NIKADA NE ZABORAVI HOLOKAUST I GENOCID U BOSNI I SREBRENICI

RODNA GRUDA

Najljepši je na svijetu svoj rodni kraj

17.06.2009.

UČITI UČITI I SAMO UČITI

Nijaz SALKIĆ

 

 Mnogi svoje naučne teme  i svakodnevnu priču počinju naglašavanjem važnosti učenja, školovanja i usavršavanja. Nije teško ustvrditi da je to sušta istina, pogotovu ako pogledamo razvijeni zapad koji je sve ono što trenutno ima većinom postigao učenjem i znanjem.

 

 

Prijašnja Bosna

 

 U »staroj« Bosni je obrazovanje bio neka vrsta luksuza i nadstandarda. Ko je imao sreću i nekog dobro situiranog babu, partijskog funkcionera, ili strica u Njemačkoj i Americi, mogao je završiti neki od prestižnih fakulteta. Ostali su se morali zadovoljiti poljoprivredom i radničkim zanimanjima kao kuluci u susjednim republikama.

 

 

Učenje nije privilegija

 

 Da se može učiti i nadgrađivati samostalno govore mnogi svijetli primjeri upornih i »tvrdoglavih« ljudi. Često pročitamo i  čujemo za mnoge ljude koji su završili visoke škole samosstalno učeći i dajući ispite. Koliko samo inovatora ima među, na prvi pogled »nepismenim« ljudima. Znači, učenje nije privilegija, učenje je upornost i volja koja se na kraju isplati. Normalno je da je lakše napredovati u optimalnim uslovima i situacijama, nego mučeći se, ali to nije pravilo.

 

 

Učenje je korisno

 

 Moj otac je živio u vrijeme kada su naši stari Bošnjani bili isfrustrirani odlaskom Turske iz naših krajeva i agresivnim odbacivanjem muslimanske tradicije i kulture, te nasilnim uvođenjem latinice i ćirilice u čitanje i pisanje. Naši stari su djecu slali u mektebe, a školu »ala franco«,  nisu odobravali. Otac je mnogo puta dobio degenek i batine od oca koji ga je zaticao kako se krijući samostalno uči pisati i učiti latinicu sa plajvazom u ruci kojim je šarao po  na kartončićima od kutija za cigare.



Babo je bio uporan i sam se naučio pismenosti, da bi kasnije  završio i tečaj matematike,  američki sistem knjigovodstva a njemački jezik se isto tako sam naučio. Taj 'njegov' njemački mu je pomogao da ga kao zarobljenika 1941. ne pogube, ili ne pošalju na ruski front, sa koga se malo ko vratio,  već mu je poznavanje jezika pomoglo da radi u kuhinji i preživi do 1945. godine, te na kraju  pobjegne u Jugoslaviju.

 

 

Mnogi neće

 

Danas većina ljudi u Evropi i Americi ima sve uslove i mogućnosti školovanja. Mnogi tu mogućnost iskoriste, a ima i takvih koji tu šansu životnu ispuste. Ne treba zaboraviti da u svijetu nisu svima date mogućnosti  školovanja. Vlade u velikom  dijelu Afričkih, Azijskih i Latino Američkih država ne pružaju nikakvu priliku mladim ljudima da uopće okuse ljepotu i očarljivost školskih klupa. Svako ko je imao šansu da se školuje i nešto završi, a nije to iskoristio, kajaće se. Kajaće se kad tad, jer ni oni koji imaju visoko obrazovanje, danas teško dolaze do posla a nekmoli armija nezaposlenih bez odgovarajućeg obrazovanja.

 

 

Situacija u Bosni

 

Da smo zaista loše obrazovani Evropljani govore mnoge činjenice kao što su najveći procenat nepismenih u Evropi (oko 20%), velika apstinencija od pohađanja čak i obaveznog osnovnog obrazovanja, naročito u ruralnim područjima i naročito ženske djece, mali procenat prelaznika iz osnovne u srednju školu, mali procenat od starosne generacije koja upisuje fakultete (između 13 i 15%, dok je prosjek u EU preko 50%, a u SAD čak 81%). (prof. Lamija Tanović)

 

Upamet!
16.06.2009.

ODGOJ I POUČAVANJE

Nijaz SALKIĆ


UČITELJEVO ISKUSTVO ZDRAVLJE I ŽIVI PRIMJER

(Vjero)učitelj je važna a ponekad i presudna karika u formiranju zdrave ličnosti. Učitelj je mjera (vaga)  za sve dobro i slabo kod učenika. Često puta djeca i omladina pitaju svoga vjeroučitelja i traže odgovore na sva moguća životna pitanja. Većina pitanja se odnose na Boga, vjeru, Poslanike, Sudnji dan. Međutim, postoje dani i časovi na kojima učenici zapitkuju sve što im padne na pamet. Učitelj tada mora biti mudar, ozbiljan principijelan, dosljedan, a ponekad duhovit i vedar čovjek, da bi sa njegovim odgovorima, ponašanjem ili doslijednošću, bili zadovoljni njegovi učenici. Ne zaboravimo da su naši učenici pravi mali i mladi  kritičari, a ponekad i velika zlopamtila.

 

Učiteljevo zdravlje

 

Obzirom da učitelj-odgajatelj ima kontakt i dodir sa čovjekom, sa tom složenom ljudskom prirodom, neophodno je da posjeduje jedan potreban nivo duševne stabilnosti. Ne smije da bude prevrtljive prirode, nestabilan ili sklon brzoj i nepromišljenoj reakciji, ili da bude previše osjetljiv, a kamoli da bude psihički bolestan. Ne smije dozvoliti da zaboravi da je juče nešto zabranjivao a danas to odobrava i popušta.  U većim skupinama djece i omladine pojaviće se nestašni učenici, skloni provociranju, izazivanju učitelja u želji za samodokazivanjem a sve  kroz ometanje nastave. Učitelj će u tim trenucima procijeniti kako nastupiti dalje. Sješće, malo razmisliti, pa, ili prekinuti nastavu, ili ispričati kakvu duhovitu hikaju i pričicu, ili sa učenicima stupiti u otvoreni razgovor o temama nevezanim za trenutni sat i nastavu.

 

 

Živi primjer

 

Dobar učitelj će u odgoju i nastavi kod svojih učenika primijetiti neke nedostatke u odgoju, ponašanju ili njihovim navikama. Neće direktno prozivati učenika i ukazivati mu na grešku. Nego će iz svog iskustva ispričati neki neprijatan događaj koji se njemu desio, pa potom upozoriti sve učenike da se to njima ne bi dogodilo i da tako ne rade. Drugi put će kod pohvale nekog učenika ukazati kako je i on (učitelj) bio dobar učenik i imao lijep odnos do roditelja i džamije dok je bio mali,  pa mu je Uzvišeni Allah  podario, to što mu je sada ima. Učenicima treba ukazivati na način kako da sačuvaju svoje zube, kako da čuvaju vid, koju obuću je najzdravije nositi i kupovati. Uglavnom, pravi učitelj će biti živi primjer pozitivca i pouzdane osobe, na koju će se učenici javno ili potajno ugledati. Isto tako, učitelj će pomno pratiti napredovanje učenika u nastavi i znanju u školi koju pohađaju, kao i njihovo ponašanju kod kuće. Pitaće ih jesu li se popravili od prošle sedmice u kući, školi, u mektebu ili u redovnosti na namazu. Znači, učitelj će na neki način pratiti i nadzirati svoje učenike baš poput kakvog dobrog pastira.

 

Stalni nadzor, da ili ne

 

Stalni nadzor ne znači da se učenik popravlja i ispravlja za svaki najmanji propust. Takav odnos bi kod učenika stvorio odbojnost prema učitelju, što je naravno velika šteta i neuspjeh. Mudar učitelj će ponekad prešutiti negativnu pojavu kod učenika, bojeći se da će biti kontra efekat ako bude na nju stalno upozoravao. On će na osnovu svoga iskustva procjeniti da li je bolje upozoriti ili prešutiti, ali se upozoravanje ne smije u potpunosti zapostaviti. Nema sumnje da se ovakav način odgoja smatra jednim od najjačih principa u stvaranju besprijekorno uravnoteženog čovjeka.

 

Poslanikova praksa

 

 Kao najbolji uzor svome ummetu, Poslanik, sallallahu aeljhi ve sellem, je bio primjer stalnog nadgledanja. On je stalno pratio i nadgledao odgoj svojih ashaba, što potvrđuju mnogi hadisi. Prenosi Buharija i Muslim od Ebu Seida El-Hudrija da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem,rekao: «Čuvajte se sjedenja na javnom putu!» Prisutni mu na to rekoše: « Allahov Poslaniče, nama je potrebno da se tu okupljamo i razgovaramo?Allahvo Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, im na to odgovori: «Ako to već morate, onda dajte putu ono što mu pripada.» Oni ga ponovo upitaše: « A šta putu pripada, Allahov Poslaniče?» On im odgovori: «Obaranje pogleda, suzdržavanje od vrijeđanja, odazivanje selama, naređivanje dobra i odvraćanje od zla.»

15.06.2009.

ALHAMIJADO KNJIŽEVNICI U BOSNI


Priredio: Nijaz SALKIĆ




 

MUHAMED RUŠDI

 

Muharem Dizdarević, sin Mustafe, iz Trebinja, mnogo poznatiji po pjesničkom imenu Muhamed Rušdi nego po svom rođenom imenu ili porodičnom prezimenu.. Rođen je 1825. godine u Trebinju. U Trebinju je završio mekteb a zatim srpskopravoslavnu osnovnu školu. Posliej toga pohađao je trebinjsku medresu i pred profesorom Mula Salihom Erkočevićem vrlo dobro naučio arapski, turski i persijski jezik. Obavljao je razne dužnosti od zakupnika desetine, pa carinika, do vojnog referenta i na kraju se bavio zemljorasnjom. Na svom imanju je besplatno održavao mektebsku nastavu. Imao je vlastitu biblioteku sa preko 300 knjiga na orijentalnim jezicima.  Umro je iznenada  1905 godine i  ukopan na mezarju Gorica u Trebinju. 

 

Pjevao je na našem jeziku a stihove pisao arebicom kada je bosanska alhamijado literatura, osim vjersko-udžbeničke, bila na svom zalasku i u zamiranju To je bio kraj XIX stoljeća i doba austrijske vladavine u Bosni i Hercegovini, vrijeme kad latinica i ćirilica potiskuju arebicu kao uporabno pismo, vrijeme kada se javljaju, stvaraju i u muslimansku bosanskohercegovačku književnost unose tematske, estetske i stilske inovacije mnogi muslimanski književni stvaraoci sa priznatom književnom reputacijom, kao npr. Bašagić, Mulabdić, Bjelavac, Đikić, Ćatić i drugi. Ovo je jedan od najpoznatijih i najpopularnijih alhamijado književnika u Bosni.

 

 

NASIHAT II

 

Dobro gledaj oca, majku, jer ćeš pred Boga,

Mučit svoje roditelje golem azab od Boga!

 

Al' se čuvaj kad se oženiš, da ti mati ne plače:

Žena mila, voma draga, mati mučno što reče.

 

Jedna muka-pogan huja, kad je žena huljiva,

Oca majku valja slušat, dosta ima hakova.

 

Ženi, đeci ne daj maha, gledaj šer'an svakoga,

Ko god cvili oca, majku, teško njemu vavika!

 

Kad je stara siroćahna, plač se čuje do Boga!

Ocu, majki valja lipo da gledaju mlađega.

 

Lipo valja svitovati ko je mlađi od njiha,

Ni mlađega ne cviliti, veće gledat na Boga.

 

Teško onoj ženi svakoj koja na muža navrće,

Te mu otac jali majka s (d)raga srca uzdahne:

 

Ni kud tamo, ni kud amo, oba svita izgubi,

Vidi, brate, kako žena svoga muža pogubi!

 

Pod nogama oca, majki valja džennet tražiti,

Ako njima asi bideš, valja azab tegliti.

 

Jer Ahmede ovo zboriš? Rašta sebe ne vidiš?

Spremio si oca,  majku, i ti sutra polaziš!

 


Riječnik manje poznatih riječi

Azab=patnja,mučenje; huja=ćud, narav; huljiv=sitničav, kapriciozan; hak=istina, pravo; šer'an po šeriatu; asi_buntovnik, nepokoran, neposlušan.


 

15.06.2009.

MUSLIMANSKI KRAJEVI PO SVIJETU

ETNIČKA PRIPADNOST MUSLIMANA ŠRILANKE

Priredio: Nijaz SALKIĆ

Uvod U zadnjih pola godine se puno govori i piše o sukobima u Šrilanki. Malo je poznato da tamo ima dosta muslimana koji govore tamilskim jezikom. Danas podastirem jedan članak i osvrt na tvrdnju o historiji tamilskih  muslimana. Članak je objavljen prije više d 10 godina, ali je značajan po tome, što ima dosta podataka o muslimanima Šrilanke.


(Dr Uvais Ahamed)

(Izvor: Daily News – Features 22/09/97)

Doktor S.K. Vadivale je u svom iscrpnom članku Marak Kalams' koji je objavljen u Daily News-u 9. septembra, došao do saznanja, da su ti Muslimani Tamilci. Naglasiti treba, da trenutno nije vrijeme za marginaliziranje etničke pripadnosti šrilanških stanovnika, kada postoje važnije stvari  koje pobuđuju i zavređuju veću brigu.

 

Nažalost, taj se članak pojavljuje u vremenu kada je važnije pripremiti ambijent za  dobru volje i razumijevanje u višejezičnoj, višeetničkoj i zemlji sa više religija.

 

Nužno je  u sadašnjim teškoćama i u državi, u kojoj nije nimalo nimalo dobro podizati tenzije, povlačiti prepirke i potezati sporna pitanja, već se treba usredsrediti na slogu, integracije te pravljenje zajedničke šrilanške identitete. U tom zajedničkom okviru bi svaka narodnosna zajednica u državi bi bila ponosna na svoju nacionalnu ili narodnosnu pripadnost, koju bi s ponosom predstavljala u svom okruženju, a koje bi trebalo biti mirno i harmonično, a ono to sada posigurno nije.

 

Mada već odavno postoji jaka želja  za šrilanškim identitetom, ali su  do sada bile samo pusti želje i snovi. Mogli su se ti snovi i ostvariti da nije dr. Vadivalu i sličnih, koji pokušavaju da ostvare pogrešne slike o međuetničkim odnosima a time ugroze dosada harmonične meljuljudske odnose, koji su jezgro i srž ujedinjene Šrilanke.

 

Članak dr. Vadivala je krcat distorzijama o historijskim činjenicama i sasvim pogrešnim tezama, pa je potreban jasan i svrhovit odgovor, da bi stvari došle na svoje mjesto. Podvlačim da mi u svemu tome nije cilj, da prekopavam  po historiji, da bi istražio porijeklo muslimana u toj državi.

 

To su već utvrdili kako muslimanski, tako i nemuslimanski intelektualci i historičari, kao što je dr. M.A.M. Shukri, dr. Lorna Devaraja in prof. K.M. de Silva, a njihove knjige su dostupne u svim knjižnicama. Ja bih se fokusirao na neke netačne i nepravilne tvrdnje, i da bi razbistrio namjerno izrečene pogrešne interpretacije, a sve u korist čitaoca.

On svoj članak počinje sa tvrdnjom da Arapi, koji su došli u dodir sa Cejlonom, nisu se tu naselili i ostali. » U toj rečenici imamo istinu i laž. Istina je, da su došli trgovati. Da, bili su  to vrlo miroljubivi trgovci i njihov dolazak na obale Cejlona nije bio političke, porobljivačke ili vjerske naravi.

Naglasiti treba, da su Arapi stigli na obale Malabara u susjednoj Indiji prije nego su dospjeli do Šrilanke, samo zbog trgovanja a ne zbog širenja Islama među hindusima, jaincima i budistima, kako to želi prikazati dr. Vadivale. Neki su  tom prilikom primili islam, a posebno žene, koje su se udale za Arape, ali sigurno to nije  činjeno sa ognjem i mačem. Kako mogu Arapi biti u isto vrijeme, »osvajači« u Južnoj Indiji a miroljubivi trgovci u Šrilanki.

Ogromna laž je u toj tvrdnji je, da se Arapi nikada nisu naselili u toj državi. Historijska činjenica je, da su Arapi bili tu, da su se tu naselili još prije dolaska islama. To je dokazano iskopinama arapskog novca u starim gradovima i mjestima, kao u Anuradhpaura ipa zapisi toponima i  pominjanje parcela na kopnu sa imenom Yonas od strane kralja Pandukabhaya v 5. stoljeću prije Isa-a  a.s. Šrilanške bare i danas zovu imenom Yonas u Sinhali.

Prisustvo muslimana, želio to neko priznati ili ne, seže sve do vremena halife Omera, u ranom 7. vijeku, kada su muslimanski trgovci, koji su svi redom bili Arapi, dospjeli do Indijskog okeana pa se najprije naselili na jugozapadnoj obali Indije, te iza toga došli u Šrilanku i naselili se u primorske pokrajine ove države. Neki od njih su sa sobom doveli svoje supruge, južnoindijskog porijekla, što objašnjava tamilski uticaj, dok su drugi  oženili Sinhalske žene.

Do dolaska i osvajanja ovih područja od strane Portugalaca godine 1505.,  ovdašnji su muslimani redom bili samo Arapi.  Arapi su potpuno kontrolisali i upravljali unutrašnjom i vanjskom trgovinom u državi. Njihov veliki upliv i uticaj na ekonomiju države  je pomagan i podupiran od tadašnjih vladara. o tome govori i činjenica da je Bhuveneka Bahu I (1273 - 1284 A.D.) poslao šrilanško delegacijo v Egipat, a predvodio ju je Al-Haj Abu Uduman, koji naravno nije bio hindus, koji je primio islam. 

Dr. Vadivale, tvrdi, da su Arapi kada su na obalama Cejlona ugledali Portugalce, toliko se prepali, da su u bijegu ostavili svoje unosne trgovine, pa pobjegli ostavivši svoje žene/prilježnice i djecu na milost i nemilost Portugalcima, pa otišli kukajući da se nikada više ovamo neće vratiti. Da, i  do dandanas se nisu nikada više vratili. » Razimšljam, odakle je samo mogao doći do takvih informacija, koje ne samo da nisu tačne, već su štaviše nepravedne i zlonamjerne. Istina je sasvim drugačija. Portugalci su proganjali i protjerivali muslimanske trgovce, koji su bili Arapi, ali oni nikako i pored svega toga nisu napuštali državu, koja je postala njihov dom više stoljeća, već su se počeli pomicati prema Kandyijan kraljevstvu, gdje su imali dobrodošlicu kod tamošnjeg kralja.

Muslimani su već postigli prepoznavnost i kredibilitet kao visoko disciplinirani i pošteni trgovci. Neki od njih su bili školovani ljekari. Ti Unani ljekari su naišli na topao prijem  u Kandyjan-skem  dvoru a poneki od njih su imali i privatne ordinacije u mjestima  kao što je Kandy, Mawanella, Matale, Akurana and Kurunegala.

Muslimani su se pokazali i dokazali kao vrlo korisni djelotvorni ratnici i borci, koji su se borili na strani Sinhalskih kraljeva protiv Portugalaca i Holanđana. Kralj Senerath je naselio blizu 4000 muslimana, koji su pobjegli ispred zloglasnog kapetana de Saa, u Baticaloa regionu. Ti naseljenici su bili preci ogromnog broja kasnijih muslimana u gusto naseljenim područjima, kao što je Kathankudy i Istočnoj Pokrajini.

Muslimani su u Šrilanki premda su govorili tamilski, koje je mješavina arapskog i tamilskog, uvijek sačuvali svoju posebnost i pripadnost etničkoj i svojoj narodnosnoj grupi. Govorili su brojne verzije tamilskog jezika, dok je arapski jezik ostao za namaz i molitvu, isto kao što s u ranom periodu svoje povijesti upotrebljavali arapske skripte za učenje i  pisanje na  tamilskom jeziku.

Još uvijek muslimani u Šrilanki upotrebljavaju mnogobrojne arapske riječi, kada govore tamilskim jezikom. Na primjer, u upotrebi je riječ »Kavin« za vjenčanje, zatim riječ »Sahan« koji se veže za zajedničku sofru, obje riječi su arapske. To što im daje posebnost i odliku zasebne etničke grupe je Islam i islamska vjerska i kulturna odrednica i praksa.

U ranom 16, vijeku su šrilanške muslimane Portugalci nazvali »Moors«, izraz, kojeg upotrebljavaju za označavanje muslimana, koji su zauzeli Španiju u 8 vijeku. Da bi sačuvali svoj muslimanski identitet i pripadnost, kao posebnu narodnosnu grupu, muslimanske vođe, kao, što je Sir Razik Fareed se izborio da su sva rođena muslimanska djeca  upisivana kao cejlonski Moors-i, tako da to bude činjenica i historijska pečat, da su baš oni posebna narodnosna i kulturna grupacija a da se to lijepo vidi i u rodnom listu.

I zadnja tvrdnja dr. Vadiale-ova je da tamilsko govoreći muslimani, koji su se iz petnih žila trudili i javno izjašnjavali da su potomci Arapa, nemaju niti najmanje sličnosti sa Arapima, niti u stasu, niti u boji kože i puti. »Bilo bi glupo očekivati, da bi šrilanški muslimani imali jednak stas i tjelesnu građu kao prvi naseljenici i doseljenici po gotovo 1000 godina neprestanog opstoja i bivanja u državi. Njihov stas i postava sigurno ima određene sličnosti, a da bi to usporedili morali bi najprije posjetiti države kao što je Maroko, Oman ili Jemen, odakle je većina arapskih trgovaca došla, da bi uopće mogli razumjeti sutuaciju.

Naglasiti moram, da ne postoje nikakve Hajira Ammas' in `Razeena Ammas' zajednice kao što tvrdi dr. Vadivale. Postoje samo Hajira Ummas in Razeena Ummas, koje su arapske  izvedenice.  Oba izraza i obje  Amma in Umma označavaju mater, majku.

Mi dakle živimo kao djeca jedne majke, Lanka Matha, pa se okanimo  stvari, koje bi mogle dovesti do nepotrebnih razdora u dvjema etničkim zajednicama, tamilskin i muslimanskim koji su živjele u slozi i miru sva prošla stpljeća.


Sa engleskog: Samra SALKIĆ

 


15.06.2009.

NIŠTA NIJE KAO PRIJE


 Nijaz SALKIĆ


 Mahale osviću svako jutro isto kao što su osvitale u doba mojih roditelja, prijatelja i rođaka. Velika rumena zavjesa bi se navukla od pravca Bijeljine i Ugljevika uz orkestriranu pratnju horozova i ptica. Nedugo zatim bi se ezan začuo sa munare a potom bi dobri i pobožni Bošnjani, lagahno kašljucajući hitali prema džamiji.




Poslije kakvih pola sahata vrijedni radnici bi hitali da ujagme autobus što će ih i ovog jutra odvesti da zarade još jednu svoju pogaču.  Potom bi se sve umirilo otprilike jedan sahat a onda bi se očuli novi instrumenti u mahaskom orkestru. Domaćice bi otvarale pendžere i zračile noćnu posteljinu, maje bi s kablovima i napojem hitile u svoje štale da namire i pomuzu krave, a đaci bi lijeno prolazili i čavrljajući pronosili svoje teške torbe nadajući se bar danas, da će iz njih nešto prijeći u njihove mlađahne glavice.


 





Danas ništa nije kao prije. Kuće su se utegle i svaka se našminkala modernim bojama a krovovi se poput frizura nadmeću da budu makar malo drugačiji od komšijskog. Ograde su visoke od tesanog kamena sa zamandaljenim kapijama ili niske ali opet ograđene kovanim i skupim kanatima od željeza. Ma nejma više ni kašljucanja do džamije, nejma ni sitnih koraka djece (malo ih je) a ni radnika jer je kriza.  Malo ko kome hoda i ide. Jedino ponekad zvrkne telefon a sa druge strane žice domaćin javi da je negdje zagustilo pa bi bilo dobro da se dođe. Jošte domaćin dodaje i veli, ne sikirajte se,  kapiju ćemo daljinski otvoriti a cuku u njegovu kućici zatvoriti, pa bujrum dođite.

 

Hoće nas ova moda u zemlju, prije reda oćerati.

 

Upamet!


14.06.2009.

HAVADISI - OKOLO NAOKOLO DIO 10.

Nijaz SALKIĆ

Topi nam se i dragi mjesec juni. Četrnaest dana prođe dok dlanom o dlan udariš, kako bi kazali naši stari dobri Bošnjani. Ne znam kakvo je vrijeme gdje vi živite, a ovdje na Šaleškoj i Koroškoj regiji ima fajn kiše, tropskih toplota a bome i leda.




Ne prođe hefta a da negdje led ne pohlupa auta, usjeve, a vjetar ne otkrije neki krov. Ne znam zašto a znam da belni nije zadžabe. Ovdje se puno priča o otpuštanja radnika sa posla. Džule je ljudi koji strepe za posao, mnogo ih je što muku muče sa zdravljem, a većina proba skuckati koju paru da se plate režije i preživi do prvog.

 

 

 

 

Jeste li gledali na kalendar? U srijedu 24. juna 2009., dolazi nam mubarek mjesec Redžeb, koji je nadaleko poznat po svom bratu Ša'banu, a belćim znate da je Ša'ban rođeni brat mjesecu Ramazanu. Hoću da vas pitam bojite li se ovogodišnjeg Ramazana koji nam stiže 21. avgusta u džemate, mahale i domove.


 

 

 

 

 

Ove rede samo mogu kazati da sam ovih 15 dana proveo na relaciji Šaleška, Koroška i Savinjska regija. Zijaretio sam što poslom, što maksuz, Polzelu, Velenje, Slovenj Gradec, Mežicu i Šmartno pri Slovenj Gradcu. Od srca vam podastirem nekoliko prekrasnih slika iz ovih krajeva. Ostajte mi u zdravlju i veselju i neka vas prati svaki Allahov hajr i berećet.


14.06.2009.

HISTORIJAT DINASTIJE HALIFA EMEVIJA DIO 6.

Priredio: Nijaz SALKIĆ

 

Uvod

 

Historija me jako zanimala još iz doba moga odrastanja i djetinjstva. Posebno interesovanje pokazujem za islamsku povijest od svog početka, pa kroz srednji vijek  i sve do današnjih dana. Cijela sadašnja situacija muslimana je u direktnoj vezi sa nastankom i funkcionisanjem islamske države i civilizacije. U nekoliko nastavaka uz Allahovu pomoć ću ove rede podastrijeti osnivanje i trajanje dinastija Emevija i Abbasija.

 

OMER IBNU ABDUL-AZIZ

99-101 (717-720)

 

Poslije smrti Velidove bude izabran za halifu Sulejman ibnu Abdul-Melik 96-99 (715-717) za čijeg vladanja bude osvojen Džudržan (Hyreanija) i Taberistan 98 (716). Iste godine opremi Sulejman vojsku od 120.000 boraca i spremi je da osvaja Carigrad. Radi jakih utvrda, te gladi i bolesti koja se pojavi u islamskoj vojsci, povrati se vojska ne osvojivši Carigrad. Sulejmana naslijedi po njegovoj oporuci Omer ibnu Abdul-Aziz, koji je prije bio namjesnik Medine.

Čim bi izabran za halifu Omer ibnu Abdul-Aziz pokaza se jednostavnim, jer ne htjede sa svitom i pompom da krene u dvor. Odmah razšalje svim namjesnicima jednu poslanicu u kojoj izjavi, da se prima ove teške i pred Bogom odgovorne dužnosti i da će je savjesno izvršavati. Sve namete, koji su bili u pojedinim krajevima uveli neki namjesnici nemajući na to prava po šeriatu, odmah dokide. Do njegova vremena namjesnici su bez velikog ustezanja izvršavali smrtne kazne, ali on sada naredi da se smrtna kazna ne smije izvršiti, dok se on o tome ne obavijesti. Sva nezakonito uzurpirana zemljišta povrati državi. Kad u Iraku ustaše neke haridžije protiv državnih vlasti, on naredi namjesniku, da ih ne progoni, i lično napisa pismo njihovim vođama pozivajući ih da se okane svoje slijepe vjerske zanešenosti. On izda dekret kojim zabrani, da se Alija, četvrti halifa proklinje u džamijama, kako su to sve halife umejevićke ranije činile.

Ovaj pravedni i pobožni halifa, čije su dnevne potrebe iznosile samo dva groša, zavede pravdu i red u čitavoj islamskoj državi. Njegova pravednost i pobožnost čula se je i izvan granica njegove države, i kada pisa poglavici plemena u Sind pozivajući ga u islam, ovaj to odmah učini.

 

Ostale umejevićke halife.

Poslije Omera ibnu Abdul-Aziza bi izabran Jezid II 101-105 (720-724) za čije vlade islamska vojska osvoji krajeve oko južnog dijela Kaspijskog mora, a vojska iz Španije pređe Pireneje i opsjedne grad Tulon, ali se poslije povrati. Njega naslijedi Hišam ibnu Abdul-Melik 105-125 (724-743) za čijeg hilafeta doprije islamska vojska do u Sudan i krajne dijelove sjeverne Afrike, a njegovi namjesnici u Horasanu ratovahu sa turskim plemenima i godine 119 (737) osvoje pokrajinu Ferganu i Hakand. Kasnije je islamska vojska osvojila neke gradove u Maloj Aziji od Vizantinaca, a muslimanska vojska iz Španije, prelazeći nekoliko puta Pireneje, upadala je u južnu Francusku i osvojila grad Bordo. Tadanji franački majordom Karlo Martel sakupi veliku vojsku i razbije muslimane kod Poatijera 114 (732). Za Hišamova hilafeta prisili namjesnik sjeverne Afrike stanovnike Sicilije da muslimanima plaćaju danak. Njega naslijedi Velid II, kojeg svijet zamrzi radi njegova razuzdana života, i po nagovoru njegova nasljednika Jezida III bi ubijen. Jezid III vlada samo pola godine. Poslije njegove smrti bude izabran za halifu Ibrahim ibnul-Velid kojeg ne prizna namjesnik Džezire Mervan ibnu Muhamed Umejević, nego krene sa vojskom protiv njega. Pošto ga pobijedi, prisili ga da se odreče hilafeta u njegovu korist 127 (745).

 

Mervan II posljednji Umejević.

 Kada Mervan II prisili Ibrahima ibnul-Velida, da se odreče hilafeta, bijaše sazrela propaganda šiija, protivnika Umejevića dinastije. U istočnom dijelu islamske države (Irak i Horasan) diže Ebu Muslim Horasanija ustanak, koji ne mogaše ugušiti Mervan II, iako je bio jedan od najsposobnijih halifa iz dinastije Umejevića. On bude 132 (750) u Egiptu ubijen, a hilafet uzeše Abasovići, potomci Abasa ibnu Abdul-Muttaliba, strica Muhammedova a.s.


Nastaviće se, inšaAllah!


13.06.2009.

PONEKAD PONEKAD

Nijaz SALKIĆ

 

Kazuju da je bio njegđi njakav hodža što je proturo za današnje vrijeme čudnu teoriju da su muškarci gazde u kući. Đe bi sio i ustao, hodža bi vaik vazio da je muž glava kuće i da se treba slušati, a žena je itako samo zato da pazi svog čojka, da mu rađa djecu, da pere, kuha, i kuću mu redi. Vazio bi hodža pored ostalog i to da: »Kuća ne stoji na Zemlji, već na ženi.«

 

Bilesim su od njega upamtili da ženu nikako ne treba ćutjet (slušati) te da nije nikako muško čojk koji sluša i pita svoju ženu. Narod i džemat se ponašao kao i uvijek. Neko se držao onoga što je hodža kazivo, drugi su itako išli u džamiju reda radi, a treći su govorili, slušaj šta hodža govori a ne radi šta hodža radi.

 

Helem, jedan od onijeh što je svaku hodžinu besjedu pomno pratio, pamtio i u život primjenjivao jednom je hodži došao u posjetu. Kada su se malo razrahatlejsali, kahvu popili i eglenu zapodjeli, reći će ovaj džematlija hodži.

-Imam efendija, znaš ja ove rede dođoh praznih ruku. Žena mi bila spremila kesu sa darovima da ti ponesem na naselje a ja se sjetih onih tvojih riječi, da nije nikav čojk koji sluša svoju ženu,  pa nešćedoh ponijeti poklone.

Hodža podiže glavu i reče:

-  Dragi si moj ahbabino, ženu treba poslušati ponekad.

- Treba ahbabu, treba poslušati, zabrza hodža i više puta ponovi riječ ponekad.

 

12.06.2009.

U HLADU HADISA – IZVODI IZ RIJADUS - SALIHINA. DIO 21.

Priredio: Nijaz SALKIĆ


Naređivanje Dobra I Odvraćanje Od Zla

 

Allah, dž.š., kaže:

 

"I neka među vama bude onih koji će na dobro pozivati i tražiti da se čini dobro, a od zla odvracati - oni bit će spašeni. " (Ali- Imran, 104)

 

"Vi ste najbolji narod koji se ikada pojavio: tražite da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćajte, i u Allaha vjerujte... " (Ali-Imran, 110)

"Ti sa svakim lijepo postupaj, i traži da se čine dobra djela, a neznalica se kloni. " (El-A'raf, 199)

"A vjernici i vjernice prilatelji su jedni drugima, traže da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćaju."(Et-Tevba, 71)

'jezikom Davuda i lsaa, sina Merjemina, prokleti su oni od sinova lsraailovih, koji nisu vjerovali - zato što su se bunili i uvijek granice zla prelazili, jedni druge nisu odvraćali od griješnih postupaka koje su radili. Ružno je, zalsta, to kako su postupali. " (El Maida, 78-79)

'I reci: Istina dolazi od Gospodara vašeg, pa ko hoće, neka vjeruje; a ko neće, neka ne vjeruje!" (El-Kehf, 29)

' Ti javno ispovijedaj ono što ti se naređuje. " (El-Hidžr, 94)

"Mi izbavismo one koji su od nevaljalih djela odvraćall, a teškom kaznom kaznismo grješnike, zato što su stalno u grijehu bili. " (El-A'raf, 165)

 

 

Još je mnogo ajeta o ovoj temi, a evo i nekoliko hadisa:

 

Ebu-Se'id el-Hudri, r.a., veli da je čuo Allahova Poslanika, sallallahu ‘alejhi veselleme, kada je rekao: "Ko od vas vidi neko loše djelo, neka ga izmijeni (ukloni) svojom rukom (prisilno), a ako ne bude u stanju, neka to uradi riječima (neka naredi da se ukloni), a ako ni to ne bude u stanju, neka ga bar srcem svojim prezre, a to je najslabiji cčn imana." (Muslim)

Ibn-Mes'ud, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu 'alejhi ve selleme, rekao: "Nijedan Poslanik, kojeg je Allah poslao prije mene, nije bio a da nije imao od svoga naroda drugove i pomagače (ashabe), koji su se držali njegovih sunneta, i slijedili njegova naređenja i uputstva. Zatim su poslije njih dolazile nove generacije ljudi koji nisu činili ono što su govorili, a činili su ono što im nije naređeno.

Pa ko se protiv takvih bude borio svojim rukama, taj je mu'min, i onaj ko se protiv njih bude borio prezirući ih svojih srcem, mu'min je, i onaj ko se protiv njih bude borio jezikom (riječju), mu'min je, a ko ne bude ništa od toga troga činio taj nema imana ni koliko je trunka." (Muslim)

Ubade ibn es-Samit, r.a., pripovijeda: "Mi smo dali zavjet (zakletvu) Allahovom Poslaniku, sallallahu 'alejhi ve selleme, za poslušnost i pokornost u muci i lahkoći, u volji i nevolji, za prednost njegovu nad nama u svemu, i da se nećemo svađati i osporavati zapovjedništvo emirima (vladarima), osim ako bismo pri njima vidjeli otvoren kufr, za koji imamo dokaz od Allaha, i dali smo zavjet da ćemo govoriti samo istinu, gdje god bili, i da se nećemo bojati ničijeg ukora i kritike u vezi sa Allahom (Njegovim odredbama)." (Muttefekun alejhi)

Majka vjernika, Ummu Seleme Hind bint Ebi-Umejje, r.a., prenosi daje Allahov Poslanik, sallallahu 'alejhi ve selleme, rekao: "Zaista će vam se nametnuti za vladare pojedini emiri (zapovjednici), pa ćete neke njihove postupke odobravati, a mnoge od njih ćete i osuđivati. Ko bude njihovo zlo mrzio srcem svojim, čist je od grijeha, a ko ih bude otvoreno kritikovao, taj se osigurao od grijeha, međutim, ko im bude odobravao i pridružio im se... (taj je griješan zajedno sa njima)"

Ashabi rekoše: "Zar se nećemo boriti protiv njih, Allahov Poslaniče?" "Ne, sve dok sa vama budu obavljali namaz." (Muslim)

Ebu-Se'id eI-Hudri, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve selleme, rekao: "Čuvajte se sjedenja po putevima (ulicama)." Ashabi rekoše: "Allahov Poslaniče, mi se moramo sastajati, kako bismo međusobno porazgovarali!" Alejhisselam reče: "Ako već morate, onda poštujte prava puta." Oni rekoše: "A kakva su prava puta, Allahov Poslaniče?" "Obaranje pogleda, ustezanje od uvreda, primanje selama, ukazivanje na dobra i odvraćanje od zlih djela." (Muttefekun alejhi)

 

Ibn-'Abbas, r.a., pripovijeda da je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve selleme, ugledao zlatan prsten na ruci jednog čovjeka, te ga skinuo s njegove ruke i bacio, a zatim rekao: "Pojedini od vas upućuju se prema žeravici vatrenoj, pa je sebi stavljaju na ruke!" Kada je Allahov Poslanik, sallallahu `alejhi ve selleme, otišao, neko tom čovjeku reče: "Uzmi svoj prsten, i okoristi se njime!" Čovjek reče: "Ne, tako mi Allaha, ja ga nikada necu uzeti, njega je bacio Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve selleme." (Muslim)

Huzejfe, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve selleme, rekao: "Tako mi Onoga u čijoj ruci je moja duša (tako mi Allaha), vi ćete naređivati na dobro i odvraćati od zla, ili će Allah uskoro poslati Svoju kaznu na vas, pa ćete Ga poslije toga moliti, a On vam se neće odazvati." (Trmizi)

 

Tarik ibn Šihab el-Bedželi, r.a., pripovijeda da je jedan čovjek, koji je vec bio stavio nogu u uzengije, upitao Allahovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve selleme: "Koji je džihad najbolji?" Alejhisselam mu reče: "Istinita riječ u lice vladaru - nasilniku." (Nesai sahih)

Ibn-Mes'ud, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu 'alejhi ve selleme, rekao: "Prvi nedostatak koji se pojavio među Izraelćanima je taj što bi jedan od njih susreo drugoga, pa bi mu rekao: ‘Boj se Allaha, i ostavi to što radiš, jer je to haram!' Zatim bi sutradan susreo tog istog čovjeka, u istom stanju, i to ga ne bi spriječilo da i on s njim jede, pije i sjedi. Pošto su oni tako postupili, Allah, dž.š., je njihova srca sastavio (istim ih učinio)."

Zatim je Alejhisselam proučio:

'Jezikom Davuda i Isaa, sina Merjemina, prokleti su oni od sinova Israilovih koji nisu vjerovali - zato što su se bunili i uvijek granice zla prelazili: jedni druge nisu odvraćali od griješnih postupaka koje su radili. Ružno li je zaista to kako su postupali! Ti vidiš mnoge od njih kako s mnogobošcima prijateljuju. Ružno li je zaista ono što sami sebi pripremaju: da se Allah na njih rasrdi i da u patnji vječno ostanu.  A da vjeruju u Allaha i vjerovjesnika i u ono što se njemu objavljuje, oni s njima ne bi prijateljevali, ali, mnogi od njih su nevjernici. " (El-Maida, 78-81)

Zatim je rekao: "Tako mi Allaha, vi ćete naređivati dobro i odvraćati od zia, i za ruku uzeti zulumćara i silom ga natjerati na istinu i samo ga na nju ograničiti, ili će Allah, dž.š., sastaviti vaša srca (postat ćete jednaki), a zatim će vas prokleti, kao što je prokleo lzraelićane." (Tirmizi, Ebu-Davud, hasen li gajrihi)

 

Tirmizijev rivajet glasi: Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve selleme, rekao je: "Kada su se među lzraelcanima raširili grijesi, njihova ulema ih je odvraćala od njih, ali ih se oni nisu kanili. Zatim im se i ulema pridružila, pa su zajedno s njima sjedili, jeli i pili. Zatim je Allah njihova srca istim učinio i jezikom Davuda i lsaa, sina Merjemina, prokleo ih, zbog toga što su bili griješnici i prijestupnici." Alejhisselam se uspravio, jer je bio naslonjen, i rekao: "Ne, tako mi Allaha, sve dok god vi njih ne privolite na istinu (ispravan put)."

Prenosi se da je Ebu-Bekr es-Siddik, r.a., rekao: "O ljudi, zaista vi pogrešno razumijevate ajet! (O vjernici, brinite se o sebi; ako ste na pravom putu, neće vam nauditi onaj ko je zalutao.) (El-Maida, 105) Ja sam čuo Allahovog Poslanika, sallallahu 'alejhi ve selleme, kad kaže: 'Zaista, ljude koji kada vide zalima (zločinca) i ne spriječe ga u njegovim djelima, sve njih čeka skora kazna od Allaha."'(Ebu-Davud, Tirmizi, Nesai-sahih)

 

Nastaviće se!
11.06.2009.

MIMBERA - NESREĆA JE ZBOG DJELA VAŠIH

Nijaz SALKIĆ

Zahvala pripada Allahu dž.š. Neka je salavat i selam na Allahova Poslanika Muhameda, s.a.v.s., na njegovu časnu porodicu, ashabe, i svakog onog koji bude slijedio uputu do Sudnjega dana. (Amin)


Danas je petak, 12. juni 2009. ili  19. džumade-l-uhra, 1430. hidžretske godine. Cijenjeni džemaate, draga braćo i sestre, esselamu alejkum ve rahmetullahi ve berekatuh!


Allah s.v.t.a. u Kur'ani Kerimu kaže:


وَمِنْ آيَاتِهِ خَلْقُ السَّمَاوَاتِ وَالْأَرْضِ وَمَا بَثَّ فِيهِمَا مِن دَابَّةٍ وَهُوَ عَلَى جَمْعِهِمْ إِذَا يَشَاءُ قَدِيرٌ

.أَصَابَكُم مِّن مُّصِيبَةٍ فَبِمَا كَسَبَتْ أَيْدِيكُمْ وَيَعْفُو عَن كَثِيرٍ

وَمَا أَنتُم بِمُعْجِزِينَ فِي الْأَرْضِ وَمَا لَكُم مِّن دُونِ اللَّهِ مِن وَلِيٍّ

وَلَا نَصِيرٍ


"I od znakova je Njegovih stvaranje nebesa i Zemlje i živih bića koja je rasijao po njima; On ih je kadar sve sabrati kad bude htio."/29/ A nesreća koja vas zadesi je zbog djela vaših, a mnogo toga On i oprosti." /30/ "A vi Mu na Zemlji nećete moći umaći, i vi osim Allaha nemate ni zaštitnika ni pomagača!" /31/ Eš - Šura / Dogovaranje

 

Allah Veličanstveni je Mudar i Znalac. On u Kur'anu potencira i podvlači važne detalje da bi čovjeka naveo na razmišljanje. Važan segment  je i podcrtavanje i osvjetljavanje prapočetka stvaranja života i životnih pretpostavki za čovjeka. Misterija Allahovih Znakova i Stvaranja se nekada potanko izlaže, a đahkad se samo naznačava, baš kao i u ovim ajetima.

 

Riječi Uzvišenog: "I od Znakova Njegovih..." Znamenja koja upućuju na Njegovu veličinu, Njegovu moć i Njegovu vlast je:

 

وَمِنْ آيَاتِهِ خَلْقُ السَّمَاوَاتِ وَالْأَرْضِ وَمَا بَثَّ فِيهِمَا مِن دَابَّةٍ

"Stvaranje nebesa i Zemlje i onog što je u njima rasijao." Posijao po nebu i Zemlji. "...od živih bića." Misli se na sve ono što ima dušu, sa svim različitostima rasa i vrsta, koje su raspršene na raznim krajevima nebesa i Zemlje. "...i On", pored svega ovog,

 

وَهُوَ عَلَى جَمْعِهِمْ إِذَا يَشَاءُ قَدِيرٌ

"... kadar je da ih sve sabere kada bude htio." Ima moć sva stvorenja okupiti Sudnjeg dana na jednom mjestu. Te da učini da čuju pozivača i povinuju se treptaju Njegova oka. On će im tada Svojom pravednom i istinskom presudom presuđivati.

 

 Nema insana kojeg ne zanima život poslije smrti. Može se neko kočoperit da ga nije strah umrijeti, kao što se čovjek može odmetnuti od Boga ali pitanje smrti i proživljenja svakog čovjeka itekako zanima.

 

Riječi Uzvišenog:

وَمَا أَصَابَكُم مِّن مُّصِيبَةٍ فَبِمَا كَسَبَتْ أَيْدِيكُمْ

"A nesreća koja vas zadesi zbog djela vaših" znače: O ljudi, šta vas god snađe od teškoća, to je zbog vaših ružnih postupaka što ste ih počinili.

Ljudi su po naravi nezahvalni. Kada su sretni i poslu uspješni, zaboravljaju na sve oko sebe a posebno na one ili onog ko im je pomogao da uspiju. Tako djeca zaborave roditelje, žena muža, Muž ženu, poslovni čovjek onoga koga je progurao i pomogao mu da se uspne na položaj, pacijent i hasta doktora a dužnik zajmodavca. Najgore od svega je kada čovjek zaboravi onoga bez koga nikako ne može biti ni trena biti, ako zaboravi svoga Stvoritelja Allaha s.v.t.a.

 

وَيَعْفُو عَن كَثِيرٍ

"...a mnogo toga On i oprosti." Oprosti mnoge grijehe, te vas zbog njih ne kažnjava. Preko njih prelazi.

 

 Kao što Uzvišeni veli:

وَلَوْ يُؤَاخِذُ اللَّهُ النَّاسَ بِمَا كَسَبُوا مَا تَرَكَ عَلَى ظَهْرِهَا مِن دَابَّةٍ وَلَكِن يُؤَخِّرُهُمْ إِلَى أَجَلٍ مُّسَمًّى فَإِذَا جَاء أَجَلُهُمْ فَإِنَّ اللَّهَ كَانَ بِعِبَادِهِ بَصِيراً

"Da Allah kažnjava ljude prema onom što zasluže ništa živo na površini Zemljinoj ne bi ostavio." /35:45/

 

Pošto je Allah s.v.t.a., erhamurrahimin, Samilosni i Milostivi On većinom oprašta ili ne kažnjava odmah. Zbog nepoznavanja vjere i slabe upućenosti u Allahove propise ljudi se uzdaju da će im Uzvišeni oprostiti. Većina govori da su oni dobri ljudi, nikome ne misle zlo, a što se ne pridržavaju vjere, propisa i zabrana, pa to nije opasno za njih, jer grijeh ne ide u usta već iz usta i da su oni takvi kakvi su bolji od mnogih onih koji se »ubiše« klanjajući i hukćući.

 

U sahih hadisu stoji: /96/ "Tako mi Onog u Čijoj je ruci moja duša, neće mumina zadesiti, bilo bijeda, teškoća, briga ili žalost, a da Allah time ne izbriše iz njegovih grijeha. Pa čak i trn koji ga ubode." Prenosi Ibn Ebi Hatim od Alije, r.a., da je rekao: /97/ "Hoćete li da vam kažem koji je najbolji ajet u Knjizi Uzvišenog Allaha, dž.š., o kojem nam je Allahov Poslanik, s.a.v.s., pričao?

To je:

 

وَمَا أَصَابَكُم مِّن مُّصِيبَةٍ فَبِمَا كَسَبَتْ أَيْدِيكُمْ

. '... A nesreća koja vas zadesi je zbog djela vaših, a mnogo toga On i oprosti.' Ja ću ti ga protumačiti, o Alija. Šta vas god snašlo od bolesti, kazne ili belaja to je posljedica vaših ruku. Ako Allah za nešto na dunjaluku kazni, iz samilosti neće zato kažnjavati na ahiretu. Ono što Allah na dunjaluku oprosti neće o njemu ponovno pitati na ahiretu."

Ljudi se ponašaju kao djeca. U mladosti lutamo, posrćemo, padamo i ustajemo. Ne marimo na savjete roditelja koji se za nama sikiraju. Mislimo da nam oni žele ograničiti slobodu kretanja i da nas žele sputati na putu života. Godine hitro minu a rane počnu boljeti, Neki omudraju pa se navakat trgnu, i puni skrušenosti Allahu na sedždu padnu, Ogromna većina se čudom čudi i pred ogledalom pita, šta bi od nake mladosti, zdravlja, uspjeha i života.


Uzvišeni Allahu, podari nam znanja i mudrosti pa da na vrijeme shvatimo  da je  nesreća koja nas zadesi zbog grijeha naših. Milostivi Gospodaru, podaj nam išaret pa da na vakat shvatimo opasnosti koje nas vrebaju,  da na vrijeme progledamo, okanimo se grijeha, i budemo od onih sa kojima Si Ti zadovoljan.


Molimo Te Gospodaru naš, zaštiti nas od loših vođa, od pokvarenosti u riječima postupcima i razmišljanju. Primi naše pokajanje, oprosti grijehe nama, roditeljima našim, našim umrlima i svim muslimanima.

 

 

Literatura: Tefsir Ibni Kesir


11.06.2009.

UČENI VRAŽIĆANI-ALIMI

Nijaz SALKIĆ

Ima nešto u Bošnjaka što ga vuče naprijed. To je neopisivi osjećaj koji mu  neda da stoji a u isto vrijeme ga tjera naprijed.  Goni ga  i gura ako niušta drugo a ono da se takmiči sa svojom okolinom, rodbinom i prijateljima. Vražićani su specifični ljudi u sjeveroistočnoj Bosni. Od pamtivijeka su to ljudi što su njegovali nam i ponos. Ako nisu mogli ili htjeli postati učeni, onda su se svojski trudili da budu imućni, ugledni i poznati. Jedan od onih koji sakupio sva tri šarta je Ali ef. Livadić, o kome ćemo danas pričati našu vražićku priču.

 

Ali ef. Livadić rođen 1883. u jednom podmajevičkom, bogatom šljivom i  pitomom selu Vrazicima. Osnovno obrazovanje stekao je u svom rodnom mjestu pred učenim alimima vražićkim. Medresu nastavlja u područnoj »Čačak« medresi u Brčkom. Otac mu prodaje dosta zemlje i drugih pokretnih stvari da bi obezbijedio novac za njegove  studije na tadašnjem čuvenom univerzitetu »Fatih« u Carigradu. Tamo je proveo pet godina. U Vražiće se vraća 2.6.1910. god. Odlukom Uleme Medžlisa od 24.10.1914. biva postavljen za muallima u Vražićima. Bio je veoma obrazovan. Volio je stalno upućivati i blago savjetovati. Krasili su  ga postojanost, sabur, blagost i lijepa narava. Umro je 1944. godine i ukopan kao i svi imami vražićki ispred džamije u Vražićima.

10.06.2009.

SLOVENJ GRADEC U SREDNJEM VIJEKU

Nijaz SALKIĆ

 Koroška je jedna od slovenskih regija i pokrajina. Sastoji se od đerdana lijepih gradova i čaršija. U dijelu slovenske Koroške je glavni grad Slovenj Gradec. On je privredno i upravno središte pokrajine. Pošto sam poslovno češće upućen na ovaj grad, ove rede vas želim upoznati sa kulturnim događajem koji se desio 7. juna 2009. godine.

U nedjelju preko cijelog dana se nizala predstava za predstavom i baška program pod vodstvom gospodina Hrabra Pergera. U tom jako zanimljivom i serbez odabranom programu i dramsko-humorističkoj predstavi ređali su se glumci, dobrovoljci i statisti na platou gradskog jezgra. Učešće je uzelo preko 70 osoba i to glumaca i statista. Glavnu riječ u svemu tome imali su domaćini a glumci obučeni u srednjovjekovne kostime došli su iz  drugih gradova Slovenije i inostranstva. Dobro su se potrudili i konjanici iz Legna pri Slovenj Gradcu.

Zanimljivo

Bilo je jako zanimljivo gledati srednjovjekovne prizore začinjene dosjetkama dvorsku lude, te smiješnu zabavu pod naslovom »Hvatenje lopova«.  Za bogat program se pobrinuo i srednjovjekovni mađioničar u originalnoj nošnji. Na stolovima poredanim nedaleko od središta kulturnog događanja primijetni su bili i ovdašnji obrtnici koji su predstavili svoje proizvode.

Primijetni su bili kovači, oružari, sedlari, prave sirarke (proizvođačice sira), mesari, keramičari, lončari i mnogi drugi obrtnici. Svi su oni bili obučeni u prave srednjovjekovne obrtničke kostime.  Pošto je kiša počela rositi nešto oko 15 i 30, sam prekinuo snimanje i zaputio se u Velenje.

Mogli bi i mi

Posmatrajući sav ovaj bogat i vješto pripremljen program, razmišljao sam da bi i mi u našoj lijepoj Bosni mogli nešto slično pripremiti u svakom našem gradu, bar jednom godišnje.  Naša država Bosna je stara i povijesno bogata država. Imamo mnogo toga što mnogi nemaju. Trebalo bi nam samo malo truda, nešto para, dobre volje i pameti, i eto tradicije, eto programa, kulture, eto turista koji to vole. Posebno nam je ovaj vid predstavljanja domovine jako potreban u jeku pojave retrogradnih elemenata unutar države i bosanskog etosa. Znano je da ima dosta pokušaja secesije i cijepanja naše domovine, kako iznutra tako i od nekih bjelosvjetskih lupeža i strvinara. Naučimo nešto od pametnih ljudi i komšija koji svoju kulturu itekako vole i čuvaju.

Upamet!

10.06.2009.

ODJEĆA NAŠA NASUŠNA

Nijaz SALKIĆ

Insan se s vremena na vrijeme nađe u behutu i nedoumici kako se pristojno, dostojno i propisno najbolje obući i šta od odjeće kupiti. Neki dan hotijah kupiti pantole pa sam obilazeći trgovine  naišao na čudne prizore. Gledam pantole nove bilesim imaju deklaraciju i ne baš nisku cijenu, kad  ono imam šta i vidjeti, hlače poderane na koljenima. Ne budem lijen i u čudu zavučem ruku u nogavicu da provjerim jeli to zbilja tako, ma jest vala, izađe mi lipo prst na drugu stranu hlača.


Jopet dođoh do drugih pantola  a one majčin sine izaprane toliko konda će se uskoro hajrom i prolizat. Trljam svoje okice da vidim da nije njeko skino svoje i ostavio tudekarce greškom, ama nije, i na njima uredna deklaracija i cijena od 35 eura. Dragi Bože, šta je ovo. Ko je ba poludio da za poderane i prolizane pantole daje  20, 50 ili 100 eura.


Po povratku šutke hodam i nješto kontam. U mom dječijem i momačkom vaktu bili smo jako sretni da poslije dugeog moljakanja, dobijemo  nove pantole. Radovali smo se i sa kakvom očuvanom vehtižu dobivenom od rođaka iz čaršije.  Kada se pođahkad i kupovalo i obnavljao ormar sa odjećom, gledalo se da  to što se kupuje bude novo i za jedan broj veće, ne gledajući dali je to bio kaput hlače, košulja ili džemper.



Poslije nosanja kroz dvije ili tri godine naše hlače ili košulje su izgledale baš kao ove što se danas nude u prodavnicama. Znači, sva naša tadašnja iznosana i demode odjeća, danas bi bila u modi i trendu

 

Odjeća nekad

Ne znam dali ste čuli onu priču o amidžinim šalvarama. Birvaktile, njekad davno u doba naših dobrih pradjedova, starih i dobrih Bošnjana, kada nije bilo ovih uskih, tijesnih i stisnutih  kaubojskih i ostalih đahtalnih pantola, nosile su se po Balkanu i Bosni ponosnoj,  šalvare, koporani, trambolozi, pasovi, kundure i fesovi. Šalvare su dabil komotna muška nošnja, koja nije stiskala, pritiskala i sužavala ni jedan centimetar muškog tijela.



Vaktile u Bosni i na Balkanu su rasli i izrastali veliki, jaki i u svakom pogledu zdravi muškarci, bolje reći muškarčine. U to vrijeme nije se znalo za "muške bolesti" i upalu prostate. Sve se radilo na vrijeme i uvakat, čak i mala nužda. Da bi stari Bošnjo izvršio malu potrebu, morao je čučnuti baš kao i za veliku, jer su tadašnje hlače (šalvare) tako skrojene. Mokraćna bešika ili mjehur  se u čučećem položaju tijela, praznio do kraja,  a ne kao danas. Danas se sve radi hitro, na vrat na nos, jer je haman svako srkletli i ters.

 

Amidžine šalvare

Helem, tada nije bilo odjeće i haljinke  u izobilju kao danas. Dešavalo se da jedan komplet šalvara, koporana, kundura i ostalog što uz sve to ide, bude korišćen za više generacija. U istim šalvarama su ašikovali djed, sin mu i unuk i možda i cijela mahala materijalno slabije stojećih Bošnji. Tako se dogodilo da je momak Mehemed zagledo jednu curu iz sujedne mahale. Pošto je bio pilav (svadba) u toj mahali Mehemed će zamoliti svoju strinu da mu kao momku pozajmi amidžine šalvare, koporan i pas da može danas iza ikindije poašikovati sa svojom dragom. Taman se Mehemed uistilahio i sevdah svezo, te ljubavnu eglenu rasturio, bacajući krajičkom oka pogled malo u nju, malo u sjajne kundure na svojim nogama, sa rukama szadjenutim za  tramboloz, odjednom se začu  tanak ženski glas s brda.

Mehemedeee, o Mehemedeee !!

Mehemed pogleda u svoju dragu pa onda preda se, pa opet u nju i odzva se iz sveg glasa.

Šta jeee!

Mehemede, eno amidža došo kući, sprema se u čaršiju pa išće svoje šalvare, koporan i kundure da ih odma vratiš.

 

Mehemed se zacrveni i šutke krenu amidžinoj kući.


 


Jah, bila su to kruta ali lijepa vremena. Malo se imalo šta obući, tjeskoba je bila u kućama, Vrlo malo se imalo u džepu ali je zato duša bila bogata, sita i derta puna. Tada su i nastajale sve one silne, dertli sevdalinke. De sada, u ovom vaktu neka koja nastane.

 

Upamet!


09.06.2009.

SAMO ZA VAS IŠČITAVAMO STARE KNJIGE – DIO 34.

Priredio: Nijaz SALKIĆ

 

ANTUN HANGI  - ŽIVOT I OBIČAJI MUSLIMANA

 

 

Muslimani poznaju trostruko kumstvo

 

Muslimani poznaju trostruko kumstvo: sunnetsko, vjenčano i striženo kumstvo. Mi ćemo ovdje govoriti samo o striženom kumstvu, jer svi znamo što je vjenčano kumstvo, a o kumstvu kod sunnećenja govorićemo kada do sunnećenja dođemo.

 


Ako je dijete iza poroda slabo i kržljavo, i ne može ni da umre ni da ozdravi, iznese ga ko iz one kuće zorom prije sunca, u mladu nedjelju ili u mladi petak iz kuće, pa ko prvi tuda udari, bio to muškarac ili žena, Musliman ili kršćanin, pa da je i crni Ciganin, biće kum bolesnom djetetu. Onaj koji drži dijete na rukama ponio je makaze, pa ih dade onomu koji tuda prvi prođe. Onaj uzme makaze i odreže djetetu kose koje mu preko čela vise, i tako je postao striženi kum ili kuma onog djeteta. Narod vjeruje da će se dijete, kada dobije kuma, riještiti boli, to jest da će ozdraviti, ili ako je za umiranje, da će prije i lakše umrijeti.

 

Ali ne samo bolesna, nego i zdrava djeca dobivaju nekada striženoga kuma ili kumu, ali onda ne iznose djeteta dok nije navršilo barem jednu godinu. Strižena kuma daje djetetu čevrmu ili mu dade košuljicu, čarapice ili kapicu, a ako je bogata, dijeli kat haljina. Kum daje kumčetu ono sitnoga novca što ga se je kod njega u tom času slučajno našlo, a ako je bogat, daće mu dvije do četiri krune, a neki i po dukat.

 

 

Kumi svilena marama

 

Onaj, koji dijete drži daruje sada kuma ili kumu darovima što ih je mati spremila i na dijete metnula. Kumi dade obično svilenu maramu, a kumu svilenu košulju, gaće ili maramu, a koja je zgodna i boščaluk. Iza toga umota mati onoga djeteta ostrižene kose u vosak, prilijepi ih na sobnu gredu i pri tome govori: »Koliko ove kose budu na gredi stale, toliko moje dite sve više pameti imalo.« U kućama, u kojima se grede kreče, kreči se i preko kosa i preko onoga voska.

Poslije toga ispeče kuma kolača i šalje ih svome kumčetu.

 

 

Veličina striženog kumstva

 

 

Striženo kumstvo smatra se u nekim krajevima Bosne i Hercegovine većim od vjenčanoga, a i od sunnetskoga kumstva, pa ne samo da ono dijete zove svoga kuma ili kumu: kume, ili kumo, nego i svi ukućani onih kuća vele jedni drugima: kume, kumo. Koliko naši Muslimani cijene striženo kumstvo, vidi se i po tom što se članovi tih kuća međusobno ne mogu vjenčati i što se smatraju rođacima. Isto tako, ako se dogodi da Musliman bude Muslimanu striženi kum, ne kriju se njihove žene i ženska čeljad onih kuća pred njim.

 


U prijašnja vremena držao se je narod strogo načela da je kum ili kuma onaj koji prvi naiđe, ali danas ima dosta slučajeva da se neko dogovori s drugim pa mu prema dogovoru dijete iz kuće iznese, a onaj mu prvi ispred kuće prođe i tako postane striženi kum ili kuma.To se međutim događa samo kod zdrave djece; kod bolesne djece kum je uvijek onaj koji prvi slučajno kraj one kuće i bolesnoga djeteta prođe.

 

Muslimani su, što se striženoga kumstva tiče, slobodoumniji od kršćana pa rado uzimaju i Muslimane i kršćane za strižene kumove, dočim obje kršćanske crkve svojim vjernicima, ako ne direktno, a ono indirektno zabranjuju da uzmu sebi Muslimana ili Muslimanku za striženoga kuma ili kumu.

 

Prvih sedam dana iza poroda leži dijete uz majku, a sedmi dan, kada je naime dobilo ime, povale ga u bešiku. Bešike su kao kod svih Bošnjaka, tako i kod naših Muslimana, većini dijelom jednostavne i niske i nema baš velike razlike između bešike u kojoj se je odljuljao kakav beg ili bogataš i prosta fukara, sirotinja. Na dno bešike metnu nešto sijena ili slame, a preko toga prostru

obično bijelu prostiraču.

 

Nastaviće se!


08.06.2009.

PJEŠČANI SAHAT

Nijaz SALKIĆ

 

Ne znam da li je fotografija kakav šejtanluk ili nije, ove rede ću rijet' da me nekada obraduju a većinom okahare stare slike. Većem se i vama dragi moji blogeraši to dešavalo. Evo danas gledam ovu sliku  pa cijelo jutro uzdišem. Za ovu mahalu me veže hejbe uspomena i ne mislim sada o njima razglabat. Reko bi još i ovo. Puno se čega promijenilo u Vražićima, u spomenutoj mahali a bome i u mom životu. Nekad mi dođe misao o zaustavljanju vremena ili njegovom navijanju i vraćanju nazad. Svjestan sam da to ne mere biti i da insanski sahat nije kao onaj u autima da se more navijati i vraćati natrag.


 

Helem nejse, kazuju da je bio njaki hodža u njakom selu i vodio je on džemat, učio djecu i pored ostalog je klanjo i dženaze i ispraćao svoje džematlije u vječnost. Kad god bi njeko umro i klanjana dženaza narod bi se s hodžom okupljao poslije u kući umrlog sahibije. Poslije učenja uobičajenog i zikira, ručalo se i kahvenisalo a hodža bi upro pogled u najstarijeg svog džematliju pa bi mu ko u šali rekao. »Ono si ti sada najstariji u našem selu.«  Prolazile godine, narod stario i umirao a hodža bi vaik priupitivao jednog po jednog džematliju: »Ono si ti sada najstariji?«

 

Poslije jedne dženaze i sohbeta, reći će jedan džematlija efendiji: »Ono si ti hodža sada najstariji u našem selu?« Hodža je skrenuo temu i  ništa nije  odgovorio.

 

Nije prošlo mnogo vremena, hodža je napustio ovaj džemat.

 

Upamet!

 

07.06.2009.

MODERNA ZANIMANJA

Nijaz SALKIĆ

 Ljudi imaju različita zanimanja. Jedni nafaku stječu u prirodi, mukotrpno fizički radeći, drugi upravljaju mašinama, a treći se bave odgojem i edukacijom. Svaki posao je odgovoran i težak i iziskuje maksimalno zalaganje i trud.

U svakom poslu vjernik gleda da mu novac koji zaradi bude  halal stečen i zarađen, a samim tim i zalogaj i lokma tebaju biti halal. U svijetu u kome živimo vlada velika borba za posao i zaposlenje. Ima ljudi što nisu zadovoljni svojim zanimanjem a mnogo više ih je što strahuju za svoje trenutno radno mjesto.

U zadnje vrijeme pojavila su se zanimanja kojih je nekada bilo vrlo malo, ili uopće nisu postojala u sadašnjoj formi i obliku.

 

 

Proricanje sudbine ili astrologija

 

Koliko je ova pojava opasna govore redovi naših muslimana kod gatara, sihirbaza, nadrihodža, astrologa, bioenergetičara i otvarača zvijezda. Samo koliko se para ostavi kod ljudi sumnjivog morala, i lahke zarade. Kada bi se sakupio sav taj pusti novac u jedan fond, vjerujem  za najmanje 5 godina bi se izgradila koridor i autocesta 5 C kroz cijelu Bosnu i Hercegovinu. Sa astrolozima i kartaškim proricateljima niču i privatne komercijalne televizijske kuće i radio stanice. Ja ove rede neću ulaziti u psihoanalizu ljudi koji posjećuju »iscjelitelje«. Neću odgonetati niti  analizirati činjenicu zašto narod više vjeruje sihirbazima, i astrolozima nego hodžama. Jedino se ne mogu načuditi tome kako to da ljudi nasijedaju lažima i pričama o tome da im neki tamo čovjek koji je isti kao i mi, može »odvezati« i »zavezati« sudbinu, na daljinu, otkloniti tegobu ili neki  problem, belćim predskazati događaj u budućnosti i to čak preko malih ekrana.

 

Oni, famozni iscjelitelji, tumači astrologije, tarota, gledanja u šolju, u kašike, fildžane i viljuške, sve mogu, a na nama gledaocima i njihovim pacijentima je samo da ih pozovemo telefonom i problem je riješen i znaćemo na čemu smo. Dok se mi trudimo i zovemo naše "spasioce" i razgovaramo sa izabranim »doktorom« i iscjeliteljem, na ekranu se vrti cijena jedne minute našeg potrošenog vremena telefonirajući.

 

Helem nejse,

Allahov Poslanik, savs, je rekao: »Ko god ode gataru (posjeti ga) i pita o bilo čemu, namaz mu se neće primiti 40 dana." (Hadis bilježi Muslim). Takođe Allahov Poslanik, savs, je rekao: »Ko god posjeti gatara i povjeruje u ono što on kaže, zanijekao je (postao je nevjernik u) ono što je objavljeno Muhammedu." (hadis bilježi Ahmed, Ebu Davud i dr.)



Šejh Abdul Aziz ibn Baaz, r.a., je rekao: "Astrologija, čitanje iz listova palme, čitanje iz šoljice kahve, fildžana, proricanje i druge stvari koje praktikuju vračari i sihirbazi jesu nauke iz vremena džahilijeta (vremena neznanja, vremena prije dolaska islama), koje su zabranili Allah, dž.š., i Njegov Poslanik, savs. To su djela koja je Islam proglasio lažnim (neistinom) i upozorio na njihovo praktikovanje (zabranio) ili odlazak onima koji ih praktikuju, te pitati ih o bilo čemu ili vjerovati u ono što kažu - zato što je to znanje o skrivenom, znanje koje je Allah, dz.s., zadržao samo za Sebe!

 

Upamet!


06.06.2009.

DODIKA ZA PREDSJEDNIKA

Nijaz SALKIĆ 

Kako vrijeme odmiče sve više uviđam da je gospodin Milorad Dodik pravi čovjek za predsjednika države Bosne i Hercegovine. Hem što  je sposoban, hem što je dobar govornik i čovjek poput kakve dobre domaćice. Ne prođe dan a da nešto novo ne skuha, zakuha i zaprži. Čovjek ne sjedi, radi ko kakva pčelica, ne posustaje već je svaki dan pred kamerama i novinarima. Kada je tako uspješan na čelu dokazane  genocidne tvorevine Republike Srpske, kakav bi tek sa svojom energijom i inventivnošću bio borac na čelu države Bosne i Hercegovine.

Helem, da gospodina Dodika rotacijom prebacimo u Sarajevo, u vladu i predsjedništvo, a naše bošnjačke političare u Banja luku (izuzev par političara) da vode Republiku Srpsku. Mislim da ne bi prošla ni godina dana, Bosna i Hercegovina bi ušla u Evropsku uniju a Republika Srpska bi propala i bankrotirala. Šta mislite zašto? Samo zato što bi je vodili naši političari iz Federacije. Naši političari sa svojom pameću i sposobnošću bi rasturili pravu državu anekmoli tzv. Republiku Srpsku.


Upamet!


05.06.2009.

TESPIH

 Nijaz SALKIĆ

 

Danas pred  Džuma namaz priđe mi jedan džematlija i pokloni za potrebe mesdžida 10 lijepih, zelenih, od 3 dove, tespiha. Iskreno sam se obradovao, jer tespih kao predmet kojim se orijentišem u zikru, jako volim. Imam na desetine tespiha u svojoj kući, u stanu, u džepu, jedino tespih ne kačim u autu. Džematlijin gest sa tespihima me podsjetio na dane kada sam u mladim danima započinjao svoju da'vetsku misiju. Jako dobro se sjećam i pamtim. Svako ko se želio približiti džamiji, ili napraviti neki veći korak u svom duhovnom životu, u džamiju je unosio i poklanjao tespihe, serdžade, ovčije kožice za namaz ili kakav ćilim i tepih.  Onomad kad sam bio na hadždžu 2002. godine u Meki i Medini sam se nakupovao tespiha za hedije svojim prijateljima. Tamo tespihe i serdžade proizvode i prodaju trgovci iz svih država svijeta. Dakle, tespih doživljavam kao jedan rekvizit koji mi odmaže da mislim na taj predmet već na Stvoritelja.

 

 

Historijat

 

Tespih kao predmet i pomagalo u zikiru nije postojao u doba Muhammeda a.s., jer se prilikom zahvale Allahu, dž.š., koristio vlastitim prstima, dodirujući palcem zglobove prstiju jedne ili obje šake.Ovim se činom imalo na umu da je Allah , dž.š., sve stvorio pa i zglobove na našim šakama, što stalno podstrekava čovjeka da Allahu neizmjerno zahvaljuje na datim blagodatima. Svojim najbližim preporučivao je, da čineći tespih Allahu, koriste brojanje po zglobovima ili je nudio alternativu u istu svrhu kratkim dovama. Ebu Hurjre je bio stalno uz njega i nikada mu nije preporučio niti naredio da on i njemu slični u postupku pobaca sve kamenčiće, bobke i košpice, koji su mu služili u predugačkom zahvaljivanju Allahu Milostivom. Da je ovaj ashab Muhammeda, a.s., načinio kakav strašan prijestup, Allahov Poslanik bi dao da se unište sredstva kojima se grijeh čini. Varijantu brojanja po zglobovima više je volio, ali i ovu drugu nije nikada osporio. Poznato je bilo i zabilježeno je da je Allahov minjenik Muhammed s.a.v.s. zikrio poslije namaza (farza). Proucio bi  33x subhanellah, 33x el-hamdu lillahi, 33x Allahu ekber, nakon čega bi namirujući na broj 100 rekao: "La ilahe illellahu vahdehu la šerike leh, lehul-mulku ve lehul-hamdu ve huve ala kulli šej'in kadir."

 

 

 

Danas

 

Današnji tespih je ušao u korištenje tokom vijekova u kojima se naša uzvišena vjera brzinom vjetra širila na sve četiri strane svijeta. Sigurno je da je i tespih ušao u naše džamije poput svijeća za osvjetljavanje džamija, kandilja, pa na kraju električnih sijalica. Tespih je kročio u džamije i naše domove i mi smo se njime počeli koristiti baš kao što se koristimo automobilom, vodovodom, telefonom, mobitelom, televizijom, radijom, mobitelom i drugim pomagalima. Zar će neko osporiti mobitel ili kompjuter? Sve te predmete upotrebljavamo da nam bude lakše. Tako i tespih koristimo da ne bi u našem zikru mislili na brojeve a zaboravili Gospodara. Suština je u tome da se velika većina zikira spomenutog u sunnetu ne može brojati prstima, a kada bi se čak i mogla brojati, to bi učača potpuno zaokupljalo od skrušenosti, a postizanje skrušenosti je upravo jedan od ciljeva zikira, a Allah najbolje zna

 

 

Šta o tespihu kaže vodeća ulema?

 

Stalnoj komisiji za fetve u Saudijskoj Arabiji postavljeno pitanje (broj fetve 17880/24 tom,269 str.) o korištenju tespiha prilikom zikra? Pa su odgovorili: ˝Korištenje tespiha prilikom brojanja zikra je dozvoljeno, jer ne postoji dokaz koji ukazuje da je to zabranjeno, i nema razlike u korištenju tespiha poslije namaza i drugih situacija, dok je brojanje zikra na ručne prste bolje, jer je u tome slijeđenje Allahovog Poslanika, salallahu alejhi ve sellem.˝ Fetvu potpisali šejh Bin Baz, Abdullah ibn Gudejan, Salih El-Fevzan, Abdul-Aziz Ali Šejh, Bekr Ebu Zejd.

 

Upamet!

 

04.06.2009.

MIMBERA - I KOLIKO OSTAVIŠE BAŠČA I IZVORA

Nijaz SALKIĆ

Zahvala pripada Allahu dž.š. Neka je salavat i selam na Allahova Poslanika Muhameda, s.a.v.s., na njegovu časnu porodicu, ashabe, i svakog onog koji bude slijedio uputu do Sudnjega dana. (Amin)

Danas je petak, 05. juni 2009. ili  12. džumade-l-uhra, 1430. hidžretske godine. Cijenjeni džemaate, draga braćo i sestre, esselamu alejkum ve rahmetullahi ve berekatuh!

Sjetimo se danas dobrih Allahovih robova Musa'a alejhiselatu ve selam i njegova brata Haruna. a.s. Zatim osvijetlimo sjećanje na njegov boravak u Egiptu sa muslimanima iz svog naroda. Znajmo da su Poslanici imali velika iskušenja. Znajmo da je narod ko narod, voli lutati, grijehe činiti, svoje vođe ne slušati i u laž utjerivati. Ljudi su čudni, jedni zadovoljni, drugima svašta fali, treći zanemarili vjeru pa počeli skretati s puta. Nije to baš bila sva nevolja iskrenog Allahovog Poslanika, njegovih sljedbenika i naroda Musaovog. Progoni, novi useljenički zakoni koji su se donosili svake godine na štetu neegipćana i strahovlada Faraonova je kulminirala u mržnju prema svemu što je bilo muslimansko. Na vrhuncu nevolja Musaovih, donešen je zakon da svi muslimani moraju napustiti Egipat. Nije taj zakon ni stupio na snagu a Faraon i njegova vlada donose drugi, kojim žele uništiti muslimane i zatrati cijeli narod. Kada je vidio da njemu i njegovom narodu i muslimanima nema izlaza i da će biti uništeni od Faraonove vojske, on poziva u pomoć Najjačeg. Uzvišeni i Milostivi Allah nas o tome potanko obavještava u svom zadnjem testamentu.

Allah, s.v.t.a., u Kur'ani Kerimu kaže:

فَدَعَا رَبَّهُ أَنَّ هَؤُلَاء قَوْمٌ مُّجْرِمُونَ

"...i on pozva u pomoć Gospodara svoga: 'Ovo je, doista, narod nevjernički.'" Kao što Uzvišeni veli:

 

وَقَالَ مُوسَى رَبَّنَا إِنَّكَ آتَيْتَ فِرْعَوْنَ وَمَلأهُ زِينَةً وَأَمْوَالاً فِي الْحَيَاةِ الدُّنْيَا رَبَّنَا لِيُضِلُّواْ عَن .سَبِيلِكَ رَبَّنَا اطْمِسْ عَلَى أَمْوَالِهِمْ وَاشْدُدْ عَلَى قُلُوبِهِمْ فَلاَ يُؤْمِنُواْ حَتَّى يَرَوُاْ الْعَذَابَ الأَلِيمَ

 

"I Musa reče: 'Gospodaru naš! Ti si dao Faraonu i glavešinama njegovim bogatstva da u raskoši žive na ovom svijetu, pa oni, Gospodaru moj, zavode s puta Tvoga! Gospodaru naš, uništi bogatstva njihova i zapečati srca njihova, pa neka ne vjeruju dok ne dožive patnju nesnosnu!' 'Uslišena je molba vaša' - reče On - 'a vas dvojica na Pravom putu ostanite i nikako se za neznalicama ne povodite!'" /10:88-89/

 

Dova i iskrena moba vjernika, mazluma, nejakih i progonjenih Allahovih robova je bila uslišana. Uzvišeni daje instrukcije svom Poslaniku kako će dalje postupati. Ovo je Allahova zakonitost da ničija nevolja nije vječna, kao i da nikakav zulum nije trajan i »ničija nije do zore dogorjela!«

 

Tada mu Uzvišeni naredi: "Izvedi noću robove Moje, vi ćete slijeđeni biti." Kao što Uzvišeni veli:

 

وَلَقَدْ أَوْحَيْنَا إِلَى مُوسَى أَنْ أَسْرِ بِعِبَادِي فَاضْرِبْ لَهُمْ طَرِيقاً فِي الْبَحْرِ يَبَساً لَّا تَخَافُ دَرَكاً وَلَا تَخْشَى

 

"I Mi objavismo Musau: Noću izvedi robove Moje i s njima suhim putem kroz more prođi, ne strahujući da ćete oni stići i da ćeš se utopiti." /20:77/

 

Allah, s.v.t.a., upozori Musa'a da su praćeni, slijeđeni i nadzorovani ali da se ne boje, uz napomenu da svoje tajno oružje (štap) ne upotrebljava do kraja. Naime, Uzvišeni je Musa'a pored poslanstva odlikovao posebnostima (mudžizama, čudima). Musa a.s. je između ostalih čuda imao svoj štap.

 

 Uzvišeni ovdje, dalje, kaže:

 

وَاتْرُكْ الْبَحْرَ رَهْواً إِنَّهُمْ جُندٌ مُّغْرَقُونَ

 

"i ostavi more nek miruje, oni su vojska koja će zaista potopljena biti."

Znači, Musau je Uzvišeni dao garancije da će evakuacija biti uspješna a da će njihovi progonitelji na čelu sa glavnokomandujućim Faraonom u moru naći svoju propast. Musa je po Allahovoj naredbi prvi put udario štapom o more a ono se po Allahovoj odredbi rastavilo i napravio se put dovoljan da on i njegov narod nesmetano prođu između ogromnih brda morskih talasa. Htjede Musa, a.s., nakon što on i sinovi Israilovi prođoše more, štapom udariti po vodi, kako bi se vratilo u svoje prvobitno stanje. Tako bi more bilo prepreka između njega i Faraona, te ih ne bi mogao stići. Tada mu Uzvišeni naređuje da more ostavi u stanju kakvom jeste, i obradova ga da će oni uskoro biti potopljenička vojska, te da ga od njih nimalo ne obuzima strah. Te, zato, ne naređuj moru da vrati vodu, nego ostavi suh prolaz dok i zadnji vojnik Faraonov ne uđe, da bi mu potom naredio da se vrati kao što je i bilo. Tako Faraon i njegova vojska postaše utopljenici. To je nagrada za njihovo nevjerstvo i inad. Hvala Allahu, Gospodaru svjetova.

 

Odlika, osobina svih silnika, zulumćara, zločinaca je da su osori, napuhani, umišljeni, koji zrače samopouzdanjem kao da će vječno živjeti, da su neranjivi i da im niko ništa ne može. Tako je Faraon imao isti osjećaj. Pokoravao je, ubijao ljude i mučio vlastiti narod i sve narode koje je mogao pokoriti. Ovdje Uzvišeni šalje jasnu poruku zulumćarima, kolonizatorima, svjetskim moćnicima kako je završio jedan zločinac i njegova sila i imperija.

 

 Zatim Uzvišeni veli:

كَمْ تَرَكُوا مِن جَنَّاتٍ وَعُيُونٍ

"i koliko ostaviše bašča i izvora." Znači, ostaviše mnogo vrtova i rijeka,

وَزُرُوعٍ وَمَقَامٍ كَرِيمٍ

"...i njiva zasijanih i boravišta divnih", usjeva bujnih, te stanova ugodnih i opremljenih. "I blagodati u kojima su uživali!" Obale rijeke Nila bile su načičkane divnim vrtovima, od izvora do ušća, počev od Asuana do Rešida, spojene u potpunosti. Oni su uživali u životu u svakovrsnim jelima, napitcima, odjeći, bogatstvu, slavi i mudrosti. Sve to taj narod izgubi u jednom trenu. Ostaviše sve i odjednom se nađoše u Džehennemu, a ružno li je on boravište. Svim njihovim posjedima zagospodariše vjernici, muslimani, sinovi Israilovi.

 

Kao što Uzvišeni veli:

كَذَلِكَ وَأَوْرَثْنَاهَا بَنِي إِسْرَائِيلَ

"Eto tako je bilo, i Mi dadosmo da to naslijede sinovi Israilovi." /26:59/

Znači, koga Uzvišeni pomogne on će zaista biti pobjednik i naslijediće Njegove blagodati i bogastva.

 

I Uzvišeni veli:

كَذَلِكَ وَأَوْرَثْنَاهَا قَوْماً آخَرِينَ

"Tako to bi i Mi smo to u nasljedstvo drugima ostavili", tj. Izraelićanima, kao što je to i rečeno.

 

Prateći historiju, »učiteljicu života«, kako neki nazivaju povijest ljudskog roda, možemo uočiti koliko je naroda Uzvišeni uzdigao i spomen na njih ostavio a nebrojene narode u maglu i zaborav potisnuo. Iskrene Allahove robove povijest spominje i trag im do Sudnjega dana ostaje a neke zločince kao što je bio Faraon Uzvišeni samo kao loš primjer pokazuje pokoljenjima.

 Uzvišeni dalje veli:

فَمَا بَكَتْ عَلَيْهِمُ السَّمَاء وَالْأَرْضُ وَمَا كَانُوا مُنظَرِينَ

"ni nebo ih, ni Zemlja nisu oplakivali." Znači, pokvarenjaci, zločinci, ubice, grabedžije nisu imali dobrih djela koja bi se mogla uspeti do nebeskih vrata pa da ih oplakuje zbog onog što su izgubili. Na Zemlji, takođe, nisu mogli ostati. Zemlja ih nije žalila, nisu vjernici u Allaha bili, pa ništa nije izgubila. Zato ne zavrijediše da iko na njih pogleda, niti da ih pokuša sačuvati. Razlog je tome njihovo nevjerstvo, njihov lopovluk, njihova oholost i inad.

 Prenosi Ibn-Džerir od Šurejha bin-Ubejda el-Hadrami, koji kaže: "Rekao je Allahov Poslanik, s.a.v.s.: /115/ 'Islam je počeo sa usamljenicima (pojedincima), vratiće se na jedinke - usamljenike kao što je počeo. Ali, mu’min nije usamljenik i stranac bilo gdje da se nađe. Neće umrijeti mumin u usamljeništvu u kome ga neće imati ko oplakivati, a da za njim neće plakati nebo i Zemlja.'

Riječi Uzvišenog: مِن فِرْعَوْنَ إِنَّهُ كَانَ عَالِياً مِّنَ الْمُسْرِفِينَ  "On je bio zbilja gord, jedan od onih koji su u zlu svaku mjeru prevršili", znače da je Faraon bio izrazito nadmen, obijesan, prkosan, prelazeći svaku mjeru u svojim naredbama, a krajnje glupih ideja i samih mišljenja.

Riječi Uzvišenog:

وَلَقَدِ اخْتَرْنَاهُمْ عَلَى عِلْمٍ عَلَى الْعَالَمِينَ

"i znajući kakvi su, između savremenika smo ih odabrali", tj. nad narodima njihovog doba,

وَآتَيْنَاهُم مِّنَ الْآيَاتِ مَا فِيهِ بَلَاء مُّبِينٌ

"i neka znamenja puna očite kušnje smo im dali", tj. Mi smo im bili podastrli očite činjenice, jasne dokaze i mudžize. U svemu tome je očit ispit narodu koji se povodi za njima.

 

 

 

Uzvišeni Allahu, podari nam snage i znanja pa da budemo Tvoji iskreni mu'mini vjernici kojima ćeš kada nam zaprijeti uništenje dati išaret da  nađemo izlaz i  prijeđemo preko našeg mora spasa.

 

Molimo Te Gospodaru naš, zaštiti nas od loših vođa, od pokvarenosti u riječima postupcima i razmišljanju. Primi naše pokajanje, oprosti grijehe nama, roditeljima našim, našim umrlima i svim muslimanima.

 

 

Literatura: Tefsir Ibni Kesir


04.06.2009.

POST NAŠ NASUŠNI

Nijaz SALKIĆ

Blogeri naši dragi, posijani po planeti baš kao kakve gljive, osjetimo i shvatimo da su živi kada nam se upišu ispod posta.  Ima nas brate  rasutih i dobro raspoređenih po cilom svitu. Kada bi se jednom sakupili bilo bi nas od Bosne pa sve do Australije. Pored posla kojim podmiruju svoju nafaku, blogerima je duša sjesti za onaj svoj hastal kompjuterski i škiljiti povazdan u svoj monitor. Većina blogera ima svoje stranice koje uređuje poput kakvih svojih dragih bašči i vrtova. Nasije se tamo svakojake mive, zerzevati a onda mjesecima presađuje i zaljeva.

 

O čemu pisati?

 

       Većina blogera se bavi tzv. »Resavskom prepisivačkom školom«, znači rade po sistemu »copy paste«. To opet znači da mnogi jarani i jaranice nađu  dobre elektronske časopise i podastiru sa njih najnovije vijesti i habere iz širnog Dunjaluka. Neki od fele blogerske vole politiku, neko vjeru,  neko cvijeće, umjetnost, dok puno blogera fura sport.

 

Treba biti originalan

 

     Pravi Blogeraš je poput domaćice. Dobra i čestita domaćica čim ujutro protrlja one svoje okice konta šta će danas spremati. Zna ona dobro da se ne smije ponavljati i da ne može zakuhati, ispržiti, ispeći ili pogrijati  bilo šta. Helem, blogeraši trebaju i moraju biti originalni. Nije toliko važno koliki će post biti dug, koliko će u njemu rečenica biti, najvažnije je belćim da to bude tvoja misao, tvoja ideja i tvoj stil. Nekada je dovoljna i samo jedna rečenica pa da post bide hazur.

 

      Et', od mene toliko za danas.

 

       Upamet!


03.06.2009.

NAJLJEPŠE BOSANSKE BALADE

Priredio: Nijaz SALKIĆ




U SRID ŠEHERA, U SRID BAJNE LUKE

 

U srid šehera, u srid Bajne Luke,

bili dvori bega Omer-bega,

u njega je sestra Bisernaza.

Ja kakva je, radosna joj majka,

po šehera Naza primamila,

a najvećma Karaprohić Ibru.

Tome niko mani ne bijaše,

do l' nevista, Omerbegovica,

Ona kuha šekerli baklavu,

na nju meće boščaluk haljina,

pa je šalje Karaprohić Ibri,

po Lejliji, lijepoj robinji.

Ovako je njojzi govorila:

"Nosi ovo Karaprohić Ibri,

pa mu reci da mu Naza šalje.

" Kad Lejlija baklavu donila,

na dućane Karaprohić Ibri,

tude bio beže Omer-beže.

To je njemu vrlo teško bilo,

većma kalpak na oči natišće,

pa on ide svomu bilom dvoru,

pa on pita svoje virne ljube:

"Što će naša kalajli tefsija,

na dućanu Karaprohić Ibre?"

Govorila Omerbegovica:

"Pitaj svoje seke Bisernaze."

Podne biše, salle zaučiše,

side Omer avdest uzimati,

viš' njeg Naza vezen peškir drži,

na nju bratac prstom popričuje:

"Stan' pričekaj, draga sestro moja,

dok ti bratac iz džamije dođe!"

Ode bratac u Novu džamiju,

Naza ode majki u čardake,

pa se valja majci po krilašcu:

"Šta ću sada, mila majko moja,

ne smim sada brata dočekati,

dočekati iz Nove džamije,

na me bratac prstom popričuje!"

Stara majka kazaje klanjala,

stara majka govorit ne može.

Skočila je mlada Bisernaza,

otvorila sepetli sanduke,

uzimala jedan aršin platna.

Ona uze vidre pozlaćene,

ona ode na Vrbas, na vodu.

Vrbas vodu 'vako zaklinjala:

"Vrbas vodo, ime plemenito,

ne nosi me dugo ni široko,

donesi me do Hotića benta!"

Zavi oči pa u vodu skoči.

Ona mlila da niko ne vidi,

al' to vidi Karaprohić Ibro,

sa munare ezan davajući,

pa on skoči sa bile munare,

putem leti, a dolamu skida,

društvo mlide da je poludio.

Pa upliva u Vrbas u vodu,

traži Nazu po Vrbas po vodi,

nigdje Naze ne može pronaći,

nađe Nazu pod Hotića bentom,

iznese je vodi na obalu.

Kad opazi Karaprohić Ibro,

da se Naza dušom rastavila,

ciknu Ibro kao guja ljuta!

Trže nože od mukadem pasa,

pa udari sebe u srdašce!

Kako se je lahko udario,

na nožu je srce izvadio:

"Kada nije moje Bisernaze,

neka nije ni njezinog Ibre!"

02.06.2009.

K R I Z A

Nijaz SALKIĆ

Izraz recesija je novokomponovano ime za ekonomsko lopovsku krizu koja se u Evropi i Americi javlja u cikličnim vremenskim intervalima. Dali je to zbilja i istina ono o čemu se piše, razglaba, govori, kuka i polemiše je pitanje svih trenutnih pitanja. Sirotinja i sitna ekonomska raja je uprla oči u svoje akademske i političke glavešine. A oni pred kamere guraju i šalju umne i osijedjele svjetske glave i stručnjake. Oni zbrda, zdola nešto ko iz rukava istresaju, mucaju pred kamerama i tješe isprepadani narod.

 



Helem ova »kriza« je istjerala stotinu drugih sakrivanih jada i bojazni. U jeku otpuštanja s posla, panike i propasti velikih korporacija i firmi, na vidjelo su izašli svi marifetluci i ujdurme. Pokazalo se i tek će se pokazati ko je šta sakrivao, ko je koga potkradao i gdje se ko s kime sastajao, zašto je ko kome i pošto prodavao. Pored globalnih problema obejanile su se privatne i intimne drame i stečaji. Labavi brakovi su se počeli raspadati. Kućni budžeti i ušteđevine osipati i nestajati, a porodične veze pucati. Nestalo je dugogodišnjih prijateljstava a ljudi se samo o sebi počeli zabavljati.

 

Dakle,  ova »recesija« je pokazala da nije samo nedostatak para i radnih mjesta kriza. Današnji svijet mori još i duhovno i moralno  nazadovanje i propast. Mnogi su uvidjeli pokvarenost pojedinaca i modernih društava. Velike ekonomije i društva samo gledaju sebe i svoj napredak. Njihov moral, dobrota, demokratija i zdrava duhovnost se završavaju ondje dokle seže njihov interes i mogućnost iskorišćavanja tuđih bogatstava. Kako će se sve ovo završiti Jedini Allah s.v.t.a., zna.

 Kao što bi rekli kartaroši i kockari, pokazaće se na sonu kako će se ova partija kockanja sa živcima i životima sirotinje završiti, i ko će pobijediti.

 

Dotle važi ona stara bosanska: »Ne pada snijeg da pomori grad, već da svaka zvjerka pokaže svoj trag!«.

 

Upamet!
02.06.2009.

HISTORIJAT DINASTIJE HALIFA EMEVIJA DIO 5.

Priredio: Nijaz SALKIĆ

 

Uvod


Historija me jako zanimala još iz doba moga odrastanja i djetinjstva. Posebno interesovanje pokazujem za islamsku povijest od svog početka, pa kroz srednji vijek  i sve do današnjih dana. Cijela sadašnja situacija muslimana je u direktnoj vezi sa nastankom i funkcionisanjem islamske države i civilizacije. U nekoliko nastavaka uz Allahovu pomoć ću ove rede podastrijeti osnivanje i trajanje dinastija Emevija i Abbasija.

 

Velid ibni  Abdul Melik

86 – 96 (705 – 715)

Kad je novi halifa Velid uzeo vlast, bila je islamska država uređena i mirna, te je on mogao odmah posvetiti brigu oko unutarnjeg unapređenja zemlje i širiti joj granice. Odmah poče po čitavoj državi uređivati i popravbjati puteve i dovoditi vode u vodom oskudne krajeve. Svome namjesniku u Medini naredi, da proširi i na novo napravi džamiju Muhammedovu a.s. na državni trošak i posla mu graditelje iz Sirije i Carigrada. Godine 87 (706) poče praviti znamenitu džamiju u Damasku na koju utroši milione. Ova je džamija remek djelo arapske arhitekture, a postoji i danas. Da bi pomogao bolesne i nevoljne osnova u raznim krajevima bolnice i ludnice u kojima je liječenje bilo besplatno, odvojivši zarazno bolesne u posebna mjesta. Nesposobnim za rad zabrani prošnju, odredi im stalnu pomoć iz državne kase, i svakom slijepcu nađe vodiča, a nemoćnim slugu. U raznim krajevima osnovao je hotele, gdje su prenoćišta bila besplatna. Do njegova vremena svi registri o plaćanju haradža i džizje bili su na stranim jezicima: u Egiptu na koptskom, u Siriji na grčkom, a u Iraku na persijskom. Činovnici su bili mahom nemuslimani, jer Arapi nijesu poznavali stranih jezika. Velid naredi, da se svi ovi registri imaju ubuduće voditi na arapskom jeziku, a taj posao povjeri Arapima, te tako u svim krajevima prostrane islamske države zavlada službeno arapski jezik.

 

Osvajanja

Velid ostavi Hadžadža namjesnikom u Iraku pridodavši mu još i Horasan. Hadžadž pošalje znamenitog vojskovođu Kutejbu ibni Muslima, koji se dobro opremi i poče ratovati sa Turcima i Tatarima, od kojih osvoji konačno Buharu i Samerkand 93 (711). Ovaj vojskovođa osvoji Kašgar,  pređe u Kinu i prisili Kineze da islamskoj državi plate danak. Drugi vojskovođa osvoji Sind u Aziji. Velidov brat Mesleme osvoji u Maloj Aziji od Vizantinaca mnoge gradove i dopre čak do Konje 94 (713).

 

Osvojenej Španije

Godine 89 (707) imenuje halifa Velid namjesnikom u sjevernoj Africi Musa ibni Nusajra, koji učvrsti upravu nad Berberima. Kad je nastao spor u Španiji između kralja Filipa i kordovskog duke, u kome je kralj pobijedio duku, onda Rodrik, dukin sin sakupi vojsku i pobijedi kralja Filipa. Tada dođoše sinovi pobijeđenog kralja u sjevernu Afriku moleći Musa'a da zaratuje na Španiju i da ih osveti. Kad dođe dozvola od halife Velida za navalu Musa opremi vojsku od 12 000 ratnika pod vođstvom Tarika ibni Zijada, koji s lađama pređe Sredozemno more i iskrca se na španjolskoj obali kraj tjesnaca koji dijeli Afriku od Evrope, na brdu koje se kasnije prozva Džebelut-Tarik (Gibraltar). Poslije stupanja na španjolsko tlo, Tarik spali lađe kojima je iz Afrike prešao u Evropu, da bi spriječio uzmak svoje vojske ispred brojno nadmoćnijeg  neprijatelja. Tom prilikom on im reče: »Nepriajtelj je pred vama, a more za vama, pa odaberite koje hoćete!« nakon nekoliko okršaja  u kojima muslimani ostanu pobjednici saberu Španjolci svu svoju silu, ali ih Tarik razbije iako je imao nekoliko puta manju vojsku od neprijatelja. Poslije ovog strašnog poraza, u kojem zaglavi i njihov kralj Rodrik, muslimani zauzeše većinu gradova španjolskih 93 (712). Kad je afrički namjesnik Musa ibni Nusajr čuo za ove pobjede Tarikove opremi novu vojsku, te sam krenu put Španije i osvoji prijestolnicu Toledo, a zatim ostale gradove. Godine 95 (714) bijaše čitava Španija, osim Asturije, u muslimanskim rukama. Poslije osvojenja Španije Musa ibni Nusajr pošalje vojsku u Sardiniju. Ova vojska prisili stanovništvo Sardinije na plaćanje danka.


 Literatura: Istorija Islama, Besim Korkut


U slijedećem nastavku Omer ibni Abdul Aziz


02.06.2009.

POVRATAK NAŠ NASUŠNI

Nijaz SALKIĆ

 

Ko me nauči samo jedno slovo, učinio me je svojim robom! Hazreti Alija r.a. Učitelji su sijači znanja, to su duše pune ideala, volje, truda. Učitelji, to su sjajne zvijezde što su nama u našem djetinjstvu osvjetljavale put od slova do riječi i rečenice i od broja do jednačine.

Učitelji su korisna stvorenja koji su svojim dolaskom u naše krajeve unosili svjetlo u naša sela i zaseoke. Oni su bili
živi fenjeri, koji su nam osvjetljavali put u svjetliju budućnost. Učitelji su bili lokalnog, svjetskog i kozmičkog značaja i misije. Svako od nas je imao svoga učitelja što ga je naučio prva slova i čitanju knjiga. Sva naša sadašnja pismenost i rad na kompjuteru proizilazi upravo od truda našeg učitelja.

 

 

Mnogo se pametuje

 

Nema ga ko je sjeo za kompjuter i nešto napisao a da nije nekoga »zakačio« u svojoj kritici postojećeg stanja. Ništa lakše nego udarati po tastaturi baš kao što to ja sada činim. Nama ništa nije ispravno. Političari nama ne valjaju, gradonačelnici, stručnjaci,  predsjednici, ministri, učitelji, hodže, šoferi, trgovci i da ne nabrajam. Istini za volju, kritika je odgojno sredstvo i služi za popravljanje stanja, presabjeranje, razmišljanje i pogled iz drugog ugla na našu stvarnost. Ima grešaka na sve strane i kritika je najčešće opravdana.

 

Šta ja mogu uraditi

 

Jah, ako ćemo samo čekati da nam neko drugi donese vode za sofru, možda ćemo ostati žedni ili u najmanju ruku ljuti na domaćine. Kažem sebi pa i vama, hajdmo nešto sami uraditi. Osnujmo fond za pomaganje povratka na područja sa kojima su naši rođaci protjerani. Fudbal je jako popularan i da nije sponzora malo bi bilo klubova na lokalnom, općinskom, kantonalnom, regionalnom i državnom nivou.

 

 

Privrednici odriješite kese

 

Dragi moji uspješni bosanski poduzetnici, menadžeri, direktori, biznismeni u DOMOVINI i rasuti diljem Dunjaluka. Koliki je samo sevap da se jedan bračni par vrati u svoj nekadašnji dom  na teritoriju privremeno okupirane teritorije BiH i tzv. Republiku Srpsku i tamo svoje dijete upiše u školu i Mekteb. Okupator je htio da nešto pobije a većinu da rastjera sa svojih vjekovnih ognjišta i iz naše države Bosne. Dragi moj Bošnjo, ako ti je Uzvišeni dao sposobnost a ti se potrudio da imaš i da budeš uspješan, uzmi jednog učitelja ili hodžu i obezbijedi mu solidnu platu. To učini u jednom od povratničkih mjesta u našoj DOMOVINI iz krajeva u koje se niko ni sa motkom neće da vrati. Ako je tebi samom to teško financijski izvesti udruži se sa još jednom dobrom i bogatom bosanskom dušom. Vjeruj mi biće ti veliki sevap i pomoć na Ahiretu kada ćemo biti svi sirotinja osim onih koji budu na Dunjaluku činili dobro i hair, kao što je hair o kome sada pišem.

 

 

Svega će biti samo nas neće

 

Fudbala će biti i prije i kasnije a Bošnjaka i povratka još malo. Foča, Rogatica, Čajniče, Rudo, Višegrad, Zvornik, Žepa, Srebrenica, Bratunac, Vlasenica, Stolac, Trebinje, Nevesinje i mnoga druga naša mjesta vape za onima koji će ih voditi i duhovno izgrađivati. To su prije svega učitelji i hodže. Pomozimo dok ne bude kasno!

 

Upamet!

01.06.2009.

HAVADISI - OKOLO NAOKOLO DIO 9.

Nijaz SALKIĆ

Prođe nam dragi mjesec maj 2009. godine.  U ovom mubarek mjesecu je bilo u izobilju topline i sunca. Ljudi su zanimljivi pogotovu u pogledu vremena. Ako zagrije i temperatura poraste, počne se kukati kako sve izgore, opet ako krenu kiše, ljudi zapomažu, sve potruše i izagnji.









Nije se rodio ko je narodu ugodio, kaže jedna stara narodna. Bilo kako bilo, evo nam mubareć mjeseca juna. Ovo je mjesec svakojake mive, zerzevati, košenja trave, sabjeranja ljetine, druženja, sevdaha i teferiča.

 

 

 

 

 

 

 

 

 








Helem, prošli mjesec je hitro minuo. Poslovno sam povezivao Šalešku i Korošku regiju. U predahu sam navraćao kod ahbaba, prijatelja, džematlja i poznanika. Bili smo u Velenju, Mežici, Slovenj Gradcu, Ravnama, Dravogradu i Polzeli. Udruženja žena »Sabah« bilo je na izletu u šeher Sarajevu, kažu da su napunili baterije u domovini. Uglavnom družilo se, kahvenisalo, eglenisalo i ponašalo, onako kako to mi Bošnjaci umijemo i znamo.

 

Nastaviće se! 



Noviji postovi | Stariji postovi

RODNA GRUDA
<< 04/2018 >>
nedponutosricetpetsub
01020304050607
08091011121314
15161718192021
22232425262728
2930


BOSNA U FILMU I SLICI














DOMAĆA LITERATURA

NE ZASTIDI SE

Nemoj se nikada zastidjeti svoje majke i njenih dimija! Ne stidi se bosanske sinije, ni bošče iz svoga djetinjstva, tevsije demirlije, bakrenog abdesnog ibrika, đuguma! Ne stidi se nanine sehare, niti svoje iz djetinjstva avlije, ni kuće čardaklije.
Ne stidi se naših tijesnih šefteli sokaka i osunčanih cvijetnih bosanskih čaršija. Ne stidi se i pamti babine tihe eglene i nanine šarene šamije; djedove žute hadžijske abanije. Ne stidi se ni amidžinog crvenog, u desno naherenog, fesa.
Nikada se ne zastidi avlijskog prošća i tarabe, žutog u avliji duda, drvenog ahara i kućnog mutvaka.
Ne zastidi se sestrine suze kada te je ispraćala u Hrvatsku, Sloveniju, Ameriku i Australiju.
To je, Allahov robe, tvoja dimenzija, tvoj ukras i biser, tvoje blago. To je ono što nam je ostalo od naših pradjedova, dobrih Bošnjana.
Ne zastidi se, Božiji robe, strinine rešedije, nutme, halebije, gurabije, ćetenije, kvrguše, kljukuše, dilje, sutlije, pelteta i zerdeta! To je, Bošnjo, tvoja koda, kojom te je Uzvišeni označio i odredio, zacrtao ti sudbinu da se rodiš u najljepšoj zemlji i đulistanu dunjalučkom, u Zemlji Bosni.
Ne zastidi se, Bošnjo, dajdžinih šalvara kada ih obuče i krene u svoju mahalsku džamiju. Te šalvare su dio tebe, a i ti si dio njih. Iz šalvara si i ti izašao. I nikad se ne nasmij kada ugledaš Bošnju da ih je obukao. Znaj dobro, šalvare jesu dio tebe i ti si dio njih, iz njih si izašao.
Ne zaboravi, Bošnjo, u dalekom svijetu, na cvijeće naše; zambak, sabljicu, hadžibeg, kalanfir (karanfil), majčinu dušicu, bosiljak, sekaik... Pokraj tog cvijeća si uvijek prolazio vraćajući se sa puta, dolazeći u svoju avliju iz džamije, škole, njive, dolazeći poslije igre sa djecom na livadi...
To cvijeće te je uvijek dočekivalo pored avlijske staze, ograđeno okrečenim kamenjem, a svojim mirisima ti je iskazivalo najljepšu dobrodošlicu.
Ne zaboravi, Allahov insanu, gdje god bio, šta god bio, ma koliko se trudio da nekome ugodiš i da se prilagodiš, uvijek ćeš biti ono što i jesi, Bošnjo i Musliman.
Ako je to tako, a jest sigurno, onda ne daj nipošto ono što si dobio u amanet od Dragog Allaha i naših dobrih djedova; dobrih, lijepih i ponosnih Bošnjana. Čuvaj svoju vjeru Islam, vatan Bosnu i naše lijepe običaje, drage, bosanske adete.
Upamet!
Nijaz SALKIĆ

MOJ BABO

Moj babo...
Kakva gordost i poštovanje izvire iz te dvije riječi. Babo, ta riječ mi miriše sabahskim ezanom kada smo zajedno, babo i ja, ruku pod ruku, išli u našu džamiju. Babo, to je sinonim za moje djetinjstvo. Babino izgaranje i težak posao, samo da bi nama komad hljeba brižno priskrbio.
Kada izgovorim riječ Babo, pred očima vidim izlizan očev kaput i zakrpljene pantole, pogrbljena leđa i bijeli somun koji pruža nama djeci vraćajući se iz čaršije. Babo, to je lice puno briga izbrazdano sa bezbroj bora, koje za nas uvijek nađe topao osmijeh i utjehu.
Moj babo je imao rješenja za sva životna pitanja i probleme. Uz njega me ničega nije bilo strah. Moj babo, kada ujutro kahne, ja znam da će mama opet napraviti doručak; da ćemo svi zajedno sjesti za sofru da se jagmimo za pogaču, čorbu, grah, pitu, pekmez iz tanjira i kiselo mlijeko u čaši.
Moj babo, kada progovori, ja znam da će nešto veliko reči o životu na ovom dunjaluku, o mojoj školi, o mom rahmetli djedu. Kada on govori, mi svi moramo da ga slušamo. Kamo sreće da sam više zapamtio babinih mudrosti, pa da ih sada kao biser sipam svojim jaranima i da se time dičim i ponosim.
Velim vam da je moj babo bio najveći i najmudriji čovjek u mom životu. Kada bi on krenuo sa mnom u njivu, dok sam bio mali, ja sam za njim morao sve trčati. Imao je, brate, veliki korak. Kada bih se trčeći umorio, babo bi me stavio na svoja ramena, tako da sam tada bio najveće dijete. U tom položaju sam osjetio da sam babi važan. I bio sam ponosan.
Moj babo je svakome pomagao; i prosjaku i bogatašu, i učenom i neznalici, i starijim i djeci i insanu i hajvanu. Samo, nije nikada znao pomoći sebi. Danas ga tek razumijem. Sada znam zašto je imao izlizan kaput i pantole, ispranu, vehdu košulju i iznosane kundure i opanke.
Moj babo je veliki čovjek. On je znao zašto to čini. Nije ga zbog toga bilo stid i nije zato bio žalostan. Moj babo je to radio za svoj evlad , za svoju dragu djecu, jer nije htio da postanu »dronje«. On je nama često govorio:
»Nemojte biti dronje.« Moj babo je ulagao u nas kao svaki dobri babo. Želio je da mu se djeca ne napate u životu. On nas je slao u škole i zato mu velika hvala.
Dragi moji ahbabi, ne zaboravljajte dobrotu naših baba, sjećajte ih se, i živih i mrtvih, jer nije šala imati babu koji je sve dao za tebe, da te izvede na selamet.
Upamet!

TETKE

Tetka je babina sestra ili sestra od majke. Tetka može odigrati veliku ulogu u našem djetinjstvu. Tetka može da čuva bratiće i sestriće, da ih voda za ručice, da im kupuje slatkiše i da im pere i kuha.
Tetka je bila u našim dječijim očima velika ličnost koja se često puta znala postaviti u našu odbranu i spasiti nas nekada od batina i od naših vlastitih roditelja.
Tetka je milostivna prema bratićima i sestrićima, bar je većina takvih tetaka, mada ima i drugačijih tetaka koje su poznate kao zloće.
Međutim, tetke su nas znale koristiti i u svoje "poslove", kada su bile cure i ašikovale mi smo im tada znali biti kuriri, pismonoše i čuvari.
Divno je imati tetku, osobito ako nam nije živa naša majka. Zato, kada dolazimo svojim kućama i vraćamo se povremeno u rodni kraj, među prvim koje ćemo posjetiti i sa hedijama darovati neka budu i naše tetke. A za ljubav prema njima bićemo inšaAllah nagrađeni.
Upamet!
Nijaz SALKIĆ

TERAVIJE, SIJELA...

Ah, dragi moji, teravije su moja posebna radost i veselje. Mi omladinci bi sa posebnim veseljem iščekivali trenutak kada će naš mujezin zaučiti svečani salavat, i to ne običan, nego onaj teravijski. On je za nas, momke, značio još jedno veselje više. O djevojkama i djevojčurcima ne bih ni govorio. Teravija je za njih bila prilika da se što bolje obuku u ono najljepše što imaju, počevši od dimija i mahrama na glavi, do kundura i drugih ukrasa.
Bože dagi, što su one živjele za teraviju. One su željele da se dopadnu kojem našem momku, koji će doći te večeri iz našeg, jal' susjednog džemata. To nije važno. Uglavnom, teravija je bila prilika za cure da se pokažu i prikažu.
U toku dana, za vrijeme posta, tekle su pripreme i dogovori o tome gdje će se održati sijelo poslije teravije; u kojoj, odnosno u čijoj kući. Djevojke su pozivale sijeldžije u kuću, za koju se dogovore, da se te ramazanske večeri sijeli.
Veselje i čast je bilo da te pozove domaćin sijela te večeri. Znao se tačno ceremonijal sijela i glavne šaljivdžije koje će uveseljavati skup. Bilo je ašikluka tih večeri, zimskih i dugih. Ašikluka i šala je bilo napretek. Igralo se sudije i džandara, slušale se pjesme sa ploča i kaseta, šalilo se.
Bilo je to, uglavnom, islamsko sijelo gdje se znala granica dozvoljenog u druženju. Stariji domaćini iz te kuće su, uglavnom te večeri, odlazili na drugo sijelo; a omladina, njihova djeca, dobro su odigrala ulogu domaćina.
Na brčanskom i čelićkom području na sijelima se obavezno gostilo, pored uobičajene hrane, i onim po čemu je naš kraj poznat. To su bile suhe šljive, orasi, jabuke, suhe kruške (čitavice), kokice... A posebno specifično za zimska sijela je bilo pravljenje ćetenije.
Ćetenija je slatko spravljano od uagđenog šećera, jal' pekmeza. Poslije se dugo miješa sa pečenim brašnom, pa se dobije masa koja, ukusom podsjeća na karamele. Ćetenija se morala praviti u posebno hladnim noćima i po posebnom receptu. Ćetenija se morala nanijetiti na nečiju gustu i dugu bradu. U mom kraju se obično nanijetilo na bradu hodže Brođe iz Broda kod Brčkog, da bi ispala baš takva, kao njegova gusta i bijela brada.
Poslije uvodnog pripravljanja slijedilo je kajišanje i hlađenje ćetenije u tevsiji, koja se morala iznijeti vani na hladnoću i mjesečinu, u noći. Momci, koji nisu bili pozvani na sijelo; a znali su u kojoj je kući sijelo, iz osvete što nisu pozvani, često su znali da se potiho prikradu i ukradu tevsiju sa ćetenijom. Tako je bio uzalud sav trud djevojački.
Bojim se da su ta vremena prošlost u mom kraju, a u mom životu sigurno jesu. To jeste prošlost, jer današnja omladina više voli izaći u diskaće i prljave kafane; više vole to, nego sjesti i promuhabetiti na sijelu u domaćoj atmosferi i očuvati stare adete i običaje.
Zato mi se često puta otme uzdah: "Đe ste stare ramazanske noći?"
Đe je sevdah, đe su ašikluci?!
Upamet!
Nijaz SALKIĆ

...........
ALKOHOL I DROGA.....

»Kada Allah htjedne da uništi jedno mjesto, dopusti da se pojavi blud i nemoral u njemu.« (Hadis)
Čini mi se da nikada nije bilo teže biti roditelj i starati se o svome evladu, kao danas, u ovome vaktu. Naša država Bosna je bila jedna od teritorijalnih jedinica, bivše nam domovine, a meni se čini da je izvukla najdeblji kraj, i da je trenutno u najtežoj situaciji. Bosna jeste država, ali kao da i nije, jer je sve u njoj nekako neodređeno i nedorečeno. Bosna ima granice, a kao da ih i nejma. Vlast ima, a ona kao da i ne postoji,, jer naša policija nejma pravo po svojoj volji, haman ni promet regulisati, a dahbetile, bez najave, kontrolisati vozače automobila. Svaku kontrolu mora prije vremena najaviti i objaviti preko medija.
Kad je riječ o našim "medijima", o njima bi se moglo nadugo i naširoko govoriti.
Bosna svoje medije ima, i nejma. Mediji su većinom pod nečijim patronatom, ili su do krajnjih granica komercijalizirani i privatizirani, i na taj način okrenuti sami sebi.
U tom i takvom svekolikom haosu po Bosni su nikli razni kafići, restorani, diskaći, a u njima, svoje mjesto pod suncem, našle su razne "zvijezde", "pjevači", i "izvođači" tzv. folk muzike. Svakodnevno i svakonoćno se po tim "restoranima" organizuju naki nastupi, neka takmičenja za izbor "misice, "mistera" i sličnih ujdurmi i petljanija.
A droga...
Droga se sadi i prodaje i u najzabačenijim selima.
A o prostituciji i podvodačima, da i ne govorim.
Vjera se suzbija i marginalizira svim dozvoljenim i nedozvoljenim sredstvima. Ono malo preostalih naših adeta koji su proistekli iz 500-godišnje naše pripadnosti islamu potiskuje se i označuje kao nešto zaostalo, dok se, u isto vrijeme, promiče slobodno i, do krajnjih granica, ogoljeno iživljavanje, uz grubo odbacivanje naše svijetle tradicije.
Ono malo trijeznih roditelja, koji žele svoju djecu sačuvati od alkohola, droge i svih oblika pokvarenosti, biva razapeto između želje da djecu odgoje u vjeri i nastojanja da svoj evlad-djecu iškoluju, uz bojazan da se kroz školu ne otuđe i iskvare.
Opće poznato je da svako selo ima po jednu kahvanu kojoj su njihove gazde dale zvučna imena uz obavezan predznak "restoran".
U tim "restoranima" naša djeca često ostaju do ranih jutarnjih sati. A pivo, vino, i ostali haram, piju haman svi, uključujući i naše domaćice, žene. To je bilo nezamislivo u Bosni prije agresije.
Oni, koji bi morali o tim negativnim pojavama govoriti i biti najglasniji, "mudro" šute jer svako se boji za svoju kožu i svoje korito, a alkohol se prodaje i u brojnim "trgovinama" i "prodavnicama" i to na svakom ćosku i uglu, kako kome paše da izgovori.
Ako čovjek hoće biti patriota i neće kupovati uvozna piva, vino i rakiju, tu uvijek postoji alternativna zamjena za slične domaće proizvode.
"Kupuj domaće", i propadaj na domaći način, a na svoj račun.
Ma koga je briga za našu djecu i omladinu.
Upamet!
Nijaz SALKIĆ

SOFRE.....

Sofra je bošča ili čarsaf koji se prostire na pod, ćilim ili tepih u sobi i sa te sofre se jede, objeduje, ruča ili iftari... Sofra se može prostrijeti na zemlju, može se servirati na siniji, ili na stolovima. Prava sofra se uvijek sterala, a jelo se sjedeći na koljenima, ili bar jednim podavijenim koljenom.
Sofre mogu biti domaće, kućne, porodične, bogataške sofre, sirotinjske sofre, iftarske sofre, sofre uglednika i dostojanstvenika, sofre ahbaba i prijatelja, mevludske, svadbene, poslovne, pilavske, pohođanske,a mogu biti i dječije.
Na sve sofre se posebno zove, osim na porodičnu sofru. Tamo su nas majka i babo jednom pozvali, onda kada smo progovorili. Pokazali su nam gdje je sofra. I od tada mi znamo, a da se ne zovemo, gdje nam je mjesto za sofrom.
Na sve druge sofre, osim majčine i babine sofre, moraš dobiti poziv i znati gdje ti je mjesto.
Kod nas Bošnjaka i muslimana, odavno već postoje sofre i zna se redoslijed kod sjedanja i pristajanja za sofru. Tako imamo sofru političara, za koju prije izbora ima mjesta za svakoga, a poslije samo za odabrane.
Imamo još sofru pisaca i književnika, sofru glumaca i umjetnika, sofru biznismena i privatnika, sofru uleme i sofru islamske zajednice.
Neke sofradžije imaju bujruma u sve sofre, neki ne bi došli u svaku sofru i kada bi ih pozvali, a nekima nije dozvoljeno da miješaju sofre.
Obično su sve te sofre jedan zatvoreni krug za sitnu raju, mada i među tim velikim soframa ima još sofri koje se steru posebno, i to su vjerovatno nove sofre i sofrice, samo ih treba dobro proučiti i ako ti, ne daj Bože, ustreba, da ne moraš odmah tražiti mjesta i gurati se za velikom sofrom.
Sofre su naša Bošnjačka i muslimanska realnost i pred tim soframa ne treba zatvarati oči.
Eto naprimjer, da bi došao do nekog našeg bošnjačkog političkog ili vjerskog vođe, treba ti bezbroj sofrica proći, ako budeš imao sreće. A obavezno ti se na kraju ispriječe kuhari, mali ili veliki, i konačno te zaustavi glavni starješina u jemek sobi, koji je, ko biva šef te jemek-odaje u kojoj se stere sofra i koji kaže: »Ne može dalje...«
E, kad se sjetim Sire, historije Poslanikova života, i Poslanika Muhammeda s.a.v.s. i kazivanja, da je do Poslanika mogao svako doći, i siromah, i prosjak, i bogat, i car; a da Poslanik nije pravio razliku, zaboli me namah želudac.
Za Poslanikovu sofru si mogao doći, a da se ne najavljuješ. Mogao si biti saslušan, nasavjetovan i veseo otići kući, istog dana. Kod Omera r.a., nije bilo šefa kabineta, šefa protokola, tajnika, sekretara, kod Omera r.a., si isti dan mogao biti lijepo dočekan i primljen.
Sofra je lijepa naša, bošnjačka i muslimanska, tradicija; samo smo od te sofre napravili pregrade, tarabe, pa nam današnja sofra dođe više kao smetnja druženju i obilascima.
A nekad je sofra bila za druženje i širenje ljubavi među ljudima, rodbinom, a o imanu i islamu, da i ne govorimo.
Upamet!
Nijaz SALKIĆ

MUSAFIRHANA


postovani zemljaci sirom svijeta, dragi blogerasi i blogerasice, jako bi mi bilo drago da ostavite koji komentar u moju knjigu gostiju. hvala!

pođahkad čatišem

Dzemat Slovenj Gradec
Sarajevo-x.com
Bosnjaci.net
NUR o islamu i životu
Bosanski jezik
Kozarački kuhar
Vražićani
Neretva
Abdullahova Avlija
Salahudinov blog
Medzlis islamske zajednice Foca
Medzlis islamske zajednice Cajnice
Portal Bosanski Novi-Urije
Tatarija-Vrazici
Vrazicke Novine-Vrazici News

BOSNA KROZ VIDEO SLIKU









odakle mi navraćate









LJUŠTILJE,

Evo mene opet. Probudim se jutros i naumpade mi moje selo. Nije ovo sadašnje selo, puno kafića i "restorana", nego jedno selo iz mog djetinjstva, selo iz moga sna. Jer moje djetinjstvo je i bilo samo jedan kratki san, a u tom snu mi prolijeću slike, i to sve u boji, koje me do srca diraju. Ja bih da one duže ostanu, da ih polahko listam, isčitavam, slažem, sortiram i o njima razmišljam, ali one kao da hoće pobjeći, ne stignem ih čestito ni pogledati.
Zato i sjedoh, dragi moji, da uhvatim te moje slike koje mi još dolaze. Hoću da ih uokvirim i smjestim u neki prostor, u neku kutiju, hoću da ih zapišem, da mi ne pobjegnu.
Helem nejse. Sjetim se ljuštilja i svega što je vezano za žito, njivu i sijela. A to mi je, još uvijek, nekako slatko i tijesno priraslo za srce. Naši dobri seljani su sijali kukuruz, okopavali ga i brali sa oljuštinom, onom što se savija oko klipa kukuruza, što ga zagrli. Cilj je bio da se branje kukuruza što prije obavi i da se kukuruz dopremi kući. Kukuruz se prvo brao u sepete, pletene od ljeskovog cijepanog drveta. Iz sepeta bi se istresao u košiće koji su bili ugrađeni na volovska kola. Kada bi se košić napunio, a u njega bi moglo stati odprilike devet-deset sepeta kukuruza, onda bi se to vozilo kući.
Poslije bi se obrano žito(kukuruz) istresao na avliju, ako je bilo lijepo vrijeme, a ako nije, onda bi se žito istresalo u predsoblje kuće. Rod kukuruza bi se mjerio u sepetima. Tako su seljani u razgovoru pričali da im je ove godine dobro rodilo žito, imao sam deset sepeta, drugi bi imao dvanaest, treći petnaest, i tako redom.
Kada bi se žito dovuklo iz njive, zakazalo bi se sijelo koje su zvali ljuštilje, jer se te večeri ljuštilo žito, skidala se oljuština sa klipa kukuruza. Najbolje je za domaćina da je imao odraslu djecu, sina, jal' kćerku, a najbolje je da su momak ili cura. Oni bi sazvali sijelo momaka i cura u kojem bi moglo biti i odraslih parova i pojedinaca. Domaćin kuće, ili omladina iz te kuće, pobrinuli bi se za hranu uz perušanje, odnosno uz ljuštilje.
Svaki momak i cura su bili počašćeni pozivom na to sijelo, koje je bilo ustvari radno, jer se radilo do dugo u noć. Znalo se ko će biti glavni šaljivdžija, znači, znalo se ko će uveseljavati sijeldžije, znalo se ko će nositi sepete na tavan, u žitni košić ili u hambar. To su radili vrijedni i jaki momci. Znalo se isto tako ko će lijepo zapjevati od večernjih gostiju na ljuštiljama. Domaćin se pobrinuo ponekad, pa je na kraju ljuštilja zasvirala i harmonika, tambura ili frula. To je bila posebna draž ljuštilja.
Međutim, to nije bilo ništa naspram skrivenog ašikovanja na tim sijelima, zvanim ljuštilje. Sjedilo bi se oko kamare žita (kukuruza). Na jednoj strani su sjedili momci, a sa druge strane djevojke i pokoja mati prisutnih cura. Stari djedo ili nana bi bi bili zaduženi oko furune, ako je bilo hladno, da lože vatru, ili da spremaju kakve đakonije i poslastice. Obično su pečeni krompiri ili ćurta, bundeva (bijela masirača).
Koliko su te duge večeri skrile tajnih i obećavajućih pogleda momaka i cura; koliko je samo uzdaha škripa sepeta prekrila, to se nikada neće saznati. Posebno je bilo veselje i ushićenje za momka kome je djevojka ponudila da odlomi vršak kukuruza. To je bila i najava da ga je cura begenisala. Eh, što se momak ponosio i "rakolio" poslije toga.
Na tom sijelu se saznalo ko u selu s kijem ašikuje; ko će se udati, a ko oženiti. Sve novosti u tom džematu su pretresene te noći. Koliko se puta izlazilo u vedru jesensku noć; koliko je samo majki kroz pendžer pazilo kako joj se kćerka ponaša pred kućom te noći. Kada bi se stariji malo povukli u sobe da klanjaju, ili se odmore od posla, omladina bi to iskoristila za razne vragolije. Guralo se, namigivalo, premještalo za kamarom kukuruza, a završavalo bi se gađanjem klipovima kukuruza, koji su nekada znali napraviti i čvorugu na glavi.
Mi mlađi smo to samo pratili i registrovali, a nismo se smjeli plaho miješati.
Od umora i dugog sijela, često sam, u onoj toploj oljuštini, i zaspao. Kada bi se probudio, sijelo je još trajalo, samo bi se broj ljuštilja nešto smanjio. Brzo sam se hvatao za uši, jer su nam naši stari govorili da se čuvamo uholoža(uloža), jer kao, mogle bi nam se zavući u uši i onda nam "ući u mozak", »gluho bilo«, kuku nama.
Stariji su, nas djecu, tjerali da idemo kući i tamo spavamo, jer nam valja sutra u školu. Ma, ko bi nas otjerao i ko bi propustio ljuštilje? Ni za živu glavu. Rekli bismo da nam se ne spava i još bismo više usjali onim svojim okicama, da nam šta ne bi promaklo.
Šta ćete, bila su to lijepa vremena. Šteta što je sve to iza nas.
Upamet!
Nijaz SALKIĆ

BOSNOLJUBLJE

Bosna, jedna država, imade na brdovitom Balkanu. Bosnu čine, pored rijeka i planina, jezera i dolina, i ljudi, njeni državljani, da li u Bosni živeći, ili po svijetu raštrkani, svi su oni bosanski narod. Bosna se treba voljeti, jer nam je država Bosna druga mati. O Bosni su spjevane pjesme, i to one pjesničke, sa književnom podlogom i one narodne i novokomponovane.
Bosnu i ne moraš voljeti, ali za njom sigurno čezneš i vehneš. I u nju, svoju Bosnu, htio-ne htio, moraš kad-tad doći, da li u autu svom, ili u sanduku mrtvačkom.
Danas je Bosna nešto drugo, nego što je bila prije 1000 godina. Drugačija je od one prije 500 godina, a posve se izmjenila poslije agresije od 1992. do 1995. godine
U Bosni žive naši roditelji, naša braća i sestre, amidže i amidžinice, dajdže i dajdžinice, tetke i bliža i dalja rodbina. U našoj Bosni žive i djeca naša, da li sa oba roditelja, sa jednim, ili bez ijednog roditelja.
U Bosni našoj žive i ljudi, koji nisu posla, pravog zaposlenja, doživjeli i vidjeli više od deset godina. U Bosni je dosta sirotinje, nevoljnika, prosjaka, beskućnika, bolesnika, jetima i starih i bespomoćnih ljudi.
U našoj domovini ima puno omladine koja bi rado završila srednju školu, upisala fakultet, ali ne može. Nejma para, nejma novca... Svi su oni dio naše Bosne. Zato, drage Bošnje i Bošnjakinje, vi koji ste rasuti po bijelom svijetu, kada primite svoje plate, ostavite mjesečno bar jednu marku, dolar, franak, funtu, euro, za našu bosansku mladost, stare i iznemogle, sirotinju našu u Bosni, a taj sakupljeni novac ponesite u Bosnu. Tamo nekog svog rođaka obradujte, obrišite neku suzu sa lica mladog insana bosanskog, kupite mu nešto, jer smo svi dužni to učiniti.
I nemojte se pravdati da je tamo gdje živite sve skupo i da i tamo ne pada novac sa neba. Može se uštedjeti od igranke, koncerata Halidovih, Dininih, Cecinih, Draganinih i inih...
Može se uštedjeti od bespotrebnih telefonskih razgovora, šminke i modiranja i izlazaka u restorane.
Bosna traži one, što je vole. Naš narod čeka na našu omladinu iz dijaspore i očekuje naše bosnoljublje.
Pomozimo Bosnu i narod u Bosni!
Upamet!
Nijaz SALKIĆ

BABIN ZIMSKI
KAPUT I BAJRAM..

Eh, nekadašnji Bajrami su bili življi, veseliji, tanahniji, ponosniji, bogatiji, treperavi, sevdisavi, mirišljavi, slatki i zanosni u isčekivanju bajramskog jutra.
Upravo sada, dok kahvenišem sa svojom hanumom i djecom, sjetih se atmosfere i ambijenta u kojem sam odrastao, čekao i dočekivao sve svoje Bajrame. Bajram je dolazio tiho u moju mahalu i naš džemat. Prvo je započinjao ramazan, pa se nestrpljivo isčekivale teravije u našoj džamiji, pa jagma nas, mahalske djece, da zauzmemo bolje mjesto u saffu na mahfilu džamije naše.
Nisam nikad ni pomišljao da uđem u donji dio džamije, jer sam znao da je to mjesto rezervisano za starije i ozbiljne ljude.
Poslije smo čekali prvi mevlud u džamiji za 17. dan ramazana. Mevlud je učila mektebska omladina, a ja sam im bio zavidan što nisam u njihovoj grupi, da nastupim pred džematom te večeri.
Poslije Lejletul kadra znalo se da je Bajram blizu, a najviše me je radovalo to što ću dobiti poklone, pare ili kakav odjevni predmet za taj praznik.
Na bajaramsko jutro smo se svi okupali u našem hamandžiku. Prvo djeca i mlađi, a onda stariji, i to sve po redu i tabijatu. Mama nam je za Bajram oprala odjeću i lijepo složila, da se sama odjeća ispegla ispod neke haljinke ili težih predmeta. Rahmetli nana je iz sehare vadila toga jutra nekakav poseban miris koji je čuvala i sve nas namirisala. Neki od braće i sestara su tog jutra morali u školu, a neki su propustili nastavu i išli na Bajram-namaz.
Nakon klanjanja Bajram-namaza, letio sam kući i čekao da se babo vrati sa djedovog mezara, pored kojeg je malo posjedio, učeći mu Ja'sin i fatihu.
Kad bi babo ušao u kuću, svi bismo mu poljubili ruku i čestitali mu Bajram. To bismo uradili i majci i nani. A mi djeca, stisnuli bismo jedni drugima ruke uz bajramsko čestitanje. Bili smo sretni i zbog poklona.
Babo nam je uvijek davao nešto siće u novcu, mati neki keks i bombone, a nana rahatluk.
Poslije bajramskog ručka, koji je bio bogat hranom, mati nam je obično davala safun da odnesemo strini Beginici. Mi odemo, poljubimo strinu u ruku, čestitamo joj Bajram i predamo safun, hediju. Baš je strina Beginica, većini moje braće i sestara, bila baba i vezala nam pupak kada smo se rodili.
Na prvi dan Bajrama su krenule bajramske zvanice, pozivi u komšiluku, užoj i daljoj rodbini.
Na Bajram se pozivalo i staro i mlado. Jelo se i pilo sve najbolje što se imalo u kući na tim ručkovima i večerama bajramskim.
Meni, kao djetetu, je samo jedno smetalo u tim svečanim bajramskim trenucima.
Bilo me je stid babinog zimskog kaputa, koji nije bio očuvan i nov, kao u nekih naših rođaka i komšija. Znao sam ja da babo nekada zaradi para prodajom nekog sijena, žitarica ili voća i povrća, ali mi je bilo krivo što nikako neće malo bolje da se obuče, da potroši koji dinar na sebe.
Danas, dok sjedimi i kahvenišem, misli mi odlutaše do mog babe, a pred oči mi izađe njegov kaput i skromna odjeća. Suze same krenuše.
Mogao je otac kupiti i sebi kaput, ali je čuvao nama.
Grdna rano, moj babo je mogao kupiti bolju odjeću, i sebi i materi našoj rahmetli, ali nije htio da nas djecu zakine u nečemu što smo mi morali imati dok smo rasli i jedrali, bujali i išli iz razreda u razred, učeći i praveći kroz školu svoje prve korake u život.
Neka je rahmet svim našim dobrim babama, majkama, djedovima, didovima, nanama, braći, sestrama, amidžama, dajdžama, strinama i svima onima koji su nas odgajali, hranili, sjetovali, a koji ovog bajramskog jutra leže negdje, ili na nekom od naših mezarja širom dunjaluka. Upamet.
Nijaz SALKIĆ
.............

MOJI FAVORITI
Dnevnik izgubljene buducnosti.
GORNJA PUHARSKA
burek
U urbanoj sahari života
Pero moje duše
GRADAČAC I NJEGOVE ZNAMENITOSTI KROZ HISTORIJU
"SEHER" Vrazici
Dnevnik glavobolja
BUJRUM KOD AMIRA NA VELAGICE
hodačcestama
Princesswithoutroyallife
NEOBUX: Ne radite za novac neka novac radi za Vas!
Duradbegov Dolac
Moj centar svijeta
Hikaje- mudrosti
KALEIDOSKOP
VRAZICI ba Online
osobe sa invaliditetom
vakat
I carry your heart with me,I carry it in my heart!
Mejja-Su
LJubav u ime Allaha!
Crveni križ Općine Zenica
U.B.Bosnae Zelene beretke Vogosca
Bosnian nasheeds
JEDI AJVAR I ČITAJ NAŠE PESME
Slike pogrešnih trenutaka.
Moj je zivot igra bez granica-TOSE 4EVER
SVJEZE VIJESTI IZ BIH
Ograničena vremenom
__malo drugačija mama!__
Nekada u BiH
☁Violet Hill☁
ALONE IN THIS WORLD !
Govor srca
Dirty cactus
Bosnjacki front
IZRADA MATURSKIH RADOVA
Boston Celtics and NBA Where Amazing Happens
Greška
LJUBLJANSKA RAJA
Zanimljivosti iz znanja
Prošlost u sadašnjosti.. ♥
CroHerzegovina Gaming Community
Ti si moj najljepsi san
istinite price o duhovima
Cvjetna bajka
HARY_19=BAYERN MUNCHEN
Twillight Saga
-Udaljen od samog sebe-
više...

BROJAČ POSJETA
1263503

Powered by Blogger.ba

site statistics