

 

Kladuška pijaca se prostire kakvih stotinjak metara uzduž i desetak metara u širinu pored puta gdje su se smjestile tezge i šatori. Prodaje se haman sve a najviše hrana, povrće, voće, tekstil i obuća.




Nema šta se ne nudi a većina naroda hoda, pari oči i egleniše o skupoći, nezaposlenosti, bolešćini i recesiji. Ko ima koga vani i ko ima para nešto se i pazari. Uglavnom hrana se mora kupiti a za ostalo ako se nađe koja marka. Pokupovasmo djeci neke sitnice, tek toliko da vide da smo bili u našoj Bosni i krenusmo u Slapnicu. Crni oblaci su se spustili nisko a hladan vjerić je počeo puhati. Krenusmo put Slapnice.

 

 

Dženaza

 

Dženaza je zakazana u 4 sahata poslije podne. Narod s počeo iskupljati pred kućama Murtića a vozila su ostavljali pedesetak metara prije sokaka i iznad sokaka. Avlije se poče puniti već od 13 sati.









Oko 14 sati puhnu jači vjetar a s njim poče padati snijeg i kiša. Kroz sahat vremena se poče sve bijeliti vani pred kućama. Pred kuću iznesoše rahmetliju, ogasuliše ga a potom u kući gdje je ležao prouči Ja'sin. Imam ispred porodice pred kućom zatraži halal od prisutnih  i krenu dženaza put džamije.







 

 

 


Na platou pred džamijom se klanja dženaze namaz, u džamiji ikindija i onda se izvrši ukop u mezarju iza stare džamije.




Sve se završi dovom i u prohladnom, kišovitom i sniježnom danu se ljudi tiho raziđoše svako svojim toplim domovima. Kao što to biva poslije svake dženaze, masa ljudi dođe i donese jednog svog najmilijeg rođaka, prijatellja, komšiju i poznanika. Svi se raziđoše a rahmetlija osta sam u vječnoj kući. Ljudi se odoše veseliti toploj furuni, svijetloj kuhinji i spavaćoj sobi sve do sliejdeće rede kada put mezarja krene neko između nas. Šta ćemo, takav je život i naša sudbina.

 

 

Povratak

 



Poslije dženaze smo se vratili našim domaćinima. Posjedili smo još neko vrijeme i malo se odmorili a sutradan ujutro krenuli nazad u Sloveniju. Molim Uzvišenog Allaha da Šahinom ocu oprosti grijehe i olakša mu polaganje računa na Danu suda. A porodici podaari sabri džemil!

 


DONJA SLAPNICA

Nijaz SALKIĆ

 

Donja Slapnica je jedno od tanahnih zrna đerdana koji se prostire dolinama i brežuljcima općine Velika Kladuša. Prema selu vodi krivudavi asfaltni put načičkan sa obje strane lijepim kućama i prodavnicama. Asfalt se gubi na ulazu u selo gdje počinju kuće Hurtića čiji broj prelazi 100. Ovo je najveća mahala a pored Hurtića ovdje žive još i famelije: Nuhanovići, Rekići, Ćufurovići, Latići, Selimovići, Kurtići i Kapići.

 

Džamija:

 

 

 je napravljena 1958., a nova moderna i velika 2006. godine. Ovdje su službovale mnoge hodže: hodža Melkić, hodža Mureško, hodža Dedić, hodža Kajtaz, hodža Ramo i sadašnji hodža Smriko.

Mezarluci:

Husejna Ibrina mezarluci, Rekića mezarluci i džematski.

 

Muezini:

Rešid Murtić, Salih Kantarević, Asim Ćufurović, Hasan Selimović i hadžija Medo Murtić.

Mutevelije:

Husnija Saračević, Meho Ćufurović, Medo Murtić, hadžija, Hasan Selimović, Rešid Murtić Sulejmen Latić i sadašnji mutevelija, Rešid Ćufurović.

 

Hadžije:

 Bego rekić, Hasan Ćufurović , Medo Murtić….

Ovdje je kraj kojeg je Dragi Bog obdario lijepom prirodom, svakojakim zelenilom i prekrasnim njivama i pašnjacima.

Njive: Begovića njive, Kućišta, Medetova njiva, Bazgova dolina, Vrela, Velića brdo, Urga, Ždralovac…

Vrela, izvori i vode

Ibrišimovac, Saćin bunar, Hadžijski bunar, Ledenac Adiel Begović, Bejzin bunar na Hajratu…

Pjevači i šargijaši:

Hasib Murtić, Rešid Murtić i Redžo Murtić.

Zubar

 zube je kliještima vadio Hašim Murtić.

Strahu:

Je znala saljevati Ćamka Murtić, Kadife i Šerife Murtić.

Ruke iščašene

 i slomljene je popravljao Hamed Melin.

Jastuke i kilime

 je pravila i tkala Fatime Murtić i Šaha Murtić.

 

Više fotografija u boljem formatu možete pogledati u galeriji slika:


25.03.2009.

FIKH ZA SVAKOGA – IZVODI IZ FIKHUL IBADATA

Priredio: Nijaz SALKIĆ

 

 NAKLANJAVANJE PROŠLIH NAMAZA


Može se ponekad nenamjerno desiti da izostavimo namaz. Znamo dobro da je namaz dug i da se propušteno mora namiriti. Mnogo nas što smo zaboravili kako se to radi ili nismo stigli u djetinjstvu da to naučimo. Evo, u ovom postu pojašnjenja pitanja propuštenih namaza.

 Prošli se namaz zove  »faite«, onaj koji je još u svom vremenu  »vaktijje«,  a naklanjavanje  »kada«. Pri naklanjavanju treba paziti na red među faitom i vaktijjom kao i među samim faitama, pa po redu klanjati najprije ono što je dolazilo i prolazilo. Taj red pri klanjanju prošlih namaza zove se »tertib«.

 

 Na taj tertib ne treba paziti: 1) pri kraju mustehab vremena, 2) pri zaboravu, 3) pri nagomilanim faitima.  1) kad pravo vrijeme (mustehab a ne mekruh) jednog namaza bude na izmaku, te se on kao vaktijja ne bi mogao u tom vremenu obaviti ako bi se pazeći na tertib najprije klanjale faite, onda će se, ne pazeći na tertib, klanjati najprije vaktijja namaz.  2) ako neko zaboravivši da ima faitu klanja vaktijju pa mu kasnije na um padne, namaz mu je valjan, ne mora ga ponavljati. Tertib je, dakle, i tu spao.  3) kad se u koga nagomila faita pa ih bude šest ili više (ne računajući vitr, iako se i on mora uzimati u tertib), onda se uzima da su se faite nagomilale i ne mora se više paziti na tertib, iako je bolje.

 

Primjer nijeta za pet dnevnih namaza koji su nam prošli i koje naklanjavamo:

 

Prije svakog farza koji naklanjavamo proučimo ikamet

 

-         Zanijetimo tako što ispred rijeći „fard“ dodamo „ahiri“ npr.,  nijet sabahskog farza:„

-          

Nevejtu en usallije lillahi teala salate ahiri fardil-fedžri, mustakbilel kibleti Allahu ekber!“

 

-         nijet podnevskog farza:„

 

Nevejtu en usallije lillahi teala salate ahiri fardiz-zuhri, mustakbilel kibleti Allahu ekber!“

 

-         nijet ikindijskog farza:„

 

Nevejtu en usallije lillahi teala salate ahiri fardil-asri, mustakbilel kibleti Allahu ekber!“

 

-         nijet akšamskog farza:„

 

Nevejtu en usallije lillahi teala salate ahiri fardil-magribi, mustakbilel kibleti Allahu ekber!“

 

-         nijet jacijskog farza:„

 

Nevejtu en usallije lillahi teala salate ahiri fardil-'išai, mustakbilel kibleti Allahu ekber!“

 

 

Kao primjer za tertib donosimo ovo:  Neko hoće da klanja ikindiju a nije još klanjao podne. Treba da najprije klanja podne pa onda ikindiju. Ako bi klanjao ikindiju pa podne, ikindija mu ne bi valjala. Ili: čovjek nije jedan dan ništa klanjao, pa naklanjava skupa. Treba najprije da naklanja sabah, pa podne, ikindiju, akšam i jaciju. Ako bi isprometao, isprometani namazi ne bi mu valjali.    Pošto je, osim u spomenuta tri slučaja, dužnost paziti na tertib, pa kad bi neko klanjao vaktijju-namaz sjećajući se faite, vaktijja-namaz bio bi mu pokvaren kao farz i prometnuo bi se u nafilu, ali uvjetno, kao u slučaju kad bi faitu naklanjao prije nego što prođe pet slijedećih vaktijja. Ako bi pak poslije toga, tj, nakon što prođe pet slijedećih vaktijja, naklanjao faitu, spomenute vaktijje bi mu postale valjane.

 

Na pr. neko klanja podne sjećajući se da mu je toga jutra prošao sabah. To podne mu je pokvareno ako sabah naklanja prije nego isteče vrijeme sutrašnjeg podneva. Pokvareni bi mu bili i ikindija, akšam, jacija i sabah pa i podne ako bi onu faitu, dakle sabah, naklanjao prije nego izađe vrijeme ovog podneva. Ako bi kasnije sabah naklanjao, svi spomenuti namazi bili bi mu valjani.  Čovjek s kojeg je bila spala obaveza tertiba, čim kada učini sve, pa i zadnju faitu, opet prima na se obavezu tertiba.  Kad se naklanjavaju faite, treba ih prema mišljenju nekih islamskih učenjaka lijepo u svijesti označiti, koja je npr. to jacija, podne itd. koje hoće da naklanja. Ako to ne može tačno da se, sjeti, onda neka namisli najprvi ili najzadnji izvjesni namaz, npr. podne, da naklanjava, a koji mu je prošao. Tako se isto postupa i kad se post hoće da naposti za prošle dane.

 

 

- Iz knjige: »FIKH – UL- IBADAT« (PROPISI O OSNOVNIM ISLAMSKIM DUŽNOSTIMA) od  Muhameda Seida Serdarevića

 


23.03.2009.

DRUŽENJE ŽENA

Nijaz SALKIĆ

Udruženje žena »«SABAH« djeluje već dvije godine. vrijedno je i posebno hairli i valjano ovo udruženje, koje u pravom smislu riječi hizmeti džematu. Po svojim aktivnostima su u vrhu slovenskih džematskih udruženja. Pored međusobnog pomaganja, članice su od svojih priloga pomagale siromašne žene u BiH, i jetime.










Niko ih ne pomaže a one od novca iz svog džepa finasiraju izlete i priredbe. Organizirale su nekoliko izleta po Sloveniji i u Bosni i Hercgovini. Posebno je aktivna sekcija ilahija, folklorna kao i dramska sekcija, gdje su ove članice zabilježile dobre rezultate. Predsjednica Nihada se trudi da okupi što više žena iz Velenja i Koroške regije da se uz druženje što bolje upoznaju i duhovno zbliže. Svakog mjeseca se sakupljaju u našoj džamiji pa uz druženje iznose svoje uspjehe i životne probleme.


 

Ramazani

 

Bilo je veliko zadovoljstvo i ponos vidjeti slogu ovih žena prilikom pripremanja i serviranja iftara. Sve žene su se obukle u bosansku nošnju (dimije i bluze) a sreću i zadovoljstvo što se nalaze ove blagoslovljene noći na najboljem mogućem mjestu na Zemlji, u džamiji, nisu skrivale.





Prođe iftar, uslijedi na brzinu kahva, a džamija se pospremi za teraviju. Žene su se opet pokazale, svu hranu, sokove i pripremu sofri je odradilo ovo udruženje. Istina, kada entuzijasti pokrenu neke harli projekte pa kada to sve saživi, i kada se pomisli da je lahko nešto tako ostvariti i realizirati,  pojave se kočničari napretka poznati kao zavidnici. Zavidniku smeta tuđi uspjeh i napredak, pa se se baci na posao  da nečiji trud ponisti i ospori Toga je uvijek bilo kroz historiju i biće ga dok je svijeta i vijeka.


 

Priredbe


Žene iz udruženja »Sabah« s vremena na vrijeme prirede okupljanje i druženje povodom blagdana i praznika. Obavezno je druženje za Bajrame a obilježe i neke svoje ženske praznike.




Program je bogat skečevima koje žene same uvježbaju a tekstove napiše predsjednica Nihada. Izvode se sevdalinke i sviraju naša bosanska kola. Zapjeva se i koja krajiška pjesma u horu i grupi sastavljenom od žena iz Kladuše, Bužima, Krupe, Cazina, Sanskog Mosta, Travnika i Prijedora.














Zadnja priredba je bila u Mislinji na Koroškoj gdje su žene organizirale uspješno druženje, ovog puta uz učešće njihovih muževa. Bila je prisutna sva Koroška, baš kao i posjetioci iz Velenje i  iz Šaleške doline. Ovim putem se zahvaljujemo vođstvu Gasilskog doma iz Mislinje koji su nam pomogli oko iznajmljivanja prostora za priredbu.

 

Mevludi

 

Na mevludima žene iz ovog udruženja se aktivno i od srca uključe. Desetak žena zna učiti mevlud i ilahije a poneka zna i u Kur'anu učiti. Tako je bilo i na zadnjem džematskom mevludu u Slovenj Gradcu gdje su se okupile džematlije iz svih gradova Koroške regije.

 

Putovanja i izleti



Slijedeći izlet udruženje žena »Sabah« planira uz Božiju pomoć u Sarajevo. To je vruća želja mnogih članica mada je kriza podobro udarila u džepove.



Plan i želja je da Sarajevo posjete u mjesecu maju inšaAllah. Nakastili su da idu autobusom i to po mogućnosti zajedno muž i žena. Svi koji žele na ovaj izlet treba što prije da se jave rukovodstvu ovog udruženja.

Original Video - More videos at TinyPic

22.03.2009.

PČELE I TRUTOVI

Nijaz SALKIĆ

U jednom pčelinjaku živjela je složna i dobro organizovana zajednica pčela. U toj zajednici je svaki njen član imao tačno propisane zadatke i obaveze. Pčele su svakodnevno ranile, letjele od cvijeta do cvijeta, od livade do livade i neumorno skupljale nektar od kojeg je nastajao najdivniji, najskuplji i najljekovitiji med u cijeloj šumi i svim livadama uokolo. Pčele su tu skupocjenu tekućinu slagale u satljikavo spremište i pčelinji hambar.  Radnice pčele su letjele, nosile i na nogama i na rukama pelud i nektar, matice su rađale, a trutovi su povremeno obavljali po koji zadatak. Kad se sve sabere, malo su radili, dobro jeli i pili i povazdan ležali. Pošto je bilo dovoljno hrane za svakog pojedinca u zajednici niko se nije bunio i hvalio svoj rad a druge kritikovao. Uglavnom svi su živjeli na račun radnika, marljivih, džometnih i vrijednih pčela.

 

 

Kriza

 

Jedne godine nastupila je kriza. Godina se okišala baš u vrijeme beharanja voča, cvijetnih livada i bagremove šume. Sunčano proljeće se odjednom pretvorilo u hladnu, tmurnu i vjetrovitu jesen. Da belaj bude veći, u mjesecu maju je pao snijeg, a potom je mraz dokusurio sav behar. Nastala je kriza u pčelinjoj zajednici. Košnice su brujale od nervoznog zujanja njenih stanovnika. Trutovi zajedno sa maticama sazvaše skupštinu. Matice su predlagale da svaki član zajednice »stegne kaiš« i da se svima smanji gibira, što će reći da se svima smanje primanja i potrošnja meda podjednako. Uzavrelo je u košnicama i poslije mučne rasprave pčele su se umirile i pristale da im se smanje primanja meda za polovicu, a da se to primijeni na sve članove kolektiva. Trutovski sindikat je bio protiv. Kazali su da se pčelama može smanjiti 50% gibire, a pošto su trutovi u upravi, više rade, mnogo troše energiju za razmišljanje i vode zajednicu, njima se treba smanjiti primanja za samo 10% od dosadašnje plaće. Opet je zazujalo na skupštini. Direktor koji je dolazio iz trutovskog ceha je ustao i kazao, kojoj se pčeli ne sviđa ova odluka može sporazumno napustiti kolektiv uz naknadu od dvije kile meda. Odjednom je nastala mučna tišina. Druge pčele su se umirile i pristale na ucjenu trutova.

 

 

Rasplet

 

Prošlo je mjesec dana od krize a prve pčele su već uzimale otpremninu od dvije kile meda, radne  knjižice i odlazile na biro rada. Od smanjenja trutovskih plata nije bilo ništa. Oni su i dalje primali stare plate, bili su na rukovodećim mjestima i ništa nisu radili. U internim novinama su pričali o krizi i otpuštanjima i na radnom mjestu čitali novine. U jednom šumskom listu naiđoh na tekst jednog dobrog novinara koji prati ovu najnoviju privrednu krizu, a koji zapisa i ovo: »Nikada neće doći do pomirenja između trutova i pčela. Trutovi će biti trutovi a pčele će ostati pčele. To će trajati sve dotle dok se pčele ne udruže i ne istjeraju trutove iz svojih košnica i same ne preuzmu vlast u svojoj zajednici i preduzećima.«

22.03.2009.

SAMO ZA VAS IŠČITAVAMO STARE KNJIGE – DIO 26.

Priredio: Nijaz SALKIĆ

 

ANTUN HANGI  - ŽIVOT I OBIČAJI MUSLIMANA

 

o ručku večeri i jemeku kod muslimana


Muslimani ručaju između deset i jedanaest sati prije podne, a večeraju oko pet ili šest sati poslije  podne — već  kako je kada dan dug. Večera je uvijek nešto obilnija nego ručak. Neki imaju  kuhinje u kući, a neki izvan kuće. Kuhinje izvan kuće zovu se mutvaci" a spojene su plotom i  krovom sa kućom, da ženska čeljad može bez zaprijeke iz kuće u mutvak i iz mutvaka u kuću.




U  sredini je kuhinje ili mutvaka otvoreno ognjište od kamena. Osim toga je u svakoj kuhinji po jedan kamin, gdje se kafa prži i kuha, a zove se odžak. U kuhinji su rafe, police, a na njima razno kuhinjsko suđe i drago koješta, što marna domaćica kod kuhanja treba. Siromašniji Muslimani kuhaju u zemljenim, a bogatiji u bakrenim ili željeznim posudama. Isto tako jedu siromasi iz zemljenih ili drvenih, a bogataši iz bakrenih ili porculanskih posuda. Čorbata jela jedu obično drvenim kašikama, a sva ostala prstima.

 


Najmilija su im jela pečeno i kuhano meso, a osobito ovčevina i janjetina. Teletine ne jedu nikada. Kako u Bosni, a još više u Hercegovini, ima vrlo mnogo pašnjaka sa izvrsnom gorskom pašom, to je ovčije i janjeće meso u ovim zemljama vrlo tečno. Na Vlašiću kod Travnika, na Krugu kod Lijevna, na Kupreškom polju i ispod Cincar-planine, kao i u cijeloj Hercegovini su veliki pašnjaci na kojima živi na hiljade ovaca, te daju ne samo izvrsno meso nego vunu i sir koji je i preko granica Bosne i Hercegovine dobro poznat.

 

 

Janjetinu i ovčevinu sijeku i prodaju prijesnu, na ražnju ili u tevsiji pečenu, pa ima malo zemalja u Evropi u kojima se pojede toliko na ražnju pečenih janjaca i ovaca kao što baš u Bosni i Hercegovini. Isto tako jedu oni vrlo rado pilav koji prave od govedine, ovčevine, janjetine ili živadi. Među delikatese spadaju i paprike napunjene sa sitno isjeckanim mesom i pirinčem. To se jelo zove dolma, a jednako je drago kako siromaku tako i najvećem bogatašu. Osim paprike pune tako patlidžane i mlade tikve. Vrlo je dobra i jahnija koja se pravi ovako: debelo se meso izreže na sitne komadiće i pomiješa sa sitno isjeckanim bijelim i crvenim lukom. Zatim se sve to dobro pobiberi i metne u zemljeni ili željezni lonac. Lonac se dobro pokrije, no najbolje je ako se poveže tzv. pergament-papirom i pristavi k vatri, pa se kuha dok se meso sasvim ne raskuha.

 


Kupus je, kao kod svih južnih Slavena uopće, obligatno jelo i na sofri naših Muslimana. Kupus jedu dok je još sladak ili ga kisele. Od kupusa prave čorbu, njim pune pite i kuhaju u njemu govedinu, ovčevinu ili janjetinu. Tako pripravljeno jelo zove se kalja.

 

 

Osim mesa i kupusa vrlo su im drage pite i kolači. Pite, kolače i kruh peku ili kod kuće ili u pekarama. Ako pite i kolače peku kod kuće, metnu ih u zemljene ili bakrene tevsije, tevsije postave na sadžake, tronošce i pokriju ih pekom od zemlje ili sačom. Kruh peku kao što se peče u seljačkim kućama u Hrvatskoj i Slavoniji. Nalože, naime, na banku vatru, a kada se je vatra dobro razgorjela, raspretu žeru i lug, a na ono mjesto metnu kruh. Kruh pokriju saksijom, koja je sasvim slična slavonskoj pokljuki, a na saksiju nagrnu žeru, da se kruh ili pita što prije ispeče.

 


Sada da progovorimo koju kako se prave neke pite i kolači, koje naši Muslimani osobito rado jedu. U prvom je redu burek-pita, koju prave tako da tijesto na tanko razviju i u njega metnu fino isjeckano goveđe ili ovčije meso — Baklavu prave od finoga brašna, šećera i kajmaka, a pune je orasima ili suhim šljivama. Neki prave baklavu u obliku ružice, pa to zovu đul baklava. Lutnija se pravi kao i bazlamača, a kad se ispeče, pospu je sa nešto meda ili šećera.

 


Ovdje moram napomenuti da naši Muslimani osobito ljube med, te ga jedu ne samo u pitama i kolačima te na suvo, nego ga miješaju i sa vodom i tako piju. To je piće vrlo zdravo, a zove se šerbe. Sirnica je što i sirnjača. Misirač-pite prave tako da tijesto pune sa fino izrezanim, mladim misiračama. Kada je misirač-pita gotova, zaliju je u tevsiji slatkim ili kiselim kajmakom. Jajaruša je pita koja se puni jajima, a jedu je ponajviše onda kada su u kući odličniji gosti. Pitu od kupusa prave kao i u nas; kupus sitno sasijeku, dobro posole, pobibere i u tijesto zaviju.




Paluza se pravi od finoga brašna i šećera. Brašno se i šećer dobro razmuti i pristavi k vatri. Kada se je dobro skuhalo, metne se na hladno mjesto, a kada se sasvim ohladi, stisne se i bude slično pačama ili hladetini. Paluzu jedu samo u bogatijim kućama na kraju ručka ili večere, i to samo onda ako su kakove odličnije osobe u gostima. Siromasi jedu umjesto paluze na koncu ručka ili večere slatko ili kiselo mlijeko.

 

21.03.2009.

SADAKA U RECESIJI

Nijaz SALKIĆ

Ekonomska kriza prati našeg čovjeka od pamtivijeka. Neko se našalio govoreći »Recesija je kada ti komšija izgubi posao; kada ga izgubiš ti, onda je to depresija.« Mijenjali su se režimi na Balkanu, u našoj Bosni a bolesti ekonomske i ljudske kao siromaštvo, nezaposlenost, neprosvijećenost, zabačenost, slaba ili nikakva putna infrastruktura pratili su muslimane gdje god da su živjeli. Muslimani su stenjali pod nepravdom a prvu priliku koja im se pužila su iskoristili Tito je na početku 70-tih godina otvorio granice tadašnje Jugoslavije i naš muslimanski narod se razmilio po dunjaluku. Druga velika seobaposlije genocida i holokausta (1992-1995) muslimana se dogodila kada se naš preostali i preživjeli narod raselio po cijeloj Evropi, Americi, Aziji i Australiji.

 

 

 

Državu Bosnu i Hercegovinu  su bili otpisali

 

Današnji raspored i relacije u državi Bosni i Hercegovini je direktno djelo i rezultat  dogovora zločinaca, Miloševića i Tuđmana. Za vrijeme svog prljavog života nisu to do kraja izveli ali su ostavili svoju bratiju da Bosnu dokusure u »miru«. Preživjeli domoljubi i povratnici životare u svojim selima, u gudurama Hercegovine muslimani žive i, bez asfaltnih puteva, bez vode, bez struje, bez džamije (ako ih imaju onda ih dušmani skrnave i pale), bez zaposlenja, bez njivice, štalice i kravice. Tzv. tvorevina i genocidna »Republika Srpska« čini sve da oteža povratak »otpisanih«, a povratnicima prijeti i zagorčava život na svakom koraku. To se isto događa u cijelom Podrinju od Zvornika do Višegrada, te u Krajini od Banja Luke do Bosanskog Petrovca i od Nevesinja pa sve do Trebinja. Nimalo bolja situacija nije ni na području koju su okupirali bojevnici tzv. »Herceg Bosne«, gdje su Hrvati u većini. Tačku na i daju stalni »prijateljski« zagrljaji susjeda Hrvatske i Srbije koji nas toliko grle, da je pitanje vremena kada će nas Bošnjake u tom stiskanju konačno ugušiti.

 

 

Sadaku treba dijeliti u Bosni

 

Današnja ekonomska kriza uzima svoj danak i u daleko stabilnijim ekonomijama. Naša država je pred kolapsom, narod je totalno osiromašen, obolio i psihički izmrcvaren. Da mu je potrebna pomoć, potrebna je,  bolje je danas pomoći, nego sutra.  Suze krenu svakom čovjeku kada ugleda na televiziji »Hayat« teške prizore bolesnih, osakaćenih, gladnih, nevoljnih i ljudi beskućnika. Nađe se dobrih insana koji nekome pokriju kuću, siromahu započnu temelje, povratniku opreme kuhinju,  nezaposlenom kupatilo, a mladom bračnom paru sa puno djece, kupe kravu. Suze radosnice poteku onome koji podari sadaku, a besbelli i onome ko je primi, a bome i svima nama koji to gledamo.

 

 

POMOZIMO!!!!

 

Pozivam sve domoljube, sve vjernike, Bosance i Hercegovce, bez obzira na vjeru i naciju, koji BiH ćute svojom domovinom, a dahabetile kucam na srce Bošnjacima i Bošnjakinjama, muslimanima i muslimankama, da prvom prilikom odu u našu domovinu i izaberu porodicu kojoj će redovno pomagati, i preko sadake obezbijede sebi ulaznicu u Džennet.

Ne zaboravimo da je sadaka veliko djelo, koje će koristiti prije svega onome ko je podijeli. Ako je sadaka rezultat iskrene želje da se nekome pomogne u ime Allaha, onda je ona dokaz imana. Dolazi od glagola sadaqa što znači potvrditi. Sam Poslanik, s.a.v.s, je rekao: »Sadaka je dokaz!«   Imam en-Newewi kaže: »Sadaka znači dokaz koji govori o imanu onoga ko je daje, jer munafik ne daje sadaku zato što je ne shvata vjernički. Onaj ko daje sadaku, on njome dokazuje iskrenost svoga vjerovanja. A Allah najbolje zna!«


20.03.2009.

ŠIŠA U RECESIJI

Nijaz SALKIĆ


Nejma danas insana da habere ne sejri na televiziji, ne prati u đeridama a dajkabil u zadnji vakat.   Eto, ovi političari i analitičari nam prijete restrikcijom, nestašicom ulja, šećera, brašna, krompira, luka, struje, plina, drva i para. Zaboravili su da nam referišu da će nam zafaliti živaca, zdravlja, snage, nade, boljeg sutra i milosti. Narod naš je oduvijek bio u recesiji. Uvijek nam je nešta manjkalo a ljudi su durali i govorili, i ovo će proći.

 

Onda kada su naši stari stezali kajš u nekim tijesnim u tuhafli vremenima, kod nekih se i šiša nalazila negdje blizu, pogotovu tamo gdje je bilo šljive, otuda i ime toj »vatrenoj vodici«, 'šljiva'. Kako će biti ove rede kada se kriza očekuje da udari svom snagom po napaćenom i osiromašenom našem narodu.

 

Znamo dobro šta nam vjera govori o »Jovinom hošafu«. Svima nama je poznata ubitačnost šejtanske vodice, koja razara jetru, ubija srce i pomračuje um. Nekada, birvaktile je rahmetli Rejhan Demirdžić sa pokojnim Rudijem Alvađom na tekst Nikole Škrbe, pravio izvrsni humor i kroz šalu karikirao sa problemom alkohola.

 


Poslušajte jednu njihovu emisiju.



Original Video - More videos at TinyPic




Noviji postovi | Stariji postovi

RODNA GRUDA
<< 06/2016 >>
nedponutosricetpetsub
01020304
05060708091011
12131415161718
19202122232425
2627282930


domaća literatura
NE ZASTIDI SE
Nemoj se nikada zastidjeti svoje majke i njenih dimija! Ne stidi se bosanske sinije, ni bošče iz svoga djetinjstva, tevsije demirlije, bakrenog abdesnog ibrika, đuguma! Ne stidi se nanine sehare, niti svoje iz djetinjstva avlije, ni kuće čardaklije.
Ne stidi se naših tijesnih šefteli sokaka i osunčanih cvijetnih bosanskih čaršija. Ne stidi se i pamti babine tihe eglene i nanine šarene šamije; djedove žute hadžijske abanije. Ne stidi se ni amidžinog crvenog, u desno naherenog, fesa.
Nikada se ne zastidi avlijskog prošća i tarabe, žutog u avliji duda, drvenog ahara i kućnog mutvaka.
Ne zastidi se sestrine suze kada te je ispraćala u Hrvatsku, Sloveniju, Ameriku i Australiju.
To je, Allahov robe, tvoja dimenzija, tvoj ukras i biser, tvoje blago. To je ono što nam je ostalo od naših pradjedova, dobrih Bošnjana.
Ne zastidi se, Božiji robe, strinine rešedije, nutme, halebije, gurabije, ćetenije, kvrguše, kljukuše, dilje, sutlije, pelteta i zerdeta! To je, Bošnjo, tvoja koda, kojom te je Uzvišeni označio i odredio, zacrtao ti sudbinu da se rodiš u najljepšoj zemlji i đulistanu dunjalučkom, u Zemlji Bosni.
Ne zastidi se, Bošnjo, dajdžinih šalvara kada ih obuče i krene u svoju mahalsku džamiju. Te šalvare su dio tebe, a i ti si dio njih. Iz šalvara si i ti izašao. I nikad se ne nasmij kada ugledaš Bošnju da ih je obukao. Znaj dobro, šalvare jesu dio tebe i ti si dio njih, iz njih si izašao.
Ne zaboravi, Bošnjo, u dalekom svijetu, na cvijeće naše; zambak, sabljicu, hadžibeg, kalanfir (karanfil), majčinu dušicu, bosiljak, sekaik... Pokraj tog cvijeća si uvijek prolazio vraćajući se sa puta, dolazeći u svoju avliju iz džamije, škole, njive, dolazeći poslije igre sa djecom na livadi...
To cvijeće te je uvijek dočekivalo pored avlijske staze, ograđeno okrečenim kamenjem, a svojim mirisima ti je iskazivalo najljepšu dobrodošlicu.
Ne zaboravi, Allahov insanu, gdje god bio, šta god bio, ma koliko se trudio da nekome ugodiš i da se prilagodiš, uvijek ćeš biti ono što i jesi, Bošnjo i Musliman.
Ako je to tako, a jest sigurno, onda ne daj nipošto ono što si dobio u amanet od Dragog Allaha i naših dobrih djedova; dobrih, lijepih i ponosnih Bošnjana. Čuvaj svoju vjeru Islam, vatan Bosnu i naše lijepe običaje, drage, bosanske adete.
Upamet!
Nijaz SALKIĆ
..........................
MOJ BABO
Moj babo...
Kakva gordost i poštovanje izvire iz te dvije riječi. Babo, ta riječ mi miriše sabahskim ezanom kada smo zajedno, babo i ja, ruku pod ruku, išli u našu džamiju. Babo, to je sinonim za moje djetinjstvo. Babino izgaranje i težak posao, samo da bi nama komad hljeba brižno priskrbio.
Kada izgovorim riječ Babo, pred očima vidim izlizan očev kaput i zakrpljene pantole, pogrbljena leđa i bijeli somun koji pruža nama djeci vraćajući se iz čaršije. Babo, to je lice puno briga izbrazdano sa bezbroj bora, koje za nas uvijek nađe topao osmijeh i utjehu.
Moj babo je imao rješenja za sva životna pitanja i probleme. Uz njega me ničega nije bilo strah. Moj babo, kada ujutro kahne, ja znam da će mama opet napraviti doručak; da ćemo svi zajedno sjesti za sofru da se jagmimo za pogaču, čorbu, grah, pitu, pekmez iz tanjira i kiselo mlijeko u čaši.
Moj babo, kada progovori, ja znam da će nešto veliko reči o životu na ovom dunjaluku, o mojoj školi, o mom rahmetli djedu. Kada on govori, mi svi moramo da ga slušamo. Kamo sreće da sam više zapamtio babinih mudrosti, pa da ih sada kao biser sipam svojim jaranima i da se time dičim i ponosim.
Velim vam da je moj babo bio najveći i najmudriji čovjek u mom životu. Kada bi on krenuo sa mnom u njivu, dok sam bio mali, ja sam za njim morao sve trčati. Imao je, brate, veliki korak. Kada bih se trčeći umorio, babo bi me stavio na svoja ramena, tako da sam tada bio najveće dijete. U tom položaju sam osjetio da sam babi važan. I bio sam ponosan.
Moj babo je svakome pomagao; i prosjaku i bogatašu, i učenom i neznalici, i starijim i djeci i insanu i hajvanu. Samo, nije nikada znao pomoći sebi. Danas ga tek razumijem. Sada znam zašto je imao izlizan kaput i pantole, ispranu, vehdu košulju i iznosane kundure i opanke.
Moj babo je veliki čovjek. On je znao zašto to čini. Nije ga zbog toga bilo stid i nije zato bio žalostan. Moj babo je to radio za svoj evlad , za svoju dragu djecu, jer nije htio da postanu »dronje«. On je nama često govorio:
»Nemojte biti dronje.« Moj babo je ulagao u nas kao svaki dobri babo. Želio je da mu se djeca ne napate u životu. On nas je slao u škole i zato mu velika hvala.
Dragi moji ahbabi, ne zaboravljajte dobrotu naših baba, sjećajte ih se, i živih i mrtvih, jer nije šala imati babu koji je sve dao za tebe, da te izvede na selamet.
Upamet!
.............
TETKE
Tetka je babina sestra ili sestra od majke. Tetka može odigrati veliku ulogu u našem djetinjstvu. Tetka može da čuva bratiće i sestriće, da ih voda za ručice, da im kupuje slatkiše i da im pere i kuha.
Tetka je bila u našim dječijim očima velika ličnost koja se često puta znala postaviti u našu odbranu i spasiti nas nekada od batina i od naših vlastitih roditelja.
Tetka je milostivna prema bratićima i sestrićima, bar je večina takvih tetaka, mada ima i drugačijih tetaka koje su poznate kao zloće.
Međutim, tetke su nas znale koristiti i u svoje "poslove", kada su bile cure i ašikovale mi smo im tada znali biti kuriri, pismonoše i čuvari.
Divno je imati tetku, osobito ako nam nije živa naša majka. Zato, kada dolazimo svojim kućama i vraćamo se povremeno u rodni kraj, među prvim koje ćemo posjetiti i sa hedijama darovati neka budu i naše tetke. A za ljubav prema njima bićemo inšaAllah nagrađeni.
Upamet!
Nijaz SALKIĆ
...........
TERAVIJE, SIJELA...
Ah, dragi moji, teravije su moja posebna radost i veselje. Mi omladinci bi sa posebnim veseljem iščekivali trenutak kada će naš mujezin zaučiti svečani salavat, i to ne običan, nego onaj teravijski. On je za nas, momke, značio još jedno veselje više. O djevojkama i djevojčurcima ne bih ni govorio. Teravija je za njih bila prilika da se što bolje obuku u ono najljepše što imaju, počevši od dimija i mahrama na glavi, do kundura i drugih ukrasa.
Bože dagi, što su one živjele za teraviju. One su željele da se dopadnu kojem našem momku, koji će doći te večeri iz našeg, jal' susjednog džemata. To nije važno. Uglavnom, teravija je bila prilika za cure da se pokažu i prikažu.
U toku dana, za vrijeme posta, tekle su pripreme i dogovori o tome gdje će se održati sijelo poslije teravije; u kojoj, odnosno u čijoj kući. Djevojke su pozivale sijeldžije u kuću, za koju se dogovore, da se te ramazanske večeri sijeli.
Veselje i čast je bilo da te pozove domaćin sijela te večeri. Znao se tačno ceremonijal sijela i glavne šaljivdžije koje će uveseljavati skup. Bilo je ašikluka tih večeri, zimskih i dugih. Ašikluka i šala je bilo napretek. Igralo se sudije i džandara, slušale se pjesme sa ploča i kaseta, šalilo se.
Bilo je to, uglavnom, islamsko sijelo gdje se znala granica dozvoljenog u druženju. Stariji domaćini iz te kuće su, uglavnom te večeri, odlazili na drugo sijelo; a omladina, njihova djeca, dobro su odigrala ulogu domaćina.
Na brčanskom i čelićkom području na sijelima se obavezno gostilo, pored uobičajene hrane, i onim po čemu je naš kraj poznat. To su bile suhe šljive, orasi, jabuke, suhe kruške (čitavice), kokice... A posebno specifično za zimska sijela je bilo pravljenje ćetenije.
Ćetenija je slatko spravljano od uagđenog šećera, jal' pekmeza. Poslije se dugo miješa sa pečenim brašnom, pa se dobije masa koja, ukusom podsjeća na karamele. Ćetenija se morala praviti u posebno hladnim noćima i po posebnom receptu. Ćetenija se morala nanijetiti na nečiju gustu i dugu bradu. U mom kraju se obično nanijetilo na bradu hodže Brođe iz Broda kod Brčkog, da bi ispala baš takva, kao njegova gusta i bijela brada.
Poslije uvodnog pripravljanja slijedilo je kajišanje i hlađenje ćetenije u tevsiji, koja se morala iznijeti vani na hladnoću i mjesečinu, u noći. Momci, koji nisu bili pozvani na sijelo; a znali su u kojoj je kući sijelo, iz osvete što nisu pozvani, često su znali da se potiho prikradu i ukradu tevsiju sa ćetenijom. Tako je bio uzalud sav trud djevojački.
Bojim se da su ta vremena prošlost u mom kraju, a u mom životu sigurno jesu. To jeste prošlost, jer današnja omladina više voli izaći u diskaće i prljave kafane; više vole to, nego sjesti i promuhabetiti na sijelu u domaćoj atmosferi i očuvati stare adete i običaje.
Zato mi se često puta otme uzdah: "Đe ste stare ramazanske noći?"
Đe je sevdah, đe su ašikluci?!
Upamet!
Nijaz SALKIĆ
...........
ALKOHOL I DROGA.....
»Kada Allah htjedne da uništi jedno mjesto, dopusti da se pojavi blud i nemoral u njemu.« (Hadis)
Čini mi se da nikada nije bilo teže biti roditelj i starati se o svome evladu, kao danas, u ovome vaktu. Naša država Bosna je bila jedna od teritorijalnih jedinica, bivše nam domovine, a meni se čini da je izvukla najdeblji kraj, i da je trenutno u najtežoj situaciji. Bosna jeste država, ali kao da i nije, jer je sve u njoj nekako neodređeno i nedorečeno. Bosna ima granice, a kao da ih i nejma. Vlast ima, a ona kao da i ne postoji,, jer naša policija nejma pravo po svojoj volji, haman ni promet regulisati, a dahbetile, bez najave, kontrolisati vozače automobila. Svaku kontrolu mora prije vremena najaviti i objaviti preko medija.
Kad je riječ o našim "medijima", o njima bi se moglo nadugo i naširoko govoriti.
Bosna svoje medije ima, i nejma. Mediji su većinom pod nečijim patronatom, ili su do krajnjih granica komercijalizirani i privatizirani, i na taj način okrenuti sami sebi.
U tom i takvom svekolikom haosu po Bosni su nikli razni kafići, restorani, diskaći, a u njima, svoje mjesto pod suncem, našle su razne "zvijezde", "pjevači", i "izvođači" tzv. folk muzike. Svakodnevno i svakonoćno se po tim "restoranima" organizuju naki nastupi, neka takmičenja za izbor "misice, "mistera" i sličnih ujdurmi i petljanija.
A droga...
Droga se sadi i prodaje i u najzabačenijim selima.
A o prostituciji i podvodačima, da i ne govorim.
Vjera se suzbija i marginalizira svim dozvoljenim i nedozvoljenim sredstvima. Ono malo preostalih naših adeta koji su proistekli iz 500-godišnje naše pripadnosti islamu potiskuje se i označuje kao nešto zaostalo, dok se, u isto vrijeme, promiče slobodno i, do krajnjih granica, ogoljeno iživljavanje, uz grubo odbacivanje naše svijetle tradicije.
Ono malo trijeznih roditelja, koji žele svoju djecu sačuvati od alkohola, droge i svih oblika pokvarenosti, biva razapeto između želje da djecu odgoje u vjeri i nastojanja da svoj evlad-djecu iškoluju, uz bojazan da se kroz školu ne otuđe i iskvare.
Opće poznato je da svako selo ima po jednu kahvanu kojoj su njihove gazde dale zvučna imena uz obavezan predznak "restoran".
U tim "restoranima" naša djeca često ostaju do ranih jutarnjih sati. A pivo, vino, i ostali haram, piju haman svi, uključujući i naše domaćice, žene. To je bilo nezamislivo u Bosni prije agresije.
Oni, koji bi morali o tim negativnim pojavama govoriti i biti najglasniji, "mudro" šute jer svako se boji za svoju kožu i svoje korito, a alkohol se prodaje i u brojnim "trgovinama" i "prodavnicama" i to na svakom ćosku i uglu, kako kome paše da izgovori.
Ako čovjek hoće biti patriota i neće kupovati uvozna piva, vino i rakiju, tu uvijek postoji alternativna zamjena za slične domaće proizvode.
"Kupuj domaće", i propadaj na domaći način, a na svoj račun.
Ma koga je briga za našu djecu i omladinu.
Upamet!
Nijaz SALKIĆ
............
SOFRE.....
Sofra je bošča ili čarsaf koji se prostire na pod, ćilim ili tepih u sobi i sa te sofre se jede, objeduje, ruča ili iftari... Sofra se može prostrijeti na zemlju, može se servirati na siniji, ili na stolovima. Prava sofra se uvijek sterala, a jelo se sjedeći na koljenima, ili bar jednim podavijenim koljenom.
Sofre mogu biti domaće, kućne, porodične, bogataške sofre, sirotinjske sofre, iftarske sofre, sofre uglednika i dostojanstvenika, sofre ahbaba i prijatelja, mevludske, svadbene, poslovne, pilavske, pohođanske,a mogu biti i dječije.
Na sve sofre se posebno zove, osim na porodičnu sofru. Tamo su nas majka i babo jednom pozvali, onda kada smo progovorili. Pokazali su nam gdje je sofra. I od tada mi znamo, a da se ne zovemo, gdje nam je mjesto za sofrom.
Na sve druge sofre, osim majčine i babine sofre, moraš dobiti poziv i znati gdje ti je mjesto.
Kod nas Bošnjaka i muslimana, odavno već postoje sofre i zna se redoslijed kod sjedanja i pristajanja za sofru. Tako imamo sofru političara, za koju prije izbora ima mjesta za svakoga, a poslije samo za odabrane.
Imamo još sofru pisaca i književnika, sofru glumaca i umjetnika, sofru biznismena i privatnika, sofru uleme i sofru islamske zajednice.
Neke sofradžije imaju bujruma u sve sofre, neki ne bi došli u svaku sofru i kada bi ih pozvali, a nekima nije dozvoljeno da miješaju sofre.
Obično su sve te sofre jedan zatvoreni krug za sitnu raju, mada i među tim velikim soframa ima još sofri koje se steru posebno, i to su vjerovatno nove sofre i sofrice, samo ih treba dobro proučiti i ako ti, ne daj Bože, ustreba, da ne moraš odmah tražiti mjesta i gurati se za velikom sofrom.
Sofre su naša Bošnjačka i muslimanska realnost i pred tim soframa ne treba zatvarati oči.
Eto naprimjer, da bi došao do nekog našeg bošnjačkog političkog ili vjerskog vođe, treba ti bezbroj sofrica proći, ako budeš imao sreće. A obavezno ti se na kraju ispriječe kuhari, mali ili veliki, i konačno te zaustavi glavni starješina u jemek sobi, koji je, ko biva šef te jemek-odaje u kojoj se stere sofra i koji kaže: »Ne može dalje...«
E, kad se sjetim Sire, historije Poslanikova života, i Poslanika Muhammeda s.a.v.s. i kazivanja, da je do Poslanika mogao svako doći, i siromah, i prosjak, i bogat, i car; a da Poslanik nije pravio razliku, zaboli me namah želudac.
Za Poslanikovu sofru si mogao doći, a da se ne najavljuješ. Mogao si biti saslušan, nasavjetovan i veseo otići kući, istog dana. Kod Omera r.a., nije bilo šefa kabineta, šefa protokola, tajnika, sekretara, kod Omera r.a., si isti dan mogao biti lijepo dočekan i primljen.
Sofra je lijepa naša, bošnjačka i muslimanska, tradicija; samo smo od te sofre napravili pregrade, tarabe, pa nam današnja sofra dođe više kao smetnja druženju i obilascima.
A nekad je sofra bila za druženje i širenje ljubavi među ljudima, rodbinom, a o imanu i islamu, da i ne govorimo.
Upamet!
Nijaz SALKIĆ

MUSAFIRHANA

pođahkad čatišem
Dzemat Slovenj Gradec
Sarajevo-x.com
Bosnjaci.net
NUR o islamu i životu
Bosanski jezik
Kozarački kuhar
Vražićani
Neretva
Abdullahova Avlija
Salahudinov blog
Medzlis islamske zajednice Foca
Medzlis islamske zajednice Cajnice
Portal Bosanski Novi-Urije
Tatarija-Vrazici
Vrazicke Novine-Vrazici News

vražićki stanak


odakle mi navraćate









LJUŠTILJE,
Evo mene opet. Probudim se jutros i naumpade mi moje selo. Nije ovo sadašnje selo, puno kafića i "restorana", nego jedno selo iz mog djetinjstva, selo iz moga sna. Jer moje djetinjstvo je i bilo samo jedan kratki san, a u tom snu mi prolijeću slike, i to sve u boji, koje me do srca diraju. Ja bih da one duže ostanu, da ih polahko listam, isčitavam, slažem, sortiram i o njima razmišljam, ali one kao da hoće pobjeći, ne stignem ih čestito ni pogledati.
Zato i sjedoh, dragi moji, da uhvatim te moje slike koje mi još dolaze. Hoću da ih uokvirim i smjestim u neki prostor, u neku kutiju, hoću da ih zapišem, da mi ne pobjegnu.
Helem nejse. Sjetim se ljuštilja i svega što je vezano za žito, njivu i sijela. A to mi je, još uvijek, nekako slatko i tijesno priraslo za srce. Naši dobri seljani su sijali kukuruz, okopavali ga i brali sa oljuštinom, onom što se savija oko klipa kukuruza, što ga zagrli. Cilj je bio da se branje kukuruza što prije obavi i da se kukuruz dopremi kući. Kukuruz se prvo brao u sepete, pletene od ljeskovog cijepanog drveta. Iz sepeta bi se istresao u košiće koji su bili ugrađeni na volovska kola. Kada bi se košić napunio, a u njega bi moglo stati odprilike devet-deset sepeta kukuruza, onda bi se to vozilo kući.
Poslije bi se obrano žito(kukuruz) istresao na avliju, ako je bilo lijepo vrijeme, a ako nije, onda bi se žito istresalo u predsoblje kuće. Rod kukuruza bi se mjerio u sepetima. Tako su seljani u razgovoru pričali da im je ove godine dobro rodilo žito, imao sam deset sepeta, drugi bi imao dvanaest, treći petnaest, i tako redom.
Kada bi se žito dovuklo iz njive, zakazalo bi se sijelo koje su zvali ljuštilje, jer se te večeri ljuštilo žito, skidala se oljuština sa klipa kukuruza. Najbolje je za domaćina da je imao odraslu djecu, sina, jal' kćerku, a najbolje je da su momak ili cura. Oni bi sazvali sijelo momaka i cura u kojem bi moglo biti i odraslih parova i pojedinaca. Domaćin kuće, ili omladina iz te kuće, pobrinuli bi se za hranu uz perušanje, odnosno uz ljuštilje.
Svaki momak i cura su bili počašćeni pozivom na to sijelo, koje je bilo ustvari radno, jer se radilo do dugo u noć. Znalo se ko će biti glavni šaljivdžija, znači, znalo se ko će uveseljavati sijeldžije, znalo se ko će nositi sepete na tavan, u žitni košić ili u hambar. To su radili vrijedni i jaki momci. Znalo se isto tako ko će lijepo zapjevati od večernjih gostiju na ljuštiljama. Domaćin se pobrinuo ponekad, pa je na kraju ljuštilja zasvirala i harmonika, tambura ili frula. To je bila posebna draž ljuštilja.
Međutim, to nije bilo ništa naspram skrivenog ašikovanja na tim sijelima, zvanim ljuštilje. Sjedilo bi se oko kamare žita (kukuruza). Na jednoj strani su sjedili momci, a sa druge strane djevojke i pokoja mati prisutnih cura. Stari djedo ili nana bi bi bili zaduženi oko furune, ako je bilo hladno, da lože vatru, ili da spremaju kakve đakonije i poslastice. Obično su pečeni krompiri ili ćurta, bundeva (bijela masirača).
Koliko su te duge večeri skrile tajnih i obećavajućih pogleda momaka i cura; koliko je samo uzdaha škripa sepeta prekrila, to se nikada neće saznati. Posebno je bilo veselje i ushićenje za momka kome je djevojka ponudila da odlomi vršak kukuruza. To je bila i najava da ga je cura begenisala. Eh, što se momak ponosio i "rakolio" poslije toga.
Na tom sijelu se saznalo ko u selu s kijem ašikuje; ko će se udati, a ko oženiti. Sve novosti u tom džematu su pretresene te noći. Koliko se puta izlazilo u vedru jesensku noć; koliko je samo majki kroz pendžer pazilo kako joj se kćerka ponaša pred kućom te noći. Kada bi se stariji malo povukli u sobe da klanjaju, ili se odmore od posla, omladina bi to iskoristila za razne vragolije. Guralo se, namigivalo, premještalo za kamarom kukuruza, a završavalo bi se gađanjem klipovima kukuruza, koji su nekada znali napraviti i čvorugu na glavi.
Mi mlađi smo to samo pratili i registrovali, a nismo se smjeli plaho miješati.
Od umora i dugog sijela, često sam, u onoj toploj oljuštini, i zaspao. Kada bi se probudio, sijelo je još trajalo, samo bi se broj ljuštilja nešto smanjio. Brzo sam se hvatao za uši, jer su nam naši stari govorili da se čuvamo uholoža(uloža), jer kao, mogle bi nam se zavući u uši i onda nam "ući u mozak", »gluho bilo«, kuku nama.
Stariji su, nas djecu, tjerali da idemo kući i tamo spavamo, jer nam valja sutra u školu. Ma, ko bi nas otjerao i ko bi propustio ljuštilje? Ni za živu glavu. Rekli bismo da nam se ne spava i još bismo više usjali onim svojim okicama, da nam šta ne bi promaklo.
Šta ćete, bila su to lijepa vremena. Šteta što je sve to iza nas.
Upamet!
Nijaz SALKIĆ
..............
BOSNOLJUBLJE,
Bosna, jedna država, imade na brdovitom Balkanu. Bosnu čine, pored rijeka i planina, jezera i dolina, i ljudi, njeni državljani, da li u Bosni živeći, ili po svijetu raštrkani, svi su oni bosanski narod. Bosna se treba voljeti, jer nam je država Bosna druga mati. O Bosni su spjevane pjesme, i to one pjesničke, sa književnom podlogom i one narodne i novokomponovane.
Bosnu i ne moraš voljeti, ali za njom sigurno čezneš i vehneš. I u nju, svoju Bosnu, htio-ne htio, moraš kad-tad doći, da li u autu svom, ili u sanduku mrtvačkom.
Danas je Bosna nešto drugo, nego što je bila prije 1000 godina. Drugačija je od one prije 500 godina, a posve se izmjenila poslije agresije od 1992. do 1995. godine
U Bosni žive naši roditelji, naša braća i sestre, amidže i amidžinice, dajdže i dajdžinice, tetke i bliža i dalja rodbina. U našoj Bosni žive i djeca naša, da li sa oba roditelja, sa jednim, ili bez ijednog roditelja.
U Bosni našoj žive i ljudi, koji nisu posla, pravog zaposlenja, doživjeli i vidjeli više od deset godina. U Bosni je dosta sirotinje, nevoljnika, prosjaka, beskućnika, bolesnika, jetima i starih i bespomoćnih ljudi.
U našoj domovini ima puno omladine koja bi rado završila srednju školu, upisala fakultet, ali ne može. Nejma para, nejma novca... Svi su oni dio naše Bosne. Zato, drage Bošnje i Bošnjakinje, vi koji ste rasuti po bijelom svijetu, kada primite svoje plate, ostavite mjesečno bar jednu marku, dolar, franak, funtu, euro, za našu bosansku mladost, stare i iznemogle, sirotinju našu u Bosni, a taj sakupljeni novac ponesite u Bosnu. Tamo nekog svog rođaka obradujte, obrišite neku suzu sa lica mladog insana bosanskog, kupite mu nešto, jer smo svi dužni to učiniti.
I nemojte se pravdati da je tamo gdje živite sve skupo i da i tamo ne pada novac sa neba. Može se uštedjeti od igranke, koncerata Halidovih, Dininih, Cecinih, Draganinih i inih...
Može se uštedjeti od bespotrebnih telefonskih razgovora, šminke i modiranja i izlazaka u restorane.
Bosna traži one, što je vole. Naš narod čeka na našu omladinu iz dijaspore i očekuje naše bosnoljublje.
Pomozimo Bosnu i narod u Bosni!
Upamet!
Nijaz SALKIĆ
............
BABIN ZIMSKI
KAPUT I BAJRAM..
Eh, nekadašnji Bajrami su bili življi, veseliji, tanahniji, ponosniji, bogatiji, treperavi, sevdisavi, mirišljavi, slatki i zanosni u isčekivanju bajramskog jutra.
Upravo sada, dok kahvenišem sa svojom hanumom i djecom, sjetih se atmosfere i ambijenta u kojem sam odrastao, čekao i dočekivao sve svoje Bajrame. Bajram je dolazio tiho u moju mahalu i naš džemat. Prvo je započinjao ramazan, pa se nestrpljivo isčekivale teravije u našoj džamiji, pa jagma nas, mahalske djece, da zauzmemo bolje mjesto u saffu na mahfilu džamije naše.
Nisam nikad ni pomišljao da uđem u donji dio džamije, jer sam znao da je to mjesto rezervisano za starije i ozbiljne ljude.
Poslije smo čekali prvi mevlud u džamiji za 17. dan ramazana. Mevlud je učila mektebska omladina, a ja sam im bio zavidan što nisam u njihovoj grupi, da nastupim pred džematom te večeri.
Poslije Lejletul kadra znalo se da je Bajram blizu, a najviše me je radovalo to što ću dobiti poklone, pare ili kakav odjevni predmet za taj praznik.
Na bajaramsko jutro smo se svi okupali u našem hamandžiku. Prvo djeca i mlađi, a onda stariji, i to sve po redu i tabijatu. Mama nam je za Bajram oprala odjeću i lijepo složila, da se sama odjeća ispegla ispod neke haljinke ili težih predmeta. Rahmetli nana je iz sehare vadila toga jutra nekakav poseban miris koji je čuvala i sve nas namirisala. Neki od braće i sestara su tog jutra morali u školu, a neki su propustili nastavu i išli na Bajram-namaz.
Nakon klanjanja Bajram-namaza, letio sam kući i čekao da se babo vrati sa djedovog mezara, pored kojeg je malo posjedio, učeći mu Ja'sin i fatihu.
Kad bi babo ušao u kuću, svi bismo mu poljubili ruku i čestitali mu Bajram. To bismo uradili i majci i nani. A mi djeca, stisnuli bismo jedni drugima ruke uz bajramsko čestitanje. Bili smo sretni i zbog poklona.
Babo nam je uvijek davao nešto siće u novcu, mati neki keks i bombone, a nana rahatluk.
Poslije bajramskog ručka, koji je bio bogat hranom, mati nam je obično davala safun da odnesemo strini Beginici. Mi odemo, poljubimo strinu u ruku, čestitamo joj Bajram i predamo safun, hediju. Baš je strina Beginica, većini moje braće i sestara, bila baba i vezala nam pupak kada smo se rodili.
Na prvi dan Bajrama su krenule bajramske zvanice, pozivi u komšiluku, užoj i daljoj rodbini.
Na Bajram se pozivalo i staro i mlado. Jelo se i pilo sve najbolje što se imalo u kući na tim ručkovima i večerama bajramskim.
Meni, kao djetetu, je samo jedno smetalo u tim svečanim bajramskim trenucima.
Bilo me je stid babinog zimskog kaputa, koji nije bio očuvan i nov, kao u nekih naših rođaka i komšija. Znao sam ja da babo nekada zaradi para prodajom nekog sijena, žitarica ili voća i povrća, ali mi je bilo krivo što nikako neće malo bolje da se obuče, da potroši koji dinar na sebe.
Danas, dok sjedimi i kahvenišem, misli mi odlutaše do mog babe, a pred oči mi izađe njegov kaput i skromna odjeća. Suze same krenuše.
Mogao je otac kupiti i sebi kaput, ali je čuvao nama.
Grdna rano, moj babo je mogao kupiti bolju odjeću, i sebi i materi našoj rahmetli, ali nije htio da nas djecu zakine u nečemu što smo mi morali imati dok smo rasli i jedrali, bujali i išli iz razreda u razred, učeći i praveći kroz školu svoje prve korake u život.
Neka je rahmet svim našim dobrim babama, majkama, djedovima, didovima, nanama, braći, sestrama, amidžama, dajdžama, strinama i svima onima koji su nas odgajali, hranili, sjetovali, a koji ovog bajramskog jutra leže negdje, ili na nekom od naših mezarja širom dunjaluka.
Upamet.
Nijaz SALKIĆ
.............

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
857629

Powered by Blogger.ba

site statistics