NIKADA NE ZABORAVI HOLOKAUST I GENOCID U BOSNI I SREBRENICI

RODNA GRUDA

Najljepši je na svijetu svoj rodni kraj

19.05.2009.

O BRENI BREGOVIĆU I ŠIŠI

Nijaz SALKIĆ

 

Prošlo je skoro dvije decenije od oružane, (ne)kulturne, političke, ekonomske, genocidne, agresije na BiH-u. Oružje je utihnulo prije nekih 15 godina, ali se puca i dalje. Ječe gore, odjekuju doline, sela naša i okupirane čaršije a vjetar nosi viku i dreku na našu DOMOVINU. Udružile se domaće, u domovini nam nepobijeđene i neporažene agresorske snage i udaraju nam po državi Bosni.

 

I jedni i drugi bi nam oteli Bosnu, raskomadali je i priključili svojim grabežljivim maticama. Ekstremni Hrvati bi pola Bosne preselili preko Une i Neretve u Hrvatsku. Dok bi takođe neporaženi u agresiji, četnički ekstremisti iz Banja Luke i Bijeljine pola Bosne preselili preko Drine u Srbistan. Insan postavlja pitanje, a đe smo mi (Bošnjaci-muslimani) u toj priči.

 

Niđe nas nejma brate slatki. Za nas su izgleda pripremili palestinski scenario (nedaj Bože). Nije to najgore što nam se događa. Da imamo tokmaka i hrsuza u politici, znani je svakom. Malo je poznato da nam i umjetnost ne zaostaje za politikom. Naši neki ahmaci u »umjetnosti« se takmiče ko će više zagrditi. Eto čuli ste za poziv »umetnicima« tipa Lepe Brene i Bregovića da dođu u Sarajevo i budu dočekani kao kraljevi. Znamo dobro ko je Brena, a isto tako nam je poznat i umetnik Bregović. Šta ćemo, u pameti nam pokatkad na svijetu nema ravna a vrlo često u zadnje vrijeme bome i u gluposti.


Upamet!



19.05.2009.

OTOMANSKA TURSKA

Nijaz SALKIĆ

 Cijeli Balkan je doživio uspon i renesansu dolaskom pod direktni uticaj Turaka Osmanlija. To se desilo u ranim godinama 13-tog vijeka.


Danas se uticaj još uvijek ogleda u kulturi, arhirekturi, gastronomiji a ponajviše u muzici.


Najpoznatiji i prepoznatljiv je posigurno orkestar »Mehteri«, kojeg ćete danas poslušati.

 


18.05.2009.

LJEPOTE NAŠE VJERE - ISLAM

STUBOVI ISLAMA -  ISLAMSKI ŠARTI

 

Priredio: Nijaz SALKIĆ

Omer ibn Hattab, r.a. pripovijeda: "Jednog dana smo sjedili kod Allahovog Poslanika s.a.v.s., te se iznenada pojavi jedan čovjek izuzetno bijele odjeće, jako crne kose, bez ikakvih znakova putovanja na sebi, a niko od nas ga nije poznavao. Približi se Allahovom Poslaniku s.a.v.s. i sjede pored njega tako što je prislonio svoja koljena uz njegova i svoje ruke stavio na njegove noge i potom reče:

"O Muhammede, obavijesti me o Islamu!" Allahov Poslanik s.a.v.s. mu reče:"Islam je da posvjedočiš da nema drugog boga osim Allaha i da je Muhammed Allahov Poslanik, da obavljaš namaz, da daješ zekat, da postiš ramazan i da hodočastiš Bejtullah, ako si u mogućnosti."
On tada reče:"Istinu si kazao."Mi smo mu se čudili (veli Omer), pita a zatim potvrđuje.Zatim ponovo reče:"Obavijesti me o Imanu!" Alejhisselam reče:"Iman je da vjeruješ u Allaha, Njegove meleke, Njegove Knjige, Njegove Poslanike, Sudnji Dan i da vjeruješ da je sve određeno, bilo dobro bilo zlo." Čovjek opet reče:"Istinu si kazao." Zatim reče:"Obavijesti me o Ihsanu (savršenstvu u vjeri)! Alejhisselam mu reče:"Ihsan je da robuješ Allahu kao da Ga vidiš jer ako ti Njega ne vidiš On tebe zaista vidi."Zatim reče:"Obavijesti me o posljednjem času (kada će doći)?" Alejhisselam reče:"Upitani o tome ne zna ništa više od onoga koji ga je upitao."
"Obavijesti me o njegovim predznacima", reče on. Alejhisselam reče:" Da robinja rodi sebi gospodaricu, da vidiš gole i bose čobane, čuvare stada kako se nadmeću u visini palača."Poslije toga je onaj čovjek otišao, a nakon izvjesnog vremena Allahov Poslanik s.a.v.s. mi reče:"O Omere, znaš li ko je bio onaj čovjek?" Ja mu odgovorih:"Allah i Njegov Poslanik najbolje znaju." On mi tada reče:"To je bio Džebrail, došao je da vas poduči vašoj vjeri."

Islamski šarti ili drugim riječima uslovi pripadnosti islamu su u broju od pet. Oni su spomenuti u gore navedenom hadisu. Da bi čovjek bio potpuni musliman, mora ispuniti sve ove uslove.

1. Šehadet (svjedočenje da nema drugog Boga sem Allaha i da je Muhammed s.a.w.s. Božiji rob i poslanik)

2. Namaz Namaz je drugi šart islama. Bez namaza nema islama! Allah s.v.t. Je naredio muslimanima obavljanje pet dnevnih namaza.

3. Post Postiti mjesec Ramazan je dužan svaki punoljetan i zdrav musliman. Mjesec Ramazan je odabran u odnosu na ostale mjesece, kao što je petak odabran na ostale dane u sedmici.

4. Zekat Od obaveza muslimana jeste i davanje zekata. Propisi o zekatu su vrlo složeni u islamskom pravu. Musliman je dužan dati zekat na svoju imovinu ako dostigne nisab tj. potrebnu visinu imetka u posjedu. Iznos zekata jeste 2,5 % od imetka na koji je musliman dužan dati zekat.

5. Hadždž Obavljanje hadždža je obaveza svakog muslimana, koji je dužan da ga obavi bar jednom u životu i ako mu to uslovi omogućuju. Obavljanjem hadždža se ispovjeda čisti tewhid (monoteizam) prema jednom Allahu, obilazeći časni hram (Kabu) u Mekki i dobrovoljnom posjetom poslanikove džamije u Medini. Primljenim hadždžom se brišu svi prethodni grijesi, te se hadždžija vraća kući kao novorođenče tek rođeno od majke.

18.05.2009.

SAMO ZA VAS IŠČITAVAMO STARE KNJIGE – DIO 32.

Priredio: Nijaz SALKIĆ

 

 

ANTUN HANGI  - ŽIVOT I OBIČAJI MUSLIMANA

 

 

Lakše je ženi ako je muž uz nju

 

Dok žena rađa dobro je da kaže svome mužu muke svoje pak će joj biti lakše, jer muž onda s njom muke dijeli. Isto tako nije griješno da kaže boli svoje ebejki i drugima, ako je ko kraj nje dok ona rađa. Kad žena rodi, prihvati ebejka dijete, odreže mu pupak, okupa ga, obuče i uz mater postavi.

 

 

Ebejka i ravnanje glave djetetu

 

Čim je ebejka dijete okupala i obukla, stane mu glavu ravnati da bude ljepša i pravilnija. Kako radi ebejka, onako će raditi i mlada majka, koja treba da pazi osobito na to da čelo u djeteta ne bude odviše veliko. Naši Muslimani ne vole visoka čela. Koje dijete ima visoko čelo, rugaju mu se i vele da mu je ko pojata. Da glava djetinja što pravilnije raste, treba je povijati, i to ne jednim, nego sa dva obvoja. Jedan ide od čela te se veže na zatiljku, a zove se povezač, drugi ide ispod brade te se veže na navrh glave, a zove se podbradač. Te obvoje stegnu više puta tako da moraš siromašno dijete požaliti, a kada ih skinu, opazićeš na djetinjoj glavici crvene obručeve, koji su nastali time što krv nije mogla pravilno i uredno u glavu dotjecati i iz glave otjecati.

 

 

Kod bebe se dotjeruje obrvice brada i čelo

 

Ali ne samo da oni nastoje da poljepšaju i dotjeraju glavu djetinju, nego i sve dijelove glave, naime čelo, nos, usnice, oči, uši, obrvice i bradu. Premda moramo da ovaj postupak iz zdravstvenih razloga požalimo i osudimo, navešću ipak kako i zašto oni to rade. Čelo mažu ponajviše zejtinom, gustim mlijekom ili slinom (pljuvačkom) zato da dijete kad odraste ne bude imalo nabora oko očiju. Narod, a osobito prostiji svijet, drži da su ljudi koji imaju nabore oko očiju velike kavgadžije, spremni na svako zlo. Djevojka koja bi vidjela velike nabore u momka, ne bi se nipošto za njega udala. Narod voli da je nos u djeteta pejikli, skladan, i zato stišću i stanjivaju djeci nosiće jer širokoga nosa niko ne voli. Oči tare majka ponajviše kad djetetu sise daje, a tare ih sa dva prsta tako da prste vuče od nosa prema sljepoočicama. To radi zato da oči ne budu mutne i žmirave i da izađu zdrave, jasne i krupne, jer što su oči krupnije, to su narodu milije. Uši stežu i glavi privijaju, da ne budu velike i klempaste. Isto tako skupljaju među prstima usnice djetinje, da ne budu velike. Bradu potiskuju prema grlu, da ne bude kano sedlo izbočita.

 

 

Tare se i vrat da ne bude predebeo

 

 Isto tako taru i vrat djetinji, da mu ne bude predebeo i da ne dobije guše. Na prsa meću djeci hampamuk, vatu, da djetetu prsa ojačaju i da se krijepe. Isto tako rade po nekim pravilima i sa djetinjim ručicama i nožicama. Stežu ih u povoje kao zločince pa dijete izgleda kao mala mumija. Ni trbuh ne puštaju na miru. I njega valja stezati i dotjerivati, da dijete ne bude trbušasto i velika

izjelica.

 

 

Dijete cvrkne i zaplače

 

Kad se dijete rodi, cvrkne da zaplače. Dijete naime neće da izađe iz matere dok mu meleći ne dadu senet, pismenu potvrdu da neće umrijeti. Kada dijete od njih senet primi, pođe iz matere. Čim pane na jastuk ili na zemlju, cvrkne i zaplače jer su mu meleći onaj senet iz ruke istrgnuli, pa pomaže što su ga prevarili i što će umrijeti.

 

 

 

Ko će biti ebejka?

 

Ebejka je obično mati rodilje ili njezina muža. Ako ne živi ni njezina ni njegova majka, zovu koju ženu od njezina ili muževa roda. Ako se je žena udala daleko u tuđi svijet, pa nema ni on, ni ona blizu svoga roda, zove ona svoju najbolju prijateljicu, a ako ona ne zna ili neće da joj dođe za ebejku, onda tek zovu koju drugu ženu. Rijetko se kada dogodi da koja žena odbije molbu rodilje da joj bude ebejka, premda to nju dosta truda i novaca stoji.

 

 

Komšinice vruči kolači i uroci

 

Čim žena rodi, dolaze joj komšinice i donose što vrućih kolača ili kajganu od jaja. Žene, ko žene, vrlo su znatiželjne, pa hoće da vide novorođenče, ali im ebejka to rijetko kada dozvoljava, jer ima svakojakih očiju, pa mogu dijete ureći. Oči mogu biti hairli i, sretne, a mogu biti baksuz, nesretne. Koje bahsuz očiju, neka samo pogleda u dijete, može ga odmah i nehotice ureći. Ako ebejka ne može da znatiželjnim ženama, osobito ako su starije i odličnijega roda zabrani da gledaju dijete, mora paziti da se koja ne začudi, jer ako se je koja prevarila i začudila, već je urečeno. Na to međutim dobro paze i dostinje, prijateljice, pa ako se je koja začudila, odmah će reci: »Mašalah!« da ga ne ureče. Ako se je dostinja zaboravila, pa nije te riječi rekla, reći će je ebejka da sačuva dijete. Da bude još sjegurnija, da urok djetetu ne naudi, neka ga povuče malo za nosić ili neka ga se samo dotakne pa mu neće ništa biti.

 

 

Šta pjeva majka ljuljajući bebu

 

Koliko se naše Muslimanke boje uroka, vidi se po tom što skoro svaka majka kada dijete uspavljiva pjeva: »San u bešu, nesan mimo bešu. Rok u bešu, urok mimo bešu. Uroci ti po gori hodili, Travu pasli, s lista vodu pili, Studen kamen pod glavu metali. Tebi sine ništa ne udili. Dušmani ti pod nogama bili, kano đogi čavli i potkove.« To ona ne pjeva uvijek jer joj se pjevati hoće, nego od straha da joj uroci i druge aveti djetetu ne naškode. Ali premda je urok vrlo škodljiv, nije pogibeljan ko ga samo zna odbiti od djetinje bešike. Mlada majko, uzmi kredu, opiši njom svakoga jutra halku, krug oko bešike, i ne boj se uroka jer nikakav urok, pa bio još tako velik, ne može preko onoga kruga.

 

Nastaviće se!

 

17.05.2009.

PARA PJESME I IGARA

Nijaz SALKIĆ

 

 

Svijet se nije ništa promijenio. Sijaset milenija je prošlo i bukadar generacija se rodilo i kano da nikad postojali nisu, sve je u zemlju propalo. Baš sve isto, bilo i ostalo.

 

Para, hljeba i igara, deviza je stara. Daj mi para, skupih igračaka, milošte i dara,  nije važno odakle, na koji način  i kako, to važno nije nikako.

 

Lijepe i po mogućnosti skupe gotive, hrane  i krkanluka daj mi, ma  ko pita za mal, ma ko te pita za halal. Danas je najvažnije i u trendu, da čovjek uspije, napravi karijeru i makar se na jednu stepenicu uspne.

 

Eh, ko ne zna i ne umije da pliva i da se na položaj popne, nek propane i brate nek mu glava zna. Kada se dobro najedemo i napijemo, onda udrimo po provodu.

 

Može na moru, pored jezera, u kakvom zabačenom hotelu na skrivenom kutku, treba se prilagoditi vremenu i pogodnom trenutku. Najvažnije u svemu je da sam »ja« mašio i nadvisio komšiju, rođaka, jarana i kolegu.

 

 Ma bitno je da sam »ja« uspio a za ostale oko mene i  šta će biti kasnije, briga moja nije.

 

17.05.2009.

U HLADU HADISA – IZVODI IZ RIJADUS - SALIHINA. DIO 19.

Priredio: Nijaz SALKIĆ

Medusobno potpomaganje u dobru i pobožnosti

 

Allah, dž.š., kaže:

Ve teavenu alel birri vet takva..

'Jedni drugima pomažite u dobročinstvu, bogobojaznosti i čestitosti!" (El-Maida, 2)

Vel asri, innel insane lefi husrin, illellezine amenu ve amilus salihati ve teva sav bil hakki ve teva sav bissabri.

'Tako mi vremena - čovjek, doista, gubi, samo ne oni koji vjeruju i dobra djela čine, i koji jedni drugima istinu preporučuju i koji jedni drugima preporučuju strpljenje." (El-Asr)

 

Imam Šafija, r.a, rekao je: "Zaista, većina ljudi ne razmišlja o značenju ove sure."

 

Zejd ibn Halid El-Džuheni, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve selleme, rekao: "Ko opremi ratnom opremom (osigura) borca na Allahovom putu, kao da se i on borio. Ko zbrine porodicu borca, kao da se i on lično borio."(Muftefekun alejhi)

 

 

Ima, a tebi je nagrada

 

Ibn-'Abbas, r.a., pripovijeda da je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve selleme, susreo u Revhi jednu grupu jahača i rekao im: "Ko ste vi?" Oni rekoše: "Muslimani!" Zatim ga upitaše: "A ko si ti?" On im odgovori: "Allahov Poslanik." Tada jedna žena podiže svoje dijete prema njemu i reče: "Ima li za ovog hadža?" Alejhisselam joj reče: "Ima, a tebi je nagrada." (Muslim)

 

 

Blagajnik je dobrotvor, ako tačno isplaćuje


Ebu-Musa el-Eš'ari, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu 'alejhi ve selleme, rekao: "Blagajnik (rizničar) musliman i pouzdan, koji izvršava što mu se naredi i u punoj mjeri isplaćuje onome kome mu je naređeno, dragovoljno (bez srdžbe), i sam je jedan od dobrotvora (davalaca sadake)."(Muttefekun alejhi)

U drugom rivajetu stoji: "Blagajnik, koji isplaćuje tačno onako kako mu se naredi..."

 

Nastaviće se!

 

16.05.2009.

HAVADISI - OKOLO NAOKOLO DIO 8.

Nijaz SALKIĆ


Usjalo je proljetno sunce i zagrijalo snagom i toplinom Šalešku dolinu. Sve je ispupalo i izbeharalo što je moglo. Milina je prošetati mnogim Velenjskim ulicama, parkovima, alejama i šetalištima.

 


Ove rede smo zijaretili nekoliko prijatelja i dostova kako u Velenju bome i u okolnim mjestima. Lijepo je Velenje u akšamsko vrijeme, kad se popale hiljade sijalica i uličnih lampi. Prvo smo bili u Slovenj Gradcu a potom i u Polzeli. Uživajte su slikama proljeća, cvijeća i sunca u pokrajinama; Koroškoj, Šaleškoj i Savinjskoj dolini.











Najbolja mjesta za odmor i rekreaciju su dahabetile Velenjska jezera. Čista voda, čista okolina i prekrasan pogled naokolo na sela, čaršije i prekrasna brda i planine ovog dijela Slovenije. Selam i svaki hajr vam želimo!









15.05.2009.

HISTORIJAT DINASTIJE HALIFA EMEVIJA DIO 4.


Priredio: Nijaz SALKIĆ

 

Uvod

Historija me jako zanimala još iz doba moga odrastanja i djetinjstva. Posebno interesovanje pokazujem za islamsku povijest od svog početka, pa kroz srednji vijek  i sve do današnjih dana. Cijela sadašnja situacija muslimana je u direktnoj vezi sa nastankom i funkcionisanjem islamske države i civilizacije. U nekoliko nastavaka uz Allahovu pomoć ću ove rede podastrijeti osnivanje i trajanje dinastija Emevija i Abbasija.


Abdul Melik ibnu Mervan

65 – 86 (685 – 705)

 

Poslije smrti Jezidove u Siriji bude izabran za halifu njegov sin Muavija II, koji se poslije tri mjeseca odreče hilafeta, jer se osjećao nesposobnim da u ovim mutnim vremenima vrši ovu tešku dužnost. Kad se on zahvali bude izabran za halifu Mervan I 64 (684), koji je bio priznat samo u Siriji i Egiptu, jer je Hidžaz, Jemen i Irak priznavao Ibni Zubejra halifom. Za vrijeme svoga kratkog vladanja Mervan I je vodio borbu sa pristašama Abdullaha ibni Zubejra, ali poslije bitke na Merdži Rahitu, u kojoj on pobijedi svoje protivnike, zavlada potpuno Sirijom i Egiptom. Poslije devet i po mjeseci vladanja Mervan I bi udavljen, a prema njegovoj oporuci bi izabran za halifu njegov sin Abdul-Melik.

 

      Novoizabrani halifa Abdul-Melik rođen je u Medini, gdje je i odrastao, odlikujući se između ostalih svojom bistrinom, rječitošću i odličnim poznavanjem šeriatskog prava. Kad je preuzeo hilafet bila je islamska država pocijepana. Njega su priznali halifom u Siriji i Egiptu, a čitav Hidžaz je priznavao halifom Abdullaha ibni Zubejra. U Iraku su bile tri struje: 1 pristalice Abdullaha ibni Zubejra, koje su ga priznale halifom, a bijahu najmnogobrojniji; 2 šiije, koje su uporno tražile da neko od potomaka hazreti Alijinih bude halifa i 3 haridžije. Ovaj odvažan i spremni halifa stavi sebi u dužnost, da uspostavi red u islamskoj državi, birajući sretno namjesnike i vojskovođe, koji nijesu ni pred čim prežali, samo da dođu do željenog cilja.

 

      Odmah z početku njegova vladanja dižu šiije ustanak u Kufi pod vođstvom Muhtara Sekafije, tražeći da se kazne smrću oni, koji su sudjelovali u umorstvu hazreti Hisejnovu na Kerbeli. Godine 66 (685) oni u ovome uspiju i pobiju sve one, koji su sudjelovali u umorstvu hazreti Husejnovu, a 67 (686) osvoje Mosul i tamo utvrde svoju vlast. Kako je tada u Iraku većina svijeta priznavala Abdullaha ibnuz-Zubejra halifom, ovaj se poboja da Muhtar Sekafija ne proglasi sebe halifom i posla vojsku pod zapovjedništvom svoga brata Mus'aba, koji uhvati Muhtara u Kufi, a njegove pristalice rastjera. Poslije ove pobjede nad šiijama, Abdullah ibni Zubejr bude opet priznat u čitavom Iraku. Kad Abdul-Melik vidje, da se svaki dan širi vlast Abdullaha ibnuz-Zubejra, naročito otkako on organizuje hadž u Mekki, gdje ga svijet priznaje halifom, poče spremati veliku vojsku i s njom krene na Irak.

 

      Abdullah ibni Zubejrov namjesnik u Kufi, Mus'ab, spremi se na otpor, ali izdajnički narod u Iraku iznevjeri ga i on tu i pogine, a Abdul-Melik uđe pobjedonosno u Kufu 71 (630) i svijet ga tu odmah prizna halifom. Osvojivši Irak bilo mu je ostalo da obračuna sa Abdullah ibni Zubejrom u Hidžazu, i zato iz Kufe opremi vojsku pod krvoločnim i zloglasnim Hadžadž ibnu-Jusufom i pošalje je u mekku, da je osvoji i pokori. Hadžadž dođe sa vojskom, opsjedne Mekku i Zubejr hrabro se boreći poginu, pošto ga je većina pristalica iznevjerila i prišla Hadžadžu. Abdullah ibni Zubejr je bio halifa u Hidžazu devet godina 64-73 (683-692). Hadžadž, koji je radi svojih krvavih djela dobio nadimak »Zalim« (silnik), ostane namjesnikom u Hidžazu do 75 (694) godine, kada ga Abdul-Melik imenova namjesnikom u Iraku.

 

 

        Čim Hadžadž dođe u Kufu, u prvom svom javnom govoru pozva svijet na pokornost i poslušnost halifi, zaprijetivši im da će u protivnom slučaju biti neobazriv u kažnjavanju. I zaista Hadžadž izvrši ovu svoju prijetnju, jer je za najmanju sumnju kažnjavao smrću. Za vrijeme svoga namjesnikovanja u Iraku pogubi na hiljade ljudi, a u njegovim zatvorima ležaše ih na desetke hiljade. Međutim ovaj okrutni postupak prema podanicima uredi i odgoji svijet u Iraku, te poslije nijesu dizali bune protiv državne vlasti sa svakim, ko bi ih pozvao na nepokornost. Kako je u Iraku poslije okrutnog režima Hadžadža zavladao red i mir, narod se odade poslu, te je u privrednom i prosvjetnom pogledu znatno napredovao.

 

       Haridžije. Za hilafeta Abdullah ibni Zubejrova u Hidžazu, haridžije htjedoše njega priznati halifom pod uvjetom da on primi njihovo učenje. Kad on to ne htjede, raziđoše se po raznim krajevima islamskog svijeta, podijelivši se u nekoliko grupa. Poslije, pošto je Abdul-Melik osvojio Irak, njegovi su namjesnici imali nekoliko krvavih okršaja sa njima, jer su se haridžije užasnim junaštvom borili sa svojim protivnicima, koji ih ne mogoše iskorijeniti. Kada su haridžije u nekim bojevima razbile halifinu vojsku, on odredi znamenitog junaka Muhalleba ibnu Ebi Sufru, koji u dugogodišnjim bojevima uz pomoć Hadžadžovu rastjera ove fanatične buntovnike.

 

      Abdul-Melikove reforme. Ovaj sposobni i veliki vladar, iako čitavo vrijeme obuzet ustancima u unutrašnjosti svoje države, ne zaboravi da poradi na njenu unapređenju. Godine 74 (693) poče kovati novce, utisnuvši na njima reljef na arapskom jeziku, jer su do toga vremena kolali u islamskoj državi perziski i vizantinski novci. Njegov namjesnik Hadžadž uvede prvi obvezatnu vojnu dužnost, koja je do tada bila dobrovoljačka i plaćenička. Kada pokori Berbere u sjevernoj Africi osnova Abdul-Melik u Tunisu brodogradilište u kojem muslimani napraviše na stotine ratnih i trgovačkih lađa, na kojima onda počeše ploviti po čitavom Sredozemnom moru, osvajajući ga polako i šireći islamsku kulturu.


 

Literatura: Istorija Islama, Besim Korkut

 

Nastaviće se!

 

14.05.2009.

MIMBERA-NAJBOLJI GOVORNICI

Nijaz SALKIĆ

Zahvala pripada Allahu dž.š. Neka je salavat i selam na Allahova Poslanika Muhameda s.a.v.s., na njegovu časnu porodicu, ashabe, i svakog onog koji bude slijedio uputu do Sudnjega dana. (Amin)


Danas je petak, 15. maj 2009. ili  20. džumade-l-ula 1430. hidžretske godine. Cijenjeni džemaate, draga braćo i sestre, esselamu alejkum ve rahmetullahi ve berekatuh!



Allah s.v.t.a. u Kur'ani Kerimu kaže:







"A ko govori ljepše od onoga koji poziva Allahu, koji dobra djela čini i koji govori: 'Ja sam, doista, musliman!'"/33/ "Dobro i zlo nisu isto! Zlo dobrim uzvrati, pa će ti dušmanin tvoj odjednom prisni prijatelj postati", /34/ "To mogu postići samo strpljivi; to mogu postići samo vrlo sretni." /35/ "A kad te šejtan pokuša na zle misli navesti, ti zatraži utočište u Allaha, jer On, uistinu, sve čuje i sve zna."/36/  41 - Fusilet / Objašnjenje)

 

Najbolji govornici

 

Riječi Uzvišenog: "A ko govori ljepše od onoga koji poziva Allahu...", tj. poziva Allahove robove Njemu. Najbolji govornik je onaj "...koji dobra djela čini i koji govori: 'Ja sam doista musliman!'. On je samosvjestan i siguran u sebe jer mu se riječi poklapaju sa njegovim postupcima.  On je svijeća koja se ne topi svijetleći drugima, već je on svjetiljka koja svijetli sebi i svijetli drugima, pri tome koristi imaju svi uključujući i njega.

Zaista on nije od onih koji naređuju dobro, a sami to ne čine, a zabranjuju zlo, a sam ga čini, nego radi dobro a ostavlja zlo, i poziva stvorenja u vjeru Blagoslovljenog i Uzvišenog Stvoritelja. Ovo je općenito model za svakog ko poziva na dobro, a On je sam po Sebi upućen. A Allahov Poslanik, s.a.v.s., najpreči je od ljudi za to.

 

 

 Mujezini sretnici

 

Kazano je da se ovaj ajet odnosi i na dobre mujezine, ali odabrano je mišljenje da je ovaj ajet općenit, odnosi se na mujezine i na druge. A što se tiče objavljivanja ajeta, treba znati da ezan nije bio uopće u to vrijeme jer ajet spada u mekansku objavu, a ezan je propisan u Medini nakon Hidžre, kada ga je Abdullah ibn Abdu-Rab el-Ensarij, r.a., vidio u snu i prenio to Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., i naredio mu da ove riječi izdiktira Bilalu, r.a., jer je on imao najmilozvučniji glas, što je potvrđeno na odgovarajućem mjestu. Odabrano i ispravno je mišljenje da je ovaj plemeniti ajet općenit. Mujezini će imati veliku nagradu i prednost (nad drugima), kao što to stoji u Muslimovom Sahihu: /79/ "Mujezini će biti najizduženijih vratova na Sudnjem danu." U Sunenu se navodi merfu hadis: /80/ "Imam je odgovoran, a mujezin povjerljiv, pa Allah uputio imame, a oprostio mujezinima." Prenosi Ibn Ebi-Hatim od Sa'da ibn Ebu-Vekasa, r.a., da je on rekao: "Udio je mujezina kod Allaha, dž.š., na Sudnjem danu kao udio mudžahida, a on je između ezana i ikameta.21 Kao onaj koji je umrljan svojom krvlju na Allahovom putu."

 

 

Da sam ja bio mujezin

 

Omer ibn el-Hattab, r.a., kaže: /81/ "Da sam bio mujezin, moja bi se vjera upotpunila i ne bih se brinuo da neću ustati na noćni namaz, niti postiti po danu!... Čuo sam Allahova Poslanika, s.a.v.s., kad kaže: 'Allahumme igfir lil muezzinine' (O Allahu oprosti mujezinima), i to ponovio tri puta." Omer kaže: "Rekao sam: 'O Allahov Poslaniče, ostavio si nas, a mi se borimo za ezan sabljama.' Reče s.a.v.s.: 'Nije tako, o Omere, doći će vrijeme za ljude kada će ostavljati ezan najslabijim od njih. A Allah, dž.š., zabranio je vatri da prži ta tijela'", tj. tijela mujezina.

 

 

 

Na zlo uzvrati lijepim

 

 I riječi Uzvišenog:

"Dobro i zlo nisu isto", tj. postoji ogromna razlika između ovog i ovog. "Zlo dobrim uzvrati", tj. ko ti loše učini to zlo odbij od sebe, tako što ćeš mu učiniti dobro. I riječi Uzvišenog: "...pa će ti dušmanin tvoj odjednom prisni prijatelj postati." On je tvoj prijatelj. Ako uzvratiš lijepim onom ko je tebi zlo učinio, to dobro će ga voditi ka pružanju ruke tebi, tako da može postati kao da ti je prisni prijatelj, tj. blizak tebi.

 

 

Blago  strpljivim

 

 A zatim kaže Uzvišeni:

"To mogu postići samo strpljivi; to mogu postići samo vrlo sretni",  to može postići samo onaj koji ima ogromnog udjela u sreći, koji je strpljiv on je isretan, jer se strpio nad neugodnostima na Allahovom putu. On je sretnik na dunjaluku i ahiretu. Danas je puno izazova na poslu, među saradnicima, kolegama gdje se je ponekad teško pravilno postaviti i trezveno odreagirati. Ibn-Abbas, komentarišući ovaj ajet, kaže: "Naredio je Allah vjernicima strpljivost kod srdžbe i ljutnje i blagost kod neznanja i oprost za učinjeno zlo; pa ako to urade, Allah ih je sačuvao od šejtana i pretvorio je njima njihova neprijatelja u prisnog prijatelja."

 

 

Kada te šejtan spopane, ti uči

 

I riječi Uzvišenog:

"A kad šejtan pokuša da te na zle misli navede ti zatraži utočište kod Allaha...", džinski šejtan nema mogućnost da navodi na zlo ukoliko se zatraži utočište od njegovog Stvoritelja, Koji je pustio da djeluje na tebe, pa kad zatražiš utočište od Allaha da te zaštiti od njega, ti si tada zaštićen. Vidimo da je Uzvišeni Allah na dunjaluku dozvolio svakome da radi šta hoće pa i našem neprijatelju, šejtanu. Za sve bolesti i tegobe postoji lijek pa i za šejtanski napad. Ko hoće da bude zaštićen neka je redovno pod abdestom a kada osjeti šejtanskinapad neka se zaštiti.  Allahov Poslanik, s.a.v.s., prije namaza proučio bi ovu dovu: /82/ "Euzu billahi es-semi il-alimi mineš-šejta nir-radžimi min hemezihi ve nefhi hi ve nefesihi." .

 

Uzvišeni Allahu, podari nam snage i znanja pa da budemo od onih koji pozivaju na dobro a sami radimo dobro, i daj nam snage, mudrosti i znanja, da budemo od onih koji svojim riječima, životom i postuupcima  odvraćaju od zla a pri tom se  zla i zlih djela, sami čuvaju.

 

Molimo Te Gospodaru naš, primi naše pokajanje, oprosti grijehe nama, roditeljima našim, našim umrlima i svim muslimanima.

 


Literatura: Tefsir Ibni Kesir

13.05.2009.

KAUL JE FELAĆETLI VALJA ISKATI ILUMALI MESELU

Nijaz SALKIĆ

 Rode moj, besbelli ste zaželjeli harne eglene i iskrene bešjede. Ma viđam ja da su i ove eglene na internetu spale na to kondase dozivlje gluhi insan. Svako nješto ćosa, svak pametan, bešjedama merači, poteže kulturnu eglenu, a niđe nikog i niotkude  da reče, ej vala ti, tako je, nek si to kazo, bio je i vakat !


Helem imam vam  belni nješto rijet. Jestel' opazili da se kaul u današnjeg kavma prominijo. Kako je ovo rato u Bosni stalo, počo' svijet plaho kulturno govorit.  Viš' kona koni ne reče selam alejć, dojdi mi na kahvu, većem veli priko telefona, dobar dan komšinice, možete li kod naske danas po podne na kafu. Nješto slično je i kada se uniđe u onu trgovinu. Malo se starinski pozdravlja sa selam alejk, il' merhaba, većem i tamokare viču, dobar dan, ćao, zdravo, hay i serbus.


Moram kazat da me ovo vrime plaho brine. Besbelli da se svijet ubehutio  radi zehera i zora od ove skupotinje i bijede. Jopet kontam da je i bijeda belćim naišla zbog naših griha, binamazluka, zbog mlogo haramija, čiftelija, bećara i bećaruša, zijanlija i namiguša.


Ćesatluk se ahbabine moje raširio više neg' ova  krmeća gripa. Navadili smo se na lip život a obruč se stego pa hoće da pukne. Mudar i pametan je oni insan koji sveže svoje želje i ukroti pohlepnu dušu. U nadolazećem vaktu biće kruto i dabil teško. Viru treba iskati svaki čojk i svaka žena a dicu treba oko sebe sabrat.


Velim vam, konuštisati se treba, a sjet' i meselu iskati kod hafiza i ilumali ljudi. Zakazanit se mora svaki čoek da ga ne dofati dilendžija. Dilendžija, starih pokvaritih mašina, auta i haljinke je na svakom ćošku.

 

Upamet!

 

 

Riječnik manje poznatih riječi:

 

-          Kaul – m (ar.) riječ, govor; jamstvo, ugovor. – »Evo, Janko, takova junaka! / Ja ću tebi u pleća junačka. / Kakav ćemo kaul postaviti?« (M. H. IV 357)

< tur. kavil < ar qawl »govor; mišljenje«.

 

-          felaćetli – indecl. adj. (ar. – tur.) kaže se za čovjeka paničara, koji radi s nekom usplahirenošću, koji kijameti.

< tur. felaketli »koji sluti nesreći, koji prouzrukuje nesreću«, v. felaćet + suf. –li.

 

-          Ćesatluk i ćesatluk – m (ar. – tur.) privredna kriza, slab promet, zastoj u trgovini i zaposlenju. – »Kad je ćesatluk, čuvaj robu, kad je ališveriš, čuvaj mušteriju« (Kreš. Čizm. Obrt 87);

»Nestade veliki ćesatluk i neimaština …« (Zembilj III 18).

< tur. kesatluk (kesat-lik) < ar. kasad »kriza u trgovini i prometu« + tur. suf. –lik.

 

-          Konuštisati (se) – išem, razgovarati; prijateljski drugovati. – »Tko se s devedžijama konuštiše, velika mu vrata trebaju« (Nar. bl. 177).

< tur. konusmak »razgovarati«.

 

-          Bećarušaf, 1. ženska koja se ponaša slobodno i živi bećarskim životom.

                                   2. čirić, bubuljica koja se pojavljuje na momačkom licu.

                                   Izv. od bećar (v.).

 

-          Meselaf (ar.) problem, pitanje koje treba riješiti (obično se misli na vjersko pitanje).

< tur. mesele < ar. mes'ela.

V feralska mesela.

 

-          Zakazanisati – išem, zaslužiti, postići, zadobiti.

   Izv. od kazanisati (v.).

 

-          Dilendžija – m. (tur.) prosjak. – »Čizmedžije jedne dilendžije. / muštom tuku, od gladi se vuku« (Zb. XXX sv. 1 135).

< tur. dilenci, nom. agent. od dilenmek »prositi, prosjačiti«.


12.05.2009.

O ČISTOĆI-TAHARETU JE RIJEČ

Priredio: Nijaz SALKIĆ

Jedan od bitnih uvjeta za obavljanje namaza je taharet (čistoća), tj. da čovjek bude čist. Čistoća je nešto osobeno za vjernika, jer je islam vjera onih koji se čiste. Musliman mora na vrijeme naučiti sve propise o čistoći i primjenjivati ih kroz svoj život.  Kada govorimo o nečistoći koju trebamo ukloniti, njih ima dvije.

Nedžaseti-hukukijje, tj. stvarna nečistoća, kada je nečije tijelo ili odjeća zamazana ljudskom ili životinjskom nečisti, mokraćom i sl.

Nedžaseti-hukmijje, tj. gdje nema spomenute nečistoće, ali se po fikhskim propisima smatra čovjek nečist u izvjesnim slučajevima, kao npr. kad je čovjek bez abdesta, ili je džunup, ili je žena hajizli ili nifasli (pri. menstruaciji ili poslije porođaja), pa kao takvi ne mogu stupiti na namaz.

Stanje s nedžaseti-huikmijjom zove se hades koji može biti veliki hades i mali hades. Mali hades znači stanje bez abdesta, te je potrebno uzeti abdest da bi čovjek mogao da klanja.

Veliki hades je stanje kada treba da se čovjek okupa da bi bio čist, a to je ako je džunup, ili je žena hajizli ili nifasli. Tahairet kojim se odstranjuje nedžaseti-hukmijja ili hades zove se tahareti šer'ijje, a postiže se obično vodom.

 

Sumnja o čistoći


Sve stvari su o osnovi čiste i dozvoljene. Kada čovjek posumnja u nečistoću vode, odjeće, zemljine površine ili nečega drugog, smatraće ih čistim, ili bude ubijeđen da je obavio pravno čišćenje (abdest ili kupanje), i sumnja u njegov prestanak, postupaće po ubjeđenju. Na osnovu riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem za čovjeka kome se učini da je pustio vjetar u namazu: ''Neće napuštati namaz sve dok ne čuje jasan glas ili ne osjeti neugodan miris.'' Hadis je muttefekun alejhi.[11]Muslim (224.).

Od dokaza koji jasno upućuju na to da je čistoća uvjet ispravnosti namaza su riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: ''Allah neće primiti namaz nekome od vas bez abdesta.'' (Buharija, 135., Muslim, 225.). Pravno čišćenje je abdest i kupanje, a stvarno čišćenje je otklanjanje nečistoće sa tijela, odjeće i mjesta na kome se namaz obavlja.



Da li trebamo uzeti taharet prilikom puštanja vjetra?


Prilikom puštanja vjetra ne treba uzeti taharet, niti je to pohvalno. Čak je veliki broj islamskih učenjaka kazao da je to novotarija (bidat), jer ne postoji niti jedan dokaz iz Kur'ana ili sunneta koji ukazuje na to. Kaže poznati učenjak hanefijskog mezheba Mulla Ali El-Kari u svom djelu Fethu babil-inaje:“Istindža (taharet poslije puštanja vjetra) je novotarija.“

To što vam se čini da puštate vjetar je vesvesa, tj. pričinja vam se da vjetar izlazi, a on ne izlazi. Način da se riješite ove vesvese jeste da pomenuti čin uopće ne uzimate u obzir, tj. da nastavite sa činom abdesta ili namaza kao da ništa niste osjetili. Imam Buhari i Muslim u svojim Sahihima zabilježili su hadis u kojem se kaže da se čovjek požalio Allahovom Poslaniku, s. a. v. s., da osjeti nešto u namazu, tj. vjetar. Poslanik, s. a. v. s., je odgovorio: „Neka ne napušta namaz dok ne čuje zvuk ili osjeti miris.“ Znači, ako čovjek pusti vjetar, samo će obnoviti abdest, bez da se posebno pere i slično.

(Fethul-bari 1/285, Šerhu sahihi Muslim 4/272, Fethu babil-inaje 1/166, Kifajetul-ahjar 1/44, El-Insaf 1/113, Sahihu fikhi sunne 1/89, 90, El-Alam bi fevaidi umdetil-ahkam 1/660, Rejsirul-allam 1/73)

 

Istindža i Istibra

Istindža znači čišćenje stražnjeg dijela tijela nakon obavljanja velike nužde. Istibra znači odstranjivanje i najmanjeg traga mokraće s izvjesnog dijela (uda). Kad se čovjek pomokri, treba da obavi istibra na taj način što če strpljivo nastojati da odstrani i najmanji trag mokraće sa spomenutog mjesta, i tek kada se uvjeri da je mokraćna cijev presušila, onda će početi uzimati abdest. Najbolje je poslije male nužde (mokrenja) napraviti pauzu, ako je moguće kakvih 15 minuta, pa provjeriti mokraćnu cijev, oprati je i onda uzeti abdest. Poslije obavljanja velike nužde sunnet je očistiti zaprljani dio. Najbolje i najsigurnije je oprati vodom. Poslije svakog podapiranja treba ruke dobro sapunom oprati, ako ima vode.

 

Kultura prilikom vršenja nužde

Pri obavljanju nužde i čišćenju treba stidno mjesto držati pokriveno, naročito ako se nužda vrši na otvorenom mjestu. Nije lijepo pri tome razgovarati, a mekruh je tada biti okrenut prednjim ili stražnjim dijelom tijela prema Kibli, Suncu, Mjesecu ili vjetru. Mekruh je i mokriti ili obavljati veliku nuždu u vodi, u hladovini gdje ljudi sjede, blizu puta, ili pod voćkom. Isto tako ne valja mokriti u rupu gdje se insekti legu (mravinjak i si.). Pošto se izađe iz zahoda (izlazi se desnom nogom), mendub je' proučiti: El--hamdu lillahi-l-lezi ezhebe anni ma ju'zini ve emseke alejje ma jenfeuni (Hvala Bogu koji je dao da se odstrani iz mene ono što me muči a da se zadrži u meni ono što mi koristi).

 

Kupanje (guši)

Uzroci zbog kojih je kupanje farz (mora se okupati odmah) su slijedeći:

1) svako spolno općenje (sa ejakulacijom ili bez nje),

2) polucija (ihtilam), snovi koji dovedu do izbacivanja sjemena i od toga se opazi trag na rublju, vešu.

3) izbacivanje sjemena usljed razdražene strasti,

4) prestanak hajza kod žene,

5) prestanak nifasa kod porodilje (četeresnica)

Osoba pri kojoj se nalazi jedan od prva tri uzroka zove se »džunub«, a to stanje zove se »dženabet« (džunupluk).

Farz je također okupati i mrtvaca.

 

Farzovi gusla

Farzovi gusla su:

1) usta izaprati,

2) nos izaprati,

3) sve tijelo oprati da ne ostane ni trun na tijelu koji voda nije dohvatila. Radi toga se moraju oprati: unutrašnjost pupka, menđušna rupica na uhu, ako nije zarasla, koža i pod gustom bradom, brkovima i obrvama. Žena ako ima pletenice, ne mora rasplitati pletenica, ako je voda dohvatila njihove korjenove.

 

Sunneti gusla

Sunnet je pri kupanju slijedeće:

1) nijjet učiniti,

2) spomenuti na početku Božije ime,

3) ukloniti nečist s tijela prije kupanja, ako je bude,

4) prije kupanja uzeti abdest kao što se obično uzima,

5) tri puta politi cijelo tijelo vodom,

6) politi najprije glavu, pa desno rame pa lijevo (ako se ne kupa u rijeci),

7) istrljati sve tijelo pri prvom polijevanju.

Ako se neko kupa u kadi ili teknetu (koritu), u koje se slijeva mai musta'mel, neće pri uzimanju abdesta prati nogu, ali će po završenom kupanju i izlaska iz kade ili ispod tuša,  oprati noge čistom vodom.

 

Kur'an i Hadis o čistoći


Kaže Allah, dž.š., u drugom dijelu 222. ajeta Sure El-Bekare::

"...إِنَّ اللَّهَ يُحِبُّ التَّوَّابِينَ وَيُحِبُّ الْمُتَطَهِّرِينَ" (سورة البقرة: 222)

"...Zaista Allah voli one koji se kaju i voli one koji se mnogo čiste!" (Suretu El-Bekare: 222)

Kaže Poslanik, s.a.v.s., u hadisu koji bilježi imam Ahmed:

 عَنْ ثَوْبَانَ رَضِيَ اللهُ عَنْهُ أَنَّ رَسُولَ اللهِ صَلَّى اللَّهُ عَلَيْهِ وَ سَلَّمَ قَالَ: "لاَ يُحَافِظُ عَلىَ الطُُّهُورِ إِلاَّ مُؤْمِنٌ." (احمد)

Prenosi Sevban, r.a., da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: Čistoću ne čuva osim mu'min!" (Ahmed)

Islam je vjera fitre (onoga što je prirodno, dobro i normalno) i islam nas pripadnike ummeta podučava, šta je to prirodno od djela, koja se direktno vežu za čistoću, pa u hadisu koji bilježi imam Ibn Madždže, stoji:

عَنْ عَائِشَةَ رَضِيَ اللَّهُ عَنْهَا أَنَّ رَسُولَ اللهِ صَلَّى اللَّهُ عَلَيْهِ وَ سَلَّمَ قَالَ: "عَشْرٌ مِنَ الْفِطْرَةِ: قَصُّ الشَّارِبِ وَإِعْفَاءُ اللِّحْيَةِ وَالسِّوَاكُ وَالْاِسْتِنْشَاقُ بِالْمَاءِ وَقَصُّ الْأَظْفَارِ وَغَسْلُ الْبَرَاجِمِ وَنَتْفُ الْإِبْطِ وَحَلْقُ الْعَانَةِ وَانْتِقَاصُ الْمَاءِ يَعْنِي الْاِسْتِنْجَاءُ وَالْمَضْمَضُ" (ابن ماجه)

Prenosi Aiša, r.a., da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: "Deset je stvari prirodno (fitra): podrezivanje brkova, puštanje brade, čišćenje zuba misvakom, ispiranje nosa, obrezivanje nokata, pranje zglobova, odstranjivanje dlaka ispod pazuha, odstranjivanje dlaka između nogu, pranje iza obavljene nužde i ispiranje usta." (Ibn Madždže)

Svaki musliman mora voditi računa o svome vanjskom izgledu. Imam Malik u Muvettau bilježi slijedeći hadis: Prenosi Džabir ibn Abdullah, r.a.: "Kada je Poslanik, s.a.v.s., ušao u džamiju, uđe čovjek raščupane kose i brade, pa mu Poslanik, s.a.v.s., rukom pokaza da izađe, kao da mu je želio reći da uredi kosu i bradu. Čovjek posluša, pa kada se vrati, reče Poslanik, s.a.v.s.: "Ovako je bolje od toga da neko od vas dođe sa raščupanom kosom, kao šejtan!" (Buharija)

 

Na kraju


Svaki musliman a posebno mu'min će jednog dana doći na tenešir, mjesto gdje će biti ogasuljen, zadnji put okupan. Vrlo je važno voditi računa o čistoći, higijeni  i urednosti intimnih dijelova tijela. Znamo da onaj koji gasuli mora biti diskretan i ne pričati o onome što vidi kod rahmetlije, ipak, bar jednom mjesečno smo dužni odstraniti dlake ispod pazuha i svojih sklonjenih, stidnih mjesta. Ovo govorim radi toga što ima ljudi da traže od gasala da briju umrle osobe, čega, moramo priznati, nema u našoj vjerskoj  praksi.


Literatura: Fikh ul ibadat, Muhamed Seid Serdarević, ''Menhedžu-s-salikin'' autora šejha Abdurrahmana es-Sa'dija komentar, dip.prav. Šerijata Semir Imamović,  Gubljenje abdesta i namaz, hfz. Dževad Gološ, Čistoća je dio imana, Nezim Halilović Muderris

11.05.2009.

VJERONAUKA NAŠA

Nijaz SALKIĆ

NEMA MJESTA MALODUŠNOSTI

Imami-muallimi su radnici koji moraju imati veliku sposobnost za izvođenje vjeronauke. Moraju biti pravi stručnjaci i inovatori, pedagozi, metodičari i psiholozi, da bi upoznali dječiju dušu, njegove sklonosti i sposobnosti.

 

Jedna od sposobnosti vjeručitelja je prilagoditi se grupi. U našoj dugogodišnjoj praksi poznati su momenti kada je pun mekteb djece, kada je pretijesna učionica ili sala za vjeronauku. Postavlja se pitanje kako da se postavi vjeroučitelj u takvoj situaciji. Da li nastavni sat organizovati tako, da sa istim metodama nastupi prema svim učenicima ili da ih podijeli u grupe?  Šta uraditi ako pažnja popusti kod slušalaca? To su pitanja koja zaokupljaju ozbiljne i istinske muallime i vjeroučitelje.

 

 

Šta ako je malo djece na času?

 

Od puno tijesta se može napraviti dobra pita, a količina tijesta može zavesti, opčiniti i prepasti domaćicu pa da pitu upropasti. Lakše je držati hutbu pred prepunom džamijom nego upola praznom. Desiće se i muallimu da mu na neki čas vjeronauke dođe dvoje, troje ili petoro djece. Kako postupiti, kako sat osmisliti i kako zadržati polet i zagrijanost za čas, i to  prije svega kod sebe, pa onda kod učenika.

 

Muallim je čvrsto opredijeljena i vjernička osoba. Vjeroučitelj nije radnik koji se uhljebio na svom radnom mjestu i samo broji dane kada će dočekati penziju. Ako muallimu njegov časni poziv nije tek samo pusto uhljebljenje, on je dužan da svoj posao radi sa velikom ljubavlju, preciznošču, tačnošću i entuzijazmom. To opet znači da u svakom djetetu i svom učeniku vidi na stotine njegovih potomaka kojima će koristiti baš ovo muallimovo trenutno zalaganje i poučavanje.

 

 

 

Dakle muallimi su dužni da se solidno pripreme za svaki sat vjeronauke i to po ustaljenom metodičkom postupku u organizaciji sata, izboru  metoda, didaktičkih principa i nastavnih sredstava. Pouka o vjeri  mora biti prije svega zanimljiva za najmlađe i starije slušaoce i polaznike vjeronauke. Čim  muallim primjeti znake dosade i zasićenosti kod slušalaca, mora odmah naći bolje metode u osvježavanju nastave.

Znači, makar muallim imao samo jednog učenika dužan je da sa osmijehom, vedrinom i zanesenošću na licu govori sa njim, da mu se obraća kao da pred sobom vidi 100 učenika.

 

 

Jaka volja i odgovornost

 

Svjestan muallim-vjeroučitelj neće često pogledavati na svoj sahat i jedva čekati da završi sat u praznoj učionici. I tada treba da se koristiti svim dostignućima u nastavnom procesu. Ako radi sa ilmihalom, treba iskopirati na veći papir neke slikice i ponekad ih pripeti na zid ili tablu kad govori o šartima, historiji ili namazu. Kod sufare se isto tako može koristiti povećane i kopirane vježbe, harfovi i kombinacije različitih sufara prilagođenih različitim lekcijama i uzrastima polaznika. Sve ovo o čemu govorim nije baš jednostavno postići ali treba znati da se svaki trud isplati. Možda imami ili muallimi u svom radnom vremenu i zaradimo svoju platu, treba međutim nešto odraditi i za onaj svijet o kome često volimo vaziti. Zato kažem prije svih sebi, ne treba se štediti u svom radnom vijeku, jer svi mi imamo i svoj rok trajanja. U pravo vrijeme dok smo još intelektualno jaki, treba odraditi ono za šta smo zaduženi i zbog čega ćemo polagati račun na budućem svijetu.

11.05.2009.

GODINE STRADANJA

Nijaz SALKIĆ


Približava se godišnjica stradanja i sjećanja na holokaust dobrih Bošnjana-muslimana u nezavisnoj državi Bosni i Hercegovini. Povampireni fašizam u liku i  djelu komšija Srba je kulminirao 1992. godine. Kada nisu mogli podnijeti da naša zajednička domovina Bosna i Hercegovina nastavi hiljadugodišnji kontinuitet državnosti, udarili su po njegovim autentičnim stanovnicima Bošnjacima. Dojučerašnji naši kumovi, komšije i kolege sa posla, bosanski Srbi i pravoslavci dohvatiše puške, kolje, sjekire, maljeve, čekiće i udariše na vjekovni suživot i toleranciju. Začas razvališe ono što su naši dobri Bošnjani vijekovima stvarali  a to je komšiluk, slogu i dobrosusjedske odnose.

 

Bosanski pravoslavci na brzinu sklepaše njaku »Srpsku Bosnu i Hercegovinu«. U njoj stvoriše koncentracijske logore, mučilišta i gubilišta. Vjekovna Bosna poče nestajati u rušenju, paljevini, ubistvima i silovanjima. Ta njihova genocidna tvorevina rodi svoje čedo kome dadoše čudno ime, dosad nezabilježeno u imeniku normalnih imena, Republika Srpska.

 

To njihovo čedo je najveće kopile koje pamti ljudski rod. Pod tim imenom i zastavom naše dojučerašnje komšije, kumovi, prijatelji i kolege sa posla začas počiniše najveće svjetske zločine i zla. Ubiše nam na hiljade muškarčića, prije bi se reklo djece, momčića koji nisu stigli ni serbez poašikovati. Silovaše nam curice, djevojčice, djevojke, žene i udariše na našu čast i ponos. Samo nisu nasrnuli na obraz onih do kojih nisu mogli doći. Porušiše sve džamije, tekije i naše domove. Njihovo ljudstvo i čojstvo se najbolje vidi i prepoznaje u Brčkom, Zvorniku, Bijeljini, Zvorniku, Žepi, Bratuncu, Foči, Višegradu, Rogatici, Banja Luci, Prijedoru, Kozarcu, Sanskom Mostu, Bosanskom Novom, Bosanskoj Dubici, Bosanskoj Kostajnici, Bosanskoj Gradiški, Bosanskom Brodu, Bosanskom Šamcu i mnogim drugim našim selima i čaršijama. Republika Srpska je čedo fašizma, nacizma, genocida i holokausta. Na kraju se normalan čovjek upita: Bože, kako su samo godinama mogli glumiti da nas Bošnjake i muslimane vole kada su samo za 4 godine mogli preko 200.000 ljudi pobiti, pola Bosne srušiti i popaliti i preko 1 milion ljudi rašćerati i raseliti sa svojih vjekovnih ognjišta.


Neka je stid onih svjetskih moćnika koji podržavaju moderni fašizam, nacizam, segregaciju u srcu Evrope.


Dabogda vam Republika Srpska bila u rođenoj avliji, u srcu vaše države i demokracije.


10.05.2009.

PRIČO JEDAN

 Nijaz SALKIĆ

 

Ma šta da ti zborim moj ahbabu, poče priču jedan jaro. Mene je babo samo tuko. Istuče me zadžabe i iznenada. Valjalo je radit a ja nejačak dječak bio. Briga njega što sam više gladan već sit, skoro golokrak nego obučen. Blagu se moralo nanit trave, bujadi, sina i lišća da se prostre pod njih. Čim zora zarudi blago valja čuvati i paziti i timariti. Udaro me on čim je stigo, brazdom, kamenjem, lopatom, vilama, nogama a najviše šamarima. Dvadest godina sam ja bijo u najmu kod babe. Ništa nisam imo, samo one ruke koje rade i noge koje hode po najmu.

Niđe nisam hodo

Moj putna relacija je bila kuća, avlija i njiva. Ponjekad me babo vodio na džumaj petkom u džamiju. Čim sklanjamo ja sam morao pravo kući a babo u gostionu. Petkom se on znao napit ko letva. Vraćao se pijan oko pola noći našoj kući. Mi ukućani smo svi imali zečiji san. Niko nije spavo, ili ako smo malo dremnuli, čim on jednom udari u vrata, cijela kuća je budna i na trncima.

Udaro i ženu

Pričaju ljudi kada se moj babo ženio da je našu majku prvi dan istuko da je bila sva krvava. Kažu, troji svatovi je taj dan prosili a moj babo stao pred nju i kaže, bićeš moja il' ničija. Vidiš ovi pištolj, sudiće i tebi i meni. Štaš' morala jadnica za njega poć'. I tako je pred kućom harmunika svirala, kolo se oteglo a mlada (moja mati)  onako slučajno pogledala preko kola, to vidio mladoženja (moj babo) i veli njojzi hodi ti vam nješto u kuću. Koga ti ono gledaš? Nikoga veli ona,  onako gledam šta je svita na piru, pa et. Ne laži, znam ja koga ti gledaš. Izudaro je taj prvi dan na mrtvo ime, da je sva bila krvava. Mati je izrodila 16-toro djece sa njim. Umrla je u 32 godini, iskrvavila jadnica, dok je on te večeri bio u kafani. Babo se nedugo zatim oženio.

Nemoj da tri put kucam

Sjećam se da moj babo nije dugo čeko i hudovac hodo.  Nije prošlo mnogo a on našo sebi ženu. Dovede neku ženicu, valjda joj masatio njeku tamo svoju priču o medu i mlijeku. Prve večeri kada se polijegalo čujem kroz tanki zid kako babo tabiri svoje zakone. Ovo moraš ovako, ondi ne smiš ić', voliko vani smiš bit, ovoliko zejtena smiš potrošiti, i sve tako. Pred nama za fruštukom joj je očito bukvicu. Slušaj mlada, kad god se vratim kući u bilo koje doba dana il' noći, nemoj kojim slučajem da se desi da tri puta kucam na vrata. Mlada (naša maćeha) je slušala i potvrdno klimala glavom. Sjećam se ljetnog dana, mi cijeli dan radili na njivi i onako umorni upali u kuću, večerali i polijegali. Babo po običaju otišo u gostionu. U njeko doba noći čujem neku hlupu, sam sebi kažem ono je babo. Izašo bi da otvorim al'ne smim, istuće me. Osluškujem iz maćehine sobe ništa se ne čuje, ona valjda umornna pa zaspala. Opet se oču hlupanje pa se onda jače ponovi. Čuše se vata od maćehine sobe i njen glas. Bože dragi, sigurno je veće dugo vremena udaro u vrata. Kažem u sebi saćeš ti vidjeti. Čujem otključavanje vrata i nešto se složi a potom jauk. Otac joj opsova majku, ona se podiže sa poda i onako pjanog uz stepenice na leđima unese u sobu mog oca. Ujutro kao da ništa nije bilo, samo vidjeh maćehu svu podbuhlu i tragove krvi u hodniku.

Ma nije sve bilo po njegovom

On je mene cijelo djetinjstvo i momaštvo zafrkavo. Kada sam se oženio pito sam babu da mi da dulum zemlje blizu njega da i ja počnem praviti svoju kuću. Ne dam, kaže mi on. Zašto babo? Zato što nisi zaradio. Zar nisam za 20 godina zaradio jedan plac za kuće? Nisi, veli on. Dobro, velim, hvala ti babo. Kad god bi sjeli ili nešto pričali, stalno me je pito' kaću se ženit,-Dosadilo meni to i jednom dok je bio pod gasom ja mu kažem kako bi se ženio al' nemam para. Uzme on novčanik i izvadi onu crvenku, bila je brate vrijedna para. Dadne mi onu svoj auto »Škodu« i ja krenem po selima. Sedam dana sam se provodio dok nisam pare potrošio, al žene nisam doveo. Gdje je žena, pita babo, nema, neće ni jedna. Dobro, sad si me zafrko al' nećeš više.

Stojenka

Kad nisam više mogo durat, ja se nekako zaposlim u Sloveniji. Neko vrijeme sam živio sam dok stana nisam našao a onda sam i ženu vamokarce gori doveo. Snašo se ja lijepo pa kupio jedno tada dobro očuvano auto. 'Stojenka' ko iz snova, lijepa i očuvana.  Babo me dvije godine prije toga nije šćio čuti za me akamoli da me primi u kuću. Govorio je, šta ćeš mi, ne trebaš mi i tako tri godine prošle. Jednom čujem da mogu doći. Bahnem pred kuću i parkiram onu 'Stojenku'. Otac se uveče vratio iz sela i vidio auto pred kućom. Poselamim oca a on će meni ,čiji je ono auto u avliji? Moj, velim, lijep je, kaže on. Mi nikada do tada nismo imali lijepog auta. Veli otac, dite, bil ti njegarce prodo? Bi za dobre pare. Kaže babo mom bratu, idi pa isprobaj auto. Ma ne dam ja auta, da mi ga razbije, viknem ja. Slušaj dite, ja kad ti rečem da se proba, nek ide  ide i nek voza, a ja ću platiti ako ga razbije. Brat provoza i vrati se. Kako je auto, dobro, veli brat, kano guja. Otac se okrene prema meni i veli, pošto ćeš prodat? Ja bubnem trostruku cijenu, onako iz zafrkancije, jer znam da nema toliko para. Ženo, dodaj mi onaj musaf (babo je tamo ostavljo pare)  uzme musaf i stane okretat stranice. Cijeli je musaf prebrao  dok je zadnju paru izvadio. Ja sam poslije našo šofera koji me  odvezo u Sloveniju, platio mu dobro a ostalo mi je para hejbe.

Materijal za kuću

Od onih para od 'Stojenke' ja sam kupio ciglu za kuću, drvenu građu, cement i željezo. Ostalo mi je čak para da kupim jedno slabije auto. Sav materijal sam složio kod kuće. Nije mnogo vremena prošlo iza toga poče rato u Bosni. Drvenu građu su mi raznijeli komšije Srbi za zemunice ,a bome i neki moji rođaci. Jedino sam ciglu uspio prodati, ali ni od tih para nisam hajra vidio. Eto, sve je to prošlo. Babo je prije nekoliko godina preselio s ovog svijeta. Nadam se da će mi halaliti za onu 'Stojenku'.


09.05.2009.

SAMO ZA VAS IŠČITAVAMO STARE KNJIGE – DIO 31.

Priredio: Nijaz SALKIĆ



ANTUN HANGI  - ŽIVOT I OBIČAJI MUSLIMANA

 

Neka se porodilja nikome ne ruga

Isto tako neka pazi da se kome ne naruga, jer će joj dijete biti šašijasto, heravih očiju. Kada trudna žena jede, neka pazi da su joj ruke sasvim čiste, jer koja bude jela brašnenim rukama, toj će dijete imati prhotine u glavi.

 

Trudna žena zaželi svašta da jede. Ako dakle šta jedeš, podaj trudnoj ženi ako ona to želi, jer je grijehota ne dati joj. Išao nekakav čovjek, pa gonio tovar hašlama, jedna vrsta trešanja. Opazi ga trudna žena, te joj se prohtije da bijela hašlama. On joj teškom mukom dade jednu. Kad žena pojede jednu, opet zamoli da joj da samo još jednu, ali on ne dade nikako. Žena se patila, mučila i u prevrtanju ispusti dušu. Kada su ju rasporili, nadju u njoj dvoje djece, jedno metnulo hašlamu u usta, pa sisa, a drugo umrlo. Onaj čovjek otišao dalje i u gori vrat ulomio.

 

 

Što žena voli jesti i dijete voli

 

Što žena voli jesti, ono će i dijete najvoliti. Ako ne bi trudna žena našla ono što želi, i dijete će to uvijek voliti i uvijek će toga željno biti. Ako žena, kad je trudna, nešto pod sakriveno pojede, pa se za što nikom prihvati, imaće dijete na onom mjestu cni ili crljenkast mladež.

 

Kada se trudna žena zateče u društvu, ne valja pripovijedati šta strašna, jer ako se njoj kosa od straha naježi, biće joj dijete strašljivo, neće smjeti samo u noć izlaziti i uvijek će se bojati prikaza i vukodlaka. I njezinom će se djetetu svašta prikazivati i ono će se od straha damlaisati, ukočiti. Trudna žena ne smije vidjeti ni mrtvaca, niti prolaziti kuda mrtvaca nose, jer će joj dijete biti slabo i žuto.

 

 

Zaštita porodilja

 

Ima žena koje rađaju mrtvu djecu. To bude onda kada se trefi žena slatke krvi, pa je more, vještice i druge aveti i tako u njoj dijete utuše. Da dijete još u utrobi materinoj ne umre, neka ona snimi ploču ili potkovicu s krepaloga konja. Od te ploče ili potkovice neka kovač u po noći skuje obruč i tim obručem neka se ona opaše i to nosi dok se dijete ne rodi, a kad se rodi, neka obruč savije i metne pod glavu djeteta. Isto je tako dobro, da takova žena ode u noći pred džamiju i da iz nosila, u kojima se nose mrtvaci, izvadi ckser. Od toga eksera neka ko usred noći skuje nekoliko halki i te halke neka nosi uza se dok ne rodi, a kad rodi, neka ih prišije djetetu na kapicu, da more i vještice ne utuše djeteta.

 

 

Devet krpica od devet hudovica

 

Ako majci umiru djeca i ona ne može da dijete othrani, neka uzme devet krpica od devet udovica, od toga neka sašije djetetu košuljicu pa neće umrijeti. Isto tako dobro je da takova majka ili ko drugi nađe makar i malo vune od bravčeta, koje je vuk naklao. Tu vunu neka lijepo opere, očešlja i ogrebena, a onda na gargašama (sprava za uređivanje vune) uredi da bude kao svila. Kada je vunu tako uredila, neka splete od nje uzicu poput pasića djetinjeg i neka tim dijete opaše. Ko zakasni nema mu fajde i zato valja tim početi Čim se je dijete rodilo, jer ako propusti i samo jednu dekiku, minutu, neće koristiti. Ako žena nema djece, a rado bi ih imala, neka daje kroz devet mjeseci sadaku, milostinju, siromašnim komšijama. Bog je velik, može joj dati od srca evlada.

 

Kada žena oćuti da joj se primiče vrijeme rodiva, počne ona na dva, tri mjeseca prije tkati čaršafe, jastukbošče, košuljice, pelene i drugo što će za dijete trebati. Koja može, sprema više, a koja ne može, manje. Kada opazi da joj je rodivo blizu, ne izlazi nikud iz kuće, a ni njoj niko u kuću ne ulazi. Ako se trefi da ko dođe u kuću za vrijeme dok žena rađa, ona mučnije rodi i što više svijeta za to znade, ona teže rađa, jer ona mora da otpali za grijehe svakoga onoga koji zna kada ona rađa. Za vrijeme rodiva i kad je žena rodila, neka je uz nju ili barem u onoj sobi maša.

 

 

Porodilja i mašice

 

Kada rodilja treba da izađe iz kuće i u kuću, ili iz jedne sobe u drugu ili u mutvak, kuhinju, neka se mašom podbača jer kad maša zveči, ne smije ništa niti na rodilju, niti na dijete, džinovi, šejtani i vještice boje se od maše. Zato valja skovati i male mašice, te ih djetetu prišiti na kapicu, da mu hale ne naude.

 

Ako žena teško rađa, neka se rastrgne tespih, brojanica ili čislo, i metne u posudu napunjenu vodom. Iza toga neka rodilja ispije vodu iz te posude, pa ako se sretno sa djetetom rastane, neka sveže onim koncem, na kom su zrnca od tespiha bila, pupak djeteta. Vrlo je korisna i hazreti Fatimina ničica. I ona se metne u kakovu posudu napunjenu vodom i pokrije čevrmon." Poslije nekoga vremena pije rodilja vodu iz te posude. Ako se je žilje hazreti Fatimine ničice u vodi raspustilo, to će ona žena sretno roditi i neće umrijeti, a ako se ne raspusti, teško će roditi, a može u porodu i umrijeti. Ako se je žena sa djetetom sretno rastala, treba hazreti-Fatiminu ničicu darovati, a daruje se tako da joj se sve žilje omota svilom, zlatnom ili srebrenom žicom.

 

 Osim toga, vrlo je dobro da se pred ženom koja teško rađa otvori Kur'an, pa da se preko njega vode napije. Najkašnje treba da svaka kuća ima mevludskog šećera. I taj se šećer u vodi topi i daje ženi da lakše rodi. Osim toga, ima i u Kur'anu raznih poglavlja koja valja proučiti da se dijete sretno rodi i da na životu ostane, a dobro je da se rodilja i iz gusta sita vode napije.

 

Nastaviće se!

08.05.2009.

OLAKŠAVAJTE A NE OTEŽAVAJTE

Nijaz SALKIĆ

 

Najčešće spominjana riječ u ovoj godini je 'kriza'. Kriza u privredi, kriza u snabdijevanju, ekonomska kriza, monetarna, energetska, zdravstvena i da ne nabrajam. Uglavnom, moderno je kukati a kukaju svi. Od radnika, seljaka do direktora. Normalno je da se žale radnici, beskućnici, sirotinja, jetimi, invalidi i socijalno ugroženi sloj društva. Abnormalno je da kukumaču direktori, političari, biznismeni, diplomate i svi oni koji imaju masne zalihe na banci i u slamaricama.

 

Helem nejse, ove rede ću nješto kazati o svijetlim primjerima čojstva i junaštva u ovom našem okruženju. Nije sve crno i mračno kao što bi se pomislilo u ovoj sveopćoj kuknjavi i lelekanju.

 

 

Primjer prvi

 

U jednom gradiću zvanom Velenje, u Šaleškoj dolini i u zemlji Sloveniji, općina je već duže vrijeme uvela besplatan autobus koji kruži gradom, na zadovoljstvo i sreću građana i općinstva. Autobus je prepoznatljiv po svojoj žutoj boji i što se možemo voziti džabe u njemu. Malo je Velenjčana koji se nisu provozali po gradu i skoknuli do obližnjeg gradića Šoštanja.

 

Primjer drugi

 

Vjerovatno ste plaćali račune na banci ili pošti. Za svaki plaćani račun preko uplatnice (položnice) plaćamo banci proviziju skoro 1 euro. Zamislite 20 položnica da čovjek mora ispuniti i na banku odnijeti. A desi se nerijetko i to. Narod se ubrzo dosjetio pa je počeo koristiti banke koje uzimaju manju proviziju.




Danas slušam da je općina Celje uvela šaltere na kojima se može platiti bilo koji račun bez provizije. Kažu da se 'ufatio' red do na cestu od naroda koji i na taj način hoće da uštedi koji eur za hranu i ostalo što mu je potrebno. Vozeći se sa posla, slušam Koroški radio i vijest da i Slovenjgraška općina uvodi istu praksu, plaćanje računa bez provizije. Aferim!

 

Samo da se sjete i naši u Bosni, pa da uvedu besplatne autobuske linije bar jednom mjesečno i da prestanu zaračunavati provizije ionako sirotinjskoj sirotinji.

 

Treba olakšavati a ne otežavati, učiti se od naprednijih, i ljudima ne pristajati na muku.

 

Upamet!

 

08.05.2009.

ADET KULTURA ILI OBAVEZA

Nijaz SALKIĆ

 

Naši bosanski adeti su uvijek bili za primjer. Većina ponašanja, kulture i bontona u Bosni i Hercegovini proizilazio je iz vjere. U našoj domovini  se dobro pazilo, gledalo i osluškivalo, šta će se i kako nešto uraditi, reći, i  u djelo provesti. Zato je i nastala ona poslovica: 'Ako se ne stidiš, radi šta hočeš',  proistekla je upravo iz hadisa našeg Poslanika a.s.

 

Helem, kako god današnji čovjek ne smije puno toga raditi i činiti kako hoće, kada hoće, i gdje hoće, tako isto se moraju poštovati neka pravila ponašanja i na internetu. Internet sokaci su tijesni a pokaktkad bome pravo tuhafli. Ne može se pjevati, galamiti vikati, u svako doba,  a kada se i zbori, mora se paziti i kontati da uvijek ima neko zadužen da prati, sluša i bilježi kako se ponašamo.

 

Autorska prava na  autorske tekstove, na muzičke komade, filmska ostvarenja slike i crteže su zaštićena međunarodnim pravom. Bez znanja autora se ne smije reprodukovati, presnimavati, uzimati, kopirati, ili potpisivati nečije djelo i mukotrpan rad.

 

Znači, ako nam se neki tekst i dopadne, kontaktirajmo njenog autora i zatražimo dozvolu za korištenje. Normalno, ispod teksta, slike ili nekod inserta obavezni smo navesti ime autora i link sa stranice sa koje smo to uzeli. Opreznost je majka mudrosti, a može se insan nekad i prevariti pa posegnuti u tuđe,  ali nikad ne zaboravimo odakle smo i ko smo, jer smo mi ipak kulturan narod.

 

Upamet!

07.05.2009.

HAVADISI - OKOLO NAOKOLO DIO 7.

Nijaz SALKIĆ

POLZELA OAZA MIRA

U Polzelu mi je asli ištah navratiti. Posebnu čar predstavlja zeleni krajolik kroz koji uvijek prolazim vozeći se autom. Sela velenjska i sela polzelska su priča za sebe.

 

 

 

Zelenilo svuda kud god se čovjek okrene, cvrkut ptica i žubor vode čine ove krajeve rajskim perivojima. Sam grad nije veliki a niti bogat nekim veleljepnim i visokim građevinama. Ono što je ovdje dobro i lijepo, to je mir i dobri ljudi. Ove rede smo se družili sa baška finim ljudima sa kojima sijelo uvijek kratko traje.

Kad se ide na put

 

 


Zna se dobro naš vjekovni bosanski i bošnjački adet. Kad se ide na put valja ispratiti prijatelje. Ismet Karupović se spremao u bolnicu u Ljubljanu. Taj put će inšaAllah biti hairli, jer Ismet očekuje hajr i korist od boravka tamo. Sjedili smo, kahvenisali i eglenu radturili o svemu i svačemu a dahabetile i najviše o tome da nam se naš 'putnik' previše ne srkleti i sikira.

Ljubljana naša cvijetna prijestonica

 


Znamo da je Ljubljana prijestonica države Slovenije. Mnogi manje znaju da je to čist i uređen grad. Kud god se insan okrene i pođe po velikoj ljubljanskoj okolici divi se urednosti, čistoći i redu. Pošto sam bio u bolničkoj posjeti, jedno vrijeme sam proveo u dijelu gradu zvanom 'Moste'.

 

 

 

 

 

Moste su vjerovatno dobile ime po mostovima koji su premostili rijeku Ljubljanicu a koja protiče upravo kroz Moste. Čekajući polazak u Velenje, jedno 2 sahata sam proveo šetajući okolnim ulicama i sokacima, pa bome i besbeli sejrio i fotografisao svojom kamerom.

 Imalo se zbilja šta vidjeti i slikati. Zanimljivo je da naši zemljaci iz Bosne i Albanci najviše rade građevinske poslove. Nije ih teško primijetiti kako zidaju i obrađuju visoke zgrade i grade puteve i putnu infrastrukturu po Ljubljani i Sloveniji.

 

 

 

 

U svom zijaretu vidio sam i pravu trešnju kako raste u jednoj avliji između višespratnica i nebodera. Najviše me se dojmilo cvijeće koje raste haman u svakoj avliji i gradskoj zelenoj zoni i parku.

U Nazarju

 


Nazarje je posebno, posebno lijep kraj. To je dolina u cvijeću i zelenilu trave  smještena u Savinjskoj pokrajini. Nema šta nema od ljepote. Ovdje uši para jedino tišina, koja dušu odmara i um osvježava. Šteta što insan nema više slobodnog vremena da uživa u raskoši Božijeg davanja.

                                                                     Ostajte mi zdravo i rahat do slijedećih havadisa!

07.05.2009.

MIMBERA - SLAVI IME GOSPODARA SVOGA SVEVIŠNJEG

Nijaz SALKIĆ

Zahvala pripada Allahu dž.š. Neka je salavat i selam na Allahova Poslanika Muhameda s.a.v.s., na njegovu časnu porodicu, ashabe, i svakog onog koji bude slijedio uputu do Sudnjega dana. (Amin)

 

Danas je petak, 08. maj 2009. ili  13. džumade-l-ula 1430. hidžretske godine. Cijenjeni džemaate, draga braćo i sestre, esselamu alejkum ve rahmetullahi ve berekatuh!

 

 

 


Allah s.v.t.a. u Kur'ani Kerimu kaže:


Sebbihisme rabbikel ea'la. Ellezi haleka fesevva. Vellezi kaddere fe heda. Vellezi ahredžel mer'a. fe džealehu gusaen ahva. Senukriuke fela tensa. Illa ma šaellahu, innehu jealemul džehre ve ma jahfa. Ve nujessiruke lil jusra. Fe zekkir in nefaeatiz zikra. sejez zekkeru men jahša. Ve jetedžennebuhel eška. Ellezi jaslen narel kubra. Summe la jemutu ve la jahja. Kad efleha men tezekka. Ve zekeresme rabbihi fe salla. Bel tu'sirunel hajated dun ja. Vel ahiretu hajrun ve ebka. Inne haza lefis suhufil ula. Suhufi ibrahime ve musa.

 

"U ime Allaha, Milostivog Samilosnog!"

"Slavi ime Gospodara svoga Svevišnjeg" /1/ "Koji sve stvara i čini skladnim", /2/ "i Koji sve s mjerom određuje i upućuje , /3/ "i Koji čini da rastu pašnjaci", /4/ "a potom čini da postanu suhi, potamnjeli", /5/ "Mi ćemo te naučiti da učiš pa ništa nećeš zaboraviti" /6/ "osim onoga što Allah hoće - jer, On zna i ono što na javu iznosite i ono što tajite" /7/ "i sve što je dobro Mi ćemo tebi dostupnim učiniti"; /8/ "pa ti opominji ako opomena bude koristila!", /9/ "dozvaće se onaj koji se Allaha boji", /10/ "a izbjegavaće je onaj najgori" /11/ "koji će u vatri velikoj gorjeti", /12/ pa u njoj neće ni umrijeti ni živjeti." /13/       87 El - A'la / Svevišnji

 

Imam Ahmed od Ali ibn Ebi-Taliba, r.a., navodi da je rekao: /604/ "Allahov Poslanik, s.a.v.s., volio je ovo poglavlje: Sebbihisme rabbikel ea'la 'Slavi ime Gospodara svoga Svevišnjeg.'" Ovo u ovoj verziji prenosi samo Ahmed. U Buharijinom Sahihu i Muslimovom Sahihu stoji da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., Muazu rekao: /605/ "Zašto nisi klanjao sa: Sebbihisme rabbikel ea'la 'Slavi ime Gospodara svoga Svevišnjeg', 'Tako mi Sunca i svjetla njegova', "Tako mi noći kad tmine razastre."

 

 

Ellezi haleka fesevva... Koji sve stvara i čini skladnim", tj. Koji sva stvorenja stvara u najljepšem obliku. Nema ni jednog zivog bića istog, svako je original i unikat u svemiru.

" Vellezi kaddere fe heda …...i Koji s mjerom sve određuje i upućuje", tj. čovjeku je odredio da bude sretan ili nesretan, a životinje nadahnuo da pasu na pašnjacima. U tom smislu Uzvišeni prenosi Musaove riječi kada je rekao Faraonu: kale rab-bunel-lezi e'ata kulle šej'in halekahu summe haza.   "Gospodar naš je Onaj Koji je svemu onom što je stvorio dao ono što mu je potrebno, zatim ga, kako da se time koristi, uputio." (20:50)

 

 U Muslimovom Sahihu se od Abdullaha ibn Omera prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: /611/"Allah je sudbine svih stvorenja odredio napedeset hiljada godina prije nego što je stvorio nebesa i Zemlju, dok je Njegovo Prijestolje bilo još na vodi."

 

Allah je čovjeka poučio i naučio upotrebnim stvarima

 

"...i Koji čini da rastu pašnjaci", tj. dao je da rastu sve vrste bilja i usjeva. Allah, neka je slavljen, naučio je ljude kako če se koristiti usjevima i vremenu sjetve i žetve. "...

 

a potom čini da postanu suhi", tj. suhi i potamnjeli od suše. Vidimo iz ovog ajeta da je Gospodar poučio insana i o krajnjem ishodištu bilja, o suši i posljedicama suše na biljni svijet.

 

"Mi ćemo te naučiti da učiš pa ništa nećeš zaboraviti", tj. tako ćemo te naučiti da izgovaraš pa ništa nećeš zaboraviti",. On zna sve što Njegovi robovi javno govore i rade, kao i ono što skrivaju. Sve je Njemu potpuno poznato. Znamo da je čovjeku potrebno da mnogo uči da bi mogao nešto malo znanja sebi pribaviti. Čovječiji mozak radi na principu 'piši-briši', tako da ono što se ne ponavlja ono jednostavno ishlapi i nestane iz glave. U našim genima je zapisano da se sve briše i prekriva zaboravom.

 

"...osim onoga što Allah hoće", tj. pa se ne uznemiravaj oko toga. Ako smo Allahu u itaatu, u volji i njegovu zadovoljstvu, On će nam omogućiti da znamo ono što treba da znamo, a da zaboravimo ono što nam neće u životu trebati trebati.

 

 

 

 "On zna i ono što na javu iznosite i ono što tajite", tj.

Potrebno je da smo svjesni činjenice da Uzvišeni Allah zna u svakom momentu šta tajimo a šta u javnosti govorimo, kako se deklarišemo i šta činimo. Neka ovo bude opomena da pazimo na svoje trenutno ponašanje i postupke jer, ' sve se snima i bilježi'. (Munkir i Nekir)

 

 

Uzvišeni Allah je u ljudsku prirodu ugradio dobrotu

 

 Riječi Uzvišenog:

"...i sve što je dobro Mi ćemo tebi dostupnim učiniti", znači: Mi ćemo ti olakšati da činiš dobro i dati ispravne propise u kojima neće biti nikakvih neugodnosti i poteškoća. Dobrota je urođena ljudska osobina, jer ju je Uzvišeni Allah ugradio u naše biće. Allah nam je time sve olakšao i dostupnim učinio, pa i to da smo više skloni dobru nego zlu. Trebamo svi raditi da taj unutrašnji mehanizam razvijemo i osnažimo.

 

 

Svi smo dužni opominjati i prenositi znanje

 

"...pa ti opominji, ako opomena bude koristila", tj. opominji gdje god opomena koristi. Znači, da trebamo koristiti svaku priliku i govoriti ono što je dobro a podizati glas protiv svakojakog zla. Odavde se izvlači zaključak kako treba prenositi znanje i da ga ne treba prenositi onima koji mu nisu dorasli... znači, da svaki daija mora biti čovjek koji umije lijepo, mudro i saburli govoriti o dobru, koji umije uputiti, utješiti i posavjetovati. Normalno da nije svako mjesto i svako društvo prilika za upućivanje. Ondje gdje treba zrnjem hraniti, neka to budu zrna, a bisere prostirati tamo gdje se biseri prosipaju. Ne treba pomiješati to dvoje i napraviti grešku.

U tom smislu se od Alije, r.a., vladara pravovjernih prenosi da je rekao: "Ako ljudima govoriš nešto što oni svojim razumom ne mogu shvatiti, to će još više povećati nered među njima."

 

Odazvaće se bogobojazni

 

"...dozvaće se onaj koji se Allaha boji", tj. iz poslanstva će pouku izvući onaj čije se srce boji Allaha. Bogobojazni su i na samo spominjanje Allahovog imena plakali. Iskrenim vjernicima nije trebalo dva puta govoriti da čine i rade dobra djela. Vjernici vole nauku, rad, čistoću, hajr, namaz i učenje Kur'ana.

 

Neće oni najgori

 

"...a izbjegavaće je onaj najgori." Svjetlo i mrak nisu nikada bili jedno, gdje je bilo svjetla, mrak se povlačio. Ima ljudi kojima čovjek govorio ili ne, oni ostaju na svojoj obali. Dešava se da je vjerniku ponekad i žao svojih najmilijih koji srljaju svojoj propasti i pored poziva da stanu, da se vrate na pravi put. Vjernik zna i posustati govoreći: 'nemoj piti alkohol, ne idi u haram, ne gledaj zabranjeno, počni klanjati, kreni u džamiju, šalji djecu u mekteb…'.  Mnogi neće poslušati a neki će čak iz tih poziva napraviti i lakrdiju.

 

 

Kazna za one koji ustraju na stranputici

 

"...koji će u vatri velikoj gorjeti, pa u njoj neće ni umrijeti ni živjeti", tj. neće moći ni umrijeti pa da se muka kutariše, niti živjeti valjanim životom, jer će biti neprestano mučen bolnom kaznom i najraznovrsnijim patnjama. Imam Ahmed od Ebu-Seida el-Hudrija prenosi da je rekao: /612/ "Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao je: 'Oni stanovnici Vatre koji je budu zaslužili, u njoj neće moći ni umrijeti ni živjeti. Ali, biće ljudi koje će vatra, zbog njihovih grijeha, ili je rekao greški, spržiti pa će pomrijeti. Kad izgore i postanu crni kao ugalj biće im dozvoljen šefaat (zauzimanje). U gomilama će biti razbacani po obalama dženetskih rijeka, pa će biti rečeno: 'O stanovnici Dženneta, napojite ih!' Tada će početi nicati kao trava od zrna i riječnog nanosa." Ovaj hadis prenosi i Muslim.

 

 

Da bi se postigao dobar cilj, valja se očisititi

 

"Postići će šta želi onaj koji se očisti" /14/

Ebu-Bekr el-Bezzar preko Džabira ibn Abdullaha od Vjerovjesnika, s.a.v.s., prenosi da je u pogledu ovog ajeta rekao: /613/ "Ko posvjedoči da nema boga osim Allaha, da nema sudruga i da sam ja Allahov Poslanik. To znači, kada se odlučimo vraćanju Allahu i vjeri valja se temejito očistiti od grijeha i svega ostalog i iskreno izgovoriti šehadet.

 

Zatim spominjati ime Gospodara i klanjati

 

"i spomene ime Gospodara svoga pa klanja!" /15/

Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao je da se pod ovim misli na pet dnevnih namaza i njihovo čuvanje i obavljanje na vrijeme. Katade kaže da se pod ovim misli na čišćenje imetka i zadobijanje Stvoriteljeva zadovoljstva.

 

 

Većina ljudi su dunjalučari

 

 "Ali, vi više život na ovom svijetu volite,

tj. ovaj svijet pretpostavljate životu na budućem svijetu gdje ćete biti proživljeni i vječno živjeti. većina današnjeg naroda su dunjalučari i povodljivi materijalisti. Vole prlazno a zapostavljaju vječno. Voli se 'bižuterija' a ne cijeni 'zlato i dijamanti', da se tako izrazim.

 

 

Ahiret, budući svijet je vječan

 

/16/ "a onaj svijet je bolji i vječan je",

Allahova nagrada je veća i trajnija na onom svijetu, nego kratko užvanje na ovom, prolaznom svijetu. Kako pametan može prolazno pretpostavljati nad vječnim? Imam Ahmed od Musaa el-Eš'arija prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: /614/ "Ko voli ovaj svijet, čini to na štetu budućeg svijeta, a ko voli budući svijet, čini to na štetu ovog svijeta. Zato više cijenite ono što je vječno, a ne ono što je prolazno!" Ovaj hadis navodi jedino Ahmed. Ko hoće da se uzdigne na veći položaj valja potrošiti; vrijeme, novac, odreći se mnogo čega u ovom životu. Ne mogu biti isti oni koji idu redovno na posao u firmu i oni kojima je svejedno za penziju kada onemoćaju i ostare.

 

 

Uzvišeni Allah je opominjao i prijašnje narode

 

/17/ "Ovo, doista, ima u listovima prvim",

tj. sadržaj ove sure je bio zapisan i u Ibrahimovim i Musaovim listovima. Hafiz Ebu-Bekr el-Bezzar od Ibn-Abbasa prenosi da je rekao: u vezi sa riječima Uzvišenog

 

Ibrahimov i Musaov narod

 

 /18/ "listovima Ibrahimovim i Musaovim."/19/

"Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao je: /615/ 'Ovo', ili je rekao, 'sve ovo' bilo je zapisano u Ibrahimovim i Musaovim listovima." Znači, sve je ovo Uzvišeni Allah kao opomenu kazao i prijašnjim Ibrahiovim i Musaovim narodima.

 

 

 

Nekoliko riječi o značaju ove sure

 

 

Učio je suru na dva Bajrama

 

Imam Ahmed od En-Nu'mana ibn Bašira prenosi /606/da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., na dva bajrama učio: Sebbihisme rabbikel ea'la "Slavi ime Gospodara svoga Svevišnjeg" i Hel etake hadisul gašijeh.."Da li je doprla do tebe vijest o teškoj nevolji?", i da je, ako bi na Bajram bio petak, ova poglavlja učio i na džuma - namazu." Muslim i sastavljači Sunena citiraju:/607/ "Na dva bajrama i petak učio je: Sebbihisme rabbikel ea'la  'Slavi ime Gospodara svoga Svevišnjeg' i

Hel etake hadisul gašijeh  'Da li je doprla do tebe vijest o teškoj nevolji', a možda su bili u istom danu pa ih je učio i na Bajram i džuma - namazu." Imam Ahmed u svom Musnedu od Ka'ba, Abdullaha ibn Abbasa, Abdurrahmana ibn Ubzija i Aiše, majke pravovjernih, prenosi /608/ da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., na vitrima učio: Al A'la 'Slavi ime Gospodara svoga Svevišnjeg',

" kul ja ejjuhel kafirun.. Reci: 'O vi, nevjernici'",

i " kul huvallahu ehad… Reci: 'On je Allah - Jedan.'" Aiša dodaje: kul euzu bi rabbil felek"Reci: 'Utječem se Gospodaru svitanja'", i  kul euzu birabbin nas"Reci: 'Utječem se Gospodaru ljudi.'"

 

Kada i gdje je najbolje učiti ove ajete?

 

Imam Ahmed od Ukbe ibn Amira el-Džuhenija prenosi da je rekao: /609/ "Kada je objavljeno:

Fe sebbih bismi rabbikel azim… 'Zato slavi ime Gospodara svoga Veličanstvenog!' (56:96) Allahov Poslanik, s.a.v.s., nam je rekao: 'Učite ovaj ajet na rukuu', a kad je objavljeno: Sebbihisme rabbikel ea'la …'Slavi ime Gospodara svoga Svevišnjeg', rekao je: 'Učite ovaj ajet na sedždi!'" Ovaj hadis navode i Ebu-Davud i Ibn-Madže.

Od Ibn-Abbasa prenosi se da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., /610/ "...kada bi proučio:Sebbihisme rabbikel ea'la…. 'Slavi ime Gospodara svoga Svevišnjeg', govorio: 'Neka je slavljen moj Gospodar Svevišnji!'"

Od Abduhajra se prenosi da je rekao: "Čuo sam Aliju da je proučio: Sebbihisme rabbikel ea'la'Slavi ime Gospodara svoga Svevišnjeg', pa je rekao: 'Neka je slavljen moj Gospodar Svevišnji!'" "

 

 

Uzvišeni Allahu, udruži nas sa čestitim vjernicima  pa da do kraja svoga života tebi istinski robujemo a udalji nas od prelivoda, munafika i lažljivaca. Amin!

 

 

 

Literatura: tefsir Ibni Kesir, Buharijina zbirka hadisa


06.05.2009.

VASIĆ: "AKO SE U BIH OKUPLJAJU PEDERI ZAŠTO NE BI MOGLI I ČETNICI ILI ONI KOJI SEBE ZOVU ČETNICIMA"

S. B.

24SI - Apsurdno je da Republika Srpska (RS) obilježava Dan pobjede nad fašizmom i Dan Evrope, a da poslanici vladajućeg SNSD u državnom Parlamentu nisu glasali da se donese zakon o zbrani svih neofašističkih organizacija u BiH koji je nedavno predlagao SDP.

Smatra to predlagač ovog zakona, poslanik SDP u Parlamentu BiH Denis Bećirović, koji je razočaran činjenicom da njegove kolege, poslanici stranaka iz RS nisu pordžali jedan takav zakon.

"Mislim da je nemoralno sa jedne strane obilježavati 9. maj, svjetski Dan pobjede nad fašizmom, a sa druge strane ne željeti da se zaustavi fašizam u BiH. Moramo vrlo jasno reći da su četnički, ustaški i drugi kvinslinški pokreti u II svjetskom ratu bili na strani fašističke koalicije i borili su se protiv antifašističke koalicije. Sa druge strane, partizanski pokret je bio na strani svjetske antifašističke koalicije", podsjeća Bećirović.

On je siguran da se između antifašista i fašista ne može stavljati znak jednakosti.

"A u RS dobar dio ljudi koji trenutno predstavljaju vladajuće strukture, na žalost izjednačava fašistički i antifašistički pokret. To je objektivno problem u BiH koja mora napraviti vrlo jasnu razliku između fašizma i antifašizma jer bez toga ovdje nema sigurne budućnosti", kategoričan je Bećirović.

Izvršni sekretar SNSD Rajko Vasić pita, pak, "ako se u BiH okupljaju pederi zašto ne bi mogli i četnici ili oni koji sebe zovu četnicima".

"Sloboda okupljanja je nešto što je naslijeđe demokratskog svijeta ili diktature. Ne vidim tu nikakvu problematiku vezanu za Dan pobjede nad fašizmom. Na ovom prostoru, ne samo u BiH, evidentne su mnoge novoponikle ljubavi prema fašistima ili kolaboracionistima, od Slovenije do Nacionlnog fronta u Srbiji. To što se okupljaju neki ravnogorci, šubaraši, kokardaši, četnici..., ja ne vidim kao ozbiljan politički problem. To je više nešto što je iznuđeno sa sve tri strane. Sistemom spojenih posuda javljaju se nekakvi kvaziradikalni, kvazianarhistički pokreti koji u suštini nisu bitni", nastoji objasniti Vasić.

Za njega su četnici jedna vrsta kolaboracionista sa njemačkim nacizmom ili fašizmom uopšte u II svjetskom ratu.

"Da li su fašisti, o tome ne mogu da sudim. Četnici nisu imali koncentracione logore i treba praviti razliku između četnika i ustaša. Ovdje se kod nas često poistovjećuju ustaše, četnici i balije, odnosno Turci, zavisno kako ko zove muslimane Bošnjake ili Armiju BiH, mudžahedine. Ljudi iz neznanja trpaju sve u isti koš. Ja četnike shvatam samo kao smiješnu parodiju, folklor, i ne vidim da je to nešto što treba zabraniti", kaže Vasić.

Ne treba, pojašnjava on, ponavljati grešku komunizma.

"Ništa ne treba zabranjivati. Ne treba, naravno, dozvoliti agresivno djelovanje prema drugim društvenim grupama ili društvu u cjelini, ali ako će se neko okupiti na nekom brdu i pričati da su četnici ili ustaše... Pa neka pričaju koliko hoće", zaključuje Vasić.

(časopis »san«)

06.05.2009.

DOK ARAPE PROTJERUJU: PENZIJE IZ RS DOBIVA 500 PLAĆENIKA!

Iz Fonda PIO Republike Srpske već trinaestu godinu zaredom isplaćuje se više od 500 penzija stranim plaćenicima dobrovoljcima, uglavnom Rusima i Ukrajincima, koji su se borili u redovima Vojske RS, te porodicama poginulih na teritoriji Bosne i Hercegovine, saznajemo iz izvora bliskih Vladi manjeg bh. entiteta.

 


Status i prava

Za ovu finansijsku transakciju, tešku oko 150.000 KM, Vlada se još davno "pokrila" odredbama Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca odbrambeno-otadžbinskog rata Republike Srpske

Između ostalog, tamo se navodi da "status i prava propisana ovim zakonom mogu ostvariti državljani RS, odnosno BiH, a strani državljani i lica bez državljanstva samo ako ih ne ostvaruju od države čiji su državljani ili od države na čijoj teritoriji imaju prebivalište".

- Status i prava propisana ovim zakonom ne mogu ostvariti ni lica koja su državljani Republike Srpske ako ih ostvaruju u jednoj od država nastalih od prethodne SFRJ - piše u Zakonu, čime je jasno potvrđeno da se prethodni član odnosi upravo na strane plaćenike, a ovaj drugi na one koji žive u najvećem broju u Srbiji. 

 

Uhodana ruta

Također, Zakon je predvidio da pravo na penziju i druge naknade mogu ostvariti svi, bez obzira na to da li je njihovo prebivalište u RS ili nije. Do prije sedam-osam godina, novac za penzije stranim plaćenicima prebacivan je uglavnom putem kurira koji je dolazio u Banju Luku i u koferu ga, uhodanim rutama preko Srbije, nosio do Rusije i Ukrajine.

Danas se to radi potpuno transparentno, jer za sve Vlada ima zakonsko pokriće. Novac se uplaćuje na bankovne račune dobrovoljaca u zemljama gdje žive. Neki od stranih plaćenika i nakon agresije na BiH ostali su živjeti na teritoriji RS, kao i žene s djecom čiji su muževi poginuli na ratištima manjeg bh. entiteta.

O prisustvu stranih plaćenika Rusa i Ukrajinaca u BiH tokom agresije, najbolje svjedoči pravoslavno groblje u Miljevićima, u Istočnom Sarajevu, gdje se nalazi veći broj spomenika poginulima. 

 

Dvostruki aršini

 

Svih ovih godina govori se isključivo o navodnom problemu dobrovoljaca iz arapskih zemalja, koji su se borili u redovima Armije RBiH. Dovode se u vezu s terorističkim ćelijama koje su navodno ostale u našoj zemlji, problematiziraju se čak i oni ljudi koji posjeduju koje su navodno ostale u našoj zemlji, problematiziraju se čak i oni ljudi koji posjeduju legalna bh. državljanstva, a niko ne govori o hiljadama Rusa, Ukrajinaca i Grka koji su se borili u Vojsci RS. Na sceni su, očito, dvostruki aršini.


 

(Dnevni Avaz,  3.maj)


05.05.2009.

SUDIJE I PRAVDA

Nijaz SALKIĆ

 

Da mi je znati !

 

Da mi je znati kako spavaju sudije međunarodnog suda u Hagu kada se umorni vraćaju svake večeri u svoje postelje. Da mi je znati, da li mogu ljudi u crnim odorama pravde, odmah zaspati poslije sramnih i maratonskih suđenja kasapima: Miloševiću, Šešelju i Karadžiću, za zločine i genocid u Zemlji Bosni.

 

Da mi je znati šta jedu te sudije kada dođu kući, da li im zalogaj staje u grlu ili lagahno klizi kao umornom i nevinom težaku i rudaru. Da li se ikada sudije te sjete ispovijedi svjedoka o klanju, ubijanju i silovanju nejači i djece u Zemlji Bosni.

 

Da mi je Bože moj vidjeti odnekud, kako se igraju te sijede i umne sudijske glave  sa svojim unucima.

 

Da mi je otkle izviriti i osejriti kakva su im to lica, dok gledaju svoje sinove i kćeri, diveći im se mjereći ih od glave do pete, koliko su samo od prošle godine porasli. Da li ikada te sudije pomisle, koliko je bilo djece i omladine uzrasta njihovih unuka, sinova i kćeri u Zemlji Bosni,  a oni, te iste sudije cirkusaju sa našom ubijenom djecom i mladošću u gradu Hagu.

 

Da mi je samo znati, Mili Bože moj, kako spavaju Milorad Dodik, Mladen Bosić, Mladen Ivanić, Vasilije Kačavenda i mnogi drugi čelnici, političari, popovi, i visoke crkvene starješine iz okupiranog dijela naše Zemlje Bosne. O čemu li to oni misle, jadna li im majka, kada bezbrižno liježu u mehke, mirisne i udobne postelje u vremenu dok ih uspavljuje TV prijemnik, a sa njega gledaju najnovije vijesti o otkopavaju mezara i grobnica ubijene djece i presječenih života hiljada nevinih ljudi i Bošnjaka iz masovnih grobnica i stratišta.

 

Da mi je znati, Bože moj, na koju stranu liježu i imaju li oni ikako sna, dok majke, hudovice, braća i sestre Srebrenice, Vlasenice, Bratunca, Zvornika, Foče, Rogatice, Rudog, Višegrada, Miljevine, Ustikoline, Brčkog, Bijeljine, Doboja, Dervente, Prijedora, Koraja, Kozarca, Bosanske Kostajnice, Bosanske Dubice, Bosanske Gradiške, Bosanskog Broda, Bosanskog Novog, Bosanskog Šamca, Bosanske Banja Luke, još uvijek plaču za svojojm djecom, braćom, očevima, majkama i sestrama, ubijenom i presjećenom mladošću.

 

Da mi je znati, kako spava armija katila i ubica naše bosanske mladosti u Republici Srpskoj, u Srbiji, u Crnoj Gori, u Ukrajini, u Grčkoj, Bugarskoj, Rumuniji, u Makedoniji i u Rusiji.

 

Da mi je znati!

 

 

05.05.2009.

U HLADU HADISA – IZVODI IZ RIJADUS - SALIHINA. DIO 18.

Priredio: Nijaz SALKIĆ

Upućivanje na dobro i pozivanje na uputu ili zabludu

 

Ebu-Mes'ud Ukbe ibn'Amr, Ensari i Bedri, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve selleme, rekao: "Ko ukaže i povede nekog na dobro djelo, ima nagradu kao i izvršilac." (Muslim)

 

 

Ebu-Hurejre, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu 'alejhi ve selleme, rekao: "Ko poziva na pravi put (ko propagira uputu), ima nagradu za to kolika je nagrada onoga ko ga slijedi, bez smanjenja njihove nagrade, a isto tako, ko god poziva zabludi, krivom putu, griješan je isto onoliko koliko iznose grijesi onih koji ga slijede, a da to neće nimalo umanjiti njihove grijehe." (Muslim)

 

 

Od Ebu-Abbas Sehl b. Sad Sadij, r.a., prenosi se da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao na dan Hajbera: "Ovu zastavu ću, svakako, sutra dati čovjeku preko čijih ruku će Allah dati pobjedu. Taj voli Allaha i Njegova Poslanika, a Allah njega voli i Njegov Poslanik." Ljudi su prenoćili razmišljajući kome će dati zastavu. Kad je svanulo, došli su Poslaniku, s.a.v.s., rano, nadajući se da će svaki od njih dobiti zastavu.

Poslanik, s.a.v.s., reče: "Gdje je Alija, sin Ebu-Taliba?" Prisutni rekoše: "Allahov Poslaniče, bole ga oči." Poslanik reče: "Pošaljite po njega nekog." Dovedoše ga, a Allahov Poslanik, s.a.v.s., potra mu oči pljuvačkom i prouči dovu. On odmah ozdravi kao da ga oči nisu ni boljele. Dade mu zastavu, našto reče Alija, r.a.: "Allahov Poslaniče, hoću li se sa njima boriti dok ne budu kao i mi (muslimani)?" Poslanik, s.a.v.s., reče: "Idi polahko dok ne dodeš do predgrađa njihova, a onda ih pozovi u islam i izvijesti ih šta su dužni od prava Allahovih da izvršavaju; tako mi Allaha, da Allah uputi preko tebe samo jednog čovjeka, bolje ti je od najboljeg blaga."(Muttefekun alejhi)

 

 


04.05.2009.

IMATE SAMO JEDNU MAHANU

Nijaz SALKIĆ


 


Kažu nam lijepi ste.

Vele da smo stasiti i ponositi.

Govore i da smo hrabri i tvrdoglavi.

 Pričaju o nama da smo dočekni i gostoljubivi i da nam u tome niko ravan, u cijelom svijetu nije.

Vole nam pjesmu našu, sevdalinku.

 Zadivljeni su našim brdima, planinama a naročito rijekama.

Maksuz se zapute iz daleka da probaju i uživaju u našim jelima i kuhinji našoj.

 Dive se našim mostovima, slapovima i gradovima.

Kažu da nam je jedina mahana što smo muslimani.

 Baš zato i nije nikakvo čudo što nam od pamtivijeka pokušavaju oteti svu našu dobrotu.

Vole sve naše,

samo ne žele

 nas.

Ne žele

muslimane

 Bošnjake.

04.05.2009.

HISTORIJAT DINASTIJE HALIFA EMEVIJA DIO 3.

Priredio Nijaz SALKIĆ

 

Uvod

 

Historija me jako zanimala još iz doba moga odrastanja i djetinjstva. Posebno interesovanje pokazujem za islamsku povijest od svog početka, pa kroz srednji vijek  i sve do današnjih dana. Cijela sadašnja situacija muslimana je u direktnoj vezi sa nastankom i funkcionisanjem islamske države i civilizacije. U nekoliko nastavaka uz Allahovu pomoć ću ove rede podastrijeti osnivanje i trajanje dinastija Emevija i Abbasija.

 

Jezid I

60-64 (680-683)

 

Kada je Jezid postao halifom svi ga priznaše, osim Husejna sina halife Alije, Abdullaha sina halife Omera i Abdullaha ibni Zubejra. Čim je preuzeo vlast naredi Jezid tadanjem namjesniku u Medini, da svu trojicu prislili, da ga priznaju halifom. Hazreti Husejn i Abdullah ibni Zubejr izbjegnu u Mekku, a Abdullah ibni Omer ga prizna.

Sa izborom Jezida za halifu nijesu bile zadovoljne šiije, jer su smatrale da hilafet treba dati Husejnu sinu halife Alije, a unuku Muhammedovom a.s., i zato odmah počnu pisat iz Kufe u Mekku hazreti Husejnu pozivajući ga da tamo dođe, da ga oni priznaju halifom. Hazreti Husejn prvo pošalje svoga stričevića Muslima ibnu Ukajla, da vidi kako je raspoloženje u Kufi. Kad je Muslim došao u Kufu poče se tajno raspitivati o mišljenju naroda glede izbora Husejnova za halifu, ali tadanji Jezidov namjesnik dozna za svrhu njegova dolaska i odmah ga poče progoniti. Kada Muslim poče svijet dizati na ustanak namjesnik Ibnu Zijad ga uhvati i ubije.

 

 

Pogibija hazreti Husejna

 

 Hazreti Husejn krene iz Mekke sa čitavom svojom porodicom prema Iraku, iako su ga njegovi najbolji prijatelji odgovarali od toga, napominjući mu, da će ga svijet u Kufi iznevjeriti kao i oca mu Aliju r.a. i da njihova pisma i poruke nijesu iskrene. Kad ga u putu sretne jedna četa Jezidove vojske, on htjede da se vrati u Mekku, ali mu oni to zapriječe. U to iz Kufe dođe i druga četa vojske, koja zametnu boj sa hazreti Husejnom i njegovim društvom na Karbeli. U boju padoše gotovo svi muškarci, a među njima i hazreti Husejn 10 muharema 61 (680). Čitav islamski svijet zgranu se kada ču, da su se Umejevići usudili ubiti i samoga Muhammedovog a.s. unuka, koji je bio primjer čitavom islamskom svijetu svojom učenošću i pobožnošću. Jezid se pokaja kada ču za ovo krvavo umorstvo, te njegovu djecu i žene opremi sa najvećim počastima i darovima u Medinu.

Da bi svijet okrenuo od ovog užasnog zločina, koji je izvršen nad potomcima Muhamedovim a.s., opremi Jezid vojsku, koja osvoji Harezm i Buharu, a drugu vojsku posla u sjevernu Afriku, koja osvoji neke predjele, koji nisu bili pod vlašću islamske države.

 

 

Abdullah ibni Zubejr

 

 Poslije umorstva Husejnovog čitav Hidžaz ustade na noge i otkaza poslušnost Jezidu, izabravši Abdullaha ibni Zubejra za halifu. Čim Jezid ču za ovaj ustanak u Hidžazu, pošalje iz Sirije vojsku, koja dođe u Medinu i pozove svijet na pokornost. Medinelije se ne htjednu pokoriti, te vojska Jezidova navali na Medinu i poslije velikog krvoprolića osvoje grad i opljačkaju ga. Ova nesreća dogodila se je 63 (683) u kojoj pogibe više od 10.000 muslimana.

Kad je Jezibova vojska pokorila Medinu krene prema Mekki, gdje se je bio utvrdio Abdullah ibni Zubejr i poče je opsjedati. Za vrijeme opsade dođe vijest da je Jezid umro 64 (683) i opsada prestane, a čitav islamski svijet se obradova, jer je Jezid za tri i po godine svoga vladanja prolio toliko nevine krvi i bacio ljagu na čitavu dinastiju Umejevića, da mu to istorija nije nikada zaboravila.


 Literatura: Istorija Islama, Besim Korkut


Nastaviće se!



Noviji postovi | Stariji postovi

RODNA GRUDA
<< 08/2017 >>
nedponutosricetpetsub
0102030405
06070809101112
13141516171819
20212223242526
2728293031


domaća literatura
NE ZASTIDI SE
Nemoj se nikada zastidjeti svoje majke i njenih dimija! Ne stidi se bosanske sinije, ni bošče iz svoga djetinjstva, tevsije demirlije, bakrenog abdesnog ibrika, đuguma! Ne stidi se nanine sehare, niti svoje iz djetinjstva avlije, ni kuće čardaklije.
Ne stidi se naših tijesnih šefteli sokaka i osunčanih cvijetnih bosanskih čaršija. Ne stidi se i pamti babine tihe eglene i nanine šarene šamije; djedove žute hadžijske abanije. Ne stidi se ni amidžinog crvenog, u desno naherenog, fesa.
Nikada se ne zastidi avlijskog prošća i tarabe, žutog u avliji duda, drvenog ahara i kućnog mutvaka.
Ne zastidi se sestrine suze kada te je ispraćala u Hrvatsku, Sloveniju, Ameriku i Australiju.
To je, Allahov robe, tvoja dimenzija, tvoj ukras i biser, tvoje blago. To je ono što nam je ostalo od naših pradjedova, dobrih Bošnjana.
Ne zastidi se, Božiji robe, strinine rešedije, nutme, halebije, gurabije, ćetenije, kvrguše, kljukuše, dilje, sutlije, pelteta i zerdeta! To je, Bošnjo, tvoja koda, kojom te je Uzvišeni označio i odredio, zacrtao ti sudbinu da se rodiš u najljepšoj zemlji i đulistanu dunjalučkom, u Zemlji Bosni.
Ne zastidi se, Bošnjo, dajdžinih šalvara kada ih obuče i krene u svoju mahalsku džamiju. Te šalvare su dio tebe, a i ti si dio njih. Iz šalvara si i ti izašao. I nikad se ne nasmij kada ugledaš Bošnju da ih je obukao. Znaj dobro, šalvare jesu dio tebe i ti si dio njih, iz njih si izašao.
Ne zaboravi, Bošnjo, u dalekom svijetu, na cvijeće naše; zambak, sabljicu, hadžibeg, kalanfir (karanfil), majčinu dušicu, bosiljak, sekaik... Pokraj tog cvijeća si uvijek prolazio vraćajući se sa puta, dolazeći u svoju avliju iz džamije, škole, njive, dolazeći poslije igre sa djecom na livadi...
To cvijeće te je uvijek dočekivalo pored avlijske staze, ograđeno okrečenim kamenjem, a svojim mirisima ti je iskazivalo najljepšu dobrodošlicu.
Ne zaboravi, Allahov insanu, gdje god bio, šta god bio, ma koliko se trudio da nekome ugodiš i da se prilagodiš, uvijek ćeš biti ono što i jesi, Bošnjo i Musliman.
Ako je to tako, a jest sigurno, onda ne daj nipošto ono što si dobio u amanet od Dragog Allaha i naših dobrih djedova; dobrih, lijepih i ponosnih Bošnjana. Čuvaj svoju vjeru Islam, vatan Bosnu i naše lijepe običaje, drage, bosanske adete.
Upamet!
Nijaz SALKIĆ
..........................
MOJ BABO
Moj babo...
Kakva gordost i poštovanje izvire iz te dvije riječi. Babo, ta riječ mi miriše sabahskim ezanom kada smo zajedno, babo i ja, ruku pod ruku, išli u našu džamiju. Babo, to je sinonim za moje djetinjstvo. Babino izgaranje i težak posao, samo da bi nama komad hljeba brižno priskrbio.
Kada izgovorim riječ Babo, pred očima vidim izlizan očev kaput i zakrpljene pantole, pogrbljena leđa i bijeli somun koji pruža nama djeci vraćajući se iz čaršije. Babo, to je lice puno briga izbrazdano sa bezbroj bora, koje za nas uvijek nađe topao osmijeh i utjehu.
Moj babo je imao rješenja za sva životna pitanja i probleme. Uz njega me ničega nije bilo strah. Moj babo, kada ujutro kahne, ja znam da će mama opet napraviti doručak; da ćemo svi zajedno sjesti za sofru da se jagmimo za pogaču, čorbu, grah, pitu, pekmez iz tanjira i kiselo mlijeko u čaši.
Moj babo, kada progovori, ja znam da će nešto veliko reči o životu na ovom dunjaluku, o mojoj školi, o mom rahmetli djedu. Kada on govori, mi svi moramo da ga slušamo. Kamo sreće da sam više zapamtio babinih mudrosti, pa da ih sada kao biser sipam svojim jaranima i da se time dičim i ponosim.
Velim vam da je moj babo bio najveći i najmudriji čovjek u mom životu. Kada bi on krenuo sa mnom u njivu, dok sam bio mali, ja sam za njim morao sve trčati. Imao je, brate, veliki korak. Kada bih se trčeći umorio, babo bi me stavio na svoja ramena, tako da sam tada bio najveće dijete. U tom položaju sam osjetio da sam babi važan. I bio sam ponosan.
Moj babo je svakome pomagao; i prosjaku i bogatašu, i učenom i neznalici, i starijim i djeci i insanu i hajvanu. Samo, nije nikada znao pomoći sebi. Danas ga tek razumijem. Sada znam zašto je imao izlizan kaput i pantole, ispranu, vehdu košulju i iznosane kundure i opanke.
Moj babo je veliki čovjek. On je znao zašto to čini. Nije ga zbog toga bilo stid i nije zato bio žalostan. Moj babo je to radio za svoj evlad , za svoju dragu djecu, jer nije htio da postanu »dronje«. On je nama često govorio:
»Nemojte biti dronje.« Moj babo je ulagao u nas kao svaki dobri babo. Želio je da mu se djeca ne napate u životu. On nas je slao u škole i zato mu velika hvala.
Dragi moji ahbabi, ne zaboravljajte dobrotu naših baba, sjećajte ih se, i živih i mrtvih, jer nije šala imati babu koji je sve dao za tebe, da te izvede na selamet.
Upamet!
.............
TETKE
Tetka je babina sestra ili sestra od majke. Tetka može odigrati veliku ulogu u našem djetinjstvu. Tetka može da čuva bratiće i sestriće, da ih voda za ručice, da im kupuje slatkiše i da im pere i kuha.
Tetka je bila u našim dječijim očima velika ličnost koja se često puta znala postaviti u našu odbranu i spasiti nas nekada od batina i od naših vlastitih roditelja.
Tetka je milostivna prema bratićima i sestrićima, bar je večina takvih tetaka, mada ima i drugačijih tetaka koje su poznate kao zloće.
Međutim, tetke su nas znale koristiti i u svoje "poslove", kada su bile cure i ašikovale mi smo im tada znali biti kuriri, pismonoše i čuvari.
Divno je imati tetku, osobito ako nam nije živa naša majka. Zato, kada dolazimo svojim kućama i vraćamo se povremeno u rodni kraj, među prvim koje ćemo posjetiti i sa hedijama darovati neka budu i naše tetke. A za ljubav prema njima bićemo inšaAllah nagrađeni.
Upamet!
Nijaz SALKIĆ
...........
TERAVIJE, SIJELA...
Ah, dragi moji, teravije su moja posebna radost i veselje. Mi omladinci bi sa posebnim veseljem iščekivali trenutak kada će naš mujezin zaučiti svečani salavat, i to ne običan, nego onaj teravijski. On je za nas, momke, značio još jedno veselje više. O djevojkama i djevojčurcima ne bih ni govorio. Teravija je za njih bila prilika da se što bolje obuku u ono najljepše što imaju, počevši od dimija i mahrama na glavi, do kundura i drugih ukrasa.
Bože dagi, što su one živjele za teraviju. One su željele da se dopadnu kojem našem momku, koji će doći te večeri iz našeg, jal' susjednog džemata. To nije važno. Uglavnom, teravija je bila prilika za cure da se pokažu i prikažu.
U toku dana, za vrijeme posta, tekle su pripreme i dogovori o tome gdje će se održati sijelo poslije teravije; u kojoj, odnosno u čijoj kući. Djevojke su pozivale sijeldžije u kuću, za koju se dogovore, da se te ramazanske večeri sijeli.
Veselje i čast je bilo da te pozove domaćin sijela te večeri. Znao se tačno ceremonijal sijela i glavne šaljivdžije koje će uveseljavati skup. Bilo je ašikluka tih večeri, zimskih i dugih. Ašikluka i šala je bilo napretek. Igralo se sudije i džandara, slušale se pjesme sa ploča i kaseta, šalilo se.
Bilo je to, uglavnom, islamsko sijelo gdje se znala granica dozvoljenog u druženju. Stariji domaćini iz te kuće su, uglavnom te večeri, odlazili na drugo sijelo; a omladina, njihova djeca, dobro su odigrala ulogu domaćina.
Na brčanskom i čelićkom području na sijelima se obavezno gostilo, pored uobičajene hrane, i onim po čemu je naš kraj poznat. To su bile suhe šljive, orasi, jabuke, suhe kruške (čitavice), kokice... A posebno specifično za zimska sijela je bilo pravljenje ćetenije.
Ćetenija je slatko spravljano od uagđenog šećera, jal' pekmeza. Poslije se dugo miješa sa pečenim brašnom, pa se dobije masa koja, ukusom podsjeća na karamele. Ćetenija se morala praviti u posebno hladnim noćima i po posebnom receptu. Ćetenija se morala nanijetiti na nečiju gustu i dugu bradu. U mom kraju se obično nanijetilo na bradu hodže Brođe iz Broda kod Brčkog, da bi ispala baš takva, kao njegova gusta i bijela brada.
Poslije uvodnog pripravljanja slijedilo je kajišanje i hlađenje ćetenije u tevsiji, koja se morala iznijeti vani na hladnoću i mjesečinu, u noći. Momci, koji nisu bili pozvani na sijelo; a znali su u kojoj je kući sijelo, iz osvete što nisu pozvani, često su znali da se potiho prikradu i ukradu tevsiju sa ćetenijom. Tako je bio uzalud sav trud djevojački.
Bojim se da su ta vremena prošlost u mom kraju, a u mom životu sigurno jesu. To jeste prošlost, jer današnja omladina više voli izaći u diskaće i prljave kafane; više vole to, nego sjesti i promuhabetiti na sijelu u domaćoj atmosferi i očuvati stare adete i običaje.
Zato mi se često puta otme uzdah: "Đe ste stare ramazanske noći?"
Đe je sevdah, đe su ašikluci?!
Upamet!
Nijaz SALKIĆ
...........
ALKOHOL I DROGA.....
»Kada Allah htjedne da uništi jedno mjesto, dopusti da se pojavi blud i nemoral u njemu.« (Hadis)
Čini mi se da nikada nije bilo teže biti roditelj i starati se o svome evladu, kao danas, u ovome vaktu. Naša država Bosna je bila jedna od teritorijalnih jedinica, bivše nam domovine, a meni se čini da je izvukla najdeblji kraj, i da je trenutno u najtežoj situaciji. Bosna jeste država, ali kao da i nije, jer je sve u njoj nekako neodređeno i nedorečeno. Bosna ima granice, a kao da ih i nejma. Vlast ima, a ona kao da i ne postoji,, jer naša policija nejma pravo po svojoj volji, haman ni promet regulisati, a dahbetile, bez najave, kontrolisati vozače automobila. Svaku kontrolu mora prije vremena najaviti i objaviti preko medija.
Kad je riječ o našim "medijima", o njima bi se moglo nadugo i naširoko govoriti.
Bosna svoje medije ima, i nejma. Mediji su većinom pod nečijim patronatom, ili su do krajnjih granica komercijalizirani i privatizirani, i na taj način okrenuti sami sebi.
U tom i takvom svekolikom haosu po Bosni su nikli razni kafići, restorani, diskaći, a u njima, svoje mjesto pod suncem, našle su razne "zvijezde", "pjevači", i "izvođači" tzv. folk muzike. Svakodnevno i svakonoćno se po tim "restoranima" organizuju naki nastupi, neka takmičenja za izbor "misice, "mistera" i sličnih ujdurmi i petljanija.
A droga...
Droga se sadi i prodaje i u najzabačenijim selima.
A o prostituciji i podvodačima, da i ne govorim.
Vjera se suzbija i marginalizira svim dozvoljenim i nedozvoljenim sredstvima. Ono malo preostalih naših adeta koji su proistekli iz 500-godišnje naše pripadnosti islamu potiskuje se i označuje kao nešto zaostalo, dok se, u isto vrijeme, promiče slobodno i, do krajnjih granica, ogoljeno iživljavanje, uz grubo odbacivanje naše svijetle tradicije.
Ono malo trijeznih roditelja, koji žele svoju djecu sačuvati od alkohola, droge i svih oblika pokvarenosti, biva razapeto između želje da djecu odgoje u vjeri i nastojanja da svoj evlad-djecu iškoluju, uz bojazan da se kroz školu ne otuđe i iskvare.
Opće poznato je da svako selo ima po jednu kahvanu kojoj su njihove gazde dale zvučna imena uz obavezan predznak "restoran".
U tim "restoranima" naša djeca često ostaju do ranih jutarnjih sati. A pivo, vino, i ostali haram, piju haman svi, uključujući i naše domaćice, žene. To je bilo nezamislivo u Bosni prije agresije.
Oni, koji bi morali o tim negativnim pojavama govoriti i biti najglasniji, "mudro" šute jer svako se boji za svoju kožu i svoje korito, a alkohol se prodaje i u brojnim "trgovinama" i "prodavnicama" i to na svakom ćosku i uglu, kako kome paše da izgovori.
Ako čovjek hoće biti patriota i neće kupovati uvozna piva, vino i rakiju, tu uvijek postoji alternativna zamjena za slične domaće proizvode.
"Kupuj domaće", i propadaj na domaći način, a na svoj račun.
Ma koga je briga za našu djecu i omladinu.
Upamet!
Nijaz SALKIĆ
............
SOFRE.....
Sofra je bošča ili čarsaf koji se prostire na pod, ćilim ili tepih u sobi i sa te sofre se jede, objeduje, ruča ili iftari... Sofra se može prostrijeti na zemlju, može se servirati na siniji, ili na stolovima. Prava sofra se uvijek sterala, a jelo se sjedeći na koljenima, ili bar jednim podavijenim koljenom.
Sofre mogu biti domaće, kućne, porodične, bogataške sofre, sirotinjske sofre, iftarske sofre, sofre uglednika i dostojanstvenika, sofre ahbaba i prijatelja, mevludske, svadbene, poslovne, pilavske, pohođanske,a mogu biti i dječije.
Na sve sofre se posebno zove, osim na porodičnu sofru. Tamo su nas majka i babo jednom pozvali, onda kada smo progovorili. Pokazali su nam gdje je sofra. I od tada mi znamo, a da se ne zovemo, gdje nam je mjesto za sofrom.
Na sve druge sofre, osim majčine i babine sofre, moraš dobiti poziv i znati gdje ti je mjesto.
Kod nas Bošnjaka i muslimana, odavno već postoje sofre i zna se redoslijed kod sjedanja i pristajanja za sofru. Tako imamo sofru političara, za koju prije izbora ima mjesta za svakoga, a poslije samo za odabrane.
Imamo još sofru pisaca i književnika, sofru glumaca i umjetnika, sofru biznismena i privatnika, sofru uleme i sofru islamske zajednice.
Neke sofradžije imaju bujruma u sve sofre, neki ne bi došli u svaku sofru i kada bi ih pozvali, a nekima nije dozvoljeno da miješaju sofre.
Obično su sve te sofre jedan zatvoreni krug za sitnu raju, mada i među tim velikim soframa ima još sofri koje se steru posebno, i to su vjerovatno nove sofre i sofrice, samo ih treba dobro proučiti i ako ti, ne daj Bože, ustreba, da ne moraš odmah tražiti mjesta i gurati se za velikom sofrom.
Sofre su naša Bošnjačka i muslimanska realnost i pred tim soframa ne treba zatvarati oči.
Eto naprimjer, da bi došao do nekog našeg bošnjačkog političkog ili vjerskog vođe, treba ti bezbroj sofrica proći, ako budeš imao sreće. A obavezno ti se na kraju ispriječe kuhari, mali ili veliki, i konačno te zaustavi glavni starješina u jemek sobi, koji je, ko biva šef te jemek-odaje u kojoj se stere sofra i koji kaže: »Ne može dalje...«
E, kad se sjetim Sire, historije Poslanikova života, i Poslanika Muhammeda s.a.v.s. i kazivanja, da je do Poslanika mogao svako doći, i siromah, i prosjak, i bogat, i car; a da Poslanik nije pravio razliku, zaboli me namah želudac.
Za Poslanikovu sofru si mogao doći, a da se ne najavljuješ. Mogao si biti saslušan, nasavjetovan i veseo otići kući, istog dana. Kod Omera r.a., nije bilo šefa kabineta, šefa protokola, tajnika, sekretara, kod Omera r.a., si isti dan mogao biti lijepo dočekan i primljen.
Sofra je lijepa naša, bošnjačka i muslimanska, tradicija; samo smo od te sofre napravili pregrade, tarabe, pa nam današnja sofra dođe više kao smetnja druženju i obilascima.
A nekad je sofra bila za druženje i širenje ljubavi među ljudima, rodbinom, a o imanu i islamu, da i ne govorimo.
Upamet!
Nijaz SALKIĆ

MUSAFIRHANA

postovani zemljaci sirom svijeta, dragi blogerasi i blogerasice, jako bi mi bilo drago da ostavite koji komentar u moju knjigu gostiju. hvala!

pođahkad čatišem
Dzemat Slovenj Gradec
Sarajevo-x.com
Bosnjaci.net
NUR o islamu i životu
Bosanski jezik
Kozarački kuhar
Vražićani
Neretva
Abdullahova Avlija
Salahudinov blog
Medzlis islamske zajednice Foca
Medzlis islamske zajednice Cajnice
Portal Bosanski Novi-Urije
Tatarija-Vrazici
Vrazicke Novine-Vrazici News

vražićki stanak


odakle mi navraćate









LJUŠTILJE,
Evo mene opet. Probudim se jutros i naumpade mi moje selo. Nije ovo sadašnje selo, puno kafića i "restorana", nego jedno selo iz mog djetinjstva, selo iz moga sna. Jer moje djetinjstvo je i bilo samo jedan kratki san, a u tom snu mi prolijeću slike, i to sve u boji, koje me do srca diraju. Ja bih da one duže ostanu, da ih polahko listam, isčitavam, slažem, sortiram i o njima razmišljam, ali one kao da hoće pobjeći, ne stignem ih čestito ni pogledati.
Zato i sjedoh, dragi moji, da uhvatim te moje slike koje mi još dolaze. Hoću da ih uokvirim i smjestim u neki prostor, u neku kutiju, hoću da ih zapišem, da mi ne pobjegnu.
Helem nejse. Sjetim se ljuštilja i svega što je vezano za žito, njivu i sijela. A to mi je, još uvijek, nekako slatko i tijesno priraslo za srce. Naši dobri seljani su sijali kukuruz, okopavali ga i brali sa oljuštinom, onom što se savija oko klipa kukuruza, što ga zagrli. Cilj je bio da se branje kukuruza što prije obavi i da se kukuruz dopremi kući. Kukuruz se prvo brao u sepete, pletene od ljeskovog cijepanog drveta. Iz sepeta bi se istresao u košiće koji su bili ugrađeni na volovska kola. Kada bi se košić napunio, a u njega bi moglo stati odprilike devet-deset sepeta kukuruza, onda bi se to vozilo kući.
Poslije bi se obrano žito(kukuruz) istresao na avliju, ako je bilo lijepo vrijeme, a ako nije, onda bi se žito istresalo u predsoblje kuće. Rod kukuruza bi se mjerio u sepetima. Tako su seljani u razgovoru pričali da im je ove godine dobro rodilo žito, imao sam deset sepeta, drugi bi imao dvanaest, treći petnaest, i tako redom.
Kada bi se žito dovuklo iz njive, zakazalo bi se sijelo koje su zvali ljuštilje, jer se te večeri ljuštilo žito, skidala se oljuština sa klipa kukuruza. Najbolje je za domaćina da je imao odraslu djecu, sina, jal' kćerku, a najbolje je da su momak ili cura. Oni bi sazvali sijelo momaka i cura u kojem bi moglo biti i odraslih parova i pojedinaca. Domaćin kuće, ili omladina iz te kuće, pobrinuli bi se za hranu uz perušanje, odnosno uz ljuštilje.
Svaki momak i cura su bili počašćeni pozivom na to sijelo, koje je bilo ustvari radno, jer se radilo do dugo u noć. Znalo se ko će biti glavni šaljivdžija, znači, znalo se ko će uveseljavati sijeldžije, znalo se ko će nositi sepete na tavan, u žitni košić ili u hambar. To su radili vrijedni i jaki momci. Znalo se isto tako ko će lijepo zapjevati od večernjih gostiju na ljuštiljama. Domaćin se pobrinuo ponekad, pa je na kraju ljuštilja zasvirala i harmonika, tambura ili frula. To je bila posebna draž ljuštilja.
Međutim, to nije bilo ništa naspram skrivenog ašikovanja na tim sijelima, zvanim ljuštilje. Sjedilo bi se oko kamare žita (kukuruza). Na jednoj strani su sjedili momci, a sa druge strane djevojke i pokoja mati prisutnih cura. Stari djedo ili nana bi bi bili zaduženi oko furune, ako je bilo hladno, da lože vatru, ili da spremaju kakve đakonije i poslastice. Obično su pečeni krompiri ili ćurta, bundeva (bijela masirača).
Koliko su te duge večeri skrile tajnih i obećavajućih pogleda momaka i cura; koliko je samo uzdaha škripa sepeta prekrila, to se nikada neće saznati. Posebno je bilo veselje i ushićenje za momka kome je djevojka ponudila da odlomi vršak kukuruza. To je bila i najava da ga je cura begenisala. Eh, što se momak ponosio i "rakolio" poslije toga.
Na tom sijelu se saznalo ko u selu s kijem ašikuje; ko će se udati, a ko oženiti. Sve novosti u tom džematu su pretresene te noći. Koliko se puta izlazilo u vedru jesensku noć; koliko je samo majki kroz pendžer pazilo kako joj se kćerka ponaša pred kućom te noći. Kada bi se stariji malo povukli u sobe da klanjaju, ili se odmore od posla, omladina bi to iskoristila za razne vragolije. Guralo se, namigivalo, premještalo za kamarom kukuruza, a završavalo bi se gađanjem klipovima kukuruza, koji su nekada znali napraviti i čvorugu na glavi.
Mi mlađi smo to samo pratili i registrovali, a nismo se smjeli plaho miješati.
Od umora i dugog sijela, često sam, u onoj toploj oljuštini, i zaspao. Kada bi se probudio, sijelo je još trajalo, samo bi se broj ljuštilja nešto smanjio. Brzo sam se hvatao za uši, jer su nam naši stari govorili da se čuvamo uholoža(uloža), jer kao, mogle bi nam se zavući u uši i onda nam "ući u mozak", »gluho bilo«, kuku nama.
Stariji su, nas djecu, tjerali da idemo kući i tamo spavamo, jer nam valja sutra u školu. Ma, ko bi nas otjerao i ko bi propustio ljuštilje? Ni za živu glavu. Rekli bismo da nam se ne spava i još bismo više usjali onim svojim okicama, da nam šta ne bi promaklo.
Šta ćete, bila su to lijepa vremena. Šteta što je sve to iza nas.
Upamet!
Nijaz SALKIĆ
..............
BOSNOLJUBLJE,
Bosna, jedna država, imade na brdovitom Balkanu. Bosnu čine, pored rijeka i planina, jezera i dolina, i ljudi, njeni državljani, da li u Bosni živeći, ili po svijetu raštrkani, svi su oni bosanski narod. Bosna se treba voljeti, jer nam je država Bosna druga mati. O Bosni su spjevane pjesme, i to one pjesničke, sa književnom podlogom i one narodne i novokomponovane.
Bosnu i ne moraš voljeti, ali za njom sigurno čezneš i vehneš. I u nju, svoju Bosnu, htio-ne htio, moraš kad-tad doći, da li u autu svom, ili u sanduku mrtvačkom.
Danas je Bosna nešto drugo, nego što je bila prije 1000 godina. Drugačija je od one prije 500 godina, a posve se izmjenila poslije agresije od 1992. do 1995. godine
U Bosni žive naši roditelji, naša braća i sestre, amidže i amidžinice, dajdže i dajdžinice, tetke i bliža i dalja rodbina. U našoj Bosni žive i djeca naša, da li sa oba roditelja, sa jednim, ili bez ijednog roditelja.
U Bosni našoj žive i ljudi, koji nisu posla, pravog zaposlenja, doživjeli i vidjeli više od deset godina. U Bosni je dosta sirotinje, nevoljnika, prosjaka, beskućnika, bolesnika, jetima i starih i bespomoćnih ljudi.
U našoj domovini ima puno omladine koja bi rado završila srednju školu, upisala fakultet, ali ne može. Nejma para, nejma novca... Svi su oni dio naše Bosne. Zato, drage Bošnje i Bošnjakinje, vi koji ste rasuti po bijelom svijetu, kada primite svoje plate, ostavite mjesečno bar jednu marku, dolar, franak, funtu, euro, za našu bosansku mladost, stare i iznemogle, sirotinju našu u Bosni, a taj sakupljeni novac ponesite u Bosnu. Tamo nekog svog rođaka obradujte, obrišite neku suzu sa lica mladog insana bosanskog, kupite mu nešto, jer smo svi dužni to učiniti.
I nemojte se pravdati da je tamo gdje živite sve skupo i da i tamo ne pada novac sa neba. Može se uštedjeti od igranke, koncerata Halidovih, Dininih, Cecinih, Draganinih i inih...
Može se uštedjeti od bespotrebnih telefonskih razgovora, šminke i modiranja i izlazaka u restorane.
Bosna traži one, što je vole. Naš narod čeka na našu omladinu iz dijaspore i očekuje naše bosnoljublje.
Pomozimo Bosnu i narod u Bosni!
Upamet!
Nijaz SALKIĆ
............
BABIN ZIMSKI
KAPUT I BAJRAM..
Eh, nekadašnji Bajrami su bili življi, veseliji, tanahniji, ponosniji, bogatiji, treperavi, sevdisavi, mirišljavi, slatki i zanosni u isčekivanju bajramskog jutra.
Upravo sada, dok kahvenišem sa svojom hanumom i djecom, sjetih se atmosfere i ambijenta u kojem sam odrastao, čekao i dočekivao sve svoje Bajrame. Bajram je dolazio tiho u moju mahalu i naš džemat. Prvo je započinjao ramazan, pa se nestrpljivo isčekivale teravije u našoj džamiji, pa jagma nas, mahalske djece, da zauzmemo bolje mjesto u saffu na mahfilu džamije naše.
Nisam nikad ni pomišljao da uđem u donji dio džamije, jer sam znao da je to mjesto rezervisano za starije i ozbiljne ljude.
Poslije smo čekali prvi mevlud u džamiji za 17. dan ramazana. Mevlud je učila mektebska omladina, a ja sam im bio zavidan što nisam u njihovoj grupi, da nastupim pred džematom te večeri.
Poslije Lejletul kadra znalo se da je Bajram blizu, a najviše me je radovalo to što ću dobiti poklone, pare ili kakav odjevni predmet za taj praznik.
Na bajaramsko jutro smo se svi okupali u našem hamandžiku. Prvo djeca i mlađi, a onda stariji, i to sve po redu i tabijatu. Mama nam je za Bajram oprala odjeću i lijepo složila, da se sama odjeća ispegla ispod neke haljinke ili težih predmeta. Rahmetli nana je iz sehare vadila toga jutra nekakav poseban miris koji je čuvala i sve nas namirisala. Neki od braće i sestara su tog jutra morali u školu, a neki su propustili nastavu i išli na Bajram-namaz.
Nakon klanjanja Bajram-namaza, letio sam kući i čekao da se babo vrati sa djedovog mezara, pored kojeg je malo posjedio, učeći mu Ja'sin i fatihu.
Kad bi babo ušao u kuću, svi bismo mu poljubili ruku i čestitali mu Bajram. To bismo uradili i majci i nani. A mi djeca, stisnuli bismo jedni drugima ruke uz bajramsko čestitanje. Bili smo sretni i zbog poklona.
Babo nam je uvijek davao nešto siće u novcu, mati neki keks i bombone, a nana rahatluk.
Poslije bajramskog ručka, koji je bio bogat hranom, mati nam je obično davala safun da odnesemo strini Beginici. Mi odemo, poljubimo strinu u ruku, čestitamo joj Bajram i predamo safun, hediju. Baš je strina Beginica, većini moje braće i sestara, bila baba i vezala nam pupak kada smo se rodili.
Na prvi dan Bajrama su krenule bajramske zvanice, pozivi u komšiluku, užoj i daljoj rodbini.
Na Bajram se pozivalo i staro i mlado. Jelo se i pilo sve najbolje što se imalo u kući na tim ručkovima i večerama bajramskim.
Meni, kao djetetu, je samo jedno smetalo u tim svečanim bajramskim trenucima.
Bilo me je stid babinog zimskog kaputa, koji nije bio očuvan i nov, kao u nekih naših rođaka i komšija. Znao sam ja da babo nekada zaradi para prodajom nekog sijena, žitarica ili voća i povrća, ali mi je bilo krivo što nikako neće malo bolje da se obuče, da potroši koji dinar na sebe.
Danas, dok sjedimi i kahvenišem, misli mi odlutaše do mog babe, a pred oči mi izađe njegov kaput i skromna odjeća. Suze same krenuše.
Mogao je otac kupiti i sebi kaput, ali je čuvao nama.
Grdna rano, moj babo je mogao kupiti bolju odjeću, i sebi i materi našoj rahmetli, ali nije htio da nas djecu zakine u nečemu što smo mi morali imati dok smo rasli i jedrali, bujali i išli iz razreda u razred, učeći i praveći kroz školu svoje prve korake u život.
Neka je rahmet svim našim dobrim babama, majkama, djedovima, didovima, nanama, braći, sestrama, amidžama, dajdžama, strinama i svima onima koji su nas odgajali, hranili, sjetovali, a koji ovog bajramskog jutra leže negdje, ili na nekom od naših mezarja širom dunjaluka.
Upamet.
Nijaz SALKIĆ
.............

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
1079131

Powered by Blogger.ba

site statistics