NIKADA NE ZABORAVI HOLOKAUST I GENOCID U BOSNI I SREBRENICI

RODNA GRUDA

Najljepši je na svijetu svoj rodni kraj

27.05.2009.

U HLADU HADISA – IZVODI IZ RIJADUS - SALIHINA. DIO 20.


Priredio: Nijaz SALKIĆ 



 

SAVJETOVANJE (NASIHAT)

 

Allah, dž.š., kaže:

 

Innemel mu'minune ihvetun…, "Zaista su vjernici braća!" (El-Hudžurat, 10)

Nuh, a.s., govorio je svome narodu. "... ve ensahu lekum.. I savjetujem vas." (El-A'raf, 62)

A Hud, a.s.: ': .. ve ene lekum, nasihun emin. i ja sam vam iskren savjetnik." (El-'Araf, 68)


 

Temim ibn Evs ed-Dari, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve selleme, rekao: "Vjera (din) je nasihat (dobronamjeran savjet)." A mi rekosmo: "Kome?" Alejhisselam odgovori: "Allahu, Njegovoj Knjizi, Njegovom Poslaniku, rukovodiocima (vladarima) muslimana i svim muslimanima općenito."

(Allahu - čvrsto i ispravno samo Njega vjerujući, Knjizi - po njoj radeći, Poslaniku - po njegovim naređenjima postupajući...) (Muslim)

 

Enes, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve selleme, rekao: "Nijedan od vas neće biti pravi vjernik, sve dok ne bude želio svome bratu (prijatelju, muslimanu) ono što želi sam sebi." (Muftefekun alejhi)

 

Nastaviće se!

27.05.2009.

SREBRENICE NAŠA - MAJČINSKA RANO

Šefika LIČINA 

 

NE BOJ SE SINE

Kako ti je ime Slobodanova majko? Kako ti je ime Ratkova majko, Draganova, Radovanova, Brankova? Nije ti ime Ruža, jer ruža miriše i od ruže je izdanak ruža.

 

 Jagoda ti nije ime, ni Dunja, ni Malina, jer sve tri mirišu i daju slatke plodove, za djecu našu.

 

Nije ti ime ni Mila, jer njeno dijete milo mora biti.

 

Kobra, otrovnica, ne možeš biti, jer ona ujeda, ubija, samo kada se brani.

 

 

Ja sam ti dala ime Mrča, jer mrča moraš biti. Samo tvoja utroba mračna, jadna i čemerna, pogana i otrovna, može nositi i roditi dijete, pogan ljudsku, koja ubija i uživa u vonju krvi. Ta pogan tvoja, ta bijeda ljudska, sin tvoj,

 

 Mrčo, ubio je mog sina, nevino dijete moje. Oči majki, trebaju gledati svijet, cvijet, rastanje djece svoje i njihove djece, a ne ubijanje i sliku živu, kada nesoj ljudski, ubija i muči. Pucala je lubina moja, gorjela utroba moja, krvave suze očima mojim, dok sam gledala dijete moje, kako mučki, kukavički ubija pogan tvoja.

 

Imao je samo šesnaest godina, tek nastao na svijet. Nevin, mlad ko rosa, ni brada mu nije uspjela porasti, sem nešto ko mahovina, što me golicalo kada me zadnji put grlio. Pred očima mojim padalo je moje dijete dok ga je tvoj sin Mrčo, hijena ljudska nogama po glavi udarao. Udarao nesoj ljudski, djecu našu, sinove naše, ljubavi naše, cvijeće bosansko.


 


Nijemo usnama šapćem, slici govorim: „Ne boj se sine, majka je s tobom i Bog je s tobom. On sve vidi i sve čuje". Nije bilo mog sina strah, Mrčo, ni glasa pustio nije, ni klečao, ni jec’o, ni molio nije. Nemoćan bio, mnogo jači i viši i ponosniji, od tvog gada sina. Tvoj sin, Mrčo, jadan, mali, pucao u svezane ruke, u kosu plavu, majicu plavu obojio bojom crvenom i ništa više.

 


„Zašto, majko, ja odoh, a htio sam puno. Da te pazim i mazim, kao ti mene što si. Mašinu da ti kupim, haljine da ti pere. Gospođa, hanumica do vijeka da mi budeš".


„Ne brini, sine, kupiće meni mašinu ljudi, mogu ja i ‘vako. Rano moja, radosti majkina. Ko će majku u mezar spustiti, mezar praviti, fatihu proučiti? Ne boj se, sine, tu je majka. Ne bojte se, ljiljani, naši. Cvijeće mirisno, djeco naša.

 

Ne boj se, sine, dženetu se pokloni, tamo svega ima, nagrada hiljadu. U bašče dženetske, sine da šetaš. Mirisi cvijeća, rane da vidaju tvoje. Hurije dženetske kolo da ti igraju. Da majku svoju čekaš i dočekaš pod drvo hurme radostan i sretan. Sad si gazija bosanski, moj dični heroj i ponos moj."

 

 

 „Ne bojim se ja, majko, ne bojim smrti", nečujno šapću drhtave usne. Plavi čuperak na čelo pada, mirisno od čistog znoja. Šta li sada misliš ljepoto, moja, dok smrt u oči gledaš, dok tvoje tijelo ka zemlji pada. Da li je puno boljelo, sine? Da li si čuo psa da laje, da te čeka stado tvoje i frule zov. Da li su breze šuštale, sine, one što je babo sadio kada si se rodio? Da li je smrt, poput izvora našeg, što iznad kuće klokoće tiho, ili slatka kao ona trešnja što si se na nju peo, jeo i gađao drugove svoje? Je li mirisna ko trava čaira naših? Ne boj se, sine, fatihu uči, Bogu se moli. Majko, mene je ipak, malo strah. Miču hladne usne, plavog laneta mog. "Ne boli, sine, ne boli ništa. Ko pčela kada ubode.

 

Ne boj se gazijo, dova je moja sa tobom sine. Melek je tu, glavu nasloni na njegove ruke. Hurije će te napojiti sine, Dženetske ptice oko tebe pozdravljaju umiranje tvoje. Ljepše je tamo, nego ovamo, kune ti se majka. Ne boj se, oči, moje, rahmetululah. Boli sine, boli i majku. Šehade ućim šapatom svojim. Bože dragi tvoji smo robovi. Ti nas prihvati, nauči, sabura daj. Oči da sačuvamo, da gledam zlotvoru kraj. Da gledam kaznu tvoju, za dušmana mog. Pameti mi daj da pamtim zlikovce naše. Da nađem kosti moje, da grije majka u krilo svoje zavežljaj mili. Da nosi majka u zemlju hladnu, suzama da zalijem bosiok mladi, što će nići iz taze mezara. Fatihu da učim djetetu mom, sinovima našim, djeci bezgrešnoj. Pameti mi daj Bože, moj dragi, da mogu ići i kleti.

 


Kibleta moja svuda biće gdje raste cvijeće naše, krvi i patnje bosanske. Bože moj mili neću da umirem. Hoću gledati zlotvora, našeg, da se trese, znoji i muči. Da gledam gada, kako je mali, sitan, pogan bez puške i sile. Bože mili ti si moćan, jedini naš sudija i svjedok. Za zlo ne kopaš oči kada treba nego kada boli. Na kušnju stavio zlotvore crne, da biju i kolju, da pale i mrze. Silu njihovu, ti slamaš polako.


Da li si znala šta dojiš, Mrčo, pogan ljudsku, zlotvora crnog? Je li tvoj mlijeko čemerno bilo, ko guje ljute, pa mozak pomutilo jadu tvome? Je li i on pionir bio, je li pjevao pjesme cvijetu, Zmaju Jovi. Je li pravio latice za praznike tvoje? Da li je poslušan bio, komšiji pomagao, pa sad ubijo? Zar nisi vidjela, tu pogan svoju, kako bazdi na vonj, na rakiju briju i krv usirenu, što kapa sa pogane dlake?

 

 

 Ne boj se sine, tu je majka. Radost si moja bio. Rodila te u kući u maju kada sve miriše. Plač tvoj bio je nagrada za muke moje. Kako si samo dojiti znao, a babo tvoj se smijao i reče:"Biće to heroj, babin, Bosanac pravi". Pa prvi zubić ko u zečića, sa čuperkom plavim, radosti moja. Prvi koraci, tvoji, livadama našim. Unio si radost u kuću našu! Strepjela ti majka kada si vreo bio, masirala, ljuljala, liječila, brinula. Noćima bez sna. Gajila majka janje za dželata, tvog sina Mrčo. Ponosna majka bila, u školu vodila za ruku prvaka. Stezala me znojava ruka. Strah ga od učitelja bilo. Od smrti ga strah nije bilo Mrčo, vidjela si. Gordo je hodao i gord mrtav u travi bio ispred onog tvog poganog sina.

 


Ne boj se sine, Ponosna je majka, što si mrtav, što nisi ubica, što majka krvnika rodila nije, što sam danas veća i jača, snažnija i ponosnija, no ti Mrčo što si. Ja nemam sina, al obraz imam, nemaš ni ti više sina, Mrčo, a nemaš ni obraz.

 


Ne boj se sine, sokole moj, mirisa tijela tvoga, majka se sjeća. Ruku drhtavih, što nježno grle. Smješke na obrazu tvom.

 



Ne boj se sine, doći će majka, uspavanke da ti pjeva, u krilo grije. Odavno Mrčo, ja nemam sina, nemaš ga ni ti. Danas ja imam sina, ponos je moj, ovaj mezar svježi, kosti skupljene u mahramu malu. Ja znam mjesto mezara dragog, a gdje će znaš li biti jadova raka? Danas Mrčo, ja nisam sama. Vrele suze liju niz lice moje i sunce kroz suze sija, ponos je moj. Vidiš li Mrčo, čemera tvog. Danas su samnom sve dobre majke iz svijeta cijelog. Pljuju tebe i tvoje tijelo i utrobu tvoju.


Danas sam ja ko brdo jaka, u ovom šarenom parku šehidskom, mirisnom. Bosiok dragi nježno miriše, uz tihi šapat sina mog milog.
“Evo sam majko ja ovdje dolje, spokojno ležim i spavam. Slagala nisi, sve je dženetsko lijepo nestvarno. Šerbeta pijem, baščama šetam, krila me nose, hurije hlade, Božja je pravda milost naša. Ne plači majko, suza me davi, fatihu uči, to mi prija i sladi”


Spavaj mirno voljeno moje, evo došlo svijeta pola, da ispjeva pjesmu ponosnu, da obiđe krvavu Bosnu. Evo svima sija osmijeh s lica.


Živa je sine i živjeće za navijek moja, tvoja i naša Srebrenica.


26.05.2009.

IZLET U DOMOVINU-UDRUŽENJE ŽENA SABAH

Nihada SALKIĆ


Sarajevo, grade moj!

 

Tako počinje pjesma našeg velikog pjevača Halida Bešlića, a imamo mi još puno pjesama u kojem je opjevano naše šeher Sarajevo. Nije mi namjera pisati o pjesmama, ali to mi je inspiracija za početak pisanja ovog mog putopisa. Naime, udruženje žena »Sabah« iz Velenja, posjetilo je za jedan vikend upravo grad Sarajevo. Bilo je žena koje nikada nisu bile u pomenutom gradu, a i onih koje svake godine zijarete našu metropolu. Ma koliko puta si bio u Sarajevu, imaš želju da se ponovo vratiš, jer Sarajevo samo Bosna ima. I eto, 22. maja u 12 sati poslije ponoći skupismo se ispred »Crvene dvorane« u Velenju, oprostismo se sa familijom i krenusmo. Ma koliko smo pokušavale zaspati da bi se bar malo odmorile i skupile snagu za predstojeće dane, bilo je uzalud. Malo se učio mevlud, malo pjevalo, šalilo i pričalo, i gle, stigosmo do Doboja. Odlučili smo da u selu Moševac svratimo i popijemo našu, bosansku kahvu, a to i učinismo. Prva jutarnja kahva u 7 sati ujutru dade nam snagu da krenemo dalje. Nastavlja se prijatna atmosfera u autobusu, jer još malo i stižemo ako Bog da na cilj.



 


Odlučili smo da u selu Moševac svratimo i popijemo našu, bosansku kahvu, a to i učinismo. Prva jutarnja kahva u 7 sati ujutru dade nam snagu da krenemo dalje. Nastavlja se prijatna atmosfera u autobusu, jer još malo i stižemo ako Bog da na cilj.

 

 

Na Baščaršiji


U pola jedanaest stižemo na Baščaršiju, gdje smo se našli sa našim vodičima Mirsadom Bojićem i njegovom hanumom Almom te Lejlom Ganijun, studenticom perzijskog jezika i književnosti.





Odlučismo da se do 12 sati malo razgledamo po Baščaršiji, jer u 1 sat imamo zakazan ručak u hotelu na Bjelašnici, gdje ćemo i prespavati. Šetali smo tako i kupili po neku sitnicu za svoje najmilije, a usput se osvježili limunadom i kakvim kolačem. Stižemo na zborno mjesto tj. kod Sebilja i tu se iznenadih, ali veoma prijatno. Naime, tu sam ugledala svoju prijateljicu Fadilu Isaković sa porodicom, inače rodom iz Bužima. Došli i oni da posjete Sarajevo, a eto Allah dž.š. me obradova da se nakon godinu dana opet vidimo. Malo popričasmo, ma pričale bi mi do sabaha ali mi moramo dalje.



Krenusmo znači sa Baščaršije ka planini Bjelašnici, udaljenoj 25 km od Sarajeva. Malo nas hvatala panika kad smo vidjele šume kroz koje se vozimo, nije šala 1300 m nadmorske visine, realno govoreći, nije nam bilo svejedno. Stigosmo pred hotel »Maršal« jer tu smo bile namijenjene.

 

 

Na Bjelašnici u hotelu »Maršal« i na Vrelu Bosne


Svježina i oštar zrak osvježiše nas pošteno. Prijatno osoblje i direktor dočekaše nas i zaželiše nam dobrodošlicu i pokazaše nam već pripremljenu salu za ručak.







Ručasmo, a potom se rasporedismo po sobama da bi se osvježile i krenule dalje. Ko je htio obaviti namaz, imao je priliku klanjati u mesdžidu u sklopu hotela. Oko 4 sata popodne krećemo ka vrelu Bosne. Usput svraćamo u trgovački centar »Škafa« gdje kupismo neke stvari po veoma ugodnim cijenama.






Oko šest krećemo dalje i stižemo na vrelo Bosne. Šetnja i prelijepi ambijent nam povratiše snagu, a voda sa izvora razgali nam dušu. Napravismo par fotografija i žao nam, je ali moramo dalje. Vraćamo se nazad u hotel gdje nas čeka večera. Bile smo preumorne, zatečenih nogu, preplanule od sunca, jednom riječju rečeno, nikakve. Ponovo se osvježismo, preobukosmo, klanjasmo akšam namaz i krenusmo na večeru.

 

 Večera, kahva i rekreacija


Večerasmo, a šef hotela nas pozva u drugu salu, gdje nas je čekala kahva, hurmašice i muzika. Nakon prvih tonova muzičara, nijedna žena više nije bila umorna.




Rekreacija je tarjala do 11 sati, a onda odlučismo da nakon jacije namaza idemo na spavanje, a to i učinismo. Svanulo je jutro i evo i prve jutarnje kahve. Milina je sjesti ispred hotela i pogledati bjelinu snijega na Bjelašnici u mjesecu maju. To moraš vidjeti i osjetiti. Stiže i doručak, nakon kojega se opraštamo sa osobljem hotela koje nas isprati do autobusa. Aferim im bilo! Zaista, hotel na nivou.

 

 

Ponovo u čaršiji

Krećemo i ostavljamo za sobom prelijepu planinu i pejsaže. Neka, doćićemo opet ako Bog da. Dolazimo u Sarajevo i obilazimo Zemaljski muzej, a ima se bogme šta i vidjeti.






Malo je pola sata da bi se vidjelo sve to bogastvo, sačuvano do dana današnjeg. Krećemo dalje, a cilj nam je obilazak mezarja »Kovači«, gdje je sahranjen naš drag razhmetli Alija Izetbegović.

 

 Posjeta mezarju »Kovači«


Sunce je sve jače peklo ali nije nas omelo. Ulazimo u mezarje, puno bijelih nišana. Bože dragi, koliko je mladih života palo, da bi nama danas bilo dobro.







Suze same krenuše dok učimo fatihe svima njima. A tamo na sredini jedan mezar posebno obilježen uz počasnu stražu. E tad mi se srce još više steže, jer sama pomisao ko leži u tom mezaru ledi krv u venama. Dragi naš predsjedniče, neka ti Allah dž.š. podari lijepi Džennet. Amin! Blagi povjetarac pirio je, kao da je htio da obriše suze sa naših očiju, jer mislim da niko nije ostao ravnodušan, gledajući mezar tog heroja, tog dragog nam insana, našeg dobrog rahmetli Alije. Krenusmo nazad ka Baščaršiji, gdje obavismo još neke kupovine, a zatim se uputismo u džamiju Kralja Fahda.

 

 

Zijaret džamiji kralja Fahda


 

 





Sve džamije su lijepe ali ova ima posebnu čar. Zatekosmo nekoliko žena koje nas poselamiše i upitaše odakle smo. Malo promuhabetismo, fotografisasmo se i krenusmo dalje. Stižemo do jednog restorana gdje ćemo ručati jer moramo imati snage, dug je put.

 

 Užina u restoranu »Brajlović«


Naručismo šta je ko htio jesti, a usput se divismo prelijepom interijeru objektu. Nakon ručka opraštamo se sa našim vodičima i krećemo teška srca u Sloveniju.




Stižemo do Žepča i pravimo pauzu. Dragi Allah nam posla čovjeka koji nas obavjesti da ne krećemo dalje, jer se u blizini desila teška saobrajna nesreća, ima i mrtvih. Odlučismo da u hladu popijemo kahvu i čekamo. Nakon više od sat vremena krećemo ka Doboju, put je prohodan.

 

 Kahva u Doboju


Zaustavljasmo se i u Doboju, jer je naša sestra Emira željela vidjeti majku, koja nas sa suzama u očima dočeka na autobuskoj stanici. I tu popismo kahvu, popričasmo sa našom Almasom, vrijeme leti i mi stvarno dalje. Isprati nas majka Almasa, zaželi nam sretan put. Stižemo do bosanske granice, a ima šta i vidjeti.



Kilometarska kolona, mic po mic smo se pomicali i tako sat vremena, kako na bosanskoj tako i na hrvatskoj strani. Konačno smo u Hrvatskoj. Vozimo se tako, a atmosfera u autobusu na nivou. Ma ništa ne može pokvariti raspoloženje ženama, ni sunce, ni zastoji na cesti, šalimo se i pričamo, neka tako i treba. Konačno dolazimo i na slovensku granicu, ali hvala Bogu tu nismo čekale, idemo dalje Neke hanume zaspaše, jer valjalo je sutra ako Bog da u prvu smjenu. Koliko su uspjele spavati ne znam, ali treba izdržati sutrašnji dan. Svaka im čast!

 

 U Velenju iza pola noći


Kad smo stigle u Pirešicu, počela sam buditi uspavane ljepotice, jer blizu je Velenje, pakujte se. Stižemo do autobusne stanice, a naši najmiliji nas čekaju, ni oni ne spavaju. Poselamismo se jedna sa drugom, uzesmo svoju prtljagu i krenusmo svojim kućama. Svuda pođi, svojoj kući dođi, završiću sa stihovima. Ovom prilikom zahvaljujem se našem šoferu Silvu Goličniku, za njegovo strpljenje i njegov trud, zahvaljujem se osoblju hotela Maršal, uz sve pohvale naravno, zahvaljujem se Mirsadu Bojiću te Almi Bojić za njihovu ljubaznost i pomoć, a največa zahvala ide mojim ženama udruženja »Sabah«, koje su mi pomogle da realizujemo ovaj izlet. Neka ih Allah dž.š. nagradi za njihovo strpljenje i trud i neka ne zamjere ako nešto nije išlo kako smo zamislile.


Nadam se da im je bilo lijepo.      

25.05.2009.

KO ĆE DO VOZAČA

Nijaz SALKIĆ

 Dugo nješto kontam a nikako da mi se rasvijetli. Ljudi moji, zanima me kako ući u autobus a da bidneš prvi. Dali je sreća ili umijeće, ući na prva, jali na stražnja vrata? Kada uđem, smijem li odmah sjesti ili malo pričekati?

 

Joštene bi volio znati. Smidem li ja sjesti u  prvi red, u drugi red, na sećiju, ili gdje me posade i kažu mi, deder, šjedi tude.? Ako se ne ljutite, da još nješto preupitam! Kako se postaje glavni? Je li važnije i serbeznije voziti autobus jal' naplaćivat' karte?

 

Et', to su moje večerašnje zanimacije i preokupacije. Pa vi vid'te kako ćete mi dževapiti i hesabiti. Jelde!
25.05.2009.

FIKH ZA SVAKOGA - O KLANJANJU BOLESNIKA

Priredio: Nijaz SALKIĆ

 

Dobro je poznato da musliman mora 5 puta dnevno stati pred Uzvišenog Allaha i obaviti namaz. Takođe je sasvim jasno da niko ne može klanjati (obaviti) namaz za drugoga. Isto tako je znano da sa čovjeka spada dužnost klanjanja namaza jedino kada umre ili poludi, nedaj Bože. Zdravlje je veliko bogatstvo, koje ne znamo cijeniti do momenta kada nam počinje nestajati ili kada ga izgubimo. U bolesti je sve drugačije raditi i činiti pa i obavljanje namaza je sasvim drugačije i teže, ali  obaveza izvršavanja ostaje i ne prestaje. Donosim vam insert iz knjige: »Fikhu-l- Ibadat« od uvaženog alima Muhammeda Seida Serdarevića o izvršavanju obaveze namaza, sa strane haste-bolesnika.

 

 

O klanjanju haste-bolesnika

 

Bolesnik koji nikako ne može klanjati stojeći ili može ali s velikim bolom ili se boji da će mu se bolest pogoršati ako ustaje, klanjaće sjedeći obavljajući tada ruku i sedždu, a sješće onako kako mu bude zgodno.

 

Ako bi mogao jedno vrijeme stajati, ali ne dok sve izuči što treba, on će stajati koliko može, a onda će sjesti i tako dovršiti učenje. Ako ne može obavljati ni rukua ni sedžde, klanjaće sjedeći i njih će izvršiti manjim i većim sagibanjem glave. Ako ne bi ovako učinio, ne bi mu namaz vrijedio. Ne treba ništa podizati prema glavi da bi se na tom sedžda učinila, ali kad bi neko podmetnuo nešto što bi bilo niže od onog njegova znaka za ruku, namaz bi mu vrijedio, inače ne.

 

Ako bolesnik ne može ni sjediti, onda će klanjati ležeći, i to na leđima ili na strani, ali je bolje na leđima, ako može. Metnuće pod glavu jastuk, okrenuvši lice prema kibli, a ne nebu. Dobro "bi bilo i noge do koljena uspraviti da mu tabani ne budu prema kibli, ako može bolesnik. Ne mogne li bolesnik ni znakovima glavom kad leži klanjati, i to potraje više od 24 sata, onda s njega spada dužnost klanjanja i ne treba ni naklanjavati namaze prošle u takvom njegovu stanju.

 

 Ne treba klanjati dajući znakove očima, obrvama i srcem. Ako bi bolesnik mogao stajati ali se ne može pregibati za ruku i sedždu, klanjaće sjedeći i išaretom. To je bolje nego da znakove daje (čini išaret) stojeći. Ko ne može sedžde činiti, ne mora činiti ni rukua, makar ga i mogao obaviti.

 

Ko započne namaz stojeći lijepo, pa mu najednom nešto dođe i ne mogne više stajati, on će dovršiti namaz onako kako može, makar išaretom. Ko započne namaz sjedeći s rukuom i sedždama, pa mu pri tom nestane smetnje za stajanje, dovršiće namaz stojeći. Ako ga je pak bio počeo išaretom pa mu došla snaga i mogao bi klanjati obično, treba ga sasvim iznova klanjati.

 

Namaze koji prođu nekome u nesvjesnom stanju ili u ludosti treba naklanjati ako je to stanje manje od dvadeset i četiri sata, inače ne.

 

24.05.2009.

TU OKO NAS – ZOBA

Nijaz SALKIĆ


Kako nastupi ovo toplo proljeće, insan nikako da se skrasi u kući ili svom stanu. Teško je moj rođeni brate izdržati u zatvorenom prostoru. Posebno se oči vole odmarati u zelenilu, bilju i zerzevatu, vole prirodu, svježinu, lahor vjetrića i kombinaciju sunca i hlada. U toj hođi i stalnom prolazu svojim sudbinskim sokacima, uočih mnoštvo bijelog grmlja mirišljave zobe. Njen miruh, stablo i bjelina cvjetova me vratiše u mladost i probudiše godinama zapretani i uspavani sevdah i dert momaštva, prostranstvo naših njiva, omamu proljeća, raskoš bašti, uskoću osunčanih sokaka, tehniku branja zobe i njenog sušenja na bijelim bezovima i pređanim boščama.





Mi smo u Bosni našu zobu brali po živicama u našim baščama, njivama i prolazima. Ovdje u Sloveniji, zoba je zasađena, prenesena i udomaćila se po gradovima, pored kuća, u baščama i vrtovima. Slovenci je jako vole, sevdišu i uživaju da je gledaju, beru i mirišu. Za nepovjerovati je koliko sam stabla zobe vidio u Velenju.

 

 

 

Evo za podsjećanje jedan članak o Zobi-bazgi

 

 

Zoba-Bazga – lat. Sambucus ssp

Crna zoba, bazga : Sambucus nigra L.
Crvena zoba, bazga – Sambucus racemosa L.
Abdovina – Sambucus  ebulus L.
PORODICA: Caprifoliaceae – kozokrvnice ; Familija Sambuceacae
OSTALI NARODNI NAZIVI : zoba, zova, baz, baza, bazgovina, crna bazga, zovika, aptovina, bujad, abda, aptika,
Farmakopejski naziv : Sambuci flos

HISTORIJA : Sambucus dolazi od grčkog sambyx , naziv za crvenu boju olovnog  spoja minija , na koju naliči crveni sok plodova. Racemosus  znači grozdast, oblik cvjetova i plodova. Ebulus  je rimsko ime ove vrste bazge
Kod starih naroda zoba je bila simbol smrti i rođenja, služila za zaštitu od zlih sila, ali i saveznica vještica. Vjerovalo se da je spaljivanje drveta zobe predznak smrti. Prema narodnom vjerovanju bazga je povezana sa Podzemnim svijetom; svirala napravljena od zobe (bazge) mogu po narodnom praznovjerju prenositi poruke s Onog svijeta, odnosno da neko preko nje oglašava Donji svijet, te da njenu krošnju nastanjuju duhovi. Vjerovalo se da grančica zobe u džepu štiti od reume.  Do kraja XIX stoljeća vinu od zobinih bobica bilo je mjesto na londonskim ulicama, gdje se u hladnim zimskim danima ( i noćima ) prodavalo kako bi osvježilo i ugrijalo putnike i radnike.


Za vanjsku primjenu upotrebljavali su se listovi za pripravljanje obloga kod upala, opeklina, ugriza psa i čireva. Cvjetovi su se upotrebljavali za pojačano izlučivanje mlijeka, ublažavanje bolova i kao sredstvo za pojačano znojenje. Bobice bazge upotrebljavale su se kao diuretik i antidijaroik. Kora se koristila protiv žutice, vodene bolesti i kao sredstvo za pospješivanje menstruacije. 


Kao ljekovita biljka koristila se još u doba Hipokrata, Plinija, Galiena, Heraklija.
U starom Rimu žene su bojale kosu sokom od zrelih bobica – gnječile su tamnoljubičaste bobice i tako dobivale sok koji je davao njihovoj kosi lijepi crvenkasti refleks.

OPIS : Zoba, bazga spada među najstarije i najljekovitije bilje naših krajeva i Evrope. Zoba je takođe jestiva, odnosno neki njezini dijelovi.
Stablo (grm) zobe raste 3 do 10 metara u visinu, listopadno je to drvo,  kora je debela i svijetlosive boje.
Grane su šuplje i drvenaste, ispunjene su mekahnom srži.
Listovi su svijetlozeleni i perasti, jajasti i ušiljeni.
Cvjetovi su dvospolni mirisni ( jak i intenzivni miris) sastavljeni štitci, bijele ili žućkaste boje.
Cvate od maja do juna. Iz cvjetova nastaju oprašivanjem plodovi koji su u početku zelene boje, pa prelaze u ljubičastocrvenu da bi na kraju postali potpuno crni.
Plodovi su bobe veličine 3-6 mm sa po 3 sjemenke i sadrže sočan crveni sok.
omiljena mjesta su joj šumske čistine, rubovi šuma, uz putove uz naselja. Voli dosta svjetla, vlažnu i propusnu zemlju, a najlakši način razmnožavanje je korijenskim izdancima i poluzrelim reznicama ljeti.  Često se sama zasijava sjemenom.


Ljekovite sastojke naći ćemo u svim dijelovima biljke.
Zoba sadrži cijanogenetski heterozid sambunigrozid koji ima dosta jako antivirusno djelovanje, uzrokuje znojenje, zatim flavonski heterozid rutozid, eterična ulja, tanin, smolu, invertni šećer, organske kiseline, antocijan, holin i vitamin C. Kora i list sadrže i alkaloid sambunigirin i purgativne smole. U cijeloj biljci ima željeza, kalija i natrija, a u plodovima jabučne kiseline,.


Crvena zoba tjera snažno izdanke iz žila i panja. Crvena bazga je češća na čistinama i sječinama i šumskim požarištima, javlja se i u planinskim šumama, najčešće u pojasu miješane bukve i jele. Traži sunčane položaje iako dobro podnosi i hlad.


Crna zoba je otporna na niske temperature, voli vlažna i humozna tla, duboka zemljišta bogata azotom. Susrećemo ju u šikarama, živicama, na rubovima šuma, šumskim sječinama a ide do 1200 m. nadmorske visine. 
Abdovinu nalazimo često u većim skupinama na šumskim čistinama, uz puteve, živice bogate humoznim zemljištima. Raste do 2 metra u visinu. Trajna je zeljasta biljka.  Cijela biljka ima jako neugodan miris, a posebno cvjetovi  koji tjeraju insekte (uši, stjenice, muhe), gorkog je okusa, jedno korijen nema ni okus ni miris.

PRIMJENA i SAKUPLJANJE: Kora se sakuplja u proljeće ili ujesen, ima istu vrijednost kao i cvijet, bere se s debljih grana, upotrebljava se njezin srednji – zeleni sloj. Prije upotrebe gornja se kožica sastruže i baci.
Lišće se bere kad se potpuno razvije. Svježe stučene listove stavljati na bolna mjesta kao oblog. Lišće je djelotvorno kao oblog kod hemoroida.
Cvjetovi potkraj proljeća dok se nisu posve rascvali, kada se cvijet trusi – rasipa – nije za uporabu, također kod sušenja cvijet ne smije promijeniti boju. Plodovi se beru u kasno ljeto. Od kore, plodova  i cvjetova priprema se čaj, sirup i ekstrakt.
Zoba-bazga se uzgaja i kao ukrasno drvo, u obliku živica ili malih šumica.
Služi kao diuretik – sredstvo za pojačano izlučivanje urina, te kao laksativ, ali i kao diuretik i laksativ istovremeno.  Zoba-bazga se pokazala dobra u liječenju i ublažavanju HIV-a,  naročito plodovi crne bazge.

 

RECEPTI:№ 1  list
Doza za pripravljanje čaja  je otprilike 2,5 grama; 2 čajne kašičice -  na 1 šolju vrele vode. Po mogućnosti čaj piti vruć, više puta u toku dana po 1-2 šolje. Čaj pospješuje znojenje i pojačava bronhijalno izlučivanje. Naročito je uspješna kod prehlada za pospješivanje pojačanog znojenja. Zaslađuje  se medom ili sirupom od višnji. Na isti način se sprema čaj  od smjese 4 grama cvijeta zobe i po 3 grama cvijeta lipe i kamilice.

№ 2 Za jače izlučivanje mokraće uzima se po 30 grama cvjeta zobe, ploda peršuna i kleke (Juniperus), te 10 grama morača. Tri kašike ove mješavine politi s pola litre provrele vode, poklopiti i ostaviti preko noći. Pije se tri puta dnevno po jedna čaša prije jela.


№ 3 Za lakše iskašljavanje sluzi  uzima se po 30 grama cvjeta bazge i podbjela, te po 20 grama cvijeta bijelog šljeza i morača. Tri kašike ove mješavine politi s 400 grama provrele vode, poklopiti i
nakon dva sata piti toplo svakih dva sahata po jednu veliku šolju.


№ 4 Protiv «velikog kašlja» uzima se po 20 grama cvijeta zobe, rosulje, lista pitomog kestena, bokvice i majčine dušice. Tri velike kašike smjese politi s 400 grama provrele vode, poklopiti i poslije dva sahata piti toplo na svaka dva sata po jednu veliku kašiku.

 

№ 5 Za liječenje konjunktivitisa koristi pet dekagrama suhog zobinog cvijeta koji se potopi u hladnu vodu – u količini 1 litre vode, ostavi tako desetak minuta, zatim se postepeno zagrijava i kad provrije, izmakne se i ostavi poklopljeno petnaestak minuta i zatim procijedi. Na oči treba stavljati oblog od mlakog čaja. Inače, ovako pripremljen čaj može se i inhalirati ukoliko je upaljeno grlo ili su oštećene glasne žice.


№ 6 Protiv upale krajnika sok od zobe se koristi u  mnogim kulturama, upravo zbog njenog protuvirusnog djelovanja, a ujedno pomaže kod gripe.


№ 7 Za preznojavanje kod temperature dovoljan je i mlak čaj od zobinoga cvijeta jer sadrži elemente koje pospješuju znojenje: dvije čajne kašičice cvijeta preliju se s 1/7 litre vrele vode, poklope i nakon desetak minuta procijedi i pije u toku dana gutljaj po gutljaj.

№ 8 Tonik od zobinog cvijeta:
Staviti 2 kg šećera i 2 narezana limuna u tavu s 2 litre vode. Zagrijavati dok se šećer ne otopi, rashladiti i preliti preko 25 cvjetova. Pokriti sve i ostaviti da odstoji 2 dana, procijediti i razrijediti s vodom u omjeru  1:3.


№ 9 Marmelada od bobica
Potrebno je 2 kg koje treba zgnječiti ili bolje propasirati te kuhati u malo vode uz dodatak pola kile šećera. Kada veći dio tekućine ispari  smjesu spremiti u flaše ili tegle. Marmelada je ukusna i zdrava, naravno !



№ 10
  Čaj od abdovine  za jače mokrenje, neredovitu stolicu i bolesti živaca:
Uzme se 4 grama plodova abdovine i 1 dl vode, plodove kratko prokuhati i poklopiti. Ostaviti stajati poklopljeno pola sahata  i procijediti; pije se  1 – 2 šolje dnevno.


№ 11  Sirup od abdovine za jesensko čišćenje krvi : potrebno je 1 kg svježih plodova abdovine i 4 kašike meda; bobe zgnječiti ( propasirati) i ostaviti poklopljene 4 dana da provrije; kad se sok razbistri procijediti i zasladiti medom. Uzima se 3 puta dnevno po supena kašika sirupa PRIJE jela.


№ 12 Čaj od abdovine  za čišćenje jetre i reguliranje funkcije mokraćnih organa :
Potrebno je 2 grama lišća i dl vode; provrelom vodom prelije se lišće i poklopi, odstajalo nakon pola sahata  i procijeđeno, pije se šolja čaja ujutro i pola sata prije večere.


№ 13 Protiv tegoba reume -  kupke od korijena abdovine1 kg korijena abdovine, 5 litara vode; usitnjeni korijen abdovine kuha se na lagahnoj vatri 2 sahata, procijedi i u toj tekućini namaču se  i polijevaju oboljele noge.
Kao mikocid kod gljivičnih bolesti prstiju i nogu , za liječenje bradavica savjetuje se stavljanje obloga od kaše ploda abdovine. Korijen je uz to laksativ kojim se potiče pražnjenje crijeva a uz to i diuretik.  Veća količina od propisane izaziva glavobolju, mučninu i povraćanje !!!


NUSPOJAVE, INTERAKCIJE I KONTRAINDIKACIJE : Nisu poznate . ukoliko se uzimaju u propisanim dozama.
Abdovinu ne smiju uzimati osobe sa žučnim komplikacijama, osobe slabog želuca i aktivnog čira na želucu.


№ 1  Pohovani cvjetovi bazge : Napravi se smjesa od jedne šalice ječmenog brašna, šoljice finog pšeničnog brašna 850, malo soli decilitar piva ili mineralne vode, pa se doda toliko vode da se dobije smjesa kao za palačinke. Manje, nepotpuno rascvale cvjetove zobe umačemo u tu smjesu i pržimo na vrućem ulju dok ne porumene. Patlice se ostavljaju da za njih možete uhvatiti i okrenuti cvijet kad se na jednoj strani isprži.  Na isti način mogu se pohovati i cvjetovi bagrema. Pržene cvjetove slažite u zdjelu, posipajte smjesom vanilije, cimeta, lješnjaka, badema ili pšeničnih klica. Nije nužno dodavati šećer.


№2 Ulje od bazge : kao kozmetičko sredstvo :  potrebno je  250 mml slatkog bademovog ulja koje se lagahno zagrije ali ne smije zavrijeti, dodaju se cvjetovi zobe te se sve zajedno na sasvim lagahnoj – tihoj vatri ostave otprilike pola sahata. Nakon toga se ulje procijedi i stavi u flašu.
Koristi se za tijelo ili za kupanje, kožu će učiniti glatkom.


REZIME:
Zoba - bazga  (naročito crna) sadrži dva sastojka koji aktivno djeluju protiv virusa gripe.
©M.I

Prijevod na bosanski jezik: Nijaz SALKIĆ


Preuzeo sa: http://www.cvijet.info/


23.05.2009.

HAIR VODA

Nijaz SALKIĆ

Od pamtivijeka voda je značila život.  Gdje da se napravila kuća, tražio se i izvor vode. U našoj islamskom pamćenju u sjećanju su nam ostala kazivanja o Hadžeri, koja je u pustinji trčala i tražila vode za svog sinčića Ismaila. Muslimani naročito mnogo cijene vodu, a kako i ne bi. Bez vode se ne mogu pomoliti Dragome Bogu, ne mogu biti čisti, a poznato je dobro, da je islam vjera onih koji se redovno peru i koje se redovno čiste. Zato i jeste naša islamska umjetnost isprepletena vodom i motivima biljaka, opet u tijesnoj sprezi sa vodom. Arhitekture nema i ne može biti bez kupatila, hamama, banja, vodoskoka i ostalih građevina koje se savršeno uklapaju u taj ambijent.

 

Naš čovjek i musliman se trudi da iza sebe ostavi čestito čeljade i hair vodu. Nećete biti iznenađeni kada u svakom muslimanskom mjestu pronađete na desetine hair česmi, izvora, bunara i vodovoda.

 

Po mnogim mjestima nekadašnje nam zajedničke turske carevine postoji na hiljade naziva i toponima sa imenom HAIR. Vjerovatno je i tu vodu ostavio neki naš hair sahibija pred dušu svojih roditelja i svoju dušu. Danas tamo nema muslimana, protjerani su, ali je ostala hair voda. Na internetu nađoh jedan zanimljiv napis o hair vodi u Srbiji.

 

 

Hair voda u Veluću,

se nalazi u selu Veluće u opštini Tstenik. Do nje se dolazi kad se sa magistralnog puta Kruševac-Kraljevo u selu Stopanja skrene lijevo kod pružnog prelaza. Poslije prvog groblja sa lijeve strane se skrene lijevo i ide se do kraja asfaltnog puta. Na kraju asfaltnog puta se nalazi fabrika kisele vode „Mivela“. Nastavi se pravo i skrene desno na drugi zemljani put. Na kraju puta se nalazi potok. Hair voda se nalazi 200-300 metara uz potok. U pitanju je izvor kisele vode. Hair voda se prije nalazila 100-ak metara nizvodno.

 

 

Danas sam prolazeći po ko zna koji put pored jedne male česmice na uskom dijelu ceste ipak stao, ugasio auto, uzeo aparat i praznu flašu i zadovoljio svoj ištah. Voda je zaista bila ledena, toliko, da mi je i sada grlo upaljeno. Evo video zapisa o nekom hair sahibiji kome nije trebalo puno da uhvati mali tanki potočić i sprovede ga preko drvene koruge u kanal pored ceste.

 

Svaka mu čast!

 

 


22.05.2009.

HASBI RABBI…

 

Nijaz SALKIĆ


 Kad sam bio mali i u godinama kada je za mene bio pravi podvig otići sam u centar sela, često sam slušao riječi: »HASBI RABBI DŽELLALAH..«, od jednog vedrog i veselog čovjeka, Ahmeta Muminovića.

 

Te riječi su mi izgledale kao neka slatka pjesmica. Mnogo godina kasnije sam shvatio smisao ovih pobožnih stihova,  njegovo značenje, poruke i  pouke.

 

U znak poštovanja prema rahmetli Ahmetu, prema našoj svijetloj vjerskoj tradiciji, našim dobrim seoskim alimima, mujezinima, pobožnim ljudima iz naših džemata sa kojima sam se družio na namazima od sabaha pa sve do jacije, napisah ovaj post.

 

 

HASBI RABBI DžELLALLAH
MA FI KALBI GAJRULLAH
NUR MUHAMMED SALLALLAH
LA ILAHE ILLALLAH!!!

MENI DOSTA SAMO ALLAH
U MOM SRCU SAMO ALLAH
BOG JE JEDAN SAMO ALLAH
MOJE SVJETLO NAŠ PEJGAMBER
LA ILAHE LLALLAH!!!

 

 

21.05.2009.

MIMBERA - VOĐE I PODANICI

Nijaz SALKIĆ

Zahvala pripada Allahu dž.š. Neka je salavat i selam na Allahova Poslanika Muhameda, s.a.v.s., na njegovu časnu porodicu, ashabe, i svakog onog koji bude slijedio uputu do Sudnjega dana. (Amin)


Danas je petak, 22. maj 2009. ili  27. džumade-l-ula, 1430. hidžretske godine. Cijenjeni džemaate, draga braćo i sestre, esselamu alejkum ve rahmetullahi ve berekatuh!


Allah, s.v.t.a., u Kur'ani Kerimu kaže:


                                                                             

 

"I izići će sve pred Allaha, pa će oni koji su bili tlačeni reći glavešinama svojim: 'Mi smo bili vaše pristalice možete li nam imalo Allahovu kaznu olakšati?' 'Da je nas Allah uputio' - odgovoriće oni - 'i mi bismo bili vas uputili. Žalili se mi ili trpjeli, svejedno nam je, spasa nama više neće biti.'" /21/  14 Ibrahim / Ibrahim

 

 

Vođe i sljedbenici

 

 

Uzvišeni kaže: "I izići će" sva stvorenja i pobožna i grješna pred Allaha, Jednog i Svemogućeg. "Pa će oni koji su bili tlačeni reći", tj. oni koji su slijedili svoje gospodare i moćnike: "glavešinama svojim", koji su se oholili od toga da obožavaju Allaha, Jednog, Koji sudruga nema i da prihvataju poslanika; oni će im reći: "Mi smo bili vaše pristalice", tj. što god ste nam naredili, mi smo se povinovali i izvršili. "Možete li nam imalo Allahovu kaznu olakšati?", tj. možete li nam imalo Allahovu kaznu otkloniti, onako kao što ste nam obećavali i primamljivali nas, a vođe njihove će im reći:

 

"Da je nas Allah uputio, i mi bismo bili vas uputili", međutim, nad nama se obistinila riječ Gospodara našega, te je i nas i vas Allahova odredba preduhitrila, a riječ patnje nad kafirima se obistinila.

 

Uzvišeni Allah, s.v.t.a., spominje lidere, državnike, kraljeve, careve, predsjednike, plemenske poglavare, visoke dostojanstvenike, kojima većina ljudi slijepo ugađa, povlađuje, dodvorava im se i bez razmišljanja ih slijedi. Te su vlastodršci, potom piramidalne strukture vlasti. Slijede im tzv. mislioci i filozofi, idejne vođe mnogih projekata kobnih za čovječanstvo, što opet znači ljudi, ispirači mozgova. Svi oni nastoje zavesti narodne mase i nametnuti im slijepu poslušnost kroz politiku, demagogiju ili neku ideju kojom žele narod podrediti i izaprati mozak, ili zamoriti um.  Pošto je Allah, s.v.t.a., Jedini, Živi, Svjedok, Posmatrač, Opominjač, On nam iznosi povijest ljudstva i hroniku zavođenja ljudi od pamtivijeka pa do danas.

 

 

Ljudi su povodljivi

 

 

Često daije (oni koji upućuju i vode brigu o džematu) zavede brojnost ljudi u džamijama na Džuma namazima ili na Bajram namazima i vjerskim svečanostima. Oči nam se tada orose, gledajući koliko nas je, kako smo lijepo obučeni i kako složno tekbiramo. U tim prilikama počnemo stvarati lažnu sliku o uspjehu na polju da've i našoj slozi. Brojnost vjernika, njihova svečana lica i odijela i često puta lijepe riječi mogu ali i ne moraju biti pokazatelj imana, upućenosti u vjeru ili našeg jedinstva. Najbolji test zrelosti džemata i upućenosti ljudi u vjeru je stalni obilazak i druženje sa džematlijama. Hladan tuš svakom hatibu, imamu i daiji su proslave, svadbe i derneci. Tu se može vidjeti koliko je ko uspješan u da'vi i koliko se džematlije drže uputa imama i daija. Ima jedna zanimljivost vezana za slijepo slijeđenje vođa. U titinom vaktu je bilo moderno obilježavanja 'svijetlih dana i tokova revolucije'.  U jednom selu u Bosni je organizovana proslava na koju je trebao doći jedan narodni heroj iz tog kraja, koji je u to vrijeme živio u Beogradu. U vrijeme proslave potrefio se dragi ramazan i toplo ljeto.  Kada je taj skup prošao na ramazanskom sijelu će jedan naš džematlija ponosno kazivati kako se taj dan morao omrsiti, jer  ljudi moji, 'šta bi mi rekao političar' i narodni heroj, ako bi saznao da postim.

 

 

Žalba neće pomoći

 

 

"Žalili se mi ili trpjeli, svejedno nam je, spasa nam više neće biti", tj. nema nam izlaza iz stanja u kome smo se našli, svejedno da li trpjeli ili se žalili.

 

 

Očito je da je ovo ponovni povratak u vatru nakon što su u njoj već bili, kako to Uzvišeni veli:

"I kada se u vatri budu prepirali, a oni koji su bili potlačeni reknu glavešinama svojim: 'Mi smo se za vama povodili, možete li nas makar malo vatre osloboditi?' Onda će glavešine reći: 'Evo nas, svi smo u njoj, jer Allah je presudio robovima Svojim.′″(40:47,48)

 

 

Svaki čovjek je socijalno biće i nema insana koji  ne voli da se izjada, da popriča, da se druži i iznosi svoja razmišljanja i podijeli ih sa prijateljima. U tim druženjima postoje vođe i sljedbenici. Dok jedni  pričaju, drugi pomno slušaju i kopiraju najuticajnijeg u grupi. Glavešine, znači postoje i u najmanjim skupovima ljudi. U gornjim ajetima Uzvišeni Allah iznosi redoslijed događaja čiji će epilog i konačnica biti u Džehennemu.

                                                               

 

"I kada bude sve riješeno, šejtan će reći: 'Allah vam je pravo obećanje dao, a ja sam svoja obećanja iznevjerio; ali, ja nisam nikakve vlasti nad vama imao, samo sam vas pozivao i vi ste mi se odazivali; zato ne korite mene, već sami sebe; niti ja mogu vama pomoći, niti vi možete pomoći meni. Ja nemam ništa s tim što ste me prije smatrali Njemu ravnim.' Nevjernike sigurno čeka bolna patnja." /22/ "A oni koji su vjerovali i dobra djela činili biće uvedeni, voljom Gospodara njihova, u dženetske bašče kroz koje će rijeke teći i u njima će vječno boraviti, u njima će se riječju Selam!pozdravljati." /23/

 

 

Uzvišeni izvještava o onome što je Iblis govorio svojim sljedbenicima nakon što je Allah robovima Svojim presudio. Pravovjerne je u dženetske bašče uveo a nevjernike u ponorima pakla nastanio. Između njih je Iblis tada progovorio, Allah ga prokleo, dodajući na njihovu tugu, žalost i obmanu još tuge, obmane i žalosti, rekavši:

"Allah vam je pravo obećanje dao", tj. na usta Njegovih poslanika i obećao vam, ukoliko ih budete slijedili, selamet i spas. To je bilo istinito obećanje i istinita poruka, a ja sam vam obećao pa sam vas iznevjerio, kako to Uzvišeni kaže: "On im obećava i primamljuje ih lažnim nadama, a ono što im šejtan obeća samo je obmana." (4:120) Zatim dalje kaže:

 

"Ali, ja nisam nikakve vlasti nad vama imao", tj. nisam imao nikakvog dokaza za ono u što sam vas pozivao.

"Samo sam vas pozivao i vi ste mi se odazivali", samo poradi toga. Poslanici su vam dostavljali dokaze istinitosti onoga sa čime su vam došli, a vi ste im se suprotstavili priklonivši se uvjerenju u kojem ste bili. "Zato ne korite mene", danas,

"Već sami sebe", jer je grijeh vaš, vaš grijeh, budući da ste se dokazima suprotstavljali mene slijedeći, samo zato što sam vas neistini pozivao. "Niti ja mogu vama pomoći", tj. izbaviti vas iz vašega azaba,

"Niti vi možete pomoći meni", tj. mene izbaviti iz azaba i patnje.

"Ja nemam ništa s tim što ste me prije smatrali Njemu ravnim", tj., kako kaže Ibn-Džerir: "Trudio sam se da budem sudrug Uzvišenom Allahu", (to je i preovlađujuće mišljenje), kako to Uzvišeni kaže:

"A ne valja tako! Božanstva će poreći da su im se klanjali, i biće im protivnici." (19:82)

Govor Uzvišenog: "Nevjernike sigurno", tj. zbog njihovog suprotstavljanja istini i njihovog slijeđenja zablude, "Čeka bolna patnja". Iz konteksta ajeta sasvim je vidljivo da će ovaj govor Iblisov biti održan poslije njihovog ulaska u Džehennem, kao što smo to ranije već istakli.

 

 

Iblis l.a. "pere" ruke

 

Sve vođe će na Sudnjem dana 'oprati' svoje ruke. Znači, odreći će se onih koji su se za njima povodili i koji su ih slijedili u govoru, odijevanju, naćinu življenja, djelima, ponašanju i nevjerovanju. Vjernici već i na ovome svijetu mogu uvidjeti vjerolomstvo mnogih ljudi. U krizi ili prelomnim životnim trenucima ljudi su podložni napuštanju vjere, lomljenju bratstva, gaženju zadate riječi i prekidanju rodbinskih veza. Najveći političar i vođa svih ubleha i šarenih laža Iblis l.a., će pogaziti svoju riječ. Na Sudnjem danu će izjaviti da je konačno propala njegova ideja i da ni sebi, akamoli svojim sljedbenicima neće moći pomoć pružiti.

 

Uzvišeni Allahu, podari nam snage i znanja pa da budemo od onih koji pozivaju na dobro i da činimo dobro, i daj nam snage, mudrosti i znanja, da budemo od onih koji svojim riječima, životom i postupcima odvraćaju od zla a pri tom se zla i zlih djela, sami čuvaju.

 

Molimo Te Gospodaru naš, zaštiti nas od loših vođa, od loših riječi i postupaka. Primi naše pokajanje, oprosti grijehe nama, roditeljima našim, našim umrlima i svim muslimanima.

 

 

Literatura: Tefsir Ibni Kesir


20.05.2009.

ISLAMSKI NARODI I ZEMLJE

Indonezija

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije

Idi na: navigacija, pretraga

Republika Indonezija
Indonezija

Indonezija je zemlja jugoistočne Azije čiji se teritorij sastoji od blizu 18 000 ostrva. Glavni grad Indonezije je Jakarta, smješten na ostrvu Javi koji je i jedno od najgušće naseljenih mjesta na Zemlji. U prošlosti Indonezija je bila kolonija Holandije, a tokom drugog svjetskog rata zemlju je okupirao Japan. Nakon pada Japana 1945 Indonezija je pod vodstvom Sukarna objavila nezavisnost koja je priznata tek 1949 nakon borbe protiv bivših kolonizatora Holanđana.

 

Sadržaj

Historija

Historija Indonezije seže do 2500. godine p.n.e. kada na Javi i Sumatri nastaje više država potaknutih trgovinskom razmjenom. Od 1511. godine počinje kolonijalno razdoblje indonezijske historije kada je zauzimaju Portugalci, a nešto kasnije Englezi i Holanđani. Kolonijalno razdoblje prestaje završetkom drugog svjetskog rata 1945. godine kada su Indonežani proglasili nezavisnost, a Sukarno postao prvi predsjednik. Njegov nasljednik, bivši general Suharto obilježio je noviju historiju, zaustavivši privredno propadanje.

Vlada

Indonezija je višestranačka republika s dva zakonodavna doma.

Političke podjele

Geografija

Indonezija se nalazi u Malajskom arhipelagu, najvećem arhipelagu na svijetu, između Indokine i Australije, te između Indijskog i Tihog okeana. Blizina ekvatora utiče na klimu u Indoneziji tako da temperature u nizinama dostižu vrlo visoke vrijednosti dok je u visinskim predjelima nešto hladnije.

Privreda

Indonezija je druga zemlja po izvozu zemnog plina. Glavne poljoprivredne kulture su riža, čaj, začini itd.

Stanovništvo

Indonezija je po broju stanovnika 4. zemlja u svijetu i najveća islamska zemlja. Indonežani pripadaju malajskoj skupini naroda. Dijele se na preko 100 etničkih skupina. Među njima su najbrojniji Javanci sa 45%, Sundi 13%, Malajci7% i Madurci 6%. Oko 87% indonežana su muslimami. Sa 195 miliona muslimana Indonezija je prva zemlja u svijetu po broju islamskih sljedbenika. Islam se raširio veoma brzo po ostrvlju od 14. vijeka dolaskom arapskih trgovaca iz Hadrameuta i indijski sa juga Indije. Hrišćana, uglavnom protestanti i katolici, čine 10% stanovništva. Hinduisti 2% i budisti 1% čine manji broj stanovništva.

Republika Indonezija

Republika Indonezija je otočna država u jugoistočnoj Aziji. To je najveća otočna država na svijetu. Zauzima veći dio Malajskog arhipelaga, također najvećeg svjetskog arhipelaga. Na ostrvu Borneo ima kopnenu granicu s Malezijom, na Timoru s Istočnim Timorom i na Novoj Gvineji s Papuom Novom Gvinejom.

Teritorija Indonezije sastoji se od oko 18.000 ostrva od kojih je oko 6.000 naseljenih. Među najvećima su, uz već spomenute Borneo i Novu Gvineju još i Java (na kojoj živi više od polovine ukupnog stanovništva), Sumatra i Sulawesi. Ostrvo Bali, iako se ne ubraja u najveće, poznato je kao turističko odredište.

Stanovništvo Indonezije dijeli se na brojne etničke grupe (788 pripadnika raznih naroda i plemena). Indonezijski jezik je maternji za relativno mali broj stanovnika države, ali je u širokoj upotrebi kao univerzalni drugi jezik. Najrasprostranjenija religija je Islam kojem pripada nešto više od četiri petine stanovnika (Indonezija je najmnogoljudnija zemlja s muslimanskom većinom). Prisutni su i Kršćanstvo, Hinduizam i Budizam.

Indonezijska privreda se u posljednje vrijeme oporavlja od posljedica azijske finansijske krize iz 1998. godine. Država još uvijek igra značajnu, iako sve manju, ulogu u privredi. BDP (bruto društveni prihod) po glavi stanovnika (po paritetu kupovne moći) iznosi oko 3200 američkih dolara, sa stopom rasta od 4,8% godišnje u 2004.

Indonezija je bila jedna od zemalja najteže pogođenih potresom i cunamijem 26. decembra 2004. godine. Na sjeveru Sumatre, u pokrajini Aceh poginulo je najmanje 220.000 ljudi.

 

19.05.2009.

O BRENI BREGOVIĆU I ŠIŠI

Nijaz SALKIĆ

 

Prošlo je skoro dvije decenije od oružane, (ne)kulturne, političke, ekonomske, genocidne, agresije na BiH-u. Oružje je utihnulo prije nekih 15 godina, ali se puca i dalje. Ječe gore, odjekuju doline, sela naša i okupirane čaršije a vjetar nosi viku i dreku na našu DOMOVINU. Udružile se domaće, u domovini nam nepobijeđene i neporažene agresorske snage i udaraju nam po državi Bosni.

 

I jedni i drugi bi nam oteli Bosnu, raskomadali je i priključili svojim grabežljivim maticama. Ekstremni Hrvati bi pola Bosne preselili preko Une i Neretve u Hrvatsku. Dok bi takođe neporaženi u agresiji, četnički ekstremisti iz Banja Luke i Bijeljine pola Bosne preselili preko Drine u Srbistan. Insan postavlja pitanje, a đe smo mi (Bošnjaci-muslimani) u toj priči.

 

Niđe nas nejma brate slatki. Za nas su izgleda pripremili palestinski scenario (nedaj Bože). Nije to najgore što nam se događa. Da imamo tokmaka i hrsuza u politici, znani je svakom. Malo je poznato da nam i umjetnost ne zaostaje za politikom. Naši neki ahmaci u »umjetnosti« se takmiče ko će više zagrditi. Eto čuli ste za poziv »umetnicima« tipa Lepe Brene i Bregovića da dođu u Sarajevo i budu dočekani kao kraljevi. Znamo dobro ko je Brena, a isto tako nam je poznat i umetnik Bregović. Šta ćemo, u pameti nam pokatkad na svijetu nema ravna a vrlo često u zadnje vrijeme bome i u gluposti.


Upamet!



19.05.2009.

OTOMANSKA TURSKA

Nijaz SALKIĆ

 Cijeli Balkan je doživio uspon i renesansu dolaskom pod direktni uticaj Turaka Osmanlija. To se desilo u ranim godinama 13-tog vijeka.


Danas se uticaj još uvijek ogleda u kulturi, arhirekturi, gastronomiji a ponajviše u muzici.


Najpoznatiji i prepoznatljiv je posigurno orkestar »Mehteri«, kojeg ćete danas poslušati.

 


18.05.2009.

LJEPOTE NAŠE VJERE - ISLAM

STUBOVI ISLAMA -  ISLAMSKI ŠARTI

 

Priredio: Nijaz SALKIĆ

Omer ibn Hattab, r.a. pripovijeda: "Jednog dana smo sjedili kod Allahovog Poslanika s.a.v.s., te se iznenada pojavi jedan čovjek izuzetno bijele odjeće, jako crne kose, bez ikakvih znakova putovanja na sebi, a niko od nas ga nije poznavao. Približi se Allahovom Poslaniku s.a.v.s. i sjede pored njega tako što je prislonio svoja koljena uz njegova i svoje ruke stavio na njegove noge i potom reče:

"O Muhammede, obavijesti me o Islamu!" Allahov Poslanik s.a.v.s. mu reče:"Islam je da posvjedočiš da nema drugog boga osim Allaha i da je Muhammed Allahov Poslanik, da obavljaš namaz, da daješ zekat, da postiš ramazan i da hodočastiš Bejtullah, ako si u mogućnosti."
On tada reče:"Istinu si kazao."Mi smo mu se čudili (veli Omer), pita a zatim potvrđuje.Zatim ponovo reče:"Obavijesti me o Imanu!" Alejhisselam reče:"Iman je da vjeruješ u Allaha, Njegove meleke, Njegove Knjige, Njegove Poslanike, Sudnji Dan i da vjeruješ da je sve određeno, bilo dobro bilo zlo." Čovjek opet reče:"Istinu si kazao." Zatim reče:"Obavijesti me o Ihsanu (savršenstvu u vjeri)! Alejhisselam mu reče:"Ihsan je da robuješ Allahu kao da Ga vidiš jer ako ti Njega ne vidiš On tebe zaista vidi."Zatim reče:"Obavijesti me o posljednjem času (kada će doći)?" Alejhisselam reče:"Upitani o tome ne zna ništa više od onoga koji ga je upitao."
"Obavijesti me o njegovim predznacima", reče on. Alejhisselam reče:" Da robinja rodi sebi gospodaricu, da vidiš gole i bose čobane, čuvare stada kako se nadmeću u visini palača."Poslije toga je onaj čovjek otišao, a nakon izvjesnog vremena Allahov Poslanik s.a.v.s. mi reče:"O Omere, znaš li ko je bio onaj čovjek?" Ja mu odgovorih:"Allah i Njegov Poslanik najbolje znaju." On mi tada reče:"To je bio Džebrail, došao je da vas poduči vašoj vjeri."

Islamski šarti ili drugim riječima uslovi pripadnosti islamu su u broju od pet. Oni su spomenuti u gore navedenom hadisu. Da bi čovjek bio potpuni musliman, mora ispuniti sve ove uslove.

1. Šehadet (svjedočenje da nema drugog Boga sem Allaha i da je Muhammed s.a.w.s. Božiji rob i poslanik)

2. Namaz Namaz je drugi šart islama. Bez namaza nema islama! Allah s.v.t. Je naredio muslimanima obavljanje pet dnevnih namaza.

3. Post Postiti mjesec Ramazan je dužan svaki punoljetan i zdrav musliman. Mjesec Ramazan je odabran u odnosu na ostale mjesece, kao što je petak odabran na ostale dane u sedmici.

4. Zekat Od obaveza muslimana jeste i davanje zekata. Propisi o zekatu su vrlo složeni u islamskom pravu. Musliman je dužan dati zekat na svoju imovinu ako dostigne nisab tj. potrebnu visinu imetka u posjedu. Iznos zekata jeste 2,5 % od imetka na koji je musliman dužan dati zekat.

5. Hadždž Obavljanje hadždža je obaveza svakog muslimana, koji je dužan da ga obavi bar jednom u životu i ako mu to uslovi omogućuju. Obavljanjem hadždža se ispovjeda čisti tewhid (monoteizam) prema jednom Allahu, obilazeći časni hram (Kabu) u Mekki i dobrovoljnom posjetom poslanikove džamije u Medini. Primljenim hadždžom se brišu svi prethodni grijesi, te se hadždžija vraća kući kao novorođenče tek rođeno od majke.

18.05.2009.

SAMO ZA VAS IŠČITAVAMO STARE KNJIGE – DIO 32.

Priredio: Nijaz SALKIĆ

 

 

ANTUN HANGI  - ŽIVOT I OBIČAJI MUSLIMANA

 

 

Lakše je ženi ako je muž uz nju

 

Dok žena rađa dobro je da kaže svome mužu muke svoje pak će joj biti lakše, jer muž onda s njom muke dijeli. Isto tako nije griješno da kaže boli svoje ebejki i drugima, ako je ko kraj nje dok ona rađa. Kad žena rodi, prihvati ebejka dijete, odreže mu pupak, okupa ga, obuče i uz mater postavi.

 

 

Ebejka i ravnanje glave djetetu

 

Čim je ebejka dijete okupala i obukla, stane mu glavu ravnati da bude ljepša i pravilnija. Kako radi ebejka, onako će raditi i mlada majka, koja treba da pazi osobito na to da čelo u djeteta ne bude odviše veliko. Naši Muslimani ne vole visoka čela. Koje dijete ima visoko čelo, rugaju mu se i vele da mu je ko pojata. Da glava djetinja što pravilnije raste, treba je povijati, i to ne jednim, nego sa dva obvoja. Jedan ide od čela te se veže na zatiljku, a zove se povezač, drugi ide ispod brade te se veže na navrh glave, a zove se podbradač. Te obvoje stegnu više puta tako da moraš siromašno dijete požaliti, a kada ih skinu, opazićeš na djetinjoj glavici crvene obručeve, koji su nastali time što krv nije mogla pravilno i uredno u glavu dotjecati i iz glave otjecati.

 

 

Kod bebe se dotjeruje obrvice brada i čelo

 

Ali ne samo da oni nastoje da poljepšaju i dotjeraju glavu djetinju, nego i sve dijelove glave, naime čelo, nos, usnice, oči, uši, obrvice i bradu. Premda moramo da ovaj postupak iz zdravstvenih razloga požalimo i osudimo, navešću ipak kako i zašto oni to rade. Čelo mažu ponajviše zejtinom, gustim mlijekom ili slinom (pljuvačkom) zato da dijete kad odraste ne bude imalo nabora oko očiju. Narod, a osobito prostiji svijet, drži da su ljudi koji imaju nabore oko očiju velike kavgadžije, spremni na svako zlo. Djevojka koja bi vidjela velike nabore u momka, ne bi se nipošto za njega udala. Narod voli da je nos u djeteta pejikli, skladan, i zato stišću i stanjivaju djeci nosiće jer širokoga nosa niko ne voli. Oči tare majka ponajviše kad djetetu sise daje, a tare ih sa dva prsta tako da prste vuče od nosa prema sljepoočicama. To radi zato da oči ne budu mutne i žmirave i da izađu zdrave, jasne i krupne, jer što su oči krupnije, to su narodu milije. Uši stežu i glavi privijaju, da ne budu velike i klempaste. Isto tako skupljaju među prstima usnice djetinje, da ne budu velike. Bradu potiskuju prema grlu, da ne bude kano sedlo izbočita.

 

 

Tare se i vrat da ne bude predebeo

 

 Isto tako taru i vrat djetinji, da mu ne bude predebeo i da ne dobije guše. Na prsa meću djeci hampamuk, vatu, da djetetu prsa ojačaju i da se krijepe. Isto tako rade po nekim pravilima i sa djetinjim ručicama i nožicama. Stežu ih u povoje kao zločince pa dijete izgleda kao mala mumija. Ni trbuh ne puštaju na miru. I njega valja stezati i dotjerivati, da dijete ne bude trbušasto i velika

izjelica.

 

 

Dijete cvrkne i zaplače

 

Kad se dijete rodi, cvrkne da zaplače. Dijete naime neće da izađe iz matere dok mu meleći ne dadu senet, pismenu potvrdu da neće umrijeti. Kada dijete od njih senet primi, pođe iz matere. Čim pane na jastuk ili na zemlju, cvrkne i zaplače jer su mu meleći onaj senet iz ruke istrgnuli, pa pomaže što su ga prevarili i što će umrijeti.

 

 

 

Ko će biti ebejka?

 

Ebejka je obično mati rodilje ili njezina muža. Ako ne živi ni njezina ni njegova majka, zovu koju ženu od njezina ili muževa roda. Ako se je žena udala daleko u tuđi svijet, pa nema ni on, ni ona blizu svoga roda, zove ona svoju najbolju prijateljicu, a ako ona ne zna ili neće da joj dođe za ebejku, onda tek zovu koju drugu ženu. Rijetko se kada dogodi da koja žena odbije molbu rodilje da joj bude ebejka, premda to nju dosta truda i novaca stoji.

 

 

Komšinice vruči kolači i uroci

 

Čim žena rodi, dolaze joj komšinice i donose što vrućih kolača ili kajganu od jaja. Žene, ko žene, vrlo su znatiželjne, pa hoće da vide novorođenče, ali im ebejka to rijetko kada dozvoljava, jer ima svakojakih očiju, pa mogu dijete ureći. Oči mogu biti hairli i, sretne, a mogu biti baksuz, nesretne. Koje bahsuz očiju, neka samo pogleda u dijete, može ga odmah i nehotice ureći. Ako ebejka ne može da znatiželjnim ženama, osobito ako su starije i odličnijega roda zabrani da gledaju dijete, mora paziti da se koja ne začudi, jer ako se je koja prevarila i začudila, već je urečeno. Na to međutim dobro paze i dostinje, prijateljice, pa ako se je koja začudila, odmah će reci: »Mašalah!« da ga ne ureče. Ako se je dostinja zaboravila, pa nije te riječi rekla, reći će je ebejka da sačuva dijete. Da bude još sjegurnija, da urok djetetu ne naudi, neka ga povuče malo za nosić ili neka ga se samo dotakne pa mu neće ništa biti.

 

 

Šta pjeva majka ljuljajući bebu

 

Koliko se naše Muslimanke boje uroka, vidi se po tom što skoro svaka majka kada dijete uspavljiva pjeva: »San u bešu, nesan mimo bešu. Rok u bešu, urok mimo bešu. Uroci ti po gori hodili, Travu pasli, s lista vodu pili, Studen kamen pod glavu metali. Tebi sine ništa ne udili. Dušmani ti pod nogama bili, kano đogi čavli i potkove.« To ona ne pjeva uvijek jer joj se pjevati hoće, nego od straha da joj uroci i druge aveti djetetu ne naškode. Ali premda je urok vrlo škodljiv, nije pogibeljan ko ga samo zna odbiti od djetinje bešike. Mlada majko, uzmi kredu, opiši njom svakoga jutra halku, krug oko bešike, i ne boj se uroka jer nikakav urok, pa bio još tako velik, ne može preko onoga kruga.

 

Nastaviće se!

 

17.05.2009.

PARA PJESME I IGARA

Nijaz SALKIĆ

 

 

Svijet se nije ništa promijenio. Sijaset milenija je prošlo i bukadar generacija se rodilo i kano da nikad postojali nisu, sve je u zemlju propalo. Baš sve isto, bilo i ostalo.

 

Para, hljeba i igara, deviza je stara. Daj mi para, skupih igračaka, milošte i dara,  nije važno odakle, na koji način  i kako, to važno nije nikako.

 

Lijepe i po mogućnosti skupe gotive, hrane  i krkanluka daj mi, ma  ko pita za mal, ma ko te pita za halal. Danas je najvažnije i u trendu, da čovjek uspije, napravi karijeru i makar se na jednu stepenicu uspne.

 

Eh, ko ne zna i ne umije da pliva i da se na položaj popne, nek propane i brate nek mu glava zna. Kada se dobro najedemo i napijemo, onda udrimo po provodu.

 

Može na moru, pored jezera, u kakvom zabačenom hotelu na skrivenom kutku, treba se prilagoditi vremenu i pogodnom trenutku. Najvažnije u svemu je da sam »ja« mašio i nadvisio komšiju, rođaka, jarana i kolegu.

 

 Ma bitno je da sam »ja« uspio a za ostale oko mene i  šta će biti kasnije, briga moja nije.

 

17.05.2009.

U HLADU HADISA – IZVODI IZ RIJADUS - SALIHINA. DIO 19.

Priredio: Nijaz SALKIĆ

Medusobno potpomaganje u dobru i pobožnosti

 

Allah, dž.š., kaže:

Ve teavenu alel birri vet takva..

'Jedni drugima pomažite u dobročinstvu, bogobojaznosti i čestitosti!" (El-Maida, 2)

Vel asri, innel insane lefi husrin, illellezine amenu ve amilus salihati ve teva sav bil hakki ve teva sav bissabri.

'Tako mi vremena - čovjek, doista, gubi, samo ne oni koji vjeruju i dobra djela čine, i koji jedni drugima istinu preporučuju i koji jedni drugima preporučuju strpljenje." (El-Asr)

 

Imam Šafija, r.a, rekao je: "Zaista, većina ljudi ne razmišlja o značenju ove sure."

 

Zejd ibn Halid El-Džuheni, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve selleme, rekao: "Ko opremi ratnom opremom (osigura) borca na Allahovom putu, kao da se i on borio. Ko zbrine porodicu borca, kao da se i on lično borio."(Muftefekun alejhi)

 

 

Ima, a tebi je nagrada

 

Ibn-'Abbas, r.a., pripovijeda da je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve selleme, susreo u Revhi jednu grupu jahača i rekao im: "Ko ste vi?" Oni rekoše: "Muslimani!" Zatim ga upitaše: "A ko si ti?" On im odgovori: "Allahov Poslanik." Tada jedna žena podiže svoje dijete prema njemu i reče: "Ima li za ovog hadža?" Alejhisselam joj reče: "Ima, a tebi je nagrada." (Muslim)

 

 

Blagajnik je dobrotvor, ako tačno isplaćuje


Ebu-Musa el-Eš'ari, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu 'alejhi ve selleme, rekao: "Blagajnik (rizničar) musliman i pouzdan, koji izvršava što mu se naredi i u punoj mjeri isplaćuje onome kome mu je naređeno, dragovoljno (bez srdžbe), i sam je jedan od dobrotvora (davalaca sadake)."(Muttefekun alejhi)

U drugom rivajetu stoji: "Blagajnik, koji isplaćuje tačno onako kako mu se naredi..."

 

Nastaviće se!

 

16.05.2009.

HAVADISI - OKOLO NAOKOLO DIO 8.

Nijaz SALKIĆ


Usjalo je proljetno sunce i zagrijalo snagom i toplinom Šalešku dolinu. Sve je ispupalo i izbeharalo što je moglo. Milina je prošetati mnogim Velenjskim ulicama, parkovima, alejama i šetalištima.

 


Ove rede smo zijaretili nekoliko prijatelja i dostova kako u Velenju bome i u okolnim mjestima. Lijepo je Velenje u akšamsko vrijeme, kad se popale hiljade sijalica i uličnih lampi. Prvo smo bili u Slovenj Gradcu a potom i u Polzeli. Uživajte su slikama proljeća, cvijeća i sunca u pokrajinama; Koroškoj, Šaleškoj i Savinjskoj dolini.











Najbolja mjesta za odmor i rekreaciju su dahabetile Velenjska jezera. Čista voda, čista okolina i prekrasan pogled naokolo na sela, čaršije i prekrasna brda i planine ovog dijela Slovenije. Selam i svaki hajr vam želimo!









15.05.2009.

HISTORIJAT DINASTIJE HALIFA EMEVIJA DIO 4.


Priredio: Nijaz SALKIĆ

 

Uvod

Historija me jako zanimala još iz doba moga odrastanja i djetinjstva. Posebno interesovanje pokazujem za islamsku povijest od svog početka, pa kroz srednji vijek  i sve do današnjih dana. Cijela sadašnja situacija muslimana je u direktnoj vezi sa nastankom i funkcionisanjem islamske države i civilizacije. U nekoliko nastavaka uz Allahovu pomoć ću ove rede podastrijeti osnivanje i trajanje dinastija Emevija i Abbasija.


Abdul Melik ibnu Mervan

65 – 86 (685 – 705)

 

Poslije smrti Jezidove u Siriji bude izabran za halifu njegov sin Muavija II, koji se poslije tri mjeseca odreče hilafeta, jer se osjećao nesposobnim da u ovim mutnim vremenima vrši ovu tešku dužnost. Kad se on zahvali bude izabran za halifu Mervan I 64 (684), koji je bio priznat samo u Siriji i Egiptu, jer je Hidžaz, Jemen i Irak priznavao Ibni Zubejra halifom. Za vrijeme svoga kratkog vladanja Mervan I je vodio borbu sa pristašama Abdullaha ibni Zubejra, ali poslije bitke na Merdži Rahitu, u kojoj on pobijedi svoje protivnike, zavlada potpuno Sirijom i Egiptom. Poslije devet i po mjeseci vladanja Mervan I bi udavljen, a prema njegovoj oporuci bi izabran za halifu njegov sin Abdul-Melik.

 

      Novoizabrani halifa Abdul-Melik rođen je u Medini, gdje je i odrastao, odlikujući se između ostalih svojom bistrinom, rječitošću i odličnim poznavanjem šeriatskog prava. Kad je preuzeo hilafet bila je islamska država pocijepana. Njega su priznali halifom u Siriji i Egiptu, a čitav Hidžaz je priznavao halifom Abdullaha ibni Zubejra. U Iraku su bile tri struje: 1 pristalice Abdullaha ibni Zubejra, koje su ga priznale halifom, a bijahu najmnogobrojniji; 2 šiije, koje su uporno tražile da neko od potomaka hazreti Alijinih bude halifa i 3 haridžije. Ovaj odvažan i spremni halifa stavi sebi u dužnost, da uspostavi red u islamskoj državi, birajući sretno namjesnike i vojskovođe, koji nijesu ni pred čim prežali, samo da dođu do željenog cilja.

 

      Odmah z početku njegova vladanja dižu šiije ustanak u Kufi pod vođstvom Muhtara Sekafije, tražeći da se kazne smrću oni, koji su sudjelovali u umorstvu hazreti Hisejnovu na Kerbeli. Godine 66 (685) oni u ovome uspiju i pobiju sve one, koji su sudjelovali u umorstvu hazreti Husejnovu, a 67 (686) osvoje Mosul i tamo utvrde svoju vlast. Kako je tada u Iraku većina svijeta priznavala Abdullaha ibnuz-Zubejra halifom, ovaj se poboja da Muhtar Sekafija ne proglasi sebe halifom i posla vojsku pod zapovjedništvom svoga brata Mus'aba, koji uhvati Muhtara u Kufi, a njegove pristalice rastjera. Poslije ove pobjede nad šiijama, Abdullah ibni Zubejr bude opet priznat u čitavom Iraku. Kad Abdul-Melik vidje, da se svaki dan širi vlast Abdullaha ibnuz-Zubejra, naročito otkako on organizuje hadž u Mekki, gdje ga svijet priznaje halifom, poče spremati veliku vojsku i s njom krene na Irak.

 

      Abdullah ibni Zubejrov namjesnik u Kufi, Mus'ab, spremi se na otpor, ali izdajnički narod u Iraku iznevjeri ga i on tu i pogine, a Abdul-Melik uđe pobjedonosno u Kufu 71 (630) i svijet ga tu odmah prizna halifom. Osvojivši Irak bilo mu je ostalo da obračuna sa Abdullah ibni Zubejrom u Hidžazu, i zato iz Kufe opremi vojsku pod krvoločnim i zloglasnim Hadžadž ibnu-Jusufom i pošalje je u mekku, da je osvoji i pokori. Hadžadž dođe sa vojskom, opsjedne Mekku i Zubejr hrabro se boreći poginu, pošto ga je većina pristalica iznevjerila i prišla Hadžadžu. Abdullah ibni Zubejr je bio halifa u Hidžazu devet godina 64-73 (683-692). Hadžadž, koji je radi svojih krvavih djela dobio nadimak »Zalim« (silnik), ostane namjesnikom u Hidžazu do 75 (694) godine, kada ga Abdul-Melik imenova namjesnikom u Iraku.

 

 

        Čim Hadžadž dođe u Kufu, u prvom svom javnom govoru pozva svijet na pokornost i poslušnost halifi, zaprijetivši im da će u protivnom slučaju biti neobazriv u kažnjavanju. I zaista Hadžadž izvrši ovu svoju prijetnju, jer je za najmanju sumnju kažnjavao smrću. Za vrijeme svoga namjesnikovanja u Iraku pogubi na hiljade ljudi, a u njegovim zatvorima ležaše ih na desetke hiljade. Međutim ovaj okrutni postupak prema podanicima uredi i odgoji svijet u Iraku, te poslije nijesu dizali bune protiv državne vlasti sa svakim, ko bi ih pozvao na nepokornost. Kako je u Iraku poslije okrutnog režima Hadžadža zavladao red i mir, narod se odade poslu, te je u privrednom i prosvjetnom pogledu znatno napredovao.

 

       Haridžije. Za hilafeta Abdullah ibni Zubejrova u Hidžazu, haridžije htjedoše njega priznati halifom pod uvjetom da on primi njihovo učenje. Kad on to ne htjede, raziđoše se po raznim krajevima islamskog svijeta, podijelivši se u nekoliko grupa. Poslije, pošto je Abdul-Melik osvojio Irak, njegovi su namjesnici imali nekoliko krvavih okršaja sa njima, jer su se haridžije užasnim junaštvom borili sa svojim protivnicima, koji ih ne mogoše iskorijeniti. Kada su haridžije u nekim bojevima razbile halifinu vojsku, on odredi znamenitog junaka Muhalleba ibnu Ebi Sufru, koji u dugogodišnjim bojevima uz pomoć Hadžadžovu rastjera ove fanatične buntovnike.

 

      Abdul-Melikove reforme. Ovaj sposobni i veliki vladar, iako čitavo vrijeme obuzet ustancima u unutrašnjosti svoje države, ne zaboravi da poradi na njenu unapređenju. Godine 74 (693) poče kovati novce, utisnuvši na njima reljef na arapskom jeziku, jer su do toga vremena kolali u islamskoj državi perziski i vizantinski novci. Njegov namjesnik Hadžadž uvede prvi obvezatnu vojnu dužnost, koja je do tada bila dobrovoljačka i plaćenička. Kada pokori Berbere u sjevernoj Africi osnova Abdul-Melik u Tunisu brodogradilište u kojem muslimani napraviše na stotine ratnih i trgovačkih lađa, na kojima onda počeše ploviti po čitavom Sredozemnom moru, osvajajući ga polako i šireći islamsku kulturu.


 

Literatura: Istorija Islama, Besim Korkut

 

Nastaviće se!

 

14.05.2009.

MIMBERA-NAJBOLJI GOVORNICI

Nijaz SALKIĆ

Zahvala pripada Allahu dž.š. Neka je salavat i selam na Allahova Poslanika Muhameda s.a.v.s., na njegovu časnu porodicu, ashabe, i svakog onog koji bude slijedio uputu do Sudnjega dana. (Amin)


Danas je petak, 15. maj 2009. ili  20. džumade-l-ula 1430. hidžretske godine. Cijenjeni džemaate, draga braćo i sestre, esselamu alejkum ve rahmetullahi ve berekatuh!



Allah s.v.t.a. u Kur'ani Kerimu kaže:







"A ko govori ljepše od onoga koji poziva Allahu, koji dobra djela čini i koji govori: 'Ja sam, doista, musliman!'"/33/ "Dobro i zlo nisu isto! Zlo dobrim uzvrati, pa će ti dušmanin tvoj odjednom prisni prijatelj postati", /34/ "To mogu postići samo strpljivi; to mogu postići samo vrlo sretni." /35/ "A kad te šejtan pokuša na zle misli navesti, ti zatraži utočište u Allaha, jer On, uistinu, sve čuje i sve zna."/36/  41 - Fusilet / Objašnjenje)

 

Najbolji govornici

 

Riječi Uzvišenog: "A ko govori ljepše od onoga koji poziva Allahu...", tj. poziva Allahove robove Njemu. Najbolji govornik je onaj "...koji dobra djela čini i koji govori: 'Ja sam doista musliman!'. On je samosvjestan i siguran u sebe jer mu se riječi poklapaju sa njegovim postupcima.  On je svijeća koja se ne topi svijetleći drugima, već je on svjetiljka koja svijetli sebi i svijetli drugima, pri tome koristi imaju svi uključujući i njega.

Zaista on nije od onih koji naređuju dobro, a sami to ne čine, a zabranjuju zlo, a sam ga čini, nego radi dobro a ostavlja zlo, i poziva stvorenja u vjeru Blagoslovljenog i Uzvišenog Stvoritelja. Ovo je općenito model za svakog ko poziva na dobro, a On je sam po Sebi upućen. A Allahov Poslanik, s.a.v.s., najpreči je od ljudi za to.

 

 

 Mujezini sretnici

 

Kazano je da se ovaj ajet odnosi i na dobre mujezine, ali odabrano je mišljenje da je ovaj ajet općenit, odnosi se na mujezine i na druge. A što se tiče objavljivanja ajeta, treba znati da ezan nije bio uopće u to vrijeme jer ajet spada u mekansku objavu, a ezan je propisan u Medini nakon Hidžre, kada ga je Abdullah ibn Abdu-Rab el-Ensarij, r.a., vidio u snu i prenio to Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., i naredio mu da ove riječi izdiktira Bilalu, r.a., jer je on imao najmilozvučniji glas, što je potvrđeno na odgovarajućem mjestu. Odabrano i ispravno je mišljenje da je ovaj plemeniti ajet općenit. Mujezini će imati veliku nagradu i prednost (nad drugima), kao što to stoji u Muslimovom Sahihu: /79/ "Mujezini će biti najizduženijih vratova na Sudnjem danu." U Sunenu se navodi merfu hadis: /80/ "Imam je odgovoran, a mujezin povjerljiv, pa Allah uputio imame, a oprostio mujezinima." Prenosi Ibn Ebi-Hatim od Sa'da ibn Ebu-Vekasa, r.a., da je on rekao: "Udio je mujezina kod Allaha, dž.š., na Sudnjem danu kao udio mudžahida, a on je između ezana i ikameta.21 Kao onaj koji je umrljan svojom krvlju na Allahovom putu."

 

 

Da sam ja bio mujezin

 

Omer ibn el-Hattab, r.a., kaže: /81/ "Da sam bio mujezin, moja bi se vjera upotpunila i ne bih se brinuo da neću ustati na noćni namaz, niti postiti po danu!... Čuo sam Allahova Poslanika, s.a.v.s., kad kaže: 'Allahumme igfir lil muezzinine' (O Allahu oprosti mujezinima), i to ponovio tri puta." Omer kaže: "Rekao sam: 'O Allahov Poslaniče, ostavio si nas, a mi se borimo za ezan sabljama.' Reče s.a.v.s.: 'Nije tako, o Omere, doći će vrijeme za ljude kada će ostavljati ezan najslabijim od njih. A Allah, dž.š., zabranio je vatri da prži ta tijela'", tj. tijela mujezina.

 

 

 

Na zlo uzvrati lijepim

 

 I riječi Uzvišenog:

"Dobro i zlo nisu isto", tj. postoji ogromna razlika između ovog i ovog. "Zlo dobrim uzvrati", tj. ko ti loše učini to zlo odbij od sebe, tako što ćeš mu učiniti dobro. I riječi Uzvišenog: "...pa će ti dušmanin tvoj odjednom prisni prijatelj postati." On je tvoj prijatelj. Ako uzvratiš lijepim onom ko je tebi zlo učinio, to dobro će ga voditi ka pružanju ruke tebi, tako da može postati kao da ti je prisni prijatelj, tj. blizak tebi.

 

 

Blago  strpljivim

 

 A zatim kaže Uzvišeni:

"To mogu postići samo strpljivi; to mogu postići samo vrlo sretni",  to može postići samo onaj koji ima ogromnog udjela u sreći, koji je strpljiv on je isretan, jer se strpio nad neugodnostima na Allahovom putu. On je sretnik na dunjaluku i ahiretu. Danas je puno izazova na poslu, među saradnicima, kolegama gdje se je ponekad teško pravilno postaviti i trezveno odreagirati. Ibn-Abbas, komentarišući ovaj ajet, kaže: "Naredio je Allah vjernicima strpljivost kod srdžbe i ljutnje i blagost kod neznanja i oprost za učinjeno zlo; pa ako to urade, Allah ih je sačuvao od šejtana i pretvorio je njima njihova neprijatelja u prisnog prijatelja."

 

 

Kada te šejtan spopane, ti uči

 

I riječi Uzvišenog:

"A kad šejtan pokuša da te na zle misli navede ti zatraži utočište kod Allaha...", džinski šejtan nema mogućnost da navodi na zlo ukoliko se zatraži utočište od njegovog Stvoritelja, Koji je pustio da djeluje na tebe, pa kad zatražiš utočište od Allaha da te zaštiti od njega, ti si tada zaštićen. Vidimo da je Uzvišeni Allah na dunjaluku dozvolio svakome da radi šta hoće pa i našem neprijatelju, šejtanu. Za sve bolesti i tegobe postoji lijek pa i za šejtanski napad. Ko hoće da bude zaštićen neka je redovno pod abdestom a kada osjeti šejtanskinapad neka se zaštiti.  Allahov Poslanik, s.a.v.s., prije namaza proučio bi ovu dovu: /82/ "Euzu billahi es-semi il-alimi mineš-šejta nir-radžimi min hemezihi ve nefhi hi ve nefesihi." .

 

Uzvišeni Allahu, podari nam snage i znanja pa da budemo od onih koji pozivaju na dobro a sami radimo dobro, i daj nam snage, mudrosti i znanja, da budemo od onih koji svojim riječima, životom i postuupcima  odvraćaju od zla a pri tom se  zla i zlih djela, sami čuvaju.

 

Molimo Te Gospodaru naš, primi naše pokajanje, oprosti grijehe nama, roditeljima našim, našim umrlima i svim muslimanima.

 


Literatura: Tefsir Ibni Kesir

13.05.2009.

KAUL JE FELAĆETLI VALJA ISKATI ILUMALI MESELU

Nijaz SALKIĆ

 Rode moj, besbelli ste zaželjeli harne eglene i iskrene bešjede. Ma viđam ja da su i ove eglene na internetu spale na to kondase dozivlje gluhi insan. Svako nješto ćosa, svak pametan, bešjedama merači, poteže kulturnu eglenu, a niđe nikog i niotkude  da reče, ej vala ti, tako je, nek si to kazo, bio je i vakat !


Helem imam vam  belni nješto rijet. Jestel' opazili da se kaul u današnjeg kavma prominijo. Kako je ovo rato u Bosni stalo, počo' svijet plaho kulturno govorit.  Viš' kona koni ne reče selam alejć, dojdi mi na kahvu, većem veli priko telefona, dobar dan komšinice, možete li kod naske danas po podne na kafu. Nješto slično je i kada se uniđe u onu trgovinu. Malo se starinski pozdravlja sa selam alejk, il' merhaba, većem i tamokare viču, dobar dan, ćao, zdravo, hay i serbus.


Moram kazat da me ovo vrime plaho brine. Besbelli da se svijet ubehutio  radi zehera i zora od ove skupotinje i bijede. Jopet kontam da je i bijeda belćim naišla zbog naših griha, binamazluka, zbog mlogo haramija, čiftelija, bećara i bećaruša, zijanlija i namiguša.


Ćesatluk se ahbabine moje raširio više neg' ova  krmeća gripa. Navadili smo se na lip život a obruč se stego pa hoće da pukne. Mudar i pametan je oni insan koji sveže svoje želje i ukroti pohlepnu dušu. U nadolazećem vaktu biće kruto i dabil teško. Viru treba iskati svaki čojk i svaka žena a dicu treba oko sebe sabrat.


Velim vam, konuštisati se treba, a sjet' i meselu iskati kod hafiza i ilumali ljudi. Zakazanit se mora svaki čoek da ga ne dofati dilendžija. Dilendžija, starih pokvaritih mašina, auta i haljinke je na svakom ćošku.

 

Upamet!

 

 

Riječnik manje poznatih riječi:

 

-          Kaul – m (ar.) riječ, govor; jamstvo, ugovor. – »Evo, Janko, takova junaka! / Ja ću tebi u pleća junačka. / Kakav ćemo kaul postaviti?« (M. H. IV 357)

< tur. kavil < ar qawl »govor; mišljenje«.

 

-          felaćetli – indecl. adj. (ar. – tur.) kaže se za čovjeka paničara, koji radi s nekom usplahirenošću, koji kijameti.

< tur. felaketli »koji sluti nesreći, koji prouzrukuje nesreću«, v. felaćet + suf. –li.

 

-          Ćesatluk i ćesatluk – m (ar. – tur.) privredna kriza, slab promet, zastoj u trgovini i zaposlenju. – »Kad je ćesatluk, čuvaj robu, kad je ališveriš, čuvaj mušteriju« (Kreš. Čizm. Obrt 87);

»Nestade veliki ćesatluk i neimaština …« (Zembilj III 18).

< tur. kesatluk (kesat-lik) < ar. kasad »kriza u trgovini i prometu« + tur. suf. –lik.

 

-          Konuštisati (se) – išem, razgovarati; prijateljski drugovati. – »Tko se s devedžijama konuštiše, velika mu vrata trebaju« (Nar. bl. 177).

< tur. konusmak »razgovarati«.

 

-          Bećarušaf, 1. ženska koja se ponaša slobodno i živi bećarskim životom.

                                   2. čirić, bubuljica koja se pojavljuje na momačkom licu.

                                   Izv. od bećar (v.).

 

-          Meselaf (ar.) problem, pitanje koje treba riješiti (obično se misli na vjersko pitanje).

< tur. mesele < ar. mes'ela.

V feralska mesela.

 

-          Zakazanisati – išem, zaslužiti, postići, zadobiti.

   Izv. od kazanisati (v.).

 

-          Dilendžija – m. (tur.) prosjak. – »Čizmedžije jedne dilendžije. / muštom tuku, od gladi se vuku« (Zb. XXX sv. 1 135).

< tur. dilenci, nom. agent. od dilenmek »prositi, prosjačiti«.


12.05.2009.

O ČISTOĆI-TAHARETU JE RIJEČ

Priredio: Nijaz SALKIĆ

Jedan od bitnih uvjeta za obavljanje namaza je taharet (čistoća), tj. da čovjek bude čist. Čistoća je nešto osobeno za vjernika, jer je islam vjera onih koji se čiste. Musliman mora na vrijeme naučiti sve propise o čistoći i primjenjivati ih kroz svoj život.  Kada govorimo o nečistoći koju trebamo ukloniti, njih ima dvije.

Nedžaseti-hukukijje, tj. stvarna nečistoća, kada je nečije tijelo ili odjeća zamazana ljudskom ili životinjskom nečisti, mokraćom i sl.

Nedžaseti-hukmijje, tj. gdje nema spomenute nečistoće, ali se po fikhskim propisima smatra čovjek nečist u izvjesnim slučajevima, kao npr. kad je čovjek bez abdesta, ili je džunup, ili je žena hajizli ili nifasli (pri. menstruaciji ili poslije porođaja), pa kao takvi ne mogu stupiti na namaz.

Stanje s nedžaseti-huikmijjom zove se hades koji može biti veliki hades i mali hades. Mali hades znači stanje bez abdesta, te je potrebno uzeti abdest da bi čovjek mogao da klanja.

Veliki hades je stanje kada treba da se čovjek okupa da bi bio čist, a to je ako je džunup, ili je žena hajizli ili nifasli. Tahairet kojim se odstranjuje nedžaseti-hukmijja ili hades zove se tahareti šer'ijje, a postiže se obično vodom.

 

Sumnja o čistoći


Sve stvari su o osnovi čiste i dozvoljene. Kada čovjek posumnja u nečistoću vode, odjeće, zemljine površine ili nečega drugog, smatraće ih čistim, ili bude ubijeđen da je obavio pravno čišćenje (abdest ili kupanje), i sumnja u njegov prestanak, postupaće po ubjeđenju. Na osnovu riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem za čovjeka kome se učini da je pustio vjetar u namazu: ''Neće napuštati namaz sve dok ne čuje jasan glas ili ne osjeti neugodan miris.'' Hadis je muttefekun alejhi.[11]Muslim (224.).

Od dokaza koji jasno upućuju na to da je čistoća uvjet ispravnosti namaza su riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: ''Allah neće primiti namaz nekome od vas bez abdesta.'' (Buharija, 135., Muslim, 225.). Pravno čišćenje je abdest i kupanje, a stvarno čišćenje je otklanjanje nečistoće sa tijela, odjeće i mjesta na kome se namaz obavlja.



Da li trebamo uzeti taharet prilikom puštanja vjetra?


Prilikom puštanja vjetra ne treba uzeti taharet, niti je to pohvalno. Čak je veliki broj islamskih učenjaka kazao da je to novotarija (bidat), jer ne postoji niti jedan dokaz iz Kur'ana ili sunneta koji ukazuje na to. Kaže poznati učenjak hanefijskog mezheba Mulla Ali El-Kari u svom djelu Fethu babil-inaje:“Istindža (taharet poslije puštanja vjetra) je novotarija.“

To što vam se čini da puštate vjetar je vesvesa, tj. pričinja vam se da vjetar izlazi, a on ne izlazi. Način da se riješite ove vesvese jeste da pomenuti čin uopće ne uzimate u obzir, tj. da nastavite sa činom abdesta ili namaza kao da ništa niste osjetili. Imam Buhari i Muslim u svojim Sahihima zabilježili su hadis u kojem se kaže da se čovjek požalio Allahovom Poslaniku, s. a. v. s., da osjeti nešto u namazu, tj. vjetar. Poslanik, s. a. v. s., je odgovorio: „Neka ne napušta namaz dok ne čuje zvuk ili osjeti miris.“ Znači, ako čovjek pusti vjetar, samo će obnoviti abdest, bez da se posebno pere i slično.

(Fethul-bari 1/285, Šerhu sahihi Muslim 4/272, Fethu babil-inaje 1/166, Kifajetul-ahjar 1/44, El-Insaf 1/113, Sahihu fikhi sunne 1/89, 90, El-Alam bi fevaidi umdetil-ahkam 1/660, Rejsirul-allam 1/73)

 

Istindža i Istibra

Istindža znači čišćenje stražnjeg dijela tijela nakon obavljanja velike nužde. Istibra znači odstranjivanje i najmanjeg traga mokraće s izvjesnog dijela (uda). Kad se čovjek pomokri, treba da obavi istibra na taj način što če strpljivo nastojati da odstrani i najmanji trag mokraće sa spomenutog mjesta, i tek kada se uvjeri da je mokraćna cijev presušila, onda će početi uzimati abdest. Najbolje je poslije male nužde (mokrenja) napraviti pauzu, ako je moguće kakvih 15 minuta, pa provjeriti mokraćnu cijev, oprati je i onda uzeti abdest. Poslije obavljanja velike nužde sunnet je očistiti zaprljani dio. Najbolje i najsigurnije je oprati vodom. Poslije svakog podapiranja treba ruke dobro sapunom oprati, ako ima vode.

 

Kultura prilikom vršenja nužde

Pri obavljanju nužde i čišćenju treba stidno mjesto držati pokriveno, naročito ako se nužda vrši na otvorenom mjestu. Nije lijepo pri tome razgovarati, a mekruh je tada biti okrenut prednjim ili stražnjim dijelom tijela prema Kibli, Suncu, Mjesecu ili vjetru. Mekruh je i mokriti ili obavljati veliku nuždu u vodi, u hladovini gdje ljudi sjede, blizu puta, ili pod voćkom. Isto tako ne valja mokriti u rupu gdje se insekti legu (mravinjak i si.). Pošto se izađe iz zahoda (izlazi se desnom nogom), mendub je' proučiti: El--hamdu lillahi-l-lezi ezhebe anni ma ju'zini ve emseke alejje ma jenfeuni (Hvala Bogu koji je dao da se odstrani iz mene ono što me muči a da se zadrži u meni ono što mi koristi).

 

Kupanje (guši)

Uzroci zbog kojih je kupanje farz (mora se okupati odmah) su slijedeći:

1) svako spolno općenje (sa ejakulacijom ili bez nje),

2) polucija (ihtilam), snovi koji dovedu do izbacivanja sjemena i od toga se opazi trag na rublju, vešu.

3) izbacivanje sjemena usljed razdražene strasti,

4) prestanak hajza kod žene,

5) prestanak nifasa kod porodilje (četeresnica)

Osoba pri kojoj se nalazi jedan od prva tri uzroka zove se »džunub«, a to stanje zove se »dženabet« (džunupluk).

Farz je također okupati i mrtvaca.

 

Farzovi gusla

Farzovi gusla su:

1) usta izaprati,

2) nos izaprati,

3) sve tijelo oprati da ne ostane ni trun na tijelu koji voda nije dohvatila. Radi toga se moraju oprati: unutrašnjost pupka, menđušna rupica na uhu, ako nije zarasla, koža i pod gustom bradom, brkovima i obrvama. Žena ako ima pletenice, ne mora rasplitati pletenica, ako je voda dohvatila njihove korjenove.

 

Sunneti gusla

Sunnet je pri kupanju slijedeće:

1) nijjet učiniti,

2) spomenuti na početku Božije ime,

3) ukloniti nečist s tijela prije kupanja, ako je bude,

4) prije kupanja uzeti abdest kao što se obično uzima,

5) tri puta politi cijelo tijelo vodom,

6) politi najprije glavu, pa desno rame pa lijevo (ako se ne kupa u rijeci),

7) istrljati sve tijelo pri prvom polijevanju.

Ako se neko kupa u kadi ili teknetu (koritu), u koje se slijeva mai musta'mel, neće pri uzimanju abdesta prati nogu, ali će po završenom kupanju i izlaska iz kade ili ispod tuša,  oprati noge čistom vodom.

 

Kur'an i Hadis o čistoći


Kaže Allah, dž.š., u drugom dijelu 222. ajeta Sure El-Bekare::

"...إِنَّ اللَّهَ يُحِبُّ التَّوَّابِينَ وَيُحِبُّ الْمُتَطَهِّرِينَ" (سورة البقرة: 222)

"...Zaista Allah voli one koji se kaju i voli one koji se mnogo čiste!" (Suretu El-Bekare: 222)

Kaže Poslanik, s.a.v.s., u hadisu koji bilježi imam Ahmed:

 عَنْ ثَوْبَانَ رَضِيَ اللهُ عَنْهُ أَنَّ رَسُولَ اللهِ صَلَّى اللَّهُ عَلَيْهِ وَ سَلَّمَ قَالَ: "لاَ يُحَافِظُ عَلىَ الطُُّهُورِ إِلاَّ مُؤْمِنٌ." (احمد)

Prenosi Sevban, r.a., da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: Čistoću ne čuva osim mu'min!" (Ahmed)

Islam je vjera fitre (onoga što je prirodno, dobro i normalno) i islam nas pripadnike ummeta podučava, šta je to prirodno od djela, koja se direktno vežu za čistoću, pa u hadisu koji bilježi imam Ibn Madždže, stoji:

عَنْ عَائِشَةَ رَضِيَ اللَّهُ عَنْهَا أَنَّ رَسُولَ اللهِ صَلَّى اللَّهُ عَلَيْهِ وَ سَلَّمَ قَالَ: "عَشْرٌ مِنَ الْفِطْرَةِ: قَصُّ الشَّارِبِ وَإِعْفَاءُ اللِّحْيَةِ وَالسِّوَاكُ وَالْاِسْتِنْشَاقُ بِالْمَاءِ وَقَصُّ الْأَظْفَارِ وَغَسْلُ الْبَرَاجِمِ وَنَتْفُ الْإِبْطِ وَحَلْقُ الْعَانَةِ وَانْتِقَاصُ الْمَاءِ يَعْنِي الْاِسْتِنْجَاءُ وَالْمَضْمَضُ" (ابن ماجه)

Prenosi Aiša, r.a., da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: "Deset je stvari prirodno (fitra): podrezivanje brkova, puštanje brade, čišćenje zuba misvakom, ispiranje nosa, obrezivanje nokata, pranje zglobova, odstranjivanje dlaka ispod pazuha, odstranjivanje dlaka između nogu, pranje iza obavljene nužde i ispiranje usta." (Ibn Madždže)

Svaki musliman mora voditi računa o svome vanjskom izgledu. Imam Malik u Muvettau bilježi slijedeći hadis: Prenosi Džabir ibn Abdullah, r.a.: "Kada je Poslanik, s.a.v.s., ušao u džamiju, uđe čovjek raščupane kose i brade, pa mu Poslanik, s.a.v.s., rukom pokaza da izađe, kao da mu je želio reći da uredi kosu i bradu. Čovjek posluša, pa kada se vrati, reče Poslanik, s.a.v.s.: "Ovako je bolje od toga da neko od vas dođe sa raščupanom kosom, kao šejtan!" (Buharija)

 

Na kraju


Svaki musliman a posebno mu'min će jednog dana doći na tenešir, mjesto gdje će biti ogasuljen, zadnji put okupan. Vrlo je važno voditi računa o čistoći, higijeni  i urednosti intimnih dijelova tijela. Znamo da onaj koji gasuli mora biti diskretan i ne pričati o onome što vidi kod rahmetlije, ipak, bar jednom mjesečno smo dužni odstraniti dlake ispod pazuha i svojih sklonjenih, stidnih mjesta. Ovo govorim radi toga što ima ljudi da traže od gasala da briju umrle osobe, čega, moramo priznati, nema u našoj vjerskoj  praksi.


Literatura: Fikh ul ibadat, Muhamed Seid Serdarević, ''Menhedžu-s-salikin'' autora šejha Abdurrahmana es-Sa'dija komentar, dip.prav. Šerijata Semir Imamović,  Gubljenje abdesta i namaz, hfz. Dževad Gološ, Čistoća je dio imana, Nezim Halilović Muderris

11.05.2009.

VJERONAUKA NAŠA

Nijaz SALKIĆ

NEMA MJESTA MALODUŠNOSTI

Imami-muallimi su radnici koji moraju imati veliku sposobnost za izvođenje vjeronauke. Moraju biti pravi stručnjaci i inovatori, pedagozi, metodičari i psiholozi, da bi upoznali dječiju dušu, njegove sklonosti i sposobnosti.

 

Jedna od sposobnosti vjeručitelja je prilagoditi se grupi. U našoj dugogodišnjoj praksi poznati su momenti kada je pun mekteb djece, kada je pretijesna učionica ili sala za vjeronauku. Postavlja se pitanje kako da se postavi vjeroučitelj u takvoj situaciji. Da li nastavni sat organizovati tako, da sa istim metodama nastupi prema svim učenicima ili da ih podijeli u grupe?  Šta uraditi ako pažnja popusti kod slušalaca? To su pitanja koja zaokupljaju ozbiljne i istinske muallime i vjeroučitelje.

 

 

Šta ako je malo djece na času?

 

Od puno tijesta se može napraviti dobra pita, a količina tijesta može zavesti, opčiniti i prepasti domaćicu pa da pitu upropasti. Lakše je držati hutbu pred prepunom džamijom nego upola praznom. Desiće se i muallimu da mu na neki čas vjeronauke dođe dvoje, troje ili petoro djece. Kako postupiti, kako sat osmisliti i kako zadržati polet i zagrijanost za čas, i to  prije svega kod sebe, pa onda kod učenika.

 

Muallim je čvrsto opredijeljena i vjernička osoba. Vjeroučitelj nije radnik koji se uhljebio na svom radnom mjestu i samo broji dane kada će dočekati penziju. Ako muallimu njegov časni poziv nije tek samo pusto uhljebljenje, on je dužan da svoj posao radi sa velikom ljubavlju, preciznošču, tačnošću i entuzijazmom. To opet znači da u svakom djetetu i svom učeniku vidi na stotine njegovih potomaka kojima će koristiti baš ovo muallimovo trenutno zalaganje i poučavanje.

 

 

 

Dakle muallimi su dužni da se solidno pripreme za svaki sat vjeronauke i to po ustaljenom metodičkom postupku u organizaciji sata, izboru  metoda, didaktičkih principa i nastavnih sredstava. Pouka o vjeri  mora biti prije svega zanimljiva za najmlađe i starije slušaoce i polaznike vjeronauke. Čim  muallim primjeti znake dosade i zasićenosti kod slušalaca, mora odmah naći bolje metode u osvježavanju nastave.

Znači, makar muallim imao samo jednog učenika dužan je da sa osmijehom, vedrinom i zanesenošću na licu govori sa njim, da mu se obraća kao da pred sobom vidi 100 učenika.

 

 

Jaka volja i odgovornost

 

Svjestan muallim-vjeroučitelj neće često pogledavati na svoj sahat i jedva čekati da završi sat u praznoj učionici. I tada treba da se koristiti svim dostignućima u nastavnom procesu. Ako radi sa ilmihalom, treba iskopirati na veći papir neke slikice i ponekad ih pripeti na zid ili tablu kad govori o šartima, historiji ili namazu. Kod sufare se isto tako može koristiti povećane i kopirane vježbe, harfovi i kombinacije različitih sufara prilagođenih različitim lekcijama i uzrastima polaznika. Sve ovo o čemu govorim nije baš jednostavno postići ali treba znati da se svaki trud isplati. Možda imami ili muallimi u svom radnom vremenu i zaradimo svoju platu, treba međutim nešto odraditi i za onaj svijet o kome često volimo vaziti. Zato kažem prije svih sebi, ne treba se štediti u svom radnom vijeku, jer svi mi imamo i svoj rok trajanja. U pravo vrijeme dok smo još intelektualno jaki, treba odraditi ono za šta smo zaduženi i zbog čega ćemo polagati račun na budućem svijetu.

11.05.2009.

GODINE STRADANJA

Nijaz SALKIĆ


Približava se godišnjica stradanja i sjećanja na holokaust dobrih Bošnjana-muslimana u nezavisnoj državi Bosni i Hercegovini. Povampireni fašizam u liku i  djelu komšija Srba je kulminirao 1992. godine. Kada nisu mogli podnijeti da naša zajednička domovina Bosna i Hercegovina nastavi hiljadugodišnji kontinuitet državnosti, udarili su po njegovim autentičnim stanovnicima Bošnjacima. Dojučerašnji naši kumovi, komšije i kolege sa posla, bosanski Srbi i pravoslavci dohvatiše puške, kolje, sjekire, maljeve, čekiće i udariše na vjekovni suživot i toleranciju. Začas razvališe ono što su naši dobri Bošnjani vijekovima stvarali  a to je komšiluk, slogu i dobrosusjedske odnose.

 

Bosanski pravoslavci na brzinu sklepaše njaku »Srpsku Bosnu i Hercegovinu«. U njoj stvoriše koncentracijske logore, mučilišta i gubilišta. Vjekovna Bosna poče nestajati u rušenju, paljevini, ubistvima i silovanjima. Ta njihova genocidna tvorevina rodi svoje čedo kome dadoše čudno ime, dosad nezabilježeno u imeniku normalnih imena, Republika Srpska.

 

To njihovo čedo je najveće kopile koje pamti ljudski rod. Pod tim imenom i zastavom naše dojučerašnje komšije, kumovi, prijatelji i kolege sa posla začas počiniše najveće svjetske zločine i zla. Ubiše nam na hiljade muškarčića, prije bi se reklo djece, momčića koji nisu stigli ni serbez poašikovati. Silovaše nam curice, djevojčice, djevojke, žene i udariše na našu čast i ponos. Samo nisu nasrnuli na obraz onih do kojih nisu mogli doći. Porušiše sve džamije, tekije i naše domove. Njihovo ljudstvo i čojstvo se najbolje vidi i prepoznaje u Brčkom, Zvorniku, Bijeljini, Zvorniku, Žepi, Bratuncu, Foči, Višegradu, Rogatici, Banja Luci, Prijedoru, Kozarcu, Sanskom Mostu, Bosanskom Novom, Bosanskoj Dubici, Bosanskoj Kostajnici, Bosanskoj Gradiški, Bosanskom Brodu, Bosanskom Šamcu i mnogim drugim našim selima i čaršijama. Republika Srpska je čedo fašizma, nacizma, genocida i holokausta. Na kraju se normalan čovjek upita: Bože, kako su samo godinama mogli glumiti da nas Bošnjake i muslimane vole kada su samo za 4 godine mogli preko 200.000 ljudi pobiti, pola Bosne srušiti i popaliti i preko 1 milion ljudi rašćerati i raseliti sa svojih vjekovnih ognjišta.


Neka je stid onih svjetskih moćnika koji podržavaju moderni fašizam, nacizam, segregaciju u srcu Evrope.


Dabogda vam Republika Srpska bila u rođenoj avliji, u srcu vaše države i demokracije.


10.05.2009.

PRIČO JEDAN

 Nijaz SALKIĆ

 

Ma šta da ti zborim moj ahbabu, poče priču jedan jaro. Mene je babo samo tuko. Istuče me zadžabe i iznenada. Valjalo je radit a ja nejačak dječak bio. Briga njega što sam više gladan već sit, skoro golokrak nego obučen. Blagu se moralo nanit trave, bujadi, sina i lišća da se prostre pod njih. Čim zora zarudi blago valja čuvati i paziti i timariti. Udaro me on čim je stigo, brazdom, kamenjem, lopatom, vilama, nogama a najviše šamarima. Dvadest godina sam ja bijo u najmu kod babe. Ništa nisam imo, samo one ruke koje rade i noge koje hode po najmu.

Niđe nisam hodo

Moj putna relacija je bila kuća, avlija i njiva. Ponjekad me babo vodio na džumaj petkom u džamiju. Čim sklanjamo ja sam morao pravo kući a babo u gostionu. Petkom se on znao napit ko letva. Vraćao se pijan oko pola noći našoj kući. Mi ukućani smo svi imali zečiji san. Niko nije spavo, ili ako smo malo dremnuli, čim on jednom udari u vrata, cijela kuća je budna i na trncima.

Udaro i ženu

Pričaju ljudi kada se moj babo ženio da je našu majku prvi dan istuko da je bila sva krvava. Kažu, troji svatovi je taj dan prosili a moj babo stao pred nju i kaže, bićeš moja il' ničija. Vidiš ovi pištolj, sudiće i tebi i meni. Štaš' morala jadnica za njega poć'. I tako je pred kućom harmunika svirala, kolo se oteglo a mlada (moja mati)  onako slučajno pogledala preko kola, to vidio mladoženja (moj babo) i veli njojzi hodi ti vam nješto u kuću. Koga ti ono gledaš? Nikoga veli ona,  onako gledam šta je svita na piru, pa et. Ne laži, znam ja koga ti gledaš. Izudaro je taj prvi dan na mrtvo ime, da je sva bila krvava. Mati je izrodila 16-toro djece sa njim. Umrla je u 32 godini, iskrvavila jadnica, dok je on te večeri bio u kafani. Babo se nedugo zatim oženio.

Nemoj da tri put kucam

Sjećam se da moj babo nije dugo čeko i hudovac hodo.  Nije prošlo mnogo a on našo sebi ženu. Dovede neku ženicu, valjda joj masatio njeku tamo svoju priču o medu i mlijeku. Prve večeri kada se polijegalo čujem kroz tanki zid kako babo tabiri svoje zakone. Ovo moraš ovako, ondi ne smiš ić', voliko vani smiš bit, ovoliko zejtena smiš potrošiti, i sve tako. Pred nama za fruštukom joj je očito bukvicu. Slušaj mlada, kad god se vratim kući u bilo koje doba dana il' noći, nemoj kojim slučajem da se desi da tri puta kucam na vrata. Mlada (naša maćeha) je slušala i potvrdno klimala glavom. Sjećam se ljetnog dana, mi cijeli dan radili na njivi i onako umorni upali u kuću, večerali i polijegali. Babo po običaju otišo u gostionu. U njeko doba noći čujem neku hlupu, sam sebi kažem ono je babo. Izašo bi da otvorim al'ne smim, istuće me. Osluškujem iz maćehine sobe ništa se ne čuje, ona valjda umornna pa zaspala. Opet se oču hlupanje pa se onda jače ponovi. Čuše se vata od maćehine sobe i njen glas. Bože dragi, sigurno je veće dugo vremena udaro u vrata. Kažem u sebi saćeš ti vidjeti. Čujem otključavanje vrata i nešto se složi a potom jauk. Otac joj opsova majku, ona se podiže sa poda i onako pjanog uz stepenice na leđima unese u sobu mog oca. Ujutro kao da ništa nije bilo, samo vidjeh maćehu svu podbuhlu i tragove krvi u hodniku.

Ma nije sve bilo po njegovom

On je mene cijelo djetinjstvo i momaštvo zafrkavo. Kada sam se oženio pito sam babu da mi da dulum zemlje blizu njega da i ja počnem praviti svoju kuću. Ne dam, kaže mi on. Zašto babo? Zato što nisi zaradio. Zar nisam za 20 godina zaradio jedan plac za kuće? Nisi, veli on. Dobro, velim, hvala ti babo. Kad god bi sjeli ili nešto pričali, stalno me je pito' kaću se ženit,-Dosadilo meni to i jednom dok je bio pod gasom ja mu kažem kako bi se ženio al' nemam para. Uzme on novčanik i izvadi onu crvenku, bila je brate vrijedna para. Dadne mi onu svoj auto »Škodu« i ja krenem po selima. Sedam dana sam se provodio dok nisam pare potrošio, al žene nisam doveo. Gdje je žena, pita babo, nema, neće ni jedna. Dobro, sad si me zafrko al' nećeš više.

Stojenka

Kad nisam više mogo durat, ja se nekako zaposlim u Sloveniji. Neko vrijeme sam živio sam dok stana nisam našao a onda sam i ženu vamokarce gori doveo. Snašo se ja lijepo pa kupio jedno tada dobro očuvano auto. 'Stojenka' ko iz snova, lijepa i očuvana.  Babo me dvije godine prije toga nije šćio čuti za me akamoli da me primi u kuću. Govorio je, šta ćeš mi, ne trebaš mi i tako tri godine prošle. Jednom čujem da mogu doći. Bahnem pred kuću i parkiram onu 'Stojenku'. Otac se uveče vratio iz sela i vidio auto pred kućom. Poselamim oca a on će meni ,čiji je ono auto u avliji? Moj, velim, lijep je, kaže on. Mi nikada do tada nismo imali lijepog auta. Veli otac, dite, bil ti njegarce prodo? Bi za dobre pare. Kaže babo mom bratu, idi pa isprobaj auto. Ma ne dam ja auta, da mi ga razbije, viknem ja. Slušaj dite, ja kad ti rečem da se proba, nek ide  ide i nek voza, a ja ću platiti ako ga razbije. Brat provoza i vrati se. Kako je auto, dobro, veli brat, kano guja. Otac se okrene prema meni i veli, pošto ćeš prodat? Ja bubnem trostruku cijenu, onako iz zafrkancije, jer znam da nema toliko para. Ženo, dodaj mi onaj musaf (babo je tamo ostavljo pare)  uzme musaf i stane okretat stranice. Cijeli je musaf prebrao  dok je zadnju paru izvadio. Ja sam poslije našo šofera koji me  odvezo u Sloveniju, platio mu dobro a ostalo mi je para hejbe.

Materijal za kuću

Od onih para od 'Stojenke' ja sam kupio ciglu za kuću, drvenu građu, cement i željezo. Ostalo mi je čak para da kupim jedno slabije auto. Sav materijal sam složio kod kuće. Nije mnogo vremena prošlo iza toga poče rato u Bosni. Drvenu građu su mi raznijeli komšije Srbi za zemunice ,a bome i neki moji rođaci. Jedino sam ciglu uspio prodati, ali ni od tih para nisam hajra vidio. Eto, sve je to prošlo. Babo je prije nekoliko godina preselio s ovog svijeta. Nadam se da će mi halaliti za onu 'Stojenku'.


09.05.2009.

SAMO ZA VAS IŠČITAVAMO STARE KNJIGE – DIO 31.

Priredio: Nijaz SALKIĆ



ANTUN HANGI  - ŽIVOT I OBIČAJI MUSLIMANA

 

Neka se porodilja nikome ne ruga

Isto tako neka pazi da se kome ne naruga, jer će joj dijete biti šašijasto, heravih očiju. Kada trudna žena jede, neka pazi da su joj ruke sasvim čiste, jer koja bude jela brašnenim rukama, toj će dijete imati prhotine u glavi.

 

Trudna žena zaželi svašta da jede. Ako dakle šta jedeš, podaj trudnoj ženi ako ona to želi, jer je grijehota ne dati joj. Išao nekakav čovjek, pa gonio tovar hašlama, jedna vrsta trešanja. Opazi ga trudna žena, te joj se prohtije da bijela hašlama. On joj teškom mukom dade jednu. Kad žena pojede jednu, opet zamoli da joj da samo još jednu, ali on ne dade nikako. Žena se patila, mučila i u prevrtanju ispusti dušu. Kada su ju rasporili, nadju u njoj dvoje djece, jedno metnulo hašlamu u usta, pa sisa, a drugo umrlo. Onaj čovjek otišao dalje i u gori vrat ulomio.

 

 

Što žena voli jesti i dijete voli

 

Što žena voli jesti, ono će i dijete najvoliti. Ako ne bi trudna žena našla ono što želi, i dijete će to uvijek voliti i uvijek će toga željno biti. Ako žena, kad je trudna, nešto pod sakriveno pojede, pa se za što nikom prihvati, imaće dijete na onom mjestu cni ili crljenkast mladež.

 

Kada se trudna žena zateče u društvu, ne valja pripovijedati šta strašna, jer ako se njoj kosa od straha naježi, biće joj dijete strašljivo, neće smjeti samo u noć izlaziti i uvijek će se bojati prikaza i vukodlaka. I njezinom će se djetetu svašta prikazivati i ono će se od straha damlaisati, ukočiti. Trudna žena ne smije vidjeti ni mrtvaca, niti prolaziti kuda mrtvaca nose, jer će joj dijete biti slabo i žuto.

 

 

Zaštita porodilja

 

Ima žena koje rađaju mrtvu djecu. To bude onda kada se trefi žena slatke krvi, pa je more, vještice i druge aveti i tako u njoj dijete utuše. Da dijete još u utrobi materinoj ne umre, neka ona snimi ploču ili potkovicu s krepaloga konja. Od te ploče ili potkovice neka kovač u po noći skuje obruč i tim obručem neka se ona opaše i to nosi dok se dijete ne rodi, a kad se rodi, neka obruč savije i metne pod glavu djeteta. Isto je tako dobro, da takova žena ode u noći pred džamiju i da iz nosila, u kojima se nose mrtvaci, izvadi ckser. Od toga eksera neka ko usred noći skuje nekoliko halki i te halke neka nosi uza se dok ne rodi, a kad rodi, neka ih prišije djetetu na kapicu, da more i vještice ne utuše djeteta.

 

 

Devet krpica od devet hudovica

 

Ako majci umiru djeca i ona ne može da dijete othrani, neka uzme devet krpica od devet udovica, od toga neka sašije djetetu košuljicu pa neće umrijeti. Isto tako dobro je da takova majka ili ko drugi nađe makar i malo vune od bravčeta, koje je vuk naklao. Tu vunu neka lijepo opere, očešlja i ogrebena, a onda na gargašama (sprava za uređivanje vune) uredi da bude kao svila. Kada je vunu tako uredila, neka splete od nje uzicu poput pasića djetinjeg i neka tim dijete opaše. Ko zakasni nema mu fajde i zato valja tim početi Čim se je dijete rodilo, jer ako propusti i samo jednu dekiku, minutu, neće koristiti. Ako žena nema djece, a rado bi ih imala, neka daje kroz devet mjeseci sadaku, milostinju, siromašnim komšijama. Bog je velik, može joj dati od srca evlada.

 

Kada žena oćuti da joj se primiče vrijeme rodiva, počne ona na dva, tri mjeseca prije tkati čaršafe, jastukbošče, košuljice, pelene i drugo što će za dijete trebati. Koja može, sprema više, a koja ne može, manje. Kada opazi da joj je rodivo blizu, ne izlazi nikud iz kuće, a ni njoj niko u kuću ne ulazi. Ako se trefi da ko dođe u kuću za vrijeme dok žena rađa, ona mučnije rodi i što više svijeta za to znade, ona teže rađa, jer ona mora da otpali za grijehe svakoga onoga koji zna kada ona rađa. Za vrijeme rodiva i kad je žena rodila, neka je uz nju ili barem u onoj sobi maša.

 

 

Porodilja i mašice

 

Kada rodilja treba da izađe iz kuće i u kuću, ili iz jedne sobe u drugu ili u mutvak, kuhinju, neka se mašom podbača jer kad maša zveči, ne smije ništa niti na rodilju, niti na dijete, džinovi, šejtani i vještice boje se od maše. Zato valja skovati i male mašice, te ih djetetu prišiti na kapicu, da mu hale ne naude.

 

Ako žena teško rađa, neka se rastrgne tespih, brojanica ili čislo, i metne u posudu napunjenu vodom. Iza toga neka rodilja ispije vodu iz te posude, pa ako se sretno sa djetetom rastane, neka sveže onim koncem, na kom su zrnca od tespiha bila, pupak djeteta. Vrlo je korisna i hazreti Fatimina ničica. I ona se metne u kakovu posudu napunjenu vodom i pokrije čevrmon." Poslije nekoga vremena pije rodilja vodu iz te posude. Ako se je žilje hazreti Fatimine ničice u vodi raspustilo, to će ona žena sretno roditi i neće umrijeti, a ako se ne raspusti, teško će roditi, a može u porodu i umrijeti. Ako se je žena sa djetetom sretno rastala, treba hazreti-Fatiminu ničicu darovati, a daruje se tako da joj se sve žilje omota svilom, zlatnom ili srebrenom žicom.

 

 Osim toga, vrlo je dobro da se pred ženom koja teško rađa otvori Kur'an, pa da se preko njega vode napije. Najkašnje treba da svaka kuća ima mevludskog šećera. I taj se šećer u vodi topi i daje ženi da lakše rodi. Osim toga, ima i u Kur'anu raznih poglavlja koja valja proučiti da se dijete sretno rodi i da na životu ostane, a dobro je da se rodilja i iz gusta sita vode napije.

 

Nastaviće se!


Noviji postovi | Stariji postovi

RODNA GRUDA
<< 10/2017 >>
nedponutosricetpetsub
01020304050607
08091011121314
15161718192021
22232425262728
293031


domaća literatura
NE ZASTIDI SE
Nemoj se nikada zastidjeti svoje majke i njenih dimija! Ne stidi se bosanske sinije, ni bošče iz svoga djetinjstva, tevsije demirlije, bakrenog abdesnog ibrika, đuguma! Ne stidi se nanine sehare, niti svoje iz djetinjstva avlije, ni kuće čardaklije.
Ne stidi se naših tijesnih šefteli sokaka i osunčanih cvijetnih bosanskih čaršija. Ne stidi se i pamti babine tihe eglene i nanine šarene šamije; djedove žute hadžijske abanije. Ne stidi se ni amidžinog crvenog, u desno naherenog, fesa.
Nikada se ne zastidi avlijskog prošća i tarabe, žutog u avliji duda, drvenog ahara i kućnog mutvaka.
Ne zastidi se sestrine suze kada te je ispraćala u Hrvatsku, Sloveniju, Ameriku i Australiju.
To je, Allahov robe, tvoja dimenzija, tvoj ukras i biser, tvoje blago. To je ono što nam je ostalo od naših pradjedova, dobrih Bošnjana.
Ne zastidi se, Božiji robe, strinine rešedije, nutme, halebije, gurabije, ćetenije, kvrguše, kljukuše, dilje, sutlije, pelteta i zerdeta! To je, Bošnjo, tvoja koda, kojom te je Uzvišeni označio i odredio, zacrtao ti sudbinu da se rodiš u najljepšoj zemlji i đulistanu dunjalučkom, u Zemlji Bosni.
Ne zastidi se, Bošnjo, dajdžinih šalvara kada ih obuče i krene u svoju mahalsku džamiju. Te šalvare su dio tebe, a i ti si dio njih. Iz šalvara si i ti izašao. I nikad se ne nasmij kada ugledaš Bošnju da ih je obukao. Znaj dobro, šalvare jesu dio tebe i ti si dio njih, iz njih si izašao.
Ne zaboravi, Bošnjo, u dalekom svijetu, na cvijeće naše; zambak, sabljicu, hadžibeg, kalanfir (karanfil), majčinu dušicu, bosiljak, sekaik... Pokraj tog cvijeća si uvijek prolazio vraćajući se sa puta, dolazeći u svoju avliju iz džamije, škole, njive, dolazeći poslije igre sa djecom na livadi...
To cvijeće te je uvijek dočekivalo pored avlijske staze, ograđeno okrečenim kamenjem, a svojim mirisima ti je iskazivalo najljepšu dobrodošlicu.
Ne zaboravi, Allahov insanu, gdje god bio, šta god bio, ma koliko se trudio da nekome ugodiš i da se prilagodiš, uvijek ćeš biti ono što i jesi, Bošnjo i Musliman.
Ako je to tako, a jest sigurno, onda ne daj nipošto ono što si dobio u amanet od Dragog Allaha i naših dobrih djedova; dobrih, lijepih i ponosnih Bošnjana. Čuvaj svoju vjeru Islam, vatan Bosnu i naše lijepe običaje, drage, bosanske adete.
Upamet!
Nijaz SALKIĆ
..........................
MOJ BABO
Moj babo...
Kakva gordost i poštovanje izvire iz te dvije riječi. Babo, ta riječ mi miriše sabahskim ezanom kada smo zajedno, babo i ja, ruku pod ruku, išli u našu džamiju. Babo, to je sinonim za moje djetinjstvo. Babino izgaranje i težak posao, samo da bi nama komad hljeba brižno priskrbio.
Kada izgovorim riječ Babo, pred očima vidim izlizan očev kaput i zakrpljene pantole, pogrbljena leđa i bijeli somun koji pruža nama djeci vraćajući se iz čaršije. Babo, to je lice puno briga izbrazdano sa bezbroj bora, koje za nas uvijek nađe topao osmijeh i utjehu.
Moj babo je imao rješenja za sva životna pitanja i probleme. Uz njega me ničega nije bilo strah. Moj babo, kada ujutro kahne, ja znam da će mama opet napraviti doručak; da ćemo svi zajedno sjesti za sofru da se jagmimo za pogaču, čorbu, grah, pitu, pekmez iz tanjira i kiselo mlijeko u čaši.
Moj babo, kada progovori, ja znam da će nešto veliko reči o životu na ovom dunjaluku, o mojoj školi, o mom rahmetli djedu. Kada on govori, mi svi moramo da ga slušamo. Kamo sreće da sam više zapamtio babinih mudrosti, pa da ih sada kao biser sipam svojim jaranima i da se time dičim i ponosim.
Velim vam da je moj babo bio najveći i najmudriji čovjek u mom životu. Kada bi on krenuo sa mnom u njivu, dok sam bio mali, ja sam za njim morao sve trčati. Imao je, brate, veliki korak. Kada bih se trčeći umorio, babo bi me stavio na svoja ramena, tako da sam tada bio najveće dijete. U tom položaju sam osjetio da sam babi važan. I bio sam ponosan.
Moj babo je svakome pomagao; i prosjaku i bogatašu, i učenom i neznalici, i starijim i djeci i insanu i hajvanu. Samo, nije nikada znao pomoći sebi. Danas ga tek razumijem. Sada znam zašto je imao izlizan kaput i pantole, ispranu, vehdu košulju i iznosane kundure i opanke.
Moj babo je veliki čovjek. On je znao zašto to čini. Nije ga zbog toga bilo stid i nije zato bio žalostan. Moj babo je to radio za svoj evlad , za svoju dragu djecu, jer nije htio da postanu »dronje«. On je nama često govorio:
»Nemojte biti dronje.« Moj babo je ulagao u nas kao svaki dobri babo. Želio je da mu se djeca ne napate u životu. On nas je slao u škole i zato mu velika hvala.
Dragi moji ahbabi, ne zaboravljajte dobrotu naših baba, sjećajte ih se, i živih i mrtvih, jer nije šala imati babu koji je sve dao za tebe, da te izvede na selamet.
Upamet!
.............
TETKE
Tetka je babina sestra ili sestra od majke. Tetka može odigrati veliku ulogu u našem djetinjstvu. Tetka može da čuva bratiće i sestriće, da ih voda za ručice, da im kupuje slatkiše i da im pere i kuha.
Tetka je bila u našim dječijim očima velika ličnost koja se često puta znala postaviti u našu odbranu i spasiti nas nekada od batina i od naših vlastitih roditelja.
Tetka je milostivna prema bratićima i sestrićima, bar je večina takvih tetaka, mada ima i drugačijih tetaka koje su poznate kao zloće.
Međutim, tetke su nas znale koristiti i u svoje "poslove", kada su bile cure i ašikovale mi smo im tada znali biti kuriri, pismonoše i čuvari.
Divno je imati tetku, osobito ako nam nije živa naša majka. Zato, kada dolazimo svojim kućama i vraćamo se povremeno u rodni kraj, među prvim koje ćemo posjetiti i sa hedijama darovati neka budu i naše tetke. A za ljubav prema njima bićemo inšaAllah nagrađeni.
Upamet!
Nijaz SALKIĆ
...........
TERAVIJE, SIJELA...
Ah, dragi moji, teravije su moja posebna radost i veselje. Mi omladinci bi sa posebnim veseljem iščekivali trenutak kada će naš mujezin zaučiti svečani salavat, i to ne običan, nego onaj teravijski. On je za nas, momke, značio još jedno veselje više. O djevojkama i djevojčurcima ne bih ni govorio. Teravija je za njih bila prilika da se što bolje obuku u ono najljepše što imaju, počevši od dimija i mahrama na glavi, do kundura i drugih ukrasa.
Bože dagi, što su one živjele za teraviju. One su željele da se dopadnu kojem našem momku, koji će doći te večeri iz našeg, jal' susjednog džemata. To nije važno. Uglavnom, teravija je bila prilika za cure da se pokažu i prikažu.
U toku dana, za vrijeme posta, tekle su pripreme i dogovori o tome gdje će se održati sijelo poslije teravije; u kojoj, odnosno u čijoj kući. Djevojke su pozivale sijeldžije u kuću, za koju se dogovore, da se te ramazanske večeri sijeli.
Veselje i čast je bilo da te pozove domaćin sijela te večeri. Znao se tačno ceremonijal sijela i glavne šaljivdžije koje će uveseljavati skup. Bilo je ašikluka tih večeri, zimskih i dugih. Ašikluka i šala je bilo napretek. Igralo se sudije i džandara, slušale se pjesme sa ploča i kaseta, šalilo se.
Bilo je to, uglavnom, islamsko sijelo gdje se znala granica dozvoljenog u druženju. Stariji domaćini iz te kuće su, uglavnom te večeri, odlazili na drugo sijelo; a omladina, njihova djeca, dobro su odigrala ulogu domaćina.
Na brčanskom i čelićkom području na sijelima se obavezno gostilo, pored uobičajene hrane, i onim po čemu je naš kraj poznat. To su bile suhe šljive, orasi, jabuke, suhe kruške (čitavice), kokice... A posebno specifično za zimska sijela je bilo pravljenje ćetenije.
Ćetenija je slatko spravljano od uagđenog šećera, jal' pekmeza. Poslije se dugo miješa sa pečenim brašnom, pa se dobije masa koja, ukusom podsjeća na karamele. Ćetenija se morala praviti u posebno hladnim noćima i po posebnom receptu. Ćetenija se morala nanijetiti na nečiju gustu i dugu bradu. U mom kraju se obično nanijetilo na bradu hodže Brođe iz Broda kod Brčkog, da bi ispala baš takva, kao njegova gusta i bijela brada.
Poslije uvodnog pripravljanja slijedilo je kajišanje i hlađenje ćetenije u tevsiji, koja se morala iznijeti vani na hladnoću i mjesečinu, u noći. Momci, koji nisu bili pozvani na sijelo; a znali su u kojoj je kući sijelo, iz osvete što nisu pozvani, često su znali da se potiho prikradu i ukradu tevsiju sa ćetenijom. Tako je bio uzalud sav trud djevojački.
Bojim se da su ta vremena prošlost u mom kraju, a u mom životu sigurno jesu. To jeste prošlost, jer današnja omladina više voli izaći u diskaće i prljave kafane; više vole to, nego sjesti i promuhabetiti na sijelu u domaćoj atmosferi i očuvati stare adete i običaje.
Zato mi se često puta otme uzdah: "Đe ste stare ramazanske noći?"
Đe je sevdah, đe su ašikluci?!
Upamet!
Nijaz SALKIĆ
...........
ALKOHOL I DROGA.....
»Kada Allah htjedne da uništi jedno mjesto, dopusti da se pojavi blud i nemoral u njemu.« (Hadis)
Čini mi se da nikada nije bilo teže biti roditelj i starati se o svome evladu, kao danas, u ovome vaktu. Naša država Bosna je bila jedna od teritorijalnih jedinica, bivše nam domovine, a meni se čini da je izvukla najdeblji kraj, i da je trenutno u najtežoj situaciji. Bosna jeste država, ali kao da i nije, jer je sve u njoj nekako neodređeno i nedorečeno. Bosna ima granice, a kao da ih i nejma. Vlast ima, a ona kao da i ne postoji,, jer naša policija nejma pravo po svojoj volji, haman ni promet regulisati, a dahbetile, bez najave, kontrolisati vozače automobila. Svaku kontrolu mora prije vremena najaviti i objaviti preko medija.
Kad je riječ o našim "medijima", o njima bi se moglo nadugo i naširoko govoriti.
Bosna svoje medije ima, i nejma. Mediji su većinom pod nečijim patronatom, ili su do krajnjih granica komercijalizirani i privatizirani, i na taj način okrenuti sami sebi.
U tom i takvom svekolikom haosu po Bosni su nikli razni kafići, restorani, diskaći, a u njima, svoje mjesto pod suncem, našle su razne "zvijezde", "pjevači", i "izvođači" tzv. folk muzike. Svakodnevno i svakonoćno se po tim "restoranima" organizuju naki nastupi, neka takmičenja za izbor "misice, "mistera" i sličnih ujdurmi i petljanija.
A droga...
Droga se sadi i prodaje i u najzabačenijim selima.
A o prostituciji i podvodačima, da i ne govorim.
Vjera se suzbija i marginalizira svim dozvoljenim i nedozvoljenim sredstvima. Ono malo preostalih naših adeta koji su proistekli iz 500-godišnje naše pripadnosti islamu potiskuje se i označuje kao nešto zaostalo, dok se, u isto vrijeme, promiče slobodno i, do krajnjih granica, ogoljeno iživljavanje, uz grubo odbacivanje naše svijetle tradicije.
Ono malo trijeznih roditelja, koji žele svoju djecu sačuvati od alkohola, droge i svih oblika pokvarenosti, biva razapeto između želje da djecu odgoje u vjeri i nastojanja da svoj evlad-djecu iškoluju, uz bojazan da se kroz školu ne otuđe i iskvare.
Opće poznato je da svako selo ima po jednu kahvanu kojoj su njihove gazde dale zvučna imena uz obavezan predznak "restoran".
U tim "restoranima" naša djeca često ostaju do ranih jutarnjih sati. A pivo, vino, i ostali haram, piju haman svi, uključujući i naše domaćice, žene. To je bilo nezamislivo u Bosni prije agresije.
Oni, koji bi morali o tim negativnim pojavama govoriti i biti najglasniji, "mudro" šute jer svako se boji za svoju kožu i svoje korito, a alkohol se prodaje i u brojnim "trgovinama" i "prodavnicama" i to na svakom ćosku i uglu, kako kome paše da izgovori.
Ako čovjek hoće biti patriota i neće kupovati uvozna piva, vino i rakiju, tu uvijek postoji alternativna zamjena za slične domaće proizvode.
"Kupuj domaće", i propadaj na domaći način, a na svoj račun.
Ma koga je briga za našu djecu i omladinu.
Upamet!
Nijaz SALKIĆ
............
SOFRE.....
Sofra je bošča ili čarsaf koji se prostire na pod, ćilim ili tepih u sobi i sa te sofre se jede, objeduje, ruča ili iftari... Sofra se može prostrijeti na zemlju, može se servirati na siniji, ili na stolovima. Prava sofra se uvijek sterala, a jelo se sjedeći na koljenima, ili bar jednim podavijenim koljenom.
Sofre mogu biti domaće, kućne, porodične, bogataške sofre, sirotinjske sofre, iftarske sofre, sofre uglednika i dostojanstvenika, sofre ahbaba i prijatelja, mevludske, svadbene, poslovne, pilavske, pohođanske,a mogu biti i dječije.
Na sve sofre se posebno zove, osim na porodičnu sofru. Tamo su nas majka i babo jednom pozvali, onda kada smo progovorili. Pokazali su nam gdje je sofra. I od tada mi znamo, a da se ne zovemo, gdje nam je mjesto za sofrom.
Na sve druge sofre, osim majčine i babine sofre, moraš dobiti poziv i znati gdje ti je mjesto.
Kod nas Bošnjaka i muslimana, odavno već postoje sofre i zna se redoslijed kod sjedanja i pristajanja za sofru. Tako imamo sofru političara, za koju prije izbora ima mjesta za svakoga, a poslije samo za odabrane.
Imamo još sofru pisaca i književnika, sofru glumaca i umjetnika, sofru biznismena i privatnika, sofru uleme i sofru islamske zajednice.
Neke sofradžije imaju bujruma u sve sofre, neki ne bi došli u svaku sofru i kada bi ih pozvali, a nekima nije dozvoljeno da miješaju sofre.
Obično su sve te sofre jedan zatvoreni krug za sitnu raju, mada i među tim velikim soframa ima još sofri koje se steru posebno, i to su vjerovatno nove sofre i sofrice, samo ih treba dobro proučiti i ako ti, ne daj Bože, ustreba, da ne moraš odmah tražiti mjesta i gurati se za velikom sofrom.
Sofre su naša Bošnjačka i muslimanska realnost i pred tim soframa ne treba zatvarati oči.
Eto naprimjer, da bi došao do nekog našeg bošnjačkog političkog ili vjerskog vođe, treba ti bezbroj sofrica proći, ako budeš imao sreće. A obavezno ti se na kraju ispriječe kuhari, mali ili veliki, i konačno te zaustavi glavni starješina u jemek sobi, koji je, ko biva šef te jemek-odaje u kojoj se stere sofra i koji kaže: »Ne može dalje...«
E, kad se sjetim Sire, historije Poslanikova života, i Poslanika Muhammeda s.a.v.s. i kazivanja, da je do Poslanika mogao svako doći, i siromah, i prosjak, i bogat, i car; a da Poslanik nije pravio razliku, zaboli me namah želudac.
Za Poslanikovu sofru si mogao doći, a da se ne najavljuješ. Mogao si biti saslušan, nasavjetovan i veseo otići kući, istog dana. Kod Omera r.a., nije bilo šefa kabineta, šefa protokola, tajnika, sekretara, kod Omera r.a., si isti dan mogao biti lijepo dočekan i primljen.
Sofra je lijepa naša, bošnjačka i muslimanska, tradicija; samo smo od te sofre napravili pregrade, tarabe, pa nam današnja sofra dođe više kao smetnja druženju i obilascima.
A nekad je sofra bila za druženje i širenje ljubavi među ljudima, rodbinom, a o imanu i islamu, da i ne govorimo.
Upamet!
Nijaz SALKIĆ

MUSAFIRHANA

postovani zemljaci sirom svijeta, dragi blogerasi i blogerasice, jako bi mi bilo drago da ostavite koji komentar u moju knjigu gostiju. hvala!

pođahkad čatišem
Dzemat Slovenj Gradec
Sarajevo-x.com
Bosnjaci.net
NUR o islamu i životu
Bosanski jezik
Kozarački kuhar
Vražićani
Neretva
Abdullahova Avlija
Salahudinov blog
Medzlis islamske zajednice Foca
Medzlis islamske zajednice Cajnice
Portal Bosanski Novi-Urije
Tatarija-Vrazici
Vrazicke Novine-Vrazici News

vražićki stanak


odakle mi navraćate









LJUŠTILJE,
Evo mene opet. Probudim se jutros i naumpade mi moje selo. Nije ovo sadašnje selo, puno kafića i "restorana", nego jedno selo iz mog djetinjstva, selo iz moga sna. Jer moje djetinjstvo je i bilo samo jedan kratki san, a u tom snu mi prolijeću slike, i to sve u boji, koje me do srca diraju. Ja bih da one duže ostanu, da ih polahko listam, isčitavam, slažem, sortiram i o njima razmišljam, ali one kao da hoće pobjeći, ne stignem ih čestito ni pogledati.
Zato i sjedoh, dragi moji, da uhvatim te moje slike koje mi još dolaze. Hoću da ih uokvirim i smjestim u neki prostor, u neku kutiju, hoću da ih zapišem, da mi ne pobjegnu.
Helem nejse. Sjetim se ljuštilja i svega što je vezano za žito, njivu i sijela. A to mi je, još uvijek, nekako slatko i tijesno priraslo za srce. Naši dobri seljani su sijali kukuruz, okopavali ga i brali sa oljuštinom, onom što se savija oko klipa kukuruza, što ga zagrli. Cilj je bio da se branje kukuruza što prije obavi i da se kukuruz dopremi kući. Kukuruz se prvo brao u sepete, pletene od ljeskovog cijepanog drveta. Iz sepeta bi se istresao u košiće koji su bili ugrađeni na volovska kola. Kada bi se košić napunio, a u njega bi moglo stati odprilike devet-deset sepeta kukuruza, onda bi se to vozilo kući.
Poslije bi se obrano žito(kukuruz) istresao na avliju, ako je bilo lijepo vrijeme, a ako nije, onda bi se žito istresalo u predsoblje kuće. Rod kukuruza bi se mjerio u sepetima. Tako su seljani u razgovoru pričali da im je ove godine dobro rodilo žito, imao sam deset sepeta, drugi bi imao dvanaest, treći petnaest, i tako redom.
Kada bi se žito dovuklo iz njive, zakazalo bi se sijelo koje su zvali ljuštilje, jer se te večeri ljuštilo žito, skidala se oljuština sa klipa kukuruza. Najbolje je za domaćina da je imao odraslu djecu, sina, jal' kćerku, a najbolje je da su momak ili cura. Oni bi sazvali sijelo momaka i cura u kojem bi moglo biti i odraslih parova i pojedinaca. Domaćin kuće, ili omladina iz te kuće, pobrinuli bi se za hranu uz perušanje, odnosno uz ljuštilje.
Svaki momak i cura su bili počašćeni pozivom na to sijelo, koje je bilo ustvari radno, jer se radilo do dugo u noć. Znalo se ko će biti glavni šaljivdžija, znači, znalo se ko će uveseljavati sijeldžije, znalo se ko će nositi sepete na tavan, u žitni košić ili u hambar. To su radili vrijedni i jaki momci. Znalo se isto tako ko će lijepo zapjevati od večernjih gostiju na ljuštiljama. Domaćin se pobrinuo ponekad, pa je na kraju ljuštilja zasvirala i harmonika, tambura ili frula. To je bila posebna draž ljuštilja.
Međutim, to nije bilo ništa naspram skrivenog ašikovanja na tim sijelima, zvanim ljuštilje. Sjedilo bi se oko kamare žita (kukuruza). Na jednoj strani su sjedili momci, a sa druge strane djevojke i pokoja mati prisutnih cura. Stari djedo ili nana bi bi bili zaduženi oko furune, ako je bilo hladno, da lože vatru, ili da spremaju kakve đakonije i poslastice. Obično su pečeni krompiri ili ćurta, bundeva (bijela masirača).
Koliko su te duge večeri skrile tajnih i obećavajućih pogleda momaka i cura; koliko je samo uzdaha škripa sepeta prekrila, to se nikada neće saznati. Posebno je bilo veselje i ushićenje za momka kome je djevojka ponudila da odlomi vršak kukuruza. To je bila i najava da ga je cura begenisala. Eh, što se momak ponosio i "rakolio" poslije toga.
Na tom sijelu se saznalo ko u selu s kijem ašikuje; ko će se udati, a ko oženiti. Sve novosti u tom džematu su pretresene te noći. Koliko se puta izlazilo u vedru jesensku noć; koliko je samo majki kroz pendžer pazilo kako joj se kćerka ponaša pred kućom te noći. Kada bi se stariji malo povukli u sobe da klanjaju, ili se odmore od posla, omladina bi to iskoristila za razne vragolije. Guralo se, namigivalo, premještalo za kamarom kukuruza, a završavalo bi se gađanjem klipovima kukuruza, koji su nekada znali napraviti i čvorugu na glavi.
Mi mlađi smo to samo pratili i registrovali, a nismo se smjeli plaho miješati.
Od umora i dugog sijela, često sam, u onoj toploj oljuštini, i zaspao. Kada bi se probudio, sijelo je još trajalo, samo bi se broj ljuštilja nešto smanjio. Brzo sam se hvatao za uši, jer su nam naši stari govorili da se čuvamo uholoža(uloža), jer kao, mogle bi nam se zavući u uši i onda nam "ući u mozak", »gluho bilo«, kuku nama.
Stariji su, nas djecu, tjerali da idemo kući i tamo spavamo, jer nam valja sutra u školu. Ma, ko bi nas otjerao i ko bi propustio ljuštilje? Ni za živu glavu. Rekli bismo da nam se ne spava i još bismo više usjali onim svojim okicama, da nam šta ne bi promaklo.
Šta ćete, bila su to lijepa vremena. Šteta što je sve to iza nas.
Upamet!
Nijaz SALKIĆ
..............
BOSNOLJUBLJE,
Bosna, jedna država, imade na brdovitom Balkanu. Bosnu čine, pored rijeka i planina, jezera i dolina, i ljudi, njeni državljani, da li u Bosni živeći, ili po svijetu raštrkani, svi su oni bosanski narod. Bosna se treba voljeti, jer nam je država Bosna druga mati. O Bosni su spjevane pjesme, i to one pjesničke, sa književnom podlogom i one narodne i novokomponovane.
Bosnu i ne moraš voljeti, ali za njom sigurno čezneš i vehneš. I u nju, svoju Bosnu, htio-ne htio, moraš kad-tad doći, da li u autu svom, ili u sanduku mrtvačkom.
Danas je Bosna nešto drugo, nego što je bila prije 1000 godina. Drugačija je od one prije 500 godina, a posve se izmjenila poslije agresije od 1992. do 1995. godine
U Bosni žive naši roditelji, naša braća i sestre, amidže i amidžinice, dajdže i dajdžinice, tetke i bliža i dalja rodbina. U našoj Bosni žive i djeca naša, da li sa oba roditelja, sa jednim, ili bez ijednog roditelja.
U Bosni našoj žive i ljudi, koji nisu posla, pravog zaposlenja, doživjeli i vidjeli više od deset godina. U Bosni je dosta sirotinje, nevoljnika, prosjaka, beskućnika, bolesnika, jetima i starih i bespomoćnih ljudi.
U našoj domovini ima puno omladine koja bi rado završila srednju školu, upisala fakultet, ali ne može. Nejma para, nejma novca... Svi su oni dio naše Bosne. Zato, drage Bošnje i Bošnjakinje, vi koji ste rasuti po bijelom svijetu, kada primite svoje plate, ostavite mjesečno bar jednu marku, dolar, franak, funtu, euro, za našu bosansku mladost, stare i iznemogle, sirotinju našu u Bosni, a taj sakupljeni novac ponesite u Bosnu. Tamo nekog svog rođaka obradujte, obrišite neku suzu sa lica mladog insana bosanskog, kupite mu nešto, jer smo svi dužni to učiniti.
I nemojte se pravdati da je tamo gdje živite sve skupo i da i tamo ne pada novac sa neba. Može se uštedjeti od igranke, koncerata Halidovih, Dininih, Cecinih, Draganinih i inih...
Može se uštedjeti od bespotrebnih telefonskih razgovora, šminke i modiranja i izlazaka u restorane.
Bosna traži one, što je vole. Naš narod čeka na našu omladinu iz dijaspore i očekuje naše bosnoljublje.
Pomozimo Bosnu i narod u Bosni!
Upamet!
Nijaz SALKIĆ
............
BABIN ZIMSKI
KAPUT I BAJRAM..
Eh, nekadašnji Bajrami su bili življi, veseliji, tanahniji, ponosniji, bogatiji, treperavi, sevdisavi, mirišljavi, slatki i zanosni u isčekivanju bajramskog jutra.
Upravo sada, dok kahvenišem sa svojom hanumom i djecom, sjetih se atmosfere i ambijenta u kojem sam odrastao, čekao i dočekivao sve svoje Bajrame. Bajram je dolazio tiho u moju mahalu i naš džemat. Prvo je započinjao ramazan, pa se nestrpljivo isčekivale teravije u našoj džamiji, pa jagma nas, mahalske djece, da zauzmemo bolje mjesto u saffu na mahfilu džamije naše.
Nisam nikad ni pomišljao da uđem u donji dio džamije, jer sam znao da je to mjesto rezervisano za starije i ozbiljne ljude.
Poslije smo čekali prvi mevlud u džamiji za 17. dan ramazana. Mevlud je učila mektebska omladina, a ja sam im bio zavidan što nisam u njihovoj grupi, da nastupim pred džematom te večeri.
Poslije Lejletul kadra znalo se da je Bajram blizu, a najviše me je radovalo to što ću dobiti poklone, pare ili kakav odjevni predmet za taj praznik.
Na bajaramsko jutro smo se svi okupali u našem hamandžiku. Prvo djeca i mlađi, a onda stariji, i to sve po redu i tabijatu. Mama nam je za Bajram oprala odjeću i lijepo složila, da se sama odjeća ispegla ispod neke haljinke ili težih predmeta. Rahmetli nana je iz sehare vadila toga jutra nekakav poseban miris koji je čuvala i sve nas namirisala. Neki od braće i sestara su tog jutra morali u školu, a neki su propustili nastavu i išli na Bajram-namaz.
Nakon klanjanja Bajram-namaza, letio sam kući i čekao da se babo vrati sa djedovog mezara, pored kojeg je malo posjedio, učeći mu Ja'sin i fatihu.
Kad bi babo ušao u kuću, svi bismo mu poljubili ruku i čestitali mu Bajram. To bismo uradili i majci i nani. A mi djeca, stisnuli bismo jedni drugima ruke uz bajramsko čestitanje. Bili smo sretni i zbog poklona.
Babo nam je uvijek davao nešto siće u novcu, mati neki keks i bombone, a nana rahatluk.
Poslije bajramskog ručka, koji je bio bogat hranom, mati nam je obično davala safun da odnesemo strini Beginici. Mi odemo, poljubimo strinu u ruku, čestitamo joj Bajram i predamo safun, hediju. Baš je strina Beginica, većini moje braće i sestara, bila baba i vezala nam pupak kada smo se rodili.
Na prvi dan Bajrama su krenule bajramske zvanice, pozivi u komšiluku, užoj i daljoj rodbini.
Na Bajram se pozivalo i staro i mlado. Jelo se i pilo sve najbolje što se imalo u kući na tim ručkovima i večerama bajramskim.
Meni, kao djetetu, je samo jedno smetalo u tim svečanim bajramskim trenucima.
Bilo me je stid babinog zimskog kaputa, koji nije bio očuvan i nov, kao u nekih naših rođaka i komšija. Znao sam ja da babo nekada zaradi para prodajom nekog sijena, žitarica ili voća i povrća, ali mi je bilo krivo što nikako neće malo bolje da se obuče, da potroši koji dinar na sebe.
Danas, dok sjedimi i kahvenišem, misli mi odlutaše do mog babe, a pred oči mi izađe njegov kaput i skromna odjeća. Suze same krenuše.
Mogao je otac kupiti i sebi kaput, ali je čuvao nama.
Grdna rano, moj babo je mogao kupiti bolju odjeću, i sebi i materi našoj rahmetli, ali nije htio da nas djecu zakine u nečemu što smo mi morali imati dok smo rasli i jedrali, bujali i išli iz razreda u razred, učeći i praveći kroz školu svoje prve korake u život.
Neka je rahmet svim našim dobrim babama, majkama, djedovima, didovima, nanama, braći, sestrama, amidžama, dajdžama, strinama i svima onima koji su nas odgajali, hranili, sjetovali, a koji ovog bajramskog jutra leže negdje, ili na nekom od naših mezarja širom dunjaluka.
Upamet.
Nijaz SALKIĆ
.............

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
1120545

Powered by Blogger.ba

site statistics