NIKADA NE ZABORAVI HOLOKAUST I GENOCID U BOSNI I SREBRENICI

RODNA GRUDA

Najljepši je na svijetu svoj rodni kraj

10.02.2009.

ISKRENO GOVOREĆI




NIKO

 

 


NIKOG

 

 


NE VOLI

 

10.02.2009.

MIMBERA - HUTBE NAŠE NASUŠNE

Nijaz SALKIĆ

 

أَعُوذُ بِاللهِ مِنَ الشَّيْطَانِ الرَّجِيمِ

بِسْمِ اللهِ الرَّحْمَنِ الرَّحِيمِ


'O vjernici kada se u petak na namaz pozovete, požurite na spominjanje Allaha, i kupoprodaju ostavite, to vam je bolje, nek znate! A kad se namaz obavi, onda se po zemlji razidite i Allahovu blagodat tražite i Allaha mnogo spominjite, da biste postigli što želite. A kad oni robu trgovacku i zabavu ugledaše, pohrliše joj a tebe sama ostaviše da stojiš. Reci: Ono što je u Allaha bolje je i od zabave i od trgovine. A Allah je najbolji opskrbitelj.'

(Komentar 9–11. ajeta sure El-Džumu'a)

 

Petak je vezan za namaz koji se obavlja u podnevskom vremenu koji se zove džuma namaz kao i slušanje hutbe, sedmične poruke džematskog imama-hatiba Znači,  džuma namaz je stroga vjerska obaveza punoljetnom, pametnom, slobodnom i zdravom muslimanu koji je kod kuce. Ovaj namaz klanja se petkom u podnevskom vremenu, isključivo u džematu, u džamiji, odnosno u naseljenom mjestu. Ove vjerske obaveze oslobođeni su: žena, maloljetan muškarac, putnik i bolesnik.' Džume je oslobođen i onaj koji stanuje toliko daleko da ne čuje ezan, što otprilike, prema nekim šerijatskim pravnicima, odgovara udaljenosti od tri milje (4,5 km). Inače ukoliko osobe koje nisu zadužene za džumu klanjaju ovaj namaz on če im biti ispravan i nisu obavezne klanjati podne namaz.

 

 

Smisao džuma-namaza

 

Za muslimane, petak je najodabraniji dan u sedmici, što razumijemo iz pouzdanih predaja Allahova poslanika, s.a.v.s. Tako imam Muslim u Sahihu bilježi da je Poslanik, a.s, rekao: 'Najbolji dan koji je sunce obasjalo je petak; u njemu je stvoren Adem, u njemu je uveden u Džennet i u njemu je izveden iz Dženneta i na taj dan će nastupiti Smak svijeta.'


Petak je bio odreden za posebno uvažavanje i u slučaju prijašnjih naroda ali su ga oni zanemarili. Vjerovjesnik, s.a.v.s, je rekao: 'Allah je sačuvao petak od naroda koji su bili prije nas. Jevreji su odabrali subotu, kršćani nedjelju, te je Allah, dž.š, doveo nas i naputio nas da poštujemo petak. On je učinio da redoslijed bude: petak, subota i nedjelja. Na isti način kako subota i nedjelja prate petak, i oni će na Sudnjem danu dolaziti iza nas. Mi smo posljednji na ovom svijetu, a prvi na Sudnjem danu. Nama će biti presuđeno prije svih ostalih.'6


Da se petku daje prednost u odnosu na druge dane pokazuje i hadis Allahova poslanika, s.a.v.s, u kojem on kaže: 'Koji vjernik umre u petak, biće sačuvan od kaburskih patnji.'7

U vrijeme procvata islamske države i vladavine Halifa, hutba je imala svoju višeznačajnost i malo drugačiju funkciju a sadržaj je bio raznovrsniji. Arapski dio hutbe je skoro zadržao istu formu  osim nekih detalja koji si bili dodavani ili oduzimani , odvisno od područja i opadanja moći halifa i islamske države. Danas je džuma namaz i hutba sačuvala osjećaj i atmosferu jedinstva muslimana i čuvanja islamskog džemata ovim namazom. Jednostavno rečeno, nema pravog muslimana ako makar petkom ne ode u džamiju da klanja džumu i posluša hutbu.




Vrijednost slušanja hutbe

 

Oduvijek je bio problem koncentracije, pažljivog klanjanja i skrušenosti u namazu. Petkom je posigurno veća mogućnost kvalitetnijeg namaza radi samog ambijenta džamije, okupljanja radi džume namaza, većeg broja vjernika i same hutbe.

 

Zbog važnosti hutbe i koristi prisustvovanju na hutbi, potrebno je maksimalno iskorisititi vrijeme provedeno u džamiji. Zato, ako je džamija već popunjena, nepristojno je gurati se, gaziti između ljudi, praviti »slalom« između safova, i razdvajati ljude, da bi se zauzela bolja pozicija u saffu. U tom smislu su Resulullahove riječi: 'Sjedi i ne uznemiravaj druge'.15


Kada se zauzme mjesto u džamiji obaveza je svakog prisutnog da pristojno sjedi, što podrazumijeva da se ne pružaju noge bez potrebe, a posebno prema Kibli. Takođe je pokuđeno naslanjati se na stupove ili zidove džamije, jer se na taj način tijelo opusti i oslabi koncentracija za praćenje hutbe koja je obaveza kao i sami namaz. Kada se imam popne na mimber zabranjeno je igranje bilo čime kao i svaki razgovor. Poslanik, s.a.v.s, rekao je: 'Ako na džumi, dok imam govori, drugu do tebe (koji priča) rekneš, 'šuti' - učinio si besmislicu.'16


'Ko u vrijeme džume uzme koliko je kamenčić, učinio je besmislicu, a ko učini besmislicu, nema mu džume.'17


Imam Ahmed, rahimehullahu teala, bilježi hadis od Ibn Evsa es-Sekafija koji je rekao: 'Čuo sam Allahovog poslanika, s.a.v.s, kako kaže: 'Ko se očisti i okupa u petak, rano ustane i među prvima dode pješke, a ne na jahalici, sjedne blizu imama i sasluša ga, a sam riječ ne progovori - za svaki će korak imati nagradu kao što se ima od godine dana dobrovoljnog posta i namaza.18


Zaključci ili naredbe iznesene tokom hutbe na džuma-namazu obavezuju vjernike. Od te vjerske obaveze izuzeti su: žene, djeca putnici i bolesnici - samo zbog toga što oni nisu kadri podnijeti odgovornost i izvršiti ono što se sa mimbera, ponekad, od prisutnih vjernika traži.

 

 

Odgovornost Hatiba -  onih koji drže hutbe

 

Hatabet je ozbiljna i odgovorna  misija. Samim tim, Hatib mora biti odgovorna, ozbiljna, moralna karakterna, i učena osoba. Hutba nije samo puko iščitavanje nečijih napisanih hutbi, govora, misli ili poruka. Hutba mora biti stav, viđenje, razmišljanje zrele, iskusne, moralne, pobožne i brižljive  da'vetske osobe. Hatib prije svega mora biti vjernik a vjerniku nije svejedno kako će njegove riječi pasti na srca prisutnih slušalaca. Od hutbe se prije svega mora okoristiti prvo hatib a onda i svi prisutni u džamiji.

 

Hutbom se  muslimani moraju okoristiti a hutba ih mora podstaći na moralan i krepostan život, te odvratit od svih oblika griješenja kako prema Allahu, dž.š, tako i prema ljudima. Porukom kroz hutbu Hatib treba upozoriti slušaoce na štetne posljedice grijeha te nagrade koje ih čekaju ukoliko su pokorni svome Uzvišenom Stvoritelju, subhanehu ve teala. Hutba vjernike ne smije ostavliti ravnodušnim, već iz džamije oni moraju izaći duhovno okrijepljeni i podstaknuti na dosljedniju primjenu šeriatskih propisa.


Dužina trajanja hutbe – ne više od 10-12 minuta

 

Može se desiti da Hatibi zbog opsežnosti posla kojim se bave (Imam, Muallim, Hatib) ne stignu sastaviti i napisati vlastitu hutbu, pa se ponekad okoristi hutbom nekog kolege. Danas nije teško naći dobrih i kvalitetnih hutbi jer malo koji imam nema  interneta. Bema imama koje se ponekad nije poslužio tuđim hutbama, želim samo naglasiti da je svoja hutba, najbolja hutba. Hatib, pišući hutbu u njoj projicira svoj džemat, stanje svojih džematlija, svoje iskustvo i planove u džematu. Prije nego se ispne na mimber ili počne pisati hutnu hatib mora znati slijedeće da:

 

   a.  Jedna hutba treba da tretira samo jednu temu!


   b. Kod izbora teme, treba voditi računa da je vezana za život i da je aktuelna;
   c. Hutbu treba pripremiti tako da ona, unaprijed, ima vremenski okvir trajanja. Njeno trajanje ne smije prelaziti više od deset do dvanaest  minuta. To je dovoljno vremena da se vjernicima uputi sedmična poruka, jer hutba nije više jedini oblik vjerskog obrazovanja, kao što je nekada bila.

d. Hatib se ne treba zanijeti tokom hutbe i zaboraviti da slušaoci nisu prvi put u džamiji, da među njima ima i bolesnih, da ima ljudi koje čeka posao u firmi i svaki čas gledaju na sahat.

e.  Hutba mora biti kratka, jezgrovita porukom , i  prije svega slatka, zbog kratkoće trajanja.

f. Hatib ne smije dozvoliti da ga slušaoci i džematlije počinju proklinajti zbog dužine trajanja hutbe, koja se zna oduljiti na 45 ili čak 50 minuta.

g. Hutba mora biti napravljena tako, da postoji njen uvodni, centralni i završni dio.

 

Ako je Hatib izabrao temu koja je obimna po građi i dužini trajanja, može je podijeliti u više nastavaka i govoriti više petaka.  Hatib držeći hutbu, na njeniom kraju, može ocijeniti jeli potrefio temu, i kako je hutba primljena kod džematlija

 

 

 

Literatura:

 

Hfz. mr. Halil Mehtić, Obligatnost Džume namaza

 

Mustafa Sušić, Hutbe naše svagdašnje


09.02.2009.

KAD JA POĐOH U DŽAMIJU

Priredio: Nijaz SALKIĆ

 

Kada su nas majke kao bebe  ninale na koljenima  u bešici pjevušile su dobro poznatu ilahiju. Danas je taj obićaj haman iščeznuo i mjesto toga pušta se muzika ili crtani sa tv-a.

 

Evo te ilahije za potsjećanje.

 

Kad ja pođoh u džamiju – La ilahe illallah

U džamiju klanjat sabah – La ilahe illallah

Sretne mene naš Pejgamber – La ilahe illallah

Naš Pejgamber – naš Muhammed – La ilahe illallah

Gdje me srete, tu mi reče – La ilahe illallah

Znaš li, brate, valja mr'jeti – La ilahe illallah

Ovaj svijet ostaviti – La ilahe illallah

I sa njega odeliti – La ilahe illallah

 

Ovaj svijet – jedan cvijet – La ilahe illallah

Insan ti je kao behar – La ilahe illallah

Puhne vjetar, ode behar – La ilahe illallah

Svi ćemo mi pomrijeti – La ilahe illallah

U kabur se zatvoriti – La ilahe illallah

U kaburu vrata nema – La ilahe illallah

Nema vrata ni pendžera – La ilahe illallah

 

Daj mi Bože kabur-pendžer – La ilahe illallah

Da pogledam po džennetu – La ilahe illallah

Bog mi dade kabur-pendžer – La ilahe illallah

Ja pogledah po džennetu – La ilahe illallah

U džennetu jedna bašča – La ilahe illallah

Ime joj je Havaz-bašča – La ilahe illallah

U toj bašči jedno drvo – La ilahe illallah

Ime mu je Tuba-drvo – La ilahe illallah

Pod njim sjede tri džemata – La ilahe illallah

Jedan džemat sve džometi – La ilahe illallah

Drugi džemat sve šehiti – La ilahe illallah

Treći džemat sitne djece – La ilahe illallah

Sitne djece iz mekteba – La ilahe illallah

Oni toče Kevser-vodu – La ilahe illallah

Njome poje svoje majke – La ilahe illallah

                                    Svoje majke i babajke – La ilahe illallah
09.02.2009.

KRATKI RUKAVI

Nijaz SALKIĆ

 

Niko se pretjerano ne raduje novoj godini a i zašto bi se radovao nečemu što prazni džepove i mozak. Udarila recesija, nezaposlenost, besparica i otpuštanje onih što su jedva njako našli posao. Svako se zavuko' u sebe i nješto povazdan konta, moda, računa i naglas razmišlja. Bojim se vremena kada će ljudi početi hodati po cesti i sami sa sobom eglenisati. Ko prati (d)nevnik ili čita taze habere u džeridama uočiće veliku krizu svjetskih razmjera. Ko ima ikakve ušteđevine bježi tamo gdje je jeftinije živjeti, malo je raskoši i odlaska na more. Ove godine će biti slabe hasne od godišnjih odmora i hotelijerstva.

 

Helem nejse,  ovogodišnji hit na modnim pistama biće kratki rukavi a kako je krenulo i kratke nogavice i još štošta će biti hit. Možda će se početi naglo mršaviti jer će biti propisana dijeta i jedan obrok dnevno. Moja preporuka je da svi koji imaju štalicu da hitno nabave kravicu. Još ako imate i njivicu, posijte šenicu i veselju i sreći niđe kraja. Hvala Dragom Allahu da nije došo' vakat u kome će živi zavidjeti mrtvima.

 

Za kraj evo jedne anegodote o Nasrudin hodži i njegovom džubetu.

 

Nasrudin-hodža kupio čohu za džubeta, donio je terziji da mu skroji i sašije džube.
Terzija uze čohu, razastrije je na terđah, izmjeri najveći komad koji je trebao da bude za leđa od vrata do peta, pa uze makaze i odreže komad. Prinese odrezan komad Nasrudinu uz leđa ali vidje da je odrezao za leđa prekratko, pa ga baci na terđah i reče:


-Od ovoga ću skrojiti rukave.


Ponovo uze aršin i izmjeri novi komad, odreza ga, kad ali i on kraći nego što je trebao biti. Terzija ga baci na terđah pa reče:


-Neka ovo bude za rukave!


Tako odreza i treći komad, ali i ovaj bijaše prekratak za leđa, pa ga također baci na terđah, govoreći: - Ovo je za rukave.


Dojadi to Nasrudinu, jer mu čitav komad čohe obatali, pa poviče:


- Dosta, majstore, tih rukava! Neću ja praviti džubeta cijelom šeheru!

 

Upamet!

 

08.02.2009.

STARI BOSANSKI SVIJET

Nijaz SALKIĆ

Bosnu čine pored rijeka, planina, sela i čaršija i narod njen, njeni državljani, muški, ženski, mladi, stari  i dječiji svijet. O maloj djeci se brinu roditelji, jer su djeca nešto što se jedva čeka i dočeka, oni su jedvoček. Omladinu jopet uzgajaju roditelji, škole, država i vjerski ljudi. O starim i ostarjelim se brinu (trebali bi) njihova djeca, komšiluk i država kroz centre za socijalni rad. Ponekad jedna od ovih karika zataji a dešava se da lanac pukne pa sve karike otkažu.

 

Prilikom  moje zadnje posjete Bosanskom Novom i naselju Urije, čuh da u komšiluku gdje sam odsjeo žive dvije čestite starije žene i to majka Fatima i njena obnevidjela i potpuno slijepa kćerka Zuhra Tankušić.




Pošto volim popričati osobito sa starijim insanima, svratih malo do ovih starih nana. One žive u srednjem spratu velike još potpuno neadaptirane kuće (u agresiji oštećena kuća). O njima se brine sin i snaha, hrane ih, čiste i pomažu u svojim mogućnostima. Vjerujem da ove dvije žene imaju svu pomoć od sina i snahe ali bi bilo sevap svakome ko nekad svrati u rodni kraj i na Urije da obiđe i pomogne ove dvije žene.

 

Ja volim zapisivati, fotografirati i predstavljati čestite ljude preko ovog medija i danas podastirem ovaj kratki video zapis na kojem Fatima Tankušić govori u stihovima malo o sebi i okolini. Poslušajte i podsjetite se rodnog kraja, rodne grude i starog naroda.

 

Upamet!



Original Video - More videos at TinyPic
08.02.2009.

SAMO ZA VAS IŠČITAVAMO STARE KNJIGE – DIO 23.


Priredio: Nijaz SALKIĆ

 

ANTUN HANGI  - ŽIVOT I OBIČAJI MUSLIMANA

 


 

Veza između dućana i kahve

 

Trgovci i obrtnici ne mogu svake večeri, a još manje po danu u kahve zalaziti, ali im zato dolaze prijatelji i znanci na dućane, pak si i oni razgovorom vrijeme prikraćuju. Da sada naš trgovac ili obrtnik ne mora svaki čas koga u kahvu slati ili kahvedžiju dozivati, spojio je kanafom svoju magazu sa kahvom, pa kad zaželi kafu, povuče kanafu, a u kahvi zazvoni zvonce.



Kahvedžija pozna svačije zvonce, pak nosi kafu onomu čije je zvonce pozvonilo. Ko bi došao u kakovu čisto muslimansku varošicu u Bosni, pa vidio one kanafc preko sokaka, čudom bi se začudio što će tolika telefonska mreža takim mjestancima.

 

 

Pušenje duhana na nargilu

 


Osim kafe osobito ljube duhan. I duhan počinju pušiti već u djetinjstvu, a puše dok žive. Duhan puši muško i žensko, staro i mlado, bogataši i siromasi.  Samo djeca uglednih i odličnih roditelja neće pred roditeljima i odličnim ljudima zapaliti, jer se to ne pristoji za dobro uzgojenu djecu. Mladež i žene puše samo cigarete, oženjeni ljudi cigarete, lule i čibuke, a starci osim svega toga i nargile. Oni pak koji duhan ne puše, oni burmut  potprašuju. Mladeži se ne pristoji da zalazi u društva starijih i ozbiljnih ljudi, a osobito ne valja da se miješa u njihove razgovore. Zato mladići idu rijetko kada u kahve, nego se sastaju ponajviše na merajama, bacaju se kamena s ramena ili se kako drukčije zabavljaju. U prijašnja vremena mnogo su se vježbali u bacanju koplja u neku stanovitu tačku, džilitanje, ali je to danas već sasvim prestalo.

 

 

Teferiči i sijela

 

Kraj sastanaka u kahvama i na dućanima osobito ljube teferiče, a teferiče i muškarci i žene, ali svako za sebe. Muškarci teferiče kada ini se prohtije, a žene i djevojke obično petkom. Teferiči su zabave slične donekle našim majalesima.



Sastane se, naime, po nekoliko znanaca i prijetelja, pak ponesu ibrike, džezvice, fildžane, kafu i nešto jela, pa odu kuda u zelen. Najvole se zabavljati u šumama ili u hladu granatih voćaka u čijoj bašči, a najmilija su im mjesta kraj vrela, rijeka i potoka. Isto se tako zabavljaju i žene i djevojke. Djevojke se opet osim toga sastaju jedne kod drugih, pa se na ljuljačkama ljuljaju i pjevaju lijepe muslimanske pjesme ne samo sebi za zabavu, nego da i momke draškaju, jer znaju da ih oni iza taraba prisluškuju.

 


Sevdalinka

 

Muslimanske su narodne pjesme i po sadržaju i po napjevima vrlo lijepe i mnogo slične turskim pjesmama. Osobito su krasne tzv. sevdalinke gdje draga tuguje za dragim ili dragan za svojom dragom. Kod pjevanja moduliraju i tremoliraju, tako da im je pjevanje vrlo teško na kajde staviti.

 

 

Kako se muslimani pozdravljaju-selame

 

Ovom zgodom neće biti zgorega ako progovorimo koju kako se Muslimani međusobno pozdravljaju. Pozdrav naših Muslimana vrlo je lijep. Kada se sastanu dva prijatelja na ulici, učine temena, to jest oni pozdravljaju jedan drugoga dotaknuv se desnom rukom prsa, ustiju i čela. Tim hoće da reknu: »Pozdravljam te od srca, izričem ti to ustima i dajem ti čast umom svojim.«

 

 

Ako je jutro, veli mladi starijemu: »Selamun alejkum« »Božija ti milost«, a ovaj mu odgovara »Alejkumu selam« »I tebi neka je.« Odmah zatim dodaje prvi: »Sabah hajrola.« »Dobro, ili sretno ti jutro«, a onaj mu odgovara: »Allah razosun«. »Bog ti dao«!

 

Ako se sastanu u podne, veli jedan drugomu:

»Selamun alejkum« i »Alejkumu selam«, a odmah zatim: »Merhaba«. »Zdravo«.

 

Uvečer kaže mladi starijemu: »Selamun alejkum«, a onaj mu odgovara: »Alejkumu selam«. Iza toga veli jedan: »Akšam šerif hajrosum« ili kraće: »Akšam hajirola«. »Dobra ti večer«, a drugi: »Allah razosun« ili »Allah emanet ola«.

 

Isto tako pozdravljaju Muslimani i svoje suplemenike drugih vjeroispovijesti, a oni Muslimane, samo što Musliman nikada neće inovjercu reći merhaba, niti trpi da mu on to rekne, jer je to specijalno muslimanski pozdrav.

Musliman ne skida fesa niti kada ulazi u džamiju, niti u čiju privatnu kuću, a niti kada koga pozdravlja, što više, da koji Musliman pozdravi drugoga skinuvši pred njim fes, mislio bi onaj da mu se ruga, pak bi ga teško uvrijedio.

 


Kada Musliman dođe u kahvu, na dućan ili u privatnu kuću ne pozdravlja on odmah niti domaćina niti gostiju, nego sjedne na minder ili na sećiju, a onda tek veli: »Selamun alelkum«, a oni njemu: »Alejkumu selam«. Iza toga mu jedan po jedan kaže: »Merhaba Huso...« a on njima redom odgovara: »Merhaba Suljo... Merhaba Ibro...« Kada odlaze iz kuće ili iz kahve, veli neki: »Odoh ja«, a neki »Dovale«, »Ejvallah.« »U dobri čas«, a svi mu odgovaraju: »Ejsaha-tile.« »Sretno pošo.« Kada ko polazi na daleki put, pozdravlja znance i prijatelje sa: »Ejvallah« ili »Ejdovale«, a oni mu odgovaraju: »Ejsa-hadile.«Kada seje koji s puta vratio, pitaju ga: »Hoš geldun?« »Dobro došao«, a on njima: »Allah razosun« ili »Hoš bulduk« »Bolje vas našo«. Iza toga pitaju ga: »Zdravo?« — »Mirno?« ili »Zdravo putovao?«, a on njima »Zdravo, hvala Bogu. Kako ti?« itd.

 


Ako je na sijelu, u kahvi ili na dućanu među Muslimanima koji inovjerac, oni će se uvijek najprije međusobno »a la turca« pozdraviti, a onda će tek prihodnik »a la franca« pozdraviti inovjerca, bio on kako mu drago odlična i ugledna ličnost. To mu vjera nalaže i toga se on strogo drži. Zato ako kakav Musliman dođe kao gost ili prijatelj u koju kršćansku kuću ili u najuglednije kršćansko društvo, bili to domaći kršćani ili »Švabe«, pa je ondje samo ijedan Musliman, bez razlike da li je siromah ili bogataš, ugledna ili neugledna osoba, on će najprije njega sa »merhaba« pozdraviti, a onda tek ostale. Isto tako ideš li kada bilo to i sa najsiromašnijim Muslimanom, pa bio on i tvoj sluga, pak te sretne kakav Musliman, recimo tvoj intimni prijatelj ili drug, on će ipak najprije pozdraviti tvoga slugu, svoga istovjerca, a onda tek tebe.

 

Interesantno je ne samo kod naših Muslimana, nego i kod svih Bošnjaka uopće, da će te svaki, koji te je pozdravio,'pa i na sokaku, uvijek upitati: »Kako si?« ili »Kako si, gospodine?« Zato, kada te koji upita: »Kako si?« odgovori mu: »Dobro, hvala Bogu, Kako ti?« jer i oni tako jedni drugima odgovaraju.

 

Nastaviće se!


07.02.2009.

KO JE KAIL KAJMAK JAMITI

Nijaz SALKIĆ

 Uvakat čitam stare džeride i u njima vijesti o stogodišnjacima. Čitam i kontam kako je to nekada bilo lijepo biti dugovječan. Zamišljam djeda lijepo oblikovane bijele brade kako jaše đogata konja, kajarisanog željeznim potkovicama, a konj grabi po zelenoj livadi bez ograda i jezdeći nosi svoga gazdu. Izađe djedo na carsku kaldrmisanu džadu samo kada umoran predveče poćera svoga đogu bijelom dvoru u ahare. U štali mirisnoj od suhog sijena djedo istimari svog ljepotana, izglanca dlaku da sija a potom mu u jasle položi sijena i zobnicu dvije tri pregršti  zobi, da mu ljepotan bude jak i zdrav.

Potom naš djedo glasno kahne a pred njega istrče kućna čeljad njegova. Neko mu odapne opanke s nogu, drugi donese đugum s vodom i poljeva dok djedo opere noge, a potom starješina kuće ide u hamam gdje uzme abdest ili se okupa te stane na serdžadu da se zahvali Milostivom Bogu na današnjem danu. Taman je djed sa namazom završio a iz jemekhane zamirišu mirisi đakonija. Sjeda se za sofru a snaha poljeva na ruke, prvo najstarijem  a potom domaćin djedo izlomi hljeb i dijeli svojim ukućanima prema položaju i važnosti. Jede se polahko žvačući svaki zalogaj, stariji gledaju prema djeci i kao ranije se izmaknu od sofre da mlađima više ostane hrane. Na sofri je najviše zastupljena hrana sa mlijekom i mliječnim prerađevinama. Po završetku domaćin se zahvali Allahu dž.š. na blagodati hrane i poljeva se na ruke, sada se poljeva od najmlađeg a zadnji ruke i usta izapere domaćin.

U svemu je bila mjera

Nekadašnji stogodišnjaci su imali bolji život nego ovi danas. Njihov život je do zadnjeg uzdaha imao smisao, dobro su se hranili, zdravo, kalorično, umjereno i sa uživanjem su jeli. Imali su mjeru i znali su kada prestati i kada je dosta. Do zadnjeg ovozemaljskog uzdaha su bili poštovani od ukućana i okoline. Znali su da su važni, potrebni, cijenjeni i dobrodošli. Zato dočekati 100 godina i nije bilo teško, kome je Uzvišeni propisao dugovječnost.

Kada se dugovječni ljudi susretnu,  znatiželjnici ih pitaju za recept dugovječnosti. Obično odgovaraju da su jeli kajmak, sir, pili mlijeko, puno se kretali, nisu pušili, nisu uživali  alkohol i još štošta kažu.

kaišari i hijaneti

Ja znam da sigurno u njihovom vaktu nije bilo kaišara, jer je novac služio da se nešto važno i veliko kupi, pare su se čuvale za »crne dane« a malo se pozajmalo i nije bilo kredita. Hijanetluka je bilo mnogo manje jer je vladala carevina i drugačiji sistem a za hijanet je bila najstrožija kazna. Hikaje su kazivali samo učeni ljudi, alimi i hodže i to u baška i dabil prilikama, gdje se svaka riječ upijala, slušala i prepričavala danima i mjesecima. Danas se hikaje kazuju sa TV ekrana, kompjutera, cd naprava i sprava. Hič haber za hodžinsku i pobožnu eglenu. Nije to to više ono nešto što se priželjkuje, danas i najstrašnija vijest se ne smatra  zanimljivom a najbolji ders, nekim hikmetom i vrijednom  meselom.

Svi viču  bičbiršej

Prijašnji ljudi su bili saburli, obrazli, namli i stidljivi. Kada ih upitaš kako si, kažu elhamdu lillah, hvala Allahu, dobro. Kako živiš, dobro mašaAllah! Šta ima? Ima svega elhamdulillah! A ovi danas kada ih upitaš kako si?- Ma nikako, boli me ovo, boli ono, slabo mi ide, teško je. Ako pitaš, šta ima?  odgovara, Bičbiršej - nema ništa. Kako nema ništa?  Zar nemaš zdravlja, hodaš eto nisi u postelji, imaš šta pojesti, gdje leći…

Herđun, svakodnevno narod ide svome helaćluku i propasti. Niko nikog ne voli, malo ko koga begeniše, cijeni i poštuje. Hemšerluk je zavladao kako u selima tako i u gradovima, na radnim mjestima, u biroima, u džamijama i to širom planete. Sve je manje takvaluka-bogobojaznosti, najviše se cijeni pogeta glava, ćutanje i komanda, hazdur, baš kao da smo u životinjskom carstvu. Havas halke i sofre se namnožile. U tim halkama havaslije smišljaju tafru kojom će nekoga, ko im ne paše ili stoji na putu haparleisati i pripremiti mu ferman. A fermana ima različitih. Nevini i pošteni insan se boji katul fermana.

Hasluk brate zajmio

Hasluk je danas raširen među narodom a samo zbog srkleta kome će pripasti hazna i ko će imati ključeve od tih riznica, niko nikoga nemere gledati i slušati. Teško je danas vjerniku preživjeti. Ako hoćeš imati takvaluk nemožeš biti bogat. Jopet, ako hoćeš biti bogat, teško je ostati pošten. Hapa ko stigne i ko ima priliku a pri tom  se ne gleda na vjeru i na Božiji hater. Haram se sa halalom pomiješao, baš kao i halal sa haramom. Malo ko hoće i želi to dvoje razgraničiti. Ako se nađe neko da opomene haramlije da je to što se radi haram, ljudi ga čudno pogledaju, baš kao da su ugledali zednjeg zaostalog čovjeka i primitivca.

Helem nejse, hemšerija je na svim važnim mjestima i položajima. Odlučiš li se napredovati u poslu, ispeti i popeti, zasjesti kakvo dobro mjesto, moraš veliku ćesu blaga ponijeti, postati hasečija i ljigavac, te sipati iz ruku pare i lijevo i desno i redom kajmačiti. Ako jopet nećeš to činiti, radi obraza, ostaćeš vječito na dnu, bićeš vječiti hagbedžija. Neće ti jarane nikada dosta biti hašluka,  a što je najgore, ostaćeš zadnji u svom poslu i napredovanju., pa ti sada gledaj kako ćeš!  

 Upamet!

------------------------------------------------

Riječnik manje poznatih riječi:

 Kajmak m (tur.) 1. skorup, mliječni proizvod koji se dobije ukuhavanjem kravijeg ili ovčijeg mlijeka.

2. pjena koja se pojavi na površini prilikom pečenja (kuhanja) kahve.

3. fig.,ono što je najbolje, što je probrano, srž nečega;kaže se »pokupio je kajmak« tj. uzeo je ono najbolje.

Kajariti, udešavati nešto prema pravoj mjeri, dotjerivati na pravu mjeru; baždariti, propisati mjeru.

ayar tur. > ar. Iyar-stupanj  čistoće srebra ili zlata u zlatnim ili srebrenim predmetima. Propisana mjera smjese u zlata ili srebra u dukatima ili srebrenjacima.

Kajariti, potkovati (konja ili vola). <tur.kayar etmek »potkovati »; tur. kayar znači: »potkovati sa kukastim šiljcima, zimski kov, koji je podesan zqa hod po poledici, zatim: »potkivanje starom potkovom sa drugim, novim čavlima; skresati kopito prema potkovici«

Kaišar, m, zelenaš, lihvar.

Kail, kajil (kalo), indecl. Adj. (ar.) sporazuman, spreman, voljan. – »Ako s' kail Zlaztom oženiti« (M.H. 119): »Ljubović se kajil učinio« (K.H.I. 24):

Hijanet (ijanet) m (ar.) 1. izdaja, nevjera.

Hijanetluk m (ar..-tur.) 1. izdajstvo nevjerstvo.

Hikaja-  hićaja f (ar.) priča, pripovijetka.

Hićmet, hikmet (ićmet) m (ar.) 1. mudrosti, filozofija. – »Iz elifa svi izlaze hikmeti«.

Bičbiršej, indecl. (pers.-tur.-ar.) nema ništa.

Herđun (pers.-tur.) svaki dan, svakodnevno.

Helać biti , propasti, upropastiti se.

Hemšeriluk m (pers. tur.)  1. zemljakluk, svojstvo da je čovjek iz istog mjesta, iz istog kraja. 2. fig. drugarstvo, prijateljstvo.

Hegbedžija m (ar.) torbar, torbarenje, onaj koji se bavi prodajom sitnih stvari koje nosi u torbi.

Hazdur inter). (ar.-tur.)mirno! (komanda)

Hazna (ar.)  , blagajna, riznica; blago. – »Naš je care mufliz ostanuo, sedam hazni svojih potrošio« M.H. III 33).

Havas- asa m (ar.) inteligencija, viši krugovi, naučni krugovi. Suprotni pojam je avam (v.)

Hašluk m (ar.-tur.) trošak, novac za trošenje, novac za podmirenje potreba.

Hasna  (ar.) korist

Hasečija m (ar.-tur.) zavidnik

Haparlaisati s pohlepom navaliti na nešto, na nekoga da se pridobije za nešto.

Hap  m  (ar.) pilula (za lijek)

Hap (tur.) (ar.) habb-boba, zrno.

07.02.2009.

PRIČAM PRIČU HODAJUĆI

Nijaz SALKIĆ


Svakome je drago da mu se dođe


Nejma insana da voli samoću više nego druženje, istina ima ono ljudi koji vole ponekad sjediti sami tek onako malkice da malo odhuknu, saberu se, i otjeraju crne misli.

Da ima ijedan čovjek da ne voli društvo ja osobno i lično ne vjerujem. Pristalica sa od onih koji vole da mu se dođe a volim i da izađem, osejrim ljepote prirode a posebno mi je drago otvoriti vrata komšiji, rođaku i prijatelju.


 

  


 

Ne pravimo od kuća i stanova tvrđave


Helem, ove rede ću podastrijeti slikovni i slikoviti prikaz nekih od svojih posjeta koje sam ja učinio sa svojom porodicom i slike sa zijaretima dragih osoba mome domu. Kažem da nije dobro zatvarati se u sebe, zaključavati svoje stanove, kuće, urede i avlije od ljudi. Šta vrijedi najbolja, najuređenija i najbogatija kuća ili stan, kada u nju niko ne ulazi. Jer zapamtimo dobro, u koju kuću ljudi ne ulaze u njoj nejma, lezzeta, napretka a dahabetile berećeta.

 

 

Gosti iz Sarajeva


Bojić Mirsad i njegova čestita hanuma Alma i kćerkica Amela su naši rođaci iz bosanske metropole Sarajeva. Dragi Bog je spario ovo dvoje čestitih insana u dobroti i gostoprimstvu.




Kada im se dođe u njihovu kuću oni prosto rečeno igraju oko svojih gostiju. Najljepša osobina koja ih krasi je da insana dočekaju s veseljem i na prvom koraku ga obaspu toplinom i riječima punim ljubavi, tako da više nije bitna ona hrana i gotiva koju iznesu na sofru. Zato je i naše veselje bilo tim jače kada smo imali čast i priliku da dočekamo i bar malo ugostimo ove divne ljude.

 


Povratak Ismeta iz bolnice



 


Ismet Karupović je veliki heroj. Nosi se sa šećerom već drugu deseniju a ne popušta ni milimetra. Nije mu teško sjesti u auto i sa svojom hanumom »zapucati« čak do rodnog Čarakova makar na dva dana.







Voli Ismet svoj toprak, svoju rodbinu i svoju Bosnu, makar ga to koštalo i načetog zdravlja. Ismet se vratio iz bolnice poslije zahtjevne operacije a u njegovoj kući ga je doćekala porodica, kćeri, zetovi i unučad.

 


Hrabra Derviša



 


Muratovići su u Sloveniju i Polzelu stigli iz rodnih Postaira-Velagići kod Ključa. Vrijedni su insani Derviša i Amir.


 

Stekli su stan, brinu se o kući u Bosni i svojim roditeljima. Vole izaći a bome vole da im se i dođe u njihove bijele dvore.



Derviša je na jednom sijelu prošlog mjeseca doživjela moždanu kap dok je sjedila za sofrom. Pošto je jako džometna osoba Dragi Allah joj je dao da se u bolnici brzo oporavlja od šoka i kapi.


Molimo Svemogućeg Allaha dž.š. da Ismetu da brz oporavak kod kuće među svojima a Derviši da što prije izađe iz bolnice u veselje njenom mužu Amiru, njenoj rodbini i prijateljima.

 

Upamet!


06.02.2009.

HAJD'MO MALO PROVJERITI ZNANJE!!

05.02.2009.

HODOLJUBLJA - BOSNA ZOVE

Nijaz SALKIĆ

 

Najkraći mjesec u godini je počeo svoj život. Veselju nigdje kraja kod armije penzionera i radničke klase. Na početku mjeseca se čekala ona crkavica, primala se plata i penzija poslije dugotrajne finacijske suše.

 

I kod nas je bila dugotrajna suša u posjeti dragoj zemlji Bosni. Veseliti se treba svakom trenutku, mada insanu najčešće  i nije do veselja i radosti jer se sve manje ima razloga za to. U ovom vaktu i zemanu treba zahvaliti Uzvišenom na ni'metu zdravlja, prije svega. A zdravlje je i to da smo ikako u pameti, pored svega što nam se događa, kroz kakve feterate i musibete prolazimo.  Nakararismo auto, uzesmo nešto parica za gorivo i put i krenusmo. Radovao sam se kao uvijek odlasku u dragu Domovinu ali je pred nama bilo 100 nekih kusurata, prepreka, hejbe zavrzlama i neugodnosti. Ipak nekako dođosmo do Hrvatske koja je za čudo više u snijegu od Slovenije. Pošto nas je akšam zatekao negdje u Novoj Gorici, usporismo put radi magle i slabe vidljivosti. Najgore mi je odvojiti se i naći put iz Siska ka Dvoru na Uni. Hvala Bogu, upoznah pred jednim motelom Bošnju sa porodicom iz Bosanskog Novog i krenuh za njim. Kako smo se više približavali Bosni, veći je snijeg bio oko ceste. Oko Petrinje više nisam mogao pratiti svog Bošnju koji je brzo vozio po onim silnim zavojima, uzbrdicama i maglovitim nizbrdicama, pa sam odilamio da ga slijedim. Nastavio sam po svoje sole mio sve do granice polahko… Blizu Dvora na Uni, zaustavi nas policija  nešto oko pola devet uveče. Policajac je jako kulturno pozdravio i zatražio dokumente, govoreči da je to rutinska kontrola (bili su njih dvojica sama  u ovoj pustinji), poslije nekoliko trenutaka su upisali u svoj dnevnik da su nas kontrolisali a onda nam poželješe sretan put i uputiše nas ljubazno kuda trebamo ići da ne zalutamo. Kćerka kaže da odavno nije srela kulturnije policajce.

 

Bosna

 

Oko 20 minuta do 9 konačno stigosmo na našu granicu. Posebno mi se svidio napis čak na dvije velike table na Hrvatskoj strani granice gdje je pisalo velikim slovima REPUBLIKA BOSNA I HERCEGOVINA. Hvala vam Hrvati-komšije za to. Pozdraviše nas prvo hrvatski graničari a potom naši. Lijepo je vidjeti na ulazu našu bosansku zastavu pa makar nam kroz par sekundi ohladilo kratkotrajno veselje i doživljaj videći ogromnu limenu tablu sa natpisom DOBRO DOŠLI U GENOCIDNU TVOREVINU I ENTITET RS. Ma šta god oni mislili pod tim natpisom i napisom, ne mogu mi ohladiti onaj zagriiani i užareni dio srca do moje Bosne i Hercegovine.


 


Čim sam ušao u Bosanski Novi (koga je bratija iz Banja Luke preimenovala u Novi Grad), priča je živnula, srce življe počelo da kuca, oči se razletjele tražeći da što prije vidi ušće Sane u Unu. Lijepi naš Bosanski Novi, baš kao što nam je lijep i Bosanski Prijedor i Bosanska Dubica i Bosanski Sanski Most i Bosanska Gradiška i Bosanska Banja Luka i svi bosanski gradovi od Une do Drine i  Save do Bosanskog mora, sve je to naše i Bosansko, sve je to drago, najljepše, najdraže i brate skupo, najskuplje. Nek crknu dušmani!

 

 

Kod svojih u svome

 

Bosna je brajko mehlem. Dočeka me balduza i badžo a soba se ubrzo napuni ahbabima, jaranima, rodbinom i komšijama. Otpoče eglena uz našu kahvu dočekušu, pitu razljevušu, uz grah trešnju, trahanu a nećete vjerovati i baklava se na siniju iznese. Nije šala doći u svoju Bosnu, među svoje dostove, jarane, akrane, ahbabe i komšije. Poslije sijela halalismo se sa sijeldžijama i preldžijama i rezervisasmo karte za novo prelo ali na drugoj strani u mahali Prekosanje.





Domaćini nam pokazaše musafirsku sobu na spratu (čardaku) a gore nije ako u nekadašnjim musafirskim sobama. Nekada je mili moji zimi musafirska soba bila jednaka ledari. Danas je većina Bošnji uvela grijanje u svoje kuće (ko ih ima) i mjesto da svaki čas hajcaju onu jednu furunu u dnevnoj sobi, oni kupe lijepu peć za grijanje cijele kuće pomoću radijatora. Tako je bilo i ove rede, vrućo u srcu zbog toplog dočeka, vrućo u sobi zbog toplih radijatora a vrućo  bome i ispod debelih i toplih jorgana.

 

Drugi dan

 

Poslije sabaha kojeg smo klanjali odmah po mujezinovom ezanu sa urijske munare, popismo prvu jutarnju kahvu. Svastika je rano zasukala rukave i počela praviti fruštuk. Nema šta nije napravila, bilesim je i priredila ćevape kupljene lipo u Bosanskoj Krupi. Kad smo se lijepo najeli po ranijem dogovoru krenusmo malo zijaretiti naš dragi i ponosni Prijedor. Po ko zna koji put s ponosom bacih pogleda sa mosta kod kojeg se spajaju dvije naše opjevane rijeke, Sana i Una.



Put nas povede pored srednjovjekovnog bosanskog grada Blagaja a sada jednog od džemata koji gravitiraju i pripadaju Medžlisu Bosanski Novi. Neopisivo veselje i ponos je vidjeti ponovno vitke i čini mi se još ljepše munare na ovdašnjim džamijama. Domaći i »uvozni« iz Srbije divljaci su mislili da će ubijanjem, paljenjem i raseljavanjem najmirnijeg i najkultivisanijeg balkanskog naroda zauvijek zaposjesti naša dobra i oteto nam, naša sela, čaršije, gradove, njive, polja, avlije, kuće, džamije, hareme, mezarluke i vakufe. Gledajući kako se naš narod polahko uspravlja i podiže porušeno, vrati mi se volja i ja pustih na svom auto radiu Safetovu pjesmu, Bosno moja poharana….

 

 

Oj Prijedore pun si mi behara….

 

Prijedor je grad gradova bio. Opjevan u pjesmama, umiven potocima i rijekama, oplakan u tugovankama majki šehida pobijenih u Keratermu, Omarskoj, Manjači i Batkoviću kod Bijeljine. U mladim danima sam jedva čekao da od Banja Luke brojim autobuske stanice i poslije Kozarca izađem na autobusku stanicu i prosto odlepršam do slastičarne »Sarajevo«, do one druge kod hotela »Balkan« pa da svratim malo u robnu kuću »Patrija« i da se prošetam čuvenim prijedorskim korzom. Danas ništa ni s čim u našem Prijedoru. Oni okupatori iz '91 i potonji njegovi rušitelji stvorili svoju vlast. Ta vlast je sve promijenila, izmijenila, zamijenila i razmijenila od ulica, porušenih bosanskih sokaka, ponosnih i najljepših čardaka, parkova i meraja, napravili barbari jednu srbijansku palanku. Onima što bi trebali da odgovaraju u Hagu i da se njihovo ime ni u snu ne smije spominjati, podigli u centru čaršije spomenike. Najveći biser ili žalost, ili glupost, kako hoćete, je stavljanje ploča, mermernih krajputaša, njihovim »junacima« koji su izgubili glave najvjerovatnije kidišući na preostali još neokupirani dio Bosne, od Bihaća, Tuzle, Sarajeva, Visokog, Travnika, Mostara, Vakufa, Zenice i Olova. Oni te krajputaše dižu u muslimanskim selima i čaršijama gdje uopće nije bilo nikakve borbe i hajdučije njihovih »heroja«. Zabadaju oni otrovne strelice onim malobrojnim pobratnicima na svoje toprake bosanske i stavljaju time so na rane našim Bošnjacima podsjećajući ih na sve one ubijene, braću, sesre, očeve, sinove, majke i silovane kćeri bosanske.  Molim Dragog Boga da im njihova sila bude kratkog vika i da završe kao i njihova braća po divljaštvu, Huni, Avari i Mongoli, na historijskom smeću.

 

 

Gornja Puharska

 

Gornja Puharska je ljepotica među selima. Nije to baš selo, mada ima sve šartove da to bude, a nije ni čaršija, iako ima gradsku vodu, spojena je istim asfaltom sa  Prijedorom, ima lijepe kuće, i sve što bi ove ljude u prigradskom naselju moglo uvrstiti među građane.




















Poslije kratkog razgledanja sela, sa tugom pročitah na jednoj osmrtnici da je preselio Karabašić (Mehe) Mesud. Žao mi je iskreno ovog momka, koji me je uvijek veselo i iskreno selamio. Mesud je i poslije dužeg vremena znao čovjeka prepoznati i iskreno javljanjem obradovati. Rahmet Mesudovoj neiskvarenoj duši, neka ga Allah s.v.t.a. uvede u Džennet. Džamija mi je uvijek pri srcu, i ovog puta napravih nekoliko fotografija. Pošto nikad nisam imao prilike ući u novu vakufsku kuću i imamski stan (živio sam u staroj vakufskoj kući) pozvonih da vidim ima li efendije. Izađe hodžinica koja pozva efendiju i on nas onako najljudskije, onako kako su to oduvijek radili pravi imami, pozva u kuću.



Uđosmo  u kuću koja je odisala čistoćom a ovi mladi ljudi su nam stalno ukazivali iskreni mertebet. prijateljski su se osmjehivali i razgovarali  iskreno i sa pažnjom. Mali sinčić je bio glavna atrakcija sa svojim brojnim igračkama. Efendija nam reče da je prije par dana stupio na novu dužnost u ovom džematu a da je rodom od Doboja. Sve čestitke mladom imamu i džematu Gornja Puharska, da im Allah dž.š. da da se nađu na putu dobra, sloge i napretka u svakom pogledu. na izlasku iz džamije sretoh nekoliko dobrih i čestitih džematlija drage nam Puharske.

 

 

 

Donja Puharska gradi munaru

 

Spustismo se niz Cepiće i prođosmo pored starog restorana i kahvane »Željo«, prođosmo pored mezarluka koji se brzo pune a potom se ukaza džamija. Fotografisao sam je pri dolasku a sada isto tako zaustavih auto da napravim još koji snimak.





Vidi se dobro da se nešto dobro događa u ovom džematu. Radovi napreduju, vjerski život je u stalnom  usponu a munaru hvala Allahu polahko se uspravlja i prislanja uz ljepoticu, džamiju. Pisao sam o starom džematu, o efendiji Ćemanu i njegovom predanom radu a evo mašaAllah Puharska se ponovo rađa. Džamija je prvi vjesnik proljeća u nekom džematu, kada džamija nikne, sve drugo će potom krenuti. Pomozimo da ovaj džemat i džamija ponovno stanu u prvi saff najboljih džemata i džamija.

 

 

U Medžlisu IZ Prijedor

 

Prijedor je imao najbolje imame i muderrise. Sjećam se profesora Zijada ef. Ljevakovića, Abdullaha ef. Čelebića, Hasan ef. Makića i ostalih. U mom vaktu se ovdje u nekadašnjem vakufu, zgradi Odbora IZ, svake srijede održavao seminar za imame, gdje se izučavao akaid, sira, fikh i ostalo.





Ne treba zaboraviti da je ovdje živio i radio čuveni alim Hasan ef. Škapur. Prijatno me iznenadio prekrasni ambijent pred i u samoj avliji džamije i vakufske zgrade. Sve je ovdje lijepo, čisto, prostrano, funkcionalno i svijetlo. Zatekosmo na spratu zgrade osoblje.





Sekretaricu Midhetu (koja lijepo piše o svom džematu) inače je iz Gornje Puharske i blagajničarku. Drago mi je da se vjerski život polahko vraća u nomalu i da pored ostalih zaposlenih imamo i dvije sestre koje rade u administraciji. Uz lijepu priču sa našim domaćinima i imamima a kasnije nam se pridružio i glavni imam Merzuk ef. Hadžirušidović, završismo posjetu ovom gradu. Molim Allah dž.š., da nam Prijedor bude kao onaj iz pjesme »Kolika je u Prijedoru čaršija«.. i da se našem gradu ponovo vrati onaj sjaj čaršijski a da primitivizam kako je došao da tako ubrzo i ode iz našeg grada.

 

 

Na sijelu u Prekosanju

 

Rano popodne napustismo Prijedor. Insanu je žao što je uvijek u nekoj žurbi i srkletu pa nemere sve vidjeti i posjetiti kako je nakastio i nanijetio, ali šta ćemo, život je prolazan i za bagatelu. Nakratko na kahvi smo bili kod badžinog brata Mehe i njegove čestite hanume. Insan se opusti uz dobre insane koji se trude da se čovjek priajtno osjeća u njihovom društvu.



 Sinoć nas je čestit insan, Mirza ef. pozvao u svoje bijele dvore na sijelo. On i njegova hanuma Bejza su fini i doćekni insani. Vole izaći, poeglenisati, vidjeti čuti, a drago im je i da im se dođe. Nemam riječi da opišem kako ovi mladi ljudi vole musafire.







Nejma trenutka ovdje, da se šuti. Mirza će ako ništa drugo pričati o sebi, o svom nekadašnjem hodžinskom pozivu i službi pa će o tome kazivati satima. Ovo je čovjek sa širokim krugom poznanstava i prijatelja. Imaju lijepu kuću, izgrađenu svojim vlastitim trudom i sredstvima. Mirza i njegova čestita hanuma nam pokazaše svoje čiste, uredne i dobro opremljene dvore.  Moglo se sijeliti i do pola noći ali mi ipak zbog sutrašnjeg povratka zatražismo izun od domaćina da krenemo. Rastasmo se srdačno i zamolismo Boga da Mirzi i njegovoj hanumi poveća berećet, slogu i ljubav i da im podari sve što požele.


Urije

 

Nekako pred podne a prije povratka u Sloveniju sa badžom posjetismo džamiju na Urijama. O Urijama sam izgleda prvi počeo pisati prije nekoliko godina. Danas je ovo perspektivan i lijep džemat.





Ovdje je na službu došao mladi imam Muhamed ef. Hodžić, rodom od Travnika. Uz kahvu i sok nam je ispričao svoje prve korake u ovom džematu. Prijatan je to i mlad čovjek, pune energije i elana. Za kratko vrijeme je dosta učinio na planu edukacije, pokrenuo je i internet stranicu : http://www.bosanskinovi-urije.com/ koja već dobro fercera.




Prijatno je bilo družiti se sa ovom porodicom ali smo poslije kraćeg druženja morali krenuti. Ostavismo grad na dvije rijeke, badžu i balduzu i dobre jarane. Kažu da ne treba sve kazati i reći, i svu kahvu ispiti, dobro je štogoderce od svega toga ostaviti i za kasnije.

 

Vesselam!


04.02.2009.

U HLADU HADISA – IZVODI IZ RIJADUS - SALIHINA. DIO 12.

Priredio: Nijaz SALKIĆ

 

Mnoštvo (raznovrsnost) načina činjenja dobra

 

 

Allah, dž.š., kaže:

"A za dobro koje  učinite, Allah sigurno zna. " (El-Bekara, 215)

"A za dobro koje učinite, Allah zna. " (El-Bekara, 197)

"Onaj ko bude uradio koliko trun dobra vldjet će ga. " (Ez-Zelzele, 7)

"Onaj koji čini dobro sebi ga č1ni. " (El-Džasije, 15)

 

Još je mnogo ajeta na ovu temu, a evo i nekoliko hadisa:

 

 

 

Čuvaj se da nekome zlo ne učiniš, pa će ti se i to računati kao sadaka

 

Džundub ibn Džunade Ebu-Zerr, r.a., pripovijeda da je rekao: "O Allahov Poslaniče, koji je posao najbolji?" On mi reče: "Vjerovanje Allaha i borba na Njegovom putu." Zatim sam ga upitao: "Kakav (koji) je rob najbolji?" (za kojeg bih imao najveću nagradu ako ga oslobodim.) "Najbolji rob je onaj koji je najcjenjeniji kod svoga gospodara i najskuplji po procjeni", odgovori on. Zatim sam mu rekao: "A ako ne uradim (ništa od toga)?" "Onda pomozi drugoga u njegovom poslu, ili uradi onome koji nije u stanju uraditi što je započeo", reče on. Zatim mu rekoh: " O Allahov Poslaniče, šta ako ja ne mognem ni neki posao obaviti?" On mi reče: "Čuvaj se da nekome zlo ne učiniš, pa će ti se i to računati kao sadaka od tebe."

(Muttefekun alejhi)

 

 

 

Svaki dan čovjek osvane dužan podijeliti sadaku za svaki zglob i svaku kost svoga tijela

 

Ebu-Zerr, r.a., također prenosi daje Allahov Poslanik, sallallahu 'alejhi ve selleme, rekao: "Svaki dan čovjek osvane dužan podijeliti sadaku za svaki zglob i svaku kost svoga tijela: svaki tesbih (izgovor riječi subhanallah) jeste sadaka, svako izgovoreno "elhamdulillah"je sadaka, svako "la liahe illallah"je sadaka, svaki tekbir je sadaka, naredivanje na dobro je sadaka i sprečavanje zla je sadaka.

Sve to nadoknaduje klanjanje dva rek'ata duha namaza (nafila-namaz, koji se klanja nakon što sunce odskoči, pa do pred podne na izvjesno vrijeme)."

(Muslim)

 

 

Meni su izložena djela mojih sljedbenika……

 

 

Ebu-Zerr, r.a., također prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve selleme, rekao: "Meni su izložena djela mojih sljedbenika, dobra i loša, pa sam vidio da u njihova dobra djela spada i uklanjanje s puta onoga što smeta prolaznicima, a da u njihova loša djela spada i neuklonjena pljuvačka iz mesdžida."

(Muslim)        

 

 

 

Svaki tesbih je sadaka, svaki tekbir je sadaka, svako "elhamdu lillahi" je sadaka…..

 

Ebu-Zerr, r.a., također pripovijeda da su neki ljudi rekli: " O Allahov Poslaniče, imućni ljudi odnesoše (Allahove) nagrade, klanjaju se kao i mi, poste kao i mi, i pored toga od viška svoga imetka udjeljuju sadaku." On im tada reče: "Zar Allah, dž.š., nije i vama omogućio da sadaku djelite? Svaki tesbih je sadaka, svaki tekbir je sadaka, svako "elhamdu lillahi" je sadaka, svaki izgovoren šehadet je sadaka, naredivanje na dobro je sadaka i sprečavanje zla je sadaka, pa čak i bračni odnos je sadaka." Oni tada rekoše: "Allahov Poslaniče, zar i za zadovoljavanje svoje strasti čovjek ima nagradu?" Alejhisselam reče: 'Šta mislite, kada bi tu svoju strast čovjek udovoljio na nedozvoljen način, bi li zaslužio kaznu? Isto tako, ako to uradi na dozvoljen (halal) način, zaslužuje nagradu."

(Muslim)

 

 

Nipošto ne potcjenjuj (ne omalovažavaj) ništa od dobrih djela….

 

Ebu-Zerr, r.a., također pripovijeda da mu je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve selleme, rekao: "Nipošto ne potcjenjuj (ne omalovažavaj) ništa od dobrih djela, pa i da se sretneš radosna lica sa svojim bratom (prijateljem)."

(Muslim)

 

 

svaki korak prema džamiji ti je sadaka…..

 

Ebu-Hurejre, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve selleme, rekao: "Svakog dana je čovjek dužan podijeliti sadaku za svaki djelić svoga tijela: da pravedno presudiš između dvojice je sadaka, pomoći čovjeku da se uspne na konja, ili pomoći mu da na njega natovari teret je sadaka, lijepa riječ je sadaka, svaki korak prema džamiji ti je sadaka i uklanjanje sa puta onoga što smeta prolaznicima je sadaka."

(Muttefekun alejhi)

 

 

Svaki čovjek je stvoren tako da u svom tijelu ima 360 zglobova (diielova…..

 

Ovaj hadis Muslim bilježi i od Aiše, r.a., u slijedećem obliku: "Svaki čovjek je stvoren tako da u svom tijelu ima 360 zglobova (diielova), pa ko tekbir izgovori, Allahu se zahvali, šehadet donese, kaže "subhanallahi", zatraži oprost od Allaha, ukloni kamen, ili trn, ili kost sa puta kojim ljudi prolaze, ili naredi na dobro, ili odvrati od zla ukupno 360 puta toga dana, taj je sebe sačuvao od Džehennema tog dana."

 

 

 

doček u Džennetu…..

 

Ebu-Hurejre, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve selleme, rekao: "Ko god ode u džamiju (radi namaza) i vrati se iz nje, Allah mu za svaki njegov odlazak i dolazak pripremi doček u Džennetu."

(Muttefekun alejhi)

 

 

 

neka ni jedna od vas ne potcjenjuje ono što joj donese njena komšinica….

 

Ebu-Hurejre, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu 'alejhi ve selleme, rekao: "O žene muslimanke, neka ni jedna od vas ne potcjenjuje ono što joj donese njena komšinica, pa makar to bila obična koščica s veoma malo mesa! (noga ovce)."

(Muttefekun alejhi)

 

 

Iman se sastoji od sedamdeset i nekoliko ili šezdeset i nekoliko dijelova….

 

Ebu-Hurejre, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu 'alejhi ve selleme, rekao: "Iman se sastoji od sedamdeset i nekoliko ili šezdeset i nekoliko dijelova. Najbolji njegov dio je izgovoriti "la ilahe iliallah", a najmanji je uklanjanje sa puta nečega što smeta prolaznicima, a i stid je jedan dio imana."

(Muttefekun alejhi)

 

 

Jednog dana je jedan pas kružio oko bunara….

 

Ebu-Hurejre, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, saliallahu'alejhi ve selleme, rekao: "Neki čovjek je putovao, pa je jako ožednio. Na putu je naišao na bunar te se spustio i napio se vode. Kada je izašao iz bunara, ugledao je jednog psa kako plazi jezik i jede blato od žedi. čovjek tada reče: 'Ovog psa je snašla žed kao što je i mene bila snašla. ' Zatim je ponovo sišao u bunar i zagrabio vode svojom mestvom (obućom), koju je držao u zubima, dok se ponovo popeo i napojio psa. Allah, džš., mu je, zahvaljujući tome, oprostio njegove grijehe. Ashabi tada upitaše: 'Allahov Poslaniče, zar mi i u usluzi životinjama imamo nagradu?' 'U svemu što ima živu jetru je nagrada."' U jednom Buharijinom rivajetu stoji: "Allah, dž.š., mu je, zahvaljujući tome, oprostio njegove grijehe i u Džennet ga uveo." A po jednom drugom rivajetu, Buharije i Muslima: "Jednog dana je jedan pas kružio oko bunara, žeđ ga je bila gotovo usmrtila. Kada ga je ugledala jedna bludnica od Beni - Israila (Izraelićana), skinula je svoju cipelu, njome zagrabila vode i napojila psa, na što joj Allah, dž.š., oprosti njene grijehe."

(Muttefekun alejhi)

 

 

po Džennetu zbog jednog drveta….

 

 

Ebu-Hurejre, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve selleme, rekao: "Uistinu sam vidio jednog čovjeka kako šetka po Džennetu zbog jednog drveta koje je posjekao i uklonio s puta, jer je smetalo muslimanima."

(Muslim)

 

 

 

….naišao na jednu trnovu granu….

 

 

U drugom rivajetu stoji: "Jedan čovjek naišao je putem i ugledao granu velikog drveta kako se prepriječila preko puta te je rekao: 'Tako mi Allaha, ja ću ovu granu skioniti s puta, da ne smeta prolaznicima', pa ga zbog toga Allah, dž.š., uvede u Džennet."U drugom rivajetu, opet, stoji: "Jedan je čovjek išao putem, i naišao na jednu trnovu granu, te je uklonio s puta, pa mu se Allah, dž.š., zahvalio tako što mu je oprostio njegove grijehe."

 

 

 

obezvrijedio je džumansku nagradu."…

 

 

Ebu-Hurejre, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve selleme, rekao: "Ko god propisno i lijepo uzme abdest, zatim ode na džuma-namaz, i šuteći sasluša hutbu, oprošteni su mu grijesi između dvije džume (za sedmicu dana) i još plus tri dana, ali ko samo obični kamenčić bez potrebe dotakne (za vrijeme hutbe), obezvrijedio je džumansku nagradu."

(Muslim)

 

 

…..s njih spadnu svi grijesi koje je počinio…..

 

Ebu-Hurejre, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu'aleihi ve selleme, rekao: "Kada čovjek-musliman, ili mu'min, uzima abdest pa opere svoje lice, spadnu sa njega svi grijesi njegovih očiju, zajedno s vodom, ili s posljednjom kapi vode; a kada sapere svoje ruke, s njih spadnu svi njegovi grijesi koje je svojim rukama počinio, zajedno s vodom, ili posljednjom kapi vode; a kada opere svoje noge, s njih spadnu svi grijesi koje je počinio hodajući na njima, zajedno s vodom, ili posljednjom kapi vode, tako da ostane posve čist od grijeha."

(Muslim)

 

 

 

Pet namaza, džuma do džum….

 

Ebu-Hurejre, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu 'alejhi ve selleme, rekao: "Pet namaza, džuma do džume i ramazan do ramazana iskupnici su grijeha između njih, ako se izuzmu veliki grijesi."

(Muslim)

 

 

 

 

'Temeljno uzimanje abdesta u najtežim uslovima…..

 

 

Od Ebu-Hurejrea, r.a., prenosi se daje rekao: "Pitao je Poslanik, s.a.v.s.: 'Hoćete li da vas uputim na ono čime će vam Allah izbrisati grijehe i povećati vaš stupanj? 'Rekoše: 'Hoćemo, o Allahov Poslaniče.' On reče: 'Temeljno uzimanje abdesta u najtežim uslovima, mnogo koraka do mesdžida i iščekivanje namaza poslije namaza, vam je kao pripravnost za džihad."'

(Muslim)

 

 

 

'Ko klanja sabah i ikindiju (berdejn) ući će u Džennet."

 

 

Od Ebu-Musa el-Ešarija r.a., prenosi se da je rekao: "Rekao je Allahov Poslanik, s.a.v.s.: 'Ko klanja sabah i ikindiju (berdejn) ući će u Džennet."

(Muttefekun alejhi)

 

 

 

Ako se čovjek (musliman) razboli….

 

Ebu-Musa el-Eš'ari, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu 'alejhi ve selleme, rekao: "Ako se čovjek (musliman) razboli, ili bude na putu, njemu se piše nagrada za sve ono to je radio dok je bio zdrav i kod svoje kuće (zato što bi on to i dalje radio, ali je spriječen)."

(Buhari)

 

Džabir, r.a., prenosi daje Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve selleme, rekao: "Svako dobro djelo je sadaka."

(Buhari)

 

 

…..zasadi nijednu sadnicu….

 

Džabir, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve selleme, rekao: "Nijedan musliman ne zasadi nijednu sadnicu, a da sve što se sa nje pojede njemu ne bude sadaka; i ono što se sa nje ukrade je njemu sadaka, i ono što se od nje odlomi je njemu sadaka."

(Muslim)

 

U drugom njegovom rivajetu stoji: "Nijedan musliman ne zasadi sadnicu, sa koje pojede čovjek, ili životinja, ili ptica, a da to njemu ne bude sadaka, sve do Kijametskog dana." A u jednom rivajetu stoji: "Nijedan musliman ne posadi sadnicu niti posije žitaricu, sa koje pojede čovjek, ili životinja, ili bilo šta, a da to njemu ne bude sadaka."

Ovaj hadis obojica prenose i od Enesa, r.a.

 

 

…..za vaše pješačenje do džamije pisat će vam se nagrada……

 

 

Od Džabira, r.a., prenosi se da je rekao: "Htjelo je pleme Benu-Seleme (medinsko pleme) da se preseli u blizinu mesdžida, pa je to čuo Poslanik, s.a.v.s., i rekao im: 'Obaviješten sam da se želite preseliti u blizinu mesdžida. 'Rekoše: 'Da, Poslaniče, htjeli smo to', pa on reče: 'Benu-Seleme, ostanite u vašim kućama, za vaše pješačenje do džamije pisat će vam se nagrada."' U drugom predanju stoji: "Za svaki korak (do mesdžida) bit ćete odlikovani."

                                                                       (Muslim)

 

 

 

Bio je jedan čovjek…..

 

 

Od Ebu-Munzira Ubejja b. Kab, r.a., prenosi se: "Bio je jedan čovjek, nisam znao da iko stanuje dalje od mesdžida od njega. Nikada nije izostavio namaz (džemata), pa mu je kazano, ili sam mu kazao šta misliš da kupiš magarca pa da ga jašeš po mraku i po vrelom danu. 'On reče: 'Ne volim da mi je kuća blizu mesdžida. Ja želim da mi se pišu sevapi hoda u odlasku do džamije i u povratku porodici. 'Poslanik, s.a.v.s., reče: 'Allah ti je sve to dodijelio."'

(Muslim)

A u drugom predanju stoji: "Zaista ćeš dobiti onako kako vjeruješ."

 

 

 

Adijj ibn Hatim, r.a., prenosi daje Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve selleme, rekao: "Zaštitite se od (džehenemske) vatre, pa makar sa pola hurme (koju udijelite)."

(Muttefekun alejhi)

 

 

….zatim će pogledati ispred sebe i neće vidjeti ništa…..

 

 

U drugom rivajetu stoji: "Nema nikog od vas a da mu se njegov Gospodar neće direktno, bez posrednika, obratiti pitanjem o njegovim grijesima, pa će pogledati desno do sebe, i neće ništa drugo vidjeti osim svojih djela; zatim će pogledati lijevo do sebe i opet neće ugledati ništa drugo osim svojih djela; zatim će pogledati ispred sebe i neće vidjeti ništa osim vatre usmjerene prema njemu. Zato se čuvajte vatre, pa makar dijeleći pola hurme, a ko ne nađe ni to, onda lijepom riječju."

 

 

 

….zahvali Allahu, dž.š….

 

 

Enes, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu 'alejhi ve selleme, rekao: "Zaista je Allah, dž.š., zadovoljan čovjekom koji, kada nešto pojede, zahvali Allahu, dž.š., na tome ili kada nešto (od dozvoljenih pića) popije, zahvali Allahu, dž.š., na tome."

(Muslim)

 

 

…..Naredivat će na dobro i korisno…..

 

 

Ebu-Musa, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu 'alejhi ve selleme, rekao: "Svaki je musliman dužan podijeliti sadaku." Neko reče: "A šta ako je nema?" "Zarađivat će svojim rukama, i tako sebi privredivati, a i sadaku dijeliti", odgovori on. "A šta ako ne bude mogao?" "Pomoći će nevoljniku koji je u nuždi." "A šta ako ne bude mogao?" "Naredivat će na dobro i korisno." "A šta ako ni to ne bude radio?" "Suzdržavat će se od zla, jer mu je i to sadaka."

(Muttefekun alejhi)

 

Nastaviće se!

02.02.2009.

IZDVOJENO - PRIČA O SA(H)ATU

Sejid Abu'l Ala Mevdudi


Braćo u islamu

Bez sumnje često se pitate : Zašto klanjanje, koje je tako dobro i korisno za nas, čini se da ne pravi razliku i napredak u našem životu? Zašto klanjanje ne poboljša naš moral i transformiše nas u silu posvećenu (odanu) Allahu? Zašto nastavljamo da živimo osramoćeni i pokoreni?

Jednostavan odgovor bio bi da redovno ne činiš sedždu Allahu ili to ne činiš na način kako je Allah i Poslanik savs. naredio. Tako jednostavan odgovor te možda neće zadovoljiti. Zbog toga ja moram da objasnim pomenutu stvar u više detalja.



Priča o Satu


Pogledaj sat na zidu: Unutar sata se nalazi mnogo sitnih dijelova, spojenih jedan sa drugim. Kada ga naviješ svi dijelovi počinju da rade, i kako se ti dijelovi okreću, kao rezultat vidimo pojavu otkucaja i micanja kazaljki sata. Obe kazaljke se miču i kazuju svaku sekundu, svaku minutu. Svrha sata je pokazivanje vremena. Svi ti dijelovi koji su neophodni za rad sata su podešeni i opružni sistem je napravljen tako da se dijelovi pokreću na tačno određen način. Samo u slučaju kada su svi dijelovi sastavljeni i podešeni ispravno i opruga navijena, sat će početi da obavlja funkciju zbog koje je i napravljen.

Ako ga ne navijaš neće ti pokazivati vrijeme. Ako ga naviješ ali ne na ispravan način on će da stane ili ako radi neće pokazivati tačno vrijeme. Ako mu izvadiš neke dijelove i naviješ ga ništa se neće desiti tj. neće kucati. Ako neke njegove dijelove zamijeniš dijelovima iz šivaće mašine ništa se neće desiti niti će kucati, niti šiti. Ako zadržiš sve dijelove unutar sata ali ih ne povežeš ništa se neće kretati iako sat naviješ. Prisustvo svih neophodnih dijelova neće obavljati posao za koji su napravljeni zato što si ih pomjerio iz njihovog položaja i poremetio njihove veze.



U svim ovim situacijama, postojanje sata i njegovo navijanje je besmisleno iako posmatrać iz daljine ne može reči da to nije sat ili da ga ti ne navijaš. Naravno on će da uoči da je riječ o satu i očekivati da sat radi pokazujući tačno vrijeme. Isto tako kada on iz daljine uočava da ti navijaš sat, smatraće da ti radiš dobar posao , i naravno očekivati će da vidi rezultat toga tj. kucanje sata. Ali kako ta očekivanja mogu da budu ispunjena kada nešto što iz daljine liči na sat je izgubilo svoju funkcionalnost?




Cilj muslimanske Zajednice


Zamisli da je Islam kao ovaj sat. Isto kao što je svrha sata pokazivanje tačnog vremena, svrha Islama je da ti ovaj život živiš kao namjesnik od Allaha, kao Allahov svjedok ostalim ljudima i kao nosilac istine. Ti moraš da slijediš naredbe Allaha swt i da ih prenosis ostalim ljudima.



110. Vi ste narod najbolji od svih koji se ikada pojavio: tražite da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćate, i u Allaha vjerujete. A kad bi sljedbenici Knjige ispravno vjerovali, bilo bi bolje za njih; ima ih i pravih vjernika, ali, većinom su nevjernici. (Al Imran 3: 11O)



143. I tako smo od vas stvorili pravednu zajednicu da budete svjedoci protiv ostalih ljudi, i da poslanik bude protiv vas svjedok. I Mi smo promijenili Kiblu prema kojoj si se prije okretao samo zato da bismo ukazali na one koji će slijediti Poslanika i na one koji će se stopama svojim vratiti* - nekima je to bilo doista teško, ali ne i onima kojima je Allah ukazao na Pravi put. Allah neće dopustiti da propadnu molitve vaše.* - A Allah je prema ljudima zaista vrlo blag i milostiv. al-Baqarah 2: 143).



55. Allah obećava da će one među vama koji budu vjerovali i dobra djela činili sigurno namjesnicima na Zemlji postaviti, kao što je postavio namjesnicima one prije njih, i da će im zacijelo vjeru njihovu učvrstiti, onu koju im On želi, i da će im sigurno strah sigurnošću zamijeniti; oni će se samo Meni klanjati, i neće druge Meni ravnim smatrati. A oni koji i poslije toga budu nezahvalni - oni su pravi grješnici. (al-Nur 24: 55).



Cijelina islamskog učenja


Da bi se to ispunilo, različiti dijelovi koji su neophodni, slično kao kod sata, su ujedinjeni islamu. Vjerovanje i moralni principi, pravila i dužnosti na dnevnoj bazi, Allahova prava, prava njegovih robova, prava prema samom sebi, prava svega onoga što nas okružuje, pravila zarade i trošenja novca, zakoni rata i mira, principi vladanja i ograničenja poslušnosti u njemu - sve su to dijelovi Islama. Kao u satu oni su povezani jedno sa drugim tako da kada je navijanje završeno , svaki dio počinje da se kreće i sa okretanjem svih tih dijelova željeni rezultat je dobijen. Vladanje Božijeg zakona na svijetu, dominiranje islama,počinje se manifestovati isto kao kretanje dijelova sata ispred tebe i pokazivanje vremena na licu sata se uočava. DA bi se učvrstili različiti dijelovi sata, šarafi i mali dijelovi metala su korišteni. Isto tako da bi se spojili svi dijelovi Islama postoji uređenje koje se zove ‘Džemat’ ili organizacija. Muslimani moraju sebe da organizuju, i da imaju lidere opremljene(obogaćene) sa odgovarajućim znanjem i obdarene Taqvom (bogobojaznošću) Mozgovi (učeni ljudi) bi im trebali pomoći a ostali dijelovi (ljudi) slušati jer svi se žrtvuju u pokornosti Allahu.


Kada su svi dijelovi zajedno i propisno sastavljeni, redovno navijanje je neophodno da bi ih stavilo u stanje pokretljivosti i da bi održalo njihovo kretanje: Namaz koji se obavlja pet puta na dan obezbeđuje navijanje, stvarajući energiju koja stavlja Islamski život u kretanje. Čišćenje je isto tako jako neophodno: Post koji se obavlja 30 dana u godini čisti srca i upotpunjuje moral. Podmazivanje je isto tako neophodno: Zekat je kao ulje koje je jednom godišnje primjenjeno na dijelove sata. Isto tako je neophodan i periodični remont: Hadž je taj remont koji bi trebao da bude obavljen najmanje jednom u životu po mogućnosti. Na kraju što je to više puta urađeno to bolje.




Zlostavljanje sata


Proces navijanja, čišćenja, podmazivanja, i remonta je koristan samo kada su svi dijelovi prisutni unutar sata, kada su dijelovi povezani na način kako je to definisao dizajner sata, i kada su svi dijelovi podešeni tako da kada se navije sat, odmah svi dijelovi počinju da se kreću i da pokazuju željeni rezultat.

Današnja situacija je veoma drukčija. U početku, prvi ‘Džemat’, organizaciona struktura, koja je trebala da poveže dijelove sata u jednu cijelinu , prestala je da egzistira. Kao rezultat imamo da su svi dijelovi postali odvojeni svaki od njih idući u svome pravcu. Svako radi šta mu se ćefne. Nema nikoga da se zapita šta se dešava. Postali smo anonimni. Ako neko želi da slijedi Islamski kodeks, on to može, a ako ne želi, do njega je.


Obzirom da te ova tako zvana sloboda nije zadovoljila, izvadio si mnoge dijelove sata iz njegove unutrašnjosti, i u njegovu unutrašnjost stavio sve i svašta: neke dijelove šivaće mašine, možda, iz fabrike ili iz automobilskog motora. I ti sebe nazivaš muslimanom, počeo si da slijediš Kufr, da uzimaš kamatu, osiguravaš svoj zivot, prihvataš pogrešne zakone, tvoje kćeri, sestre i žene počinju da napuštaju islamske običaje. I tvoja djeca počinju da dobivaju sekularno-materijalističko obrazovanje. Neki postaju pristalice Gandija, drugi slijede Lenjina. Koji još neislamski dio nisi stavio u unutrašnjost
islamskog sata ?

Uprkos ovome, ti i dalje očekuješ da sat radi kada ga naviješ ! I pretpostavljaš da će čišćenje, podmazivanje i remont biti od koristi. Pogledaj pažljivo, nesumnjivo ti ćeš primijetiti da stanje u koje si doveo sat, možeš da ga navijaš, čistiš i podmazuješ čitav svoj život ali nećeš uvidjeti korisnost. Ništa se neće desiti ukoliko ne promijeniš dijelove koje si donio u njegovu unutrašnjost i ne zamijeniš ih sa originalnim dijelovima i oživis originalne dijelove. Onda, i samo onda će navijanje i održavanje sata da urodi plodom.

 

Zašto su molitve neefikasne


Ovo stanje stvari je pravi uzrok zašto tvoj namaz, i post, zekat i hadž ne prave velike promjene u tvome životu. Kao prvo, u tvojoj blizini malo je onih koji obavljaju ove dijelove molitve kako treba. Usljed raspadanja Islamskog ‘Džemata’ svako je postao autonoman. Bez obzira da li ispunjavaš svoje dužnosti ili ne, nikoga to ne zanima. Niti oni koji trenutno nose svoje dužnosti, ne rade to kako treba. Oni nisu istrajni u posjećivanju i obavljanju namaza u džematu. Ljudi su odabrani da vode džemat u džamijama samo zato što nisu sposobni da rade ništa drugo: Ljudi koji egzistiraju na podjeli besplatnog hljeba u džamijama, koji su neobrazovani, slabog moralnog kalibra. Kako ce zajednička molitva vođena takvim ljudima vas preobratiti u vođe svijeta?

Slična je situacija i sa tvojim postom, davanjem milostinje i hadžom. Uprkos svim ovim činjenicama, ti možeš i dalje raspravljati, ali sve je manje i manje muslimana koji obavljaju svoje religijske dužnosti kako treba. Zašto to ne bi dovelo do promjene? Da, ali kao što sam rekao, kada dijelovi sata postanu neovisni jedan o drugom i mnogobrojna strana tijela unešena u unutrašnjost, neće dovesti do promijene da li navijao sat ili ne, čistio ili ne, podmazivao ga ili ne. Iz daljine i izgleda kao sat. Posmatrać iz daljine može reči: Ovo je Islam i ti si musliman. Ali ono što on ne može da vidi je do koje je mjere i kako loše unutrašnjost mašine pokvarena.



Naše žalosno (očajavajuće) stanje


Braćo! Razumijete li sada zašto iako klanjate, postite i dalje smo zgaženi pod nogama okrutnih tiranina. Da li bih vam trebao reči nešto još razočaravajuće? Iako je bez sumnje većina od vas ožalošćena ovom situacijom ja bih rekao da 999 od 1000 ljudi nije spremno da promijeni svoje stanje. Oni nemaju poriv u svojim srcima da sastave sat islama na ispravan način. Uplašeni su da bi svaka nova rekonstrukcija donijela izbacivanje njihovih omiljenih unešenih dijelova, i to je razlog zašto oni nisu spremni da to urade. Uplašeni su da bi svako povezivanje dijelova značilo njihovo  disciplinovanje, i to je razlog zasto oni ne žele da poduzmu akciju.

Umjesto toga, više vole da zadrže sat kao ukras na zidu da bi ljudima pričali kako je prekrasan i divan islam, koja čuda on može donijeti. Oni koji trebaju da vole taj sat mnogo više nego drugi, željeli bi da ga navijaju redovno i revnosno, da ga radino čiste; ali oni ne žele ništa da urade da bi podesili dijelove sata ili ponovno ih povezali, niti oni žele da odbace strana tijela u satu.

Ja bih volio da mogu potvrditi (odobriti) vaše ponašanje i navike, ali ja ne mogu da kažem ništa za što vjerujem da je pogrešno. Uvjeravam vas da ako, kao dodatak molitvi pet puta na dan, obavljate i tahadžud (prije izlaska sunca), ishrak (poslije zalaska sunca) i dobrovoljni namaz prije podneva, učiš Kur'an po četiri puta na dan, postiš Ramazan čak i više posteći pet i po mjeseci u preostalih jedanaest mjeseci, i pored toga ti nećeš postići ništa. Ono što je neophodno je da se sat podesi i da se originalni dijelovi povežu čvrsto. Samo u tom slučaju čak i malo navijanje bi uzrokovalo njegov rad sa preciznošću; isto tako minimalno čišćenje i podmazivanje bilo bi dovoljno.



Ve ma 'alejna illa 'l-balagh



Jedina odgovornost koju mi imamo je da prenesemo istinu.



Preveo : Edin Habibović
01.02.2009.

VJERONAUKA U PRAKSI I TRAGANJE ZA NAJBOLJIM METODAMA U NASTAVI


Nijaz SALKIĆ


Islamska vjeronauka, ilmuddin, sistematska je edukativna aktivnost posvećena poučavanju vjernika o islamu s ciljem primjene tog učenja u prakticni život. Osnovni zadatak islamske pouke je da mu’minima saopšti i pojasni osnovna učenja Kur’ana, Hadisa i druhih islamskih znanosti. Vjeronauka se najčešće predaje živom riječju imama-muallima, a moguća je i primjena savremenih sredstava u nastavi. Veoma je važno da vjeronauka bude organizirana sistematski i da se izvodi na metodičan način, po pravilima didaktike.

 

Odgoj i poučavanje u vjeri idu zajedno i nerazdvojni su. Znanje samo po sebi nije dovoljno, jer ga nužno treba da prati primjena. Nemoguće je nešto kvalitetno i korisno raditi bez odgovarajuceg znanja i poznavanja onoga što se želi. Ta dva elementa su neodvojiva u procesu islamske edukacije svakog muslimana pojedinačno. To znači da porodica i muallim moraju ujediniti i sinhronizirati sve svoje znanje, umijeće, volju i snagu da bi jedno mlado biće podučili i odgojili. Pravi rezultati će izostati ako zakaže porodica ili muallim.


Islamski opredijeljena porodica će svoje dijete sigurno usmjeriti na vjersku pouku od onog momenta kad sa imamom-muallimom uspostavi tijesnu saradnju i kad skupa postanu udruženi činilac u procesu odgajanja, podučavanja i opredjeljivanja. Najvažnija stvar koja mora biti na umu svakom imamu-muallimu jest da polaznika vjerske pouke ne treba samo podučiti određenom znanju, već ga u duhu tog stanja treba usmjeriti u duhu islama i da to stečeno znanje postane njegova ljubav, način vladanja i ponašanja, da bude ponosan na ono što zna, što radi i čemu stremi. Da bude ponosan što je musliman! Da je sretan sto je Resulullahov sljedbenik! Da to bude smisao njegova življenja! Inače, ako to ne bude, trud je uzaludan.


Uloga imama-muallima je veoma delikatna, teška i odgovorna, ali zato zahvalna i časna, kao što veli Muhammed a.s.: “ Podučavajte i olakšavajte! “ Posebno je danas odgovorno i značajno našu djecu podučiti islamu; načinu i ljepoti islamskog življenja, oplemeniti ih islamskim istinama, jer im se vrlo često nude sasvim oprečna stanovištva od onih koja zastupa nasa vjera islam.


Samim tim imamsko-muallimski rad je daleko najodgovorniji rad.


Djetinjstvo je nekad bilo doba u toku kojeg se mlado biće još u domu njegovih roditelja, pripremalo, bolje reći bilo pripremljeno da sasvim samostalno uspješno i suvereno stupi u društvo odraslih, da preuzme dužnosti i odgovornosti života. U toku tog razdoblja džemat, zajedno sa roditeljima, štititili su mladi naraštaj od svega onoga što je moglo raniti njihovu osjetljivu dušu. Skoro svi faktori utjecali su na odgoj i razvitak mlade ličnosti. Bilo je niz tabua, opravdanih, i u riječima i u ponašanju. Danas već to nije slučaj. Djetinjstvo postaje opšti izraz, ali u mnogim stvarima i elementima to više nije, bar onako kako se do sada zamišljalo. Sredstva javne komunikacije ne štite i ne stede mlade od loših utjecaja, već ih izlažu pritisku slobodnih i liberalnih ideja o savremenom moralu i odnosima u društvu. Mnogi televizijski problematični programi, šund literatura, pornografski časopisi, Slobodan pristup erotskim i pornografskim tv kanalima, su svakodnevno i podjednako distupni i mladima i odraslima.


Roditelji, većinom oba zaposlena, obuzeti vlastitim krizama, pa i međusobnim nesporazumima i neslaganjima, nerijetko razvedeni, prepuštaju djecu samima sebi. nemajući vremena za vlastite potomke. Mnogi očevi danima ne stižu vidjeti svoju djecu. U takvim međusobnim odnosima roditelja i djece, postavlja se pitanje, gdje je mjesto vjeroučitelju? Da li on može dati svoj doprinos i pomoći tim mladim stvorenjima koja traže svoj mir i pokušavaju naći svoje mjesto u svijetu. 
Nesumnjivo, njegov doprinos je velik i vrlo odgovoran, naravno ukoliko se i sam može snaći u takvim okolnostima.


Periodi prošlih sistema i zaostalosti među muslimanima ostavili su duboke tragove.

To osjećaju današnji imami i muallimi u radu sa onim džematlijama koji nisu pohađali vjersku pouku, kao i sa onima koji su išli na vjersku pouku, koja je u to vrijeme imala neprimjerene programe stvarnim potrebama, gdje je vladala je stereotipnost, prioriet i pažnja posvećivala se memorisanju sureta i dova, vladao je diktatorski odnos prema polaznicima, dok je ukupni mektebski inventar bili su šipka i falake.  Rezultat takve pedagoške i didaktičke nastave je samo spominjanje vjerska pouke kod nekih bivših učenika asocira prizor namrgođenog hodže sa štapom, punog nervoze, uzrujanosti i nestrpljenja. Meša Selimović u svojim “ Sjećanjima “ veli da najviše za svoj ateizam ima zahvaliti svome vjeroučitelju. Kada je došao do prijevoda Ku’ana ostao je zapitan zašto je tako divan tekst njegov vjeroučitelj krio od njih.

Na početku razmišljanja o djelotvirnijem pristupu preblemu vjeronauke, postavlja se pitanje:  




KADA POČETI SA ISLAMSKOM POUKOM?


Postoje u pedagogiji različita shvatanja o početku odgoja prema dobi i psihičkoj zrelosti djeteta. Mnoga islamska pedagoška shvatanja zastupaju mišljenje da sa islamskom poukom i odgojem, treba početi u slijedećim fazama:

1. U najranijoj mladosti, već od pete godine života djeteta, prvo u roditeljskom domu. Majka i otac dužni su da strogo po islamskim propisima odgoje svoje dijete u islamu i da ga pouče osnovnim islamskim propisima.

Evo šta kaže Allah dž.š. u Kur’anu a.š.: 

 IZ KALE LUKMANU LIBNIHI VE HUVE JEIZUHU JA BUNEJJE LA TUŠRIK BILLAHI INNEŠ-ŠIRKE  LE ZULMUN AZIM. JA BUNEJJE EKIMIS-SALATE   VE’MUR BIL MEA’RUFI VENHE ANIL MUNKERI VASBIR ALA MAAA ESABEKE, INNE ZALIKE MIN AZMIL UMUR. “

Kad Lukman reče sinu svome, poučavajući ga ; O sine moj, ne smatraj druge Allahu ravnim, mnogoboštvo je zaista, velika nepravda “. “ O moj sinko, obavljaj namaz i traži da se čine dobra djela, a odvraćaj od hrđavih djela i strpljivo podnosi ono što te zadesi “. U suri TAHA Allah dž.š. zapovjeda: “ Naredi čeljadi svojoj da obavljaju namaz i ustraj u tome “.


Najbolji muallim i vjeroučitelj bio je Muhammed a.s.,  evo njegovih riječi; “ Roditelji su obavezni prema djetetu: Da mu dadnu lijepo islamsko ime, da ga lijepo odgoje, da ga pouče pismenosti i da ga poduče obavljanju islamskih dužnosti “. “ Kada dijete počne raspoznavati koja mu je desna, a koja lijeva ruka, počnite ga privikavati da klanja namaz. Jasno se vidi da prvi i osnovni oblici islamskog odgoja i vjeronauke počinju od roditelja i oni su dužni da taj vid odgoja počnu primjenjivati  u najranijoj fazi dječijeg života.


2. Svakako da na svijest djece puno utiče i vjerski život njihovog okruzenja, tj. njihova najbliža okolina. Djecu treba uključiti u vjerski život za vrijeme ramazana; pripreme iftara, odlasci na teraviju, ramazanska sijela itd.


Djeca se raduju proslavama Bajrama, klanju kurbana, jer tada djeca dobijaju razne poklone od roditelja, rodbine i komšija. Jedno od najvažnijih, a mogao bih reći i najglavnije pitanje glasi:

 


KAKO PRIDOBITI DJECU NA VJERONAUKU I KAKO IH ZADRŽATI U MEKTEBU?


Ovo pitanje treba da postavi sebi svaki Odbor (Medžlis) islamske zajednice i svaki imam-muallim.


1. Svi pedagozi se slažu u jednom; da se djeca mogu pridobiti za školu i  mekteb jedino velikom ljubavlju prema djeci. Ko zna da pridobije dječiju naklonost s ljubavlju, taj če sigurno i uspjeti kod djece. Za ilustraciju mogu navesti primjer jednog direktora osnovne škole koji je svakog jutra na ulaznim vratima škole dočekuje svoje đake i svakome se obrati sa ponekom riječju i svima podari osmijeh na licu. Imami-muallimi moraju imati veliku sposobnost za izvođenje vjeronauke. Moraju biti pravi stručnjaci i inovatori, pedagozi, metodičari i psiholozi, da bi poznavali dječiju dušu, njihove skolonosti i sposobnosti.


2. Muallimi su dužni da se solidno pripreme za svaki sa(ha)t vjeronauke i to po ustaljenom metodičkom postupku u organizaciji sata, izboru  metoda, didaktičkih principa i nastavnih sredstava.


3. U radu muallima bitnu ulogu ima entuzijam i motivacija za rad koji proilaze iz njegove opredijeljenosti pozivu koji je i Muhammed a.s. sa velikom ljubavlju obavljao. Važna karika uspjeha  muallima leži u njegovoj disciplini u redovnom održavanju vjeronauke u zakazano vrijeme.

4. Prenošenje Božije riječi na  mlade mora biti praćeno velikim oduševljenjem, s aktivnom pedagoškom i metodskom brigom svakog muallima za uspjeh vjerske pouke.


5. Pouka o vjeri  mora biti prije svega zanimljiva za najmlađe i starije slušaoce i polaznike vjeronauke. Čim  muallim primijeti znake dosade i zasićenosti kod slušalaca, mora odmah naći bolje metode u osvježavanju nastave. Pronalazeći interesantne vjerske teme  muallimi se moraju služiti svim raspoloživim sredstvima, prigodnim fotografijama, crtežima, koje i sami  mogu da izrađuju, zatim raznim tabelama za namaz, geografskim kartama dijafilmovima, grafoskopom, kasetofonom, videovizuelnim sredstvima itd.


Islamski pedagozi smatraju da vjeronauku ne treba strogo tretirati kao školski predmet, nego je više osmisliti kao vjerski doživljaj sa intimnim osjećajem imana u srcu, a ona se najljepše doživljava uz prijatnog i vedrog muallima na vjeronauci.


6. Da bi lakše dobili djecu na vjeronauku  muallimi moraju uspostaviti što čvršću saradnju sa porodicom polaznika vjeronauke. S  roditeljima treba održavati što češće kontakte u mektebu ili u kući polaznika vjeronauke. Treba održavati roditeljske sastanke sa roditeljima i dogovoriti se o izostancima sa nastave, o problemu udžbenika, svečanostima, izletima i slično.

7. Muallimi moraju uspostaviti i bliske i prijateljske osnose sa polaznicima vjeronauke, ali ne na štetu svog autoriteta. Sa učenicima treba razgovarati o svemu, kako o nastavi tako i o životnim problemima porodice, džemata, ističući ponekad mahane, loše navike i zabrane. Muallim treba da se i poigra sa djecom na izletima - koje treba da organizira u saradnji sa svojom islamskom zajednicom, bar jednom u dva mjeseca. Veoma lijepa prilika za približavanje djeci je organizoranje mevlud ekskurzija sa kviz takmičenjem između polaznika različitih mekteba uz obilazak tamošnje džamije.


Pripremanje mladih naraštaja prema islamskom učenju za život i rad u prostorima u kojima živimo, jedini je način da se nastavi ondje gdje su stariji stali, da se poveća njihovo djelo i doprinos očuvanja islama i njegovo prenošenje na slijedeće generacije. *1

 

 

Zaključak


U ovom mom skromnom radu posvećenom najplemenitijem pozivu, muallimskom, učiteljskom, nabrojani su općepoznati i preporučeni načini poučavanja, taloženi višestoljetnom praksom najboljih didaktičara, metodičara i pedagoga  u  prenošenja znanja na učenike. Znano je da bi optimalni rezultati trebali proizaći iz optimalnih uslova, koji opet proizilaze iz opremljenosti učionica, dobrih programa, motiviranosti učenika i učitelja i drugih popratnih faktora.

Bilo je međutim učitelja koji nisu imali ni dobre učionice ni pomagala u nastavi, niti dobre materijalne motivacije a postizali su dobre rezultate. Takvi su bili “vukovi samotnjaci”, od 100 je samo jedan bio takav. Oni su to radili samo iz ljubavi prema Uzvišenom Stvoritelju, te ljubavi prema pozivu muallima-učitelja.

 Moram naglasiti da i dan danas postoji malo razumijevanja za vjeroučitelje od strane nadležnih institucija čiji jedini posao i njihovo poslanstvo je da se time bave i brinu. Te institucije i organi u većini sluučajeva ne daju adekvatnu motivaciju vjeroučiteljima kroz nagrađivanje, pohvaljivanje i napredovanje u njihovom plemenitom pozivu.

Isto tako ima dosta muallima koji ne iskorišćavaju do kraja sve mogućnosti i misiju koja im je povjerena da odrade do kraja i najkvalitetnije svoj časni zadatak, mada imaju za to sve preduvjete i predispozicije. Normalno je da će i jedni i drugi za taj svoj nemar i propuste biti pitani i sankcionisani na Sudnjem danu.

Na kraju, biti i postati dobar muallim, vjeroučitelj nikako ne znači roditi se takav ili biti dobar orator, govornik, imati lijep mekam, glas ili biti ljepotan i fizički privlačan. Dobar Muallim se postaje upornim radom, stalnim nadgrađivanjem u znanju, proučavanjem materije kojom se bavi, svakodnevnim iskustvom sa učenicima. Rezultat danonoćnog mukotrpnog rada na vjeronauci je često puta gubljenje zdravlja, iscrpljenost, nespavanje i nerazumijevanja od mnogih relevantnih činilaca u svojoj struci.

Iz svog više od tri decenije bogatog muallimskog iskustva sam naučio da je muallimski posao najbolje što mi se desilo na ovom svijetu. To zadovoljstvo proističe iz saznanja da sam bar nekome “otvorio” oči, a zadovoljstvo mi čini i samo jedan veseli i živahni pozdrav nekadašnjeg učenika na ulici, a takvih pozdrava i susreta  je puno.

Zato kažem, i pored silnih vjeronaučnih simpozija, pravljenja nastavnih, vjeronaučnih programa, izdavanju knjiga i brošura, korištenja audio i vizualnih pomagala, kompjutera, softwera, nemamo onu vjeronauku koju očekujemo i priželjkujemo.  Dobrih muallima i vjeroučitelja i uspješnih mekteba ima ali većina mekteba čeka svoje rezultate, svoje hatme, svoje uspjehe na takmičenjima, svoju promociju.

Hoću kazati, moramo opremiti učionice najsavremenije što se da, motivirati i nagraditi  vjeroučitelje i učenike a onda od njih tražiti znanje i rezultate, samo…… “Boj ne bije svijetlo oružje….” Za dobre rezultate trebaju dobri muallimi koji će provesti cijele dane u mektebu, koji će se cijelim bićem založiti i ukurbaniti. Muallimi neće raditi samo subotom i nedjeljom po sat, dva ili tri, već će raditi i radnim danima. Oni će podijeliti djecu po grupama, pri tom osmišljavati, razmišljati i sikirati se kako da privuku djecu, kako da ih zadrže u mektebu a da pri tom osjećaju slast i ponos sa onim čime se bave. Pri tom cijelom svom žrtvovanju, Muallime moraju poštovati, podupirati i štititi džamijski odbori sa mutevelijom na čelu. Ako toga nema, džaba programi, džaba opremljene prazne učionice i džaba sve ostalo, od takve vjeronauke i mekteba neće biti ništa.

 

*1 Ovaj prilog je objavljen 1996. godine u TAKVIMU Islamske zajednice Slovenije, kojeg je izdalo Muftijstvo u R. Sloveniji  u Ljubljani.

 

Literatura:

-         Vjeronauka u praksi, Muharem Omerdic, 1989 Sarajevo

-         Prilog metodici vjeronauke, Idris Resic, Sarajevo 1989


31.01.2009.

SAMO ZA VAS IŠČITAVAMO STARE KNJIGE – DIO 22.


Priredio: Nijaz SALKIĆ

 

ANTUN HANGI  - ŽIVOT I OBIČAJI MUSLIMANA

 

 

Kahve bosanske

 

Osobito u jednoj kahvi u N., varošici nedaleko Save, vidio sam nešto originalna i za stranca vrlo zanimiva. Jednoga dana putovao sam iz B. kolima u Slavoniju i došao već pred zoni u N. Kako su sve gostione bile još zatvorene, svrnem u kahvu, jer je ondje već svijeća gorjela. Vani je bilo hladno, a u kahvi je vatra u »odžaku« veselo plamsala; prava naslada i uživanje za ozebla putnika.

Šiše u toj kahvi bilo je dosta visoko, što je svakako rijetka iznimka u bosanskim kahvama. U sredini kahve stajao je na nekakvom sanduku odebeo kahvedžija. U ruci mu odulja soha, a na vrhu sohe zašiljena kreda. Kraj njega stajao je njegov momak i sve mu nešto kazuje, a gazda, bilježi te bilježi. Svi zidovi u toj kahvi bili su već puni potezića, s samo još na šišetu, bilo je nešto prazna prostora; čudo kako se je naš vrijedni gazda mogao snaći u šumi onih imena, znakova, poteza i potezića.

 

 

Pozdravljanje u kahvama; pet, tri, ja, jok...

 

Kada sam u kahvu unišao, pozdravim obojicu sa: »Dobro jutro!« Gazda me sa svoga sanduka samo pogleda, pa ni mukajet. Sjednem na minder, pa gledam što to oni rade. Gazda, kao da me u sobi i nema, pita: »A Suljo?« Momak odgovara: »Pet«. »Huso?« »Tri« i tako redom. Gazda je, naime, sinoć otišao ranije na počinak, a mjesto njega ostao je u kahvi momak i sada mu kazuje koliko je ko sinoć kahvi ispio.

Htjedoh da se s kahvedži jom malo porazgovorim. Pitaj ovo pitaj ono, a on sve ko preko zuba: »Ja!« ili »Jok!« ili »A ja!« Videć da danas nema s njim razgovora, ispijeni kahvu, platim i odem u gostionicu.

U većini mjestima ima lijepo urenenih kahvi, u kojima je pokućstvo orijentalno i a la franca; tu su ne samo sećije i minderi, nego i stolovi i stolice. U takovim je kahvama najveći red i čistoća; u prostijim kahvama čistoća je neuzgredna stvar. Ali u jednim i drugim kahvama jedno je zajedničko, a to je izvrsna kahva. Ni u najelegantnijemu evropskom hotelu ili kahvani ne možeš dobiti tako dobre kafe, kao u zadnjoj bosanskoj kahvi. Daje kafa u bosanskim kahvama tako dobra, uzrokom je što ju naši kahvedžije umiju lijepo ispržiti. Oni ne daju da kafa kod prženja sasvim pocrni, ili da se preprži, dovoljno je da malo porumeni i stvar je gotova. Prepržita kafa ne samo da gubi jakost, nego i miris, a to je ono za što kafa u kafanama ne može biti tako tečna kao u kahvama. Kada je kahvedžija kat'u ispržio, meće je u stupu, izdubljeno mlado lipovo ili višnjevo deblo, ili u izdubljeni kamen, i tuče je gvozdenom polugom, ćuskijom, dok je sasvim ne smrvi. Sada je prosije na vrlo gusto sito, a ostatak tuče i opet dok ga u prah ne stuče. Ovako smrvljenu kafu meće on u limene posude i dobro ih zatvori.

 

 

Smrvljena ili samljevena

 

Tim ne izgubi kafa ni jakosti ni mirisa, i zato je također mnogo ugodnija nego samljevena. Kahvu kuhaju, ili kako Muslimani kažu peku u džezvama i ibricima, a kada su je ispekli, lijevaju je u fildžane. Fildžani su malene okrugle porculanske posude, bijele, crvene, zelene ili plave boje. Finiji, a osobito bijeli fildžani imaju ozgora zlatni obnib. Fildžan kafe sa šećerom vrijedi četiri, a bez šećera samo dva helera. Ko želi da pije vrlo jaku kafu, traži niahsuziju, to jest dvostruku mjericu tucane kafe, ali zato i dvostruko plaća.

 

 

Ozdola sa tri prsta

 

U prostijim kahvama dodaje kahvedžija mušteriji kahvu tako da je fildžan ozdola primio sa tri prsta palcem, kažiprstom i velikim prstom, a pri tome se je lijevom nikom prsa dotaknuo. Kada piješ ovako dobni kahvu, drago ti je i zapaliti, ali za to ne trebaš šibica, jer čini si uzeo cigaretu u nuke, eto ti uslužnoga kahvedžije ili njegovoga momka da te ugljenom podvori. U finijim kahvama dodaje kahvedžija kafu kao i kod nas na tabaku, a kraj kafe metnuo je čašu hladne vode.

 

 

Kahva, ugodno i zdravo piće

 

Kahva je vrlo omiljelo piće naših Muslimana. Oni kažu daje kafa ne samo ugodno, nego i vrlo zdravo piće. Ona, vele, čovjeka ljeti rashlanuje, zimi grije, ujutro osvježava, a navečer jača. Zato, dođeš li mu u aliar, dvori te kafom, doneš li mu na dućan časti te kafom. Je li što kupio ili prodao, je li se oženio ili čini kakovo veselje, daje ti kafu. U Bosni i Hercegovini ima dosta Muslimana koji mogu vrlo mnogo kafe ispiti, pa im ipak ne uzrujava živaca; još se nijedan nije potužio na nervoznost. Poznavao sam jednoga hodžu u Livnu, koji je skoro svake noći za Ramazana popio pedeset do stotinu fildžana crne kafe i popušio isto toliko cigareta, pa ipak nije ni osjetio da je što pio.

 

 

Moderni čovjek trpi na živcima


 


Naš modemi čovjek, koji i onako vječno na živcima trpi, morao bi umrijeti ili poluditi od tolike množine kofeina i nikotina. Bosanskom Muslimanu ne škodi kafa jer seje na nju već od djetinjstva priličio. On je počeo piti kafu sa dvije-tri godine, a pije je jednakom slasti svega svoga života. On ne pije alkoholnih pića, a ne muče ga ni velike brige za egzistenciju. Osim toga, ne ćuti on potreba za vratolomna djela. On živi mirno i zadovoljno s onim što mu je Bog dao. Pa čemu, najkašnje, da se i muči za svjetske ispraznosti kada mu je i onako sve unaprijed suđeno? Zato nije ni čudo da su mu živci kao od čelika i da mu kahva i duhan naškoditi ne mogu. On pije kafu od rane zore, čim je oči otvorio, pa do kasne večeri, dok nije na počinak legao. Jedva je zorom izašao iz džamije ili je kod kuće obavio svoju jutarnju molitvu, pošao je u prvu kahvu da ondje pije fildžan kafe i popuši cigaretu duhana, a onda tek ide da obavi svoje svakidanje poslove.

 

 

Kahva jutrom i večerom

 

U zimsko doba idu Muslimani vrlo rano spavati, a prema tomu i rano ustaju, pa jer ne mogu kod kuće dočekati sabaha, idu neki već oko četiri sata poslije pola noći u kahve gdje uz kafu i razgovor čekaju dok zora zarudi i dok mujezini sa munara sabah ne zauče. I poslije ručka i poslije večere idu i opet u kahve i ondje uz razne društvene igre, kafu i prijateljski razgovor provode vrijeme sve do akšama ili jacije.

 

 

Nastaviće se!


30.01.2009.

BEHAR I PRIJATELJI

Nijaz SALKIĆ

 

Behar je ono bjelilo i mirisno blještavilo, što nam se svake godine ponavlja, to je onaj lijepi bijeli, najljepši proljetni ambijent, kada sve što je zeleno i što rađa, pusti bijele malehne latice, što se poput malih bijelih pločica nakite na granama i grančicama drveća. Behar pušta najljepši ovosvjetski miris što postoji, miris koji opija, što zanosi pamet, daje podsticaj, budi emocije i podjseća na mladost. Najljepši behar je imala moja avlijska kajsija i njivska trešnja ranka. Posebno sam se radovao prvim trešnjama, pa sam sa zebnjom pratio beharanje, trijebljenje beharskih latica i prve ometke plodova.

 

Rod trešnje jeste i nije ovisan o količini behara. Beharanje je prvi vjesnik roda ali rod je ovisio još od broja pčela i drugih kukaca, što će posjetiti grane i latice behara, oprašiti ih, a djelovale su i vremenske prilike u vrijeme beharanja. Ako se dogodi (Bog dadne) da lijepo vrijeme posluži, da pčele odrade svoj dio posla, rod bude obilan. U zadnjim godinama me često razočaralo obilno beharanje trešnje a potom još obilnije otpadanje ometa, usled kišovitog i prohladnog perioda, u kome je bilo beharanje i trijebljenje.

 

Helem, behar i urod trešnje me živo podsjeti na našu ljudsku svakodnevnicu. Sjetićete se nekih svojih i nekakvih životnih početaka, ambicija i sanjarenja. Bilo je to vrijeme prvih brkova  i djevojačkih zaljubljenih pogleda, kada smo vjerovali da imamo toliko prijatelja i prijateljica, poput behara na trešnjinim granama. Koju god bi grančicu behara pomirisali i promotrili, svaka nam je izgledala da će roditi slastnim i ukusnim plodom. Naravno, da smo najviše očekivali od najbližih grančica koje smo mogli najlakše obrati i dokučiti, razočarenje je bilo veliko, dešavalo se da baš sa njih nismo ubrali ni jedne trešnje. Od onih grančica visoko gore na drvetu, gdje ni pomislili nismo da će biti išta, zacrvenjele su se trešnje, i to one najukusnije i najkvalitetnije.

 

Eto, tako je isto i sa prijateljima i poznanicima. Od onih u koje si najviše uložio i najviše očekivao, oni bi često izdavali a neki, koje si jednom vidio, oni su znali biti najbolji, i najodaniji. Zato, nije zgoreg, kada ugledamo s proljeća na drvetu bijeli nehar, dobro je ushićeno uzviknuti mašAllah, da behar bude berićetli i da sav ne opadne prije vakta, a isto tako i prijatelje koji se okupe oko nas, još ushićenije uskliknuti mašaAllah, da bi nam hairli i berićetli bili i da se ne bi prije reda razbježali, ili nedajBože opali, poput behara.

 

Upamet!


29.01.2009.

GURANJE POD TEPIH

Nijaz SALKIĆ

 

Ljudi moji, sjećate li se još ćilima, tepiha a prije ovih prostirki, hasura ili još ranije zemljanog tla, tleta. To je bilo vrijeme mira i idile. Nikome se i nikuda nije hitilo, nije žurilo, počevši od ustajanja, lijeganja, eglenisanja, sijeljenja, kahvenisanja, čibučenja, akšamlučenja, sevdisanja i meračenja. Sve se to dešavalo nekako usporenim tempom, baš kao što to rade filmadžije kada smanje obrtaje svog filmskog traka i radnja se počne sporo odvijati.

 

Helem, da se vratim tepihu. Tepih je sin od ćilima, čedo od one na zidu tkane i izatkane halije, što se sterala u muslimanskim musafirskim, djevojačkim, momačkim, svekrvinim i svekrovim minderima i sobama na čardacima. Nije prije, bilo modernih aparata što sami na strujni ili baterijski pogon gutaju onu silnu prašinu. Birvaktile se koristila prvo brezova a kasnije i metla pravljena i nakararena od žitarice zvane metlika. Melo se a nije se sve moglo izmesti, pa se ponekad prašina krila i zavlačila pod tepih da se sakrije od komšija i musafira, gostiju.

 


Danas u ovom modernom vaktu i zemanu ponovo se koristi tepih ali tek onako figurativno i to za skrivanje podvala, marifetluka, lopovluka, sramota, propusta, nedostataka i svega onoga što bi željeli da se o nama ne sazna. Kako nijedan smrtnik  nije vječan, tako ni tepih ne može uvijek ostati a da se ponekad makar jedan njegov kraj ne zavrati i zavrne.

 

Kad tad, će sve ono što smo bacali i krili pod tepihom izaći na vidjelo. Poneki ljudi se zavaravaju misleći da sve mogu sakriti od ljudi, a pri tom zaboravljaju da dvojica sve bilježe a jedan nad svima bdije, sve to gleda, sluša i na kraju vrednuje adekvatno nijetu (namjeri) svakog djela koje čovjek učini. Poneki skeptik i nestrpljivko prigovori u smislu kad ću ja dočekati pravdu ali saburli insan čeka i dočeka.

 

 Mu'min, vjernik zna da Uzvišeni džellešanuh, voli strpljive, sabire kojima poručuje, »Obraduj strpljive!« Uzvišeni Allah kaže: “Mi ćemo vas u iskušenje dovoditi, malo strahom i gladovanjem, te gubljenjem imetka, života i ljetine. A ti obraduj strpljive. One koji, kada ih kakva nevolja zadesi, samo kazu: “Mi smo Allahovi i Njemu ćemo se vratiti. To su oni kojima pripadaju blagoslovi od Gospodara njihova i milost; ti su na Pravom putu.” (Prevod značenja, El-Beqare, 155-157)

 

Upamet!


28.01.2009.

NAŠI ALIMI I VELIKI BOŠNJACI

Piše: Osman ef. Kavazović


HADŽI HAZIM EFENDIJA HODŽIĆ


Hodžići u Vražićima kod Čelića su ulemanska familija i oni su s koljena na koljeno, prema zabilješci Nijaz-efendije Salkića, oko 250 godina imali neprekinutu nit imama. Pretpostavlja se da su zbog zanimanja koje je u narodu poznato kao hodža – dobili prezime Hodžić. Najstariji imam iz ove familije je Hemet-efendija koji je radni vijek proveo u rodnim Vražićima. Nema podataka gdje je Hemet-efendija stekao obrazovanje. Na mjestu imama u Vražićima naslijedio ga je sin Mehmed-efendija koji je intelektualni dio života posvetio odgoju i obrazovanju polaznika mekteba i džematlija, a materijalni dio života školujući sina Emina, koji je završio područnu medresu i školovanje nastavio u Istanbulu. Emin je u gradu na Bosforu stekao veliku učenost i vratio se u rodno mjesto gdje je radio i proveo život kao imam, muallim i hatib. Odgojio je čitave generacije vjernika. Vodio je dva odjeljenja Ibtidaije. Njegovo potomstvo i učenici i danas se sa zadovoljstvom sjećaju Emin-efendije. Umro je 1953. godine u Vražićima i ukopan je u haremu mjesne džamije. Iz ove porodice je i Husejn-efendija koji je pohadjao Brčansku medresu i bio mujezin Emin-efendiji i mahalski muallim.

 

Posljednji imam iz ove ugledne familije je Hazim-efendija, sin Emina i Hanife, rođen 20. juna 1916. godine. Nakon završenog mekteba i osnovne škole upisuje se i jednu godinu pohađa Gazi Husrevbegovu medresu u Sarajevu, odakle prelazi u Behram-begovu medresu u Tuzli, koju uspješno završava. Bio je odličan učenik i izvanredan poznavalac arapskog i turskog jezika. Za njega hadži hafiz Abdullah-efendija Budimlija priča da je o svojim muderrisima govorio biranim riječima i s dubokim poštovanjem. Isticao je njihove stručne, ali posebno je naglašavao njihove pedagoške i ljudske vrline. Po završetku medrese postavljen je za imama, hatiba i muallima u Bosanskoj Dubici.

 

Iz Krajine se vraća u zavičaj i dolazi za imama u Brčko. Nedugo zatim prelazi na područje Medžlisa Bijeljina gdje radi u džematima Srednja Trnova i Janja. U Janji je bio posebno omiljen, cijenjen i uvažavan. Bio je srdačan prema polaznicima mekteba, džematlijama i kolegama. Želim posebno naglasiti, kaže hafiz Budimlija, da je o kolegama govorio sa uvažavanjem ističući njihove stručne i ljudske kvalitete, te ih bodrio prema uspjehu na polju islama.

 

Nažalost, njegov uspješan rad prekinula je Komunistička partija 1949. godine kada je Hazim-efendiju uhapsila Ozna kao pripadnika organizacije Mladi muslimani, te je u grupi od šest članova ove organizacije izrečena mu presuda  u Tuzli koja je glasila šest godina prisilnog rada i dvije godine gubitka građanskih prava. Ovu kaznu je, Hazim-efendija, do kraja izdržao.

 

Kao i svi članovi Mladih muslimana i Hazim-efendija je prošao kroz golgotu služeći kaznu na prisilnom radu na raznim radilištima, i to: Podgorici, Crnogorskom primorju, Pajetovu Hanu, Sarajevu (Mis Irbina ulica), zatim rudnicima Kreka, Bukinje i Lipnica kod Tuzle i KPD-u Zenica. I na robiji je bez hilne radio. Stražari nisu imali milosti prema zatvorenicima nego su ih tukli da ispune zadanu normu. Kada je u Titogradu (Podgorici) zbog bolesti i iscrpljenosti ponestajalo snage Jususf-efendiji Bilajcu koji je s njim skupa osuđen, da bi ga spasio udaraca i maltretiranja, Hazim-efendija je smogao snage da danima radi i njegov akord.

 



Dok je boravio u zatvoru, srce njegove njegove dobre, plemenite i čestite hanume nije izdržalo – preselila je na Ahiret, ostavljajući iza sebe troje malodobne djece – Mehmeda, Mensura i Mensuru. Hazim-efendija je teško podnio gubitak supruge koja se brinula o djeci dok je on bio na robiji. Po izlasku iz zatvora nastaju novi problemi. Izgubio je pravo na zaposlenje zbog gubitka građanskih prava a troje djece bilo je nezbrinuto. Narodna vlast svojski se trudila da Hazim-efendiji zabrani bilo kakav posao, tako da u rodnom mjestu nije mogao dobiti posao mujezina. Ipak, nakon izvjesnog vremena ukazalo se upražnjeno mjesto imama u džematu Sniježnica kod Teočaka u kojem je uz nesebičnu pomoć prijatelja, pogotovo hafiza Budimlije, uspio dobiti stalno zaposlenje. U ovom džematu krajem novembra 1955. godine oženio se Rabkom Jašarević iz Brke, kod Brčkog, koja će istinski prihvatiti dječicu iz prvog braka i brinuti se o njima. Iz skladnog i hajirli drugog braka rodjeni su sin Behdžet i kćerka Mubera. Hazim-efendija je skupa sa hanumom Rabkom obavio hadž.

 

Iz Sniježnice prelazi u Gunju, na područje Hrvatske i tada nailazi na probleme administrativne prirode u Starješinstvu oko postavljenja u ovom džematu. S teškom mukom, ali zahvaljujući Abdullahu Čauševiću i hafizu Kjamil-efendiji Silajdžiću, dobiveno je odobrenje za postavljenje na ime imama, hatiba i muallima. Hazim-efendija je prvi, zvanično postavljeni, imam u Gunji. U novoj sredini među muslimanima – muhadžirima iz istočne Bosne i Bosanske krajine počinje razvijati vjerski život. U to vrijeme u Gunji nije bilo džamije ni pomoćnog vjerskog objekta. Uslovi za bilo kakav rad gotovo nisu postojali. Vjerski život se odvijao u privatnim kućama, zbog čega je često pozivan na odgovornost kod sudije za prekršaje u Županju i Vinkovce.

Ipak, Hazim-efendija nije klonuo duhom nego je danonoćno radio i razvijao među džematlijama ljubav prema islamu. Bio je pokretač ideje da se u ovom džematu počne graditi džamija. Nakon smrti imama u džematu Krpić džamije u Bijeljini Hazim-efendija ponovo se vraća na područje Medžlisa Islamske zajednice Bijeljina. U ovom džematu, koji se prostirao na Hambar, Gvozdeviće i Jukića mahale, Hazim-efendija predano radi i ostavlja dubok trag na polju vjerskog poučavanja i ukupnog islamskog života.

 

Rahmetli Hazim-efendija je bio veoma obrazovan imam, dobar karija i vaiz. Poznavao je arapski i turski jezik. Prevodio je za potrebe Ilmije, skupa s hafizom Budimlijom, hadise iz mnogih hadiskih zbirki. Bio je okružen knjigama i časopisima. Uvijek je nešto čitao, prevodio, istraživao i bilježio. Imao je dara za pisanje i pisao je poeziju. Bio je vrstan kaligraf. O kakvom se kaligrafu radilo, najbolje govori podatak da je njegove levhe izuzetno cijenio rahmetli Ešref Kovačević i preporučio da se iste štampaju kao dodatni prilog u Glasniku VIS-a. Mnoge njegove njegove levhe su uramljene i dugi niz godina krasile su džamije i kuće naših muslimana.

Hadži Hazim-efendija je bio veoma vrijedan čovjek. U pojedinim periodima svog života, da bi prehranio porodicu i školovao petoro djece, uspješno se bavio poljoprivredom, zidarstvom, pčelarstvom i cvjećarstvom.

 

Nedugo nakon penzionisanja preselio je na ahiret 28. januara 1987. godine u Bijeljini. Na osnovu vasijeta ukopan je u rodnom mjestu Vražići neposredno do džamije u kojoj su bile njegove mnogobrojne levhe. Tarih na njegovom nišanu napisao je hadži hafiz Abdulah-efendija Budimlija - njegov nerazdvojni prijatelj u životu i zatočeništvu. Molimo Allaha dželle šanuhu da rahmetli hadži Hazim-efendiji podari džennet. Amin.

 

„Hadži Hazim efendija Hodžić“. Preporod, 3/893., 01. februar 2009., str. 55.,

Autor: Osman Kavazović.


28.01.2009.

PUTEVI I PUTIĆI

Nijaz SALKIĆ

 

Kako vrijeme odmiče insan pada u nostalgične delirijume, sjećajući se svega i svačega. Najviše čovjeka dirne to što ga vrijeme mijenja, a on, čovjek ne može ustaviti neumitno oblikovanje svoga lica i svog izgleda i proticanje vremena. Svako je ljubomoran na nekoga drugoga, prije svega na to kako neko  izgleda, kako hoda, kako se smije, kako zna ovo ili ono, ili kako troši svoje mlade godine.

 


Helem, godine i životni vijek je svakom jednom darovan u amanet i slobodno raspolaganje. To znači da smo ukesim dobili  svoj život, svoje zdravlje, svoju mladost i svoje vrijeme.  Kako ćemo to sve utrošiti, provesti, iskoristiti i izgubiti, ovisi samo od nas samih i našeg razmišljanja i vrednovanja tog bogatstva

 

Baš zato i tekstovi pjesama, stihova i priča slikovito govore više nego kakav film ili video zapis. Te pjesme nas dobrano pogode, zanesu, ponesu, rasplaču i vrate u doba kad smo haman  sve mogli, sve stići, svakom uteći, pobjeći, zapjevati i zasmijati se od srca. Nije nikakvo čudo da pjesme poput: »Male(h)nim sokakom ne prolazim više,  Put putuje Latifaga,  Niz Olovo sitna kaldrmica, Trepetljika trepetala, Zarasle su staze ….« povuku za sobom nostalgiju i dert.

Putića, puteva, džada i autobanova je bilo i biće, a svi oni zajedno ili pojedinačno će zacrtati, utabati, trasirati i urezati nove puteve u srcima nadolazećih generacija mladih ljudi, koji će to sve ovjekovječiti u književnosti, melodiji, pjesmici i stihu, sve dok je svijeta i vijeka.

 

Upamet!

 

27.01.2009.

MANIJA KUPOVANJA


Nijaz SALKIĆ

 

Manija je nagon, ili mentalni poremećaj kod živih stvorenja izražen u tome da se neka radnja ili potreba previše forsira, ističe ili čini. Imamo tako: tabletomaniju, preveliko uzimanje tableta za svaku sitnicu, pjevačomanija, nogometomanija, telivizijomanija, kompjuteromanija i da ne nabrajam sve te manije.

 

Helem nejse, ja ću danas osvijetliti jednu maniju koja je izražena kod svakog čovjeka, u manjoj ili većoj mjeri. Radi se o tome da svako voli da ima u džepu neku paricu sa ištahom, vrućom željom da je negdje potroši. Ima ljudi koji vole otići na pijacu automobila, stoke, vehtiža (odjeće) seosku pijacu, a najnoviji sihir je bačen u velike robne kuće. Tamo čovjek ode s namjerom da kupi 5 do 6 artikala a vrati se sa 15 ili 20 proizvoda u svojim kolicima.

 



Zbog tih sihira i trgovačkih šejtanluka, Poslanik s.a.v.s. nam je preporučio da se što manje zadržavamo na pijacama i mjestima gdje se trguje a ako već moramo nešto i kupiti, da to što brže učinimo a prije toga ćemo proučiti dovu za zaštitu:

Euzubillahimineššejtanirradžim  Bismillahirrahmanirrahim

 La ilahe illalahu vahdehu la šerike lehu, lehul mulku ve lehul hamdu, juhji ve jumitu, ve huve hajju la jemutu, bijedihil hajru, ve huve ala kulli šej'in kadir.

Nema boga osim Allaha, Jedinoga, nema sudruga Njemu, Njegova je vlast, i Njemu (je) hvala; On daruje (donosi) život, i uzrokuje smrt, i On (je) živi, On ne umire, u Njegovoj ruci (je) sve dobro, i On iznad svake stvari (je) Najmoćniji.

 

Upamet!


27.01.2009.

TU OKO NAS - ISHRANA STARIH LJUDI


MLADI STARCI I STARI MLADIĆI

 

Pišu : Prim. dr. Smajil Durmišević


dr. Jasminka Durmišević- Serdarević

 

Povećanje indeksa starenja na preko 50 je posljedica bolje i efikasnije zdravstvene zaštite i liječenja, uz opadanje fertiliteta, što prati podizanje životnog standarda i višeg stepena emancipacije. Povećanje indeksa starenja stanovništva nosi sa sobom i rizik povećanog broja gojaznih osoba, što je praćeno povećanjem broja kandidata za oboljenja degenerativne prirode, kardiovaskularnog sistema - koronarne bolesti, srčanog i moždanog infarkta, hipertenzije i dijabetesa. Međutim, ima i onih koji u starosti boluju od posljedica nedovoljne ishrane.

 

 

Bolesti nedovoljne kao i preobilne ishrane starih ljudi, plod su većeg broja činilaca koji se mogu svrstati u sljedeće grupe:

-somatske (tjelesne) promjene koje prate starenje,

-biohemijske promjene,

-psihičke promjene,

-stečene navike u ishrani,

-zablude u odabiranju i načinu pripremanja hrane,

-socio-ekonomski uslovi života i rada,

-stepen emancipacije i mogućnosti korišćenja usluga zdravstvenih i socijalno-humanitarnih institucija.

 

Proces starenja, praćen određenim statusom uhranjenosti, može teći različitom brzinom, nezavisno od genetskih faktora, te se mogu naći "mladi starci" i "stari mladići", ako je suditi po njihovom izgledu, a prije svega po vitalnosti. Stoga je razumljivo što se ne može povući oštra granica između zrelog i staračkog doba, te se arbitražno može prihvatiti sljedeća podjela na 4 faze starosti:

 

1. Zrelo doba: 45 - 64 godine;

2. Poodmaklo doba: 65 - 74 godine;

3. Staračko doba: 75 - 90 godina;

4. Dugovječno doba - preko 90 godina.

 

Ova se podjela uklapa u psiho-somatske (duševno-tjelesne) karakteristike koje su od značaja za ishranu i stanje uhranjenosti starih ljudi. Naime, promjene u organizmu koje se odigravaju u svakoj od ovih faza života, mogu objasniti određene sklonosti prema tipu ishrane. Iako postoje individualne razlike, čovjek se može uvrstiti u stare osobe sa navršenom 65. godinom života. Međutim, kada je riječ o prevenciji od bolesti koje prate starost, neophodno je tu granicu pomjeriti do 45. godine. To su godine koje se poklapaju sa početkom klimakterijuma oba pola i predstavljaju prekretnicu kada se bolesti preobilne ishrane već mogu manifestirati povećanjem sadržaja masti u tijelu, dok se u drugoj grupi - bolesti nedovoljne ishrane javljaju u podmaklim godinama tj. u osoba starijih od 75 godina.

 

Prema statistikama 95% odraslih muškaraca i 100% odraslih žena imaju pokvarene zube, dok odrasli muškarci imaju 35% pokvarenih zuba, a odrasle žene 50% pokvarenih zuba. Gubitak zuba smanjuje sposobnost sitnjenja hrane, te da bi se izbjeglo gutanje većih i tvrdih zalogaja sirove hrane, stare osobe daju prednost termički dugo obrađivanoj tečno-kašastoj hrani bogatoj šećerom, uključujući skrob, i mastima, a siromašnoj vitaminima i mineralnim solima (izuzetak je natrijum-hlorid). Staračke promjene na osjetilnim papilama jezika smanjuju osjećaj za ukus pa stare osobe naginju većoj upotrebi začina, posebno kuhinjske soli.

 

Degenerativne (staračke) promjene u pljuvačnim žlijezdama praćene su smanjenim izlučivanjem enzima pljuvačke, što se odražava na poremećenom varenju skroba, te on u većim količinama dospijeva u crijeva izazivajući poremećaje u varenju.

Slične promjene u želucu otežavaju varenje hrane, naročito životinjskog porijekla, zbog smanjenog lučenja želudčane kiseline i sljedstveno pepsina.

Degenerativne promjene u sluznici crijeva otežavaju proces varenja i iskorišćavanja hrane, naročito bjelančevina i masti, čemu doprinose i degenerativne promjene u gušterači (pankreasu). Sve ove promjene jače dolaze do izražaja u poodmaklom dobu, naročito poslije 75. godine.

 

Pored smanjenja tjelesne mase, ovakvo stanje je praćeno i otežanom sintezom antitijela, odnosno povećanom osjetljivošću prema infektivnim bolestima.

Zbog gubitka kalcijuma iz kostiju javlja se staračka kostobolja, često pogrešno tretirana kao starački reumatizam.

Zbog nepravilnosti u izboru namirnica, grešaka u pripremanju hrane, poremećaja u varenju i slabijeg iskorišćavanja hrane dolazi do smanjenog, i nedostatnog unosa vitamina u organizam, kao i njihovog samog iskorišćavanja u metabolizmu (mjeni) tvari.


 

 

Zbog smanjenih odbrambenih mogućnosti povećava se šansa za obo- ljevanje od infektivnih oboljenja, naročito kod osoba starijih od 75 godina. Preobilna ishrana je češći problem naročito među gradskim stanovništvom, izuzev u vanrednim prilikama. To povlači za sobom češće oboljevanje od povišenog krvnog pritiska (hipertenzije), koronarne bolesti, smanjenjem funkcije jetre i bubrega i skrivenom (latentnom) ili klinički manifestnom šećernom bolešću (dijabetesom). To opet često dovodi do srčanog ili moždanog infarkta i drugih posljedica koje prate suženje krvnih sudova.

 

 

Psihičke promjene

 

 

Mentalne devijacije koje se javljaju češće u staračkom dobu tj. poslije 75. godine, kao što su senilna demencija, praćene su konfuznim stanjem, dezorijentacijom u vremenu i prostoru, depresijom, apatijom, nezainteresiranošću za zbivanja u okolini, a posebno za hranom.

Usljed toga može doći do izostavljanja pojedinih obroka, izbjegavanja komplikovanijeg spremanja hrane (naročito kod samaca) i nekih namirnica koje zahtijevaju veći napor pri žvakanju. Stoga se takve osobe pretežno hrane jelima tečno-kašastim, dugo termički obrađivanim, bogatim vodom, mlijekom, šećerom, mastima i začinima, a naročito kuhinjskom solju. Dakle, u strukturi ishrane ovih ljudi dominiraju jela siromašna u gradivnim materijama životinjskog porijekla, vitaminima i mineralnim solima alkalne reakcije, porijeklom iz voća i povrća.

 

 

Zablude u odabiranju namirnica i načinu pripremanja hrane

 

 

Zablude u ishrani prate čovjeka od njegovog ranog djetinjstva te su od ogromnog značaja za rast i razvoj i funkcionu sposobnost organizma, pa ako ne dođe do blagovremenog uklanjanja tih zabluda, ubrzava se proces starenja. Treba znati sljedeće istine u vezi sa namirnicama:

Meso, riba, jaja, mlijeko, sir

Preporučuje se meso mladih životinja, nemasna riba, kiselomliječni proizvodi od obranog mlijeka, nemasni sirevi, jogurt i bjelance od jajeta.

 

 

Ulje

 

 

Najveću biološkodijetetsku vrijednost imaju ulja dobijena od kukuruznih klica i suncokretovog sjemena. Maslinovo ulje je skupo, loj i tvrdi margarin se isključuju iz upotrebe.

 

 

Maslac

 

 

Treba ga izbjegavati jer ne sadrži esencijalne masne kiseline a sadrži dosta holesterola. Prednost treba dati obogaćenom margarinu.

 

 

Šećer

 

 

Saharozu, bijeli šećer, svesti na najmanju mjeru, ili ga zamijeniti malom količinom starog meda i voćnim šećerima.

 

 

Vještački zaslađivači

 

 

Ova sredstva za zaslađivanje se ne preporučuju, utoliko prije što postoji sumnja da su neki od njih kancerogeni (mogu izazvati rak). Može se izdvojiti sorbitol, mada je 60% manje sladak od običnog šećera. Slatko, džem i marmeladu treba svesti na najmanju mjeru.

 

 

Voće i povrće

 

 

Sirovom povrću, naročito raznim salatama, treba dati prednost a ne povrću u vidu pirea, ne samo zbog veće vitaminske vrijednosti (vitamin A i C) već i zbog bogatstva u celulozi i hemicelulozi koji se nalaze u biljnim vlaknima, a ona normalizuju preistaltiku, rad crijeva.

Zabluda je dati prednost kompotu od voća, jer sadrži dosta doadatog šećera a neznatne količine vitamina. Prednost ima voće koje se može jesti sa korom a ne sadrži dosta šećera.

 

 

Hljeb

 

 

Prednost treba data hljebu od punog zrna, bogatog mekinjama. Ovaj hljeb sadrži pored vitamina B-kompleksa i mnogo celuloze koja normalizira rad crijeva i štiti od raka debelog crijeva.

 

 

Kuhinjska so

 

 

Često starije osobe pretjeruju u upotrebi kuhinjske soli i tzv. "začina" koji često sadrže i više od 60% kuhinjske soli. To su navike štetne po organizam.

 

Kahva, indijski čaj i kakao

 

Ove napitke ne treba isključivati u umjerenim količinama, ako je san dobar i nema povišenog krvnog pritiska.
26.01.2009.

UGURSUZI UHLJUPI I HASUMI

Nijaz SALKIĆ

 

Jedna poznata ilahija od poznatog izvođača a uz to i hafiza počinje ovako: »Kud god da se  okrenem,Tvoj me znak opomene«…., naravno da se ovdje radi o sjećanju na Gospodara i Njegovoj sveprisutnosti. Slušajući  ilahiju, naumpadoše mi neki moji »dostovi« koji me prate, uhode i naslađuju se mojom mukom i nevoljom. Da mi je znati ko danas nema »dostova«, hasuma, ugursuza i uhljupa.  Nije čovjeku krivo kada ga popravi, nasjetuje, uputi, pouči i opomene insan, ulema, vaiz, čestit čovjek, bogobojazan insan i vjernik, ne bi bilo čovjeku krivo, ni po brige od takije ljudi čuti i kakvu kritiku. Na žalost takvi pošteni i čestiti ljudi neće to činiti niti će ikoga bihuzuriti i nasihat činiti. Danas ćeš teške i opake riječi, najveće smradove, gibet, nemimet, trač, ogovaranje i laž čuti samo od najgorih ljudi.

 

Helem, kud god da se okrenem, smrad od uhljupa, hasuma i ugursuza mi želudac okrene. A samo kakvi su to slatkorječivi ljudi, ti uhljupi, ugursuzi i hasumi. Đe si mi ahbabino draga, od kad te nisam vidio, kako žena, djeca, kako jarani, ideš li štagod kući, kako poso, tako oni vezu, riječima zaslađenim šećerom i medom. Samo nije to sve. Oni malo jači i pokvareniji počnu malo »pobožnije«. Alahume Sali ala muhammedin ve ala ali muhamed, jest mi drago što ste došli, hajte vamo, sjedite gore. Mašala, mašala, vidi djece, a jesu lijepi!!. Nejma vas na svijetu dražih i boljih, vela havle vela kubete, ešedu lailahe ilela……, i sve tako redom i kako ide od njih iz dana u dan, sve dok ide, i dok traje. A kad stane, onda se i priča okrene u kontra smjeru, suprotno da suprotnije nemere biti.

 

 Treba biti oprezan i ugursuze, koji ni sebi ne žele dobro, hasume, koji mrze pored drugih sa takvim ponašanjem i same sebe, i uhljupe koji nemaju manira, ponašanja, koji su neotesani, nekulturni i barabe, treba ih sve uhasuliti. Treba ih držati podalje od svog društva, stana, kuće i tablje, fildžana i kahve. Bolje nekada biti i sam, nego imati svakoga za druga i jarana.

 

Upamet!


26.01.2009.

U VESELJU I TEŠKOĆAMA PRI RUCI

 Nijaz SALKIĆ

 

Svaki čovjek je ranjiv i pored maske koju često navlači na svoje lice i tijelo. Gledajući pojedine, pomislimo često da oni nikada neće umrijeti jer su od čelika, jer stvaraju o sebi sliku divova i nadljudi. Ko ima životnog iskustva i koga dunjaluk nije opčinio može odmah ustvrditi da je to lažna slika, da jadnije i lažnije nema, i nemože biti.

 

Svi smo mi od krvi, mesa i duše. Jedan naš dio je materijalni, zemaljski, koji se nakon zakopavanja u zemlju raspane i sjedini s njom, a drugi je duhovni, koji će pričati i kazivati o nama ili protiv nas. Trebamo biti svjesni da niti jednim dijelom od koga smo sazdani nismo mi gospodari niti njihovi vlasnici. Kada se osvijestimo poslije izvjesnog životnog vremena, pa neke stvari skontamo, i to da smo mi ljudi ustvari velika sirotinja, ako mislimo da je svo bogastvo i sav život samo ovaj prolazni Dunjaluk.

 


Zato se prisjetimo izreke naših starih mudraca »Drvo se na drvo naslanja, a čovjeka na čovjeka.« U nevolji i veselju su prijatelji tu da se nađu blizu, da budu pri ruci, da se vesele u nekim trenucima a bome i da pruže utjehu i svoje rame u težim situacijama.

Prenosi Džabir ibn Abdullah da je Poslanik s.a.v.s. rekao: «Svako dobro djelo je sadaka, a od dobrih djela je i to da sretneš svoga brata nasmijana lica, da naspeš iz svoje čaše u čašu svoga brata!» (Buharija)

 

 

25.01.2009.

PRIJEDLOG ZA HUTBU

Priredio: Nijaz SALKIĆ

<!DOCTYPE HTML PUBLIC »-//W3C//DTD HTML 4.0 Transitional//EN«><!-- saved from url=(0065)http://www.dzemat.dk/hutbe/kako_sacuvati_islamske_vrijednosti.htm --><DIV align=center>

KAKO SACUVATI ISLAMSKE VRIJEDNOSTI

Zahvaljujemo Allahu, s.v.t., na nebrojenim blagodatima koje nam je podario, a posebno na blagodati vjere.Odnosi među muslimanima u svjetlu Kur'ana i Sunneta temelje se na dva principa (načela), a to su:

1. islamsko bratstvo;

2. lijep ahlak (moral).

ISLAMSKO BRATSTVO

Allah, dž.š., u Svojoj plemenitoj knjizi Kur'anu, nazvao je muslimane braćom objavivši:

INNEMEL MU'MINUUNE IHVETUN FE ASLIHU BEJNE EHAVEJKUM VETTEKULLAHE LEALLEKUM TUFLIHUUN.

»Vjernici su samo braća, zato pomirite vaša dva brata i bojte se Allaha, da bi vam se milost ukazala.« (Prijevod značenja: sura Hudžurat, 10.)

Na taj način je uspostavljen novi vid veza, odnosa, prijateljstava, udruživanja i saradnje među ljudima. Sve veze među ljudima koje su bile zasnovane na krvi, plemenskoj pripadnosti, rasi, klasi itd. Islam naziva lažnim i upropaštavajućim vezama, koje degradiraju čovjeka kao ličnost. Islamsko bratstvo, tj. bratstvo koje se zasniva na osnovama vjere Islama - vjere koju Kur'an naziva Allahovim nebeskim užetom, nije uslovljeno mjestom, vremenom, niti je uslovljeno i ograničeno krvnom vezom, profesijom, klasom, rasom, nacijom itd.

U sahih hadisu Muhammed, a.s., je rekao: »Kod koga se nađe troje, osjetiće slast imana (vjerovanja): da mu Allah, dž. š., i Njegov Poslanik, s.a.v.s., budu važniji od svega ostalog; drugo, da mrzi povratak u nevjerstvo kao što mrzi biti bačen u vatru; treće, da voli brata muslimana samo u ime Allaha.«

To je dakle ono sa čime se postiže slast imana i slast života. Ova imanska veza briše svaku drugu razliku među ljudima. Zato zadivljujuće djeluju riječi Omera ibn Hattaba, r.a., kada je prilikom oslobađanja Bilala, r.a., iz ropstva rekao: »Naš gospodin Ebu Bekr oslobodio je našeg gospodina Bilala.« Dakle, gospodstvo i ugled se sada mjere drugim aršinom. Prihvatanjem Islama Bilal Abesinac, r.a., dojučerašnji rob, postaje gospodin i prvak u islamskoj zajednici.

AHLAK

Druga stvar koja određuje kvalitet odnosa među muslimanima jeste islamski ahlak (moral). Bratstvo, prijateljstvo i bliskost među muslimanima posljedica su lijepog ahlaka ili lijepog ponašanja, a koji je opet posljedica i produkt iskrenog vjerovanja u Allaha, dž.š., i dosljednog slijeđenja Kur'ana i sunneta Resula, a.s. Lijep ahlak obavezuje na ljubav, međusobno prijateljstvo i slaganje, dok loš ahlak prouzrokuje razilaženje, svađu, nesporazum i mnoge druge negativnosti, makar se radilo i o muslimanima.

Imam Tirmizi bilježi hadis Poslanika, a.s., u kome je rekao: »Nema nijedne stvari da će biti teža na vagi na Sudnjem danu od lijepog ahlaka.« U drugom hadisu Muhammed, a.s., kaže: »Najdraži meni, i najbliži na Sudnjem danu biće oni sa najljepšim ahlakom, a najmrži meni i najudaljeniji od mene na Sudnjem danu biće oni najgoreg ahlaka.«

Prenosi se da je Omer, r.a., vidio jednog dana Muaza ibn Džebela, r.a., kako sjedi kod Poslanikove, a.s., džamije i plače. Omer, r.a., ga upita: »Zašto plačeš Muaze? Jesi li se možda sjetio brata koji je poginuo, pa ti se srce zbog toga raznježilo?« Muaz, r.a., mu je odgovorio: »Ne, tako mi Allaha, nego sam se sjetio hadisa u kome je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: ’Najbolji među vama su oni koji su neprimjetni, bogobojazni i dobročinitelji. Kada su s vama ne primjećuju se, a kad ih nema ne nedostaju.’ Želim biti jedan od njih.”

Prava i obaveze muslimana prema njegovom bratu:

KADA GA SRETNE TREBA GA POSELAMITI

Kaže Uzvišeni:

VE IZAA HUJJIITUM BI TEHIJJETIN FE HAJJUU BI AHSENE MINHAAA EV RUDDUUHA.INNELLAAHE KAANE ALA KULLI ŠEJ'IN HASIIBA.

»A kada pozdravom pozdravljeni budete, ljepšim od njega otpozdravite ili uzvratite istim.« (Prijevod značenja: sura Nisa, 86.)

Muhammed, a.s., kaže u hadisu: »Tako mi Onoga u čijoj je ruci moja duša, nećete ući u džennet dok ne budete vjerovali, a nećete vjerovati dok se ne budete voljeli. Hoćete li da vas uputim na nešto ako ga budete činili, voljećete se - širite selam.«

Prenosi se da je Ibn Luhabe sreo Mudžahida koji ga je uzeo za ruku i citirao mu hadis: »Kada se sretnu dvojica muslimana koji se vole u ime Allaha, pa se poselame i rukuju, i nasmiju jedan drugome u lice, tada spadaju s njih grijesi poput lišća s drveća pri jakom vjetru i opraštaju im se grijesi, makar ih bilo poput morske pjene.« Na to je Ibn Luhabe rekao: »Kako je to lahko.« Mudžahid mu odgovori: »Ne govori tako! Zar ne znaš za riječi Allaha, dž.š.: »... On je ujedinio srca njihova. Da si ti (Muhammede) potrošio sve što je na Zemlji, ne bi ih ujedinio, ali ih je Allah ujedinio.« (Prijevod značenja: Enfal, 63.)

U drugom hadisu Poslanik, a.s., je rekao: »Meleki se čude onome ko naiđe pored brata muslimana a ne nazove selam.«

DA GA POSAVJETUJE KADA ZATRAŽI SAVJET

To znači da ga pouči onome što ne zna i da mu ukaže na grešku na najljepši način. Nije manja potreba tvog brata za savjetom od potrebe za imetkom. Zato, ako posjeduješ bogatstvo znanja posavjetuj ga i pouči. Savjet podrazumijeva upozoravanje brata na neku grešku u tajnosti, a onaj ko dijeli »savjete« javno, neka zna da to nije savjetovanje nego sramoćenje brata.

DA ŽELI BRATU ŠTO I SAMOM SEBI

Ovo prije svega podrazumijeva da mu želi uputu od Allaha, dž.š., kao i da mu želi iskrenost prema Gospodaru svjetova, razumijevanje vjere, a zatim i svako drugo dobro koje bi želio da i njega snađe.

Kaže Resul, a.s.: »Nećete vjerovati potpunim imanom dok ne budete željeli bratu ono što i sebi.« (Buharija i Muslim) Najmanji stepen bratske ljubavi jeste pomaganje brata u njegovom poslu u kome je potrebna pomoć.

Neki beduin je vrijeđao Abdullaha ibn Abbasa, a on mu je rekao: »Kako možeš da me vrijeđaš, a pri meni su tri osobine.« Prisutni su rekli: »Koje su to osobine, o sine Abbasov?« On je odgovorio: » Tako mi Allaha, nije pala nijedna kap kiše ni na istoku niti na zapadu, a da nisam zahvalio Allahu i da me to nije obradovalo, a nemam ni deva niti ovaca (pa da se zbog toga više obradujem). Nisam nikad čuo za sudiju da je presudio po Allahovoj Knjizi a da nisam uputio dovu za njega, mada me ne interesuje ta presuda. Nisam nikad shvatio ni dokučio značenje nijednog ajeta, a da nisam poželio da ga svi ljudi shvate i razumiju.«

DA GA NE OGOVARA, NE MRZI, DA SE NE IZIGRAVA I DA MU NE IZNOSI MAHANE

Kaže Uzvišeni u Kur'anu: »O vjernici, klonite se mnogih sumnjičenja, neka sumnjičenja su zaista grijeh. I ne uhodite jedni druge i ne ogovarajte jedni druge! Zar bi nekom od vas bilo drago da jede meso umrloga brata svoga, a vama je to odvratno. Zato se bojte Allaha, Allah zaista prima pokajanje i milostiv je!« (Prijevod značenja: Hudžurat, 12)

Muhammed, a.s., je rekao: »Čuvajte se mišljenja, jer je mišljenje najlažniji govor!«

Sve ovo vodi uhođenju i špijuniranju, a prikrivanje mahana i nedostataka je vrlina mu'mina. Što se tiče ogovaranja, dosta nam je da navedemo slučaj Ebu Bekra i Omera, r.a., koji su bili na putovanju zajedno sa još jednim mladićem (slugom). Zatekla ih je noć, pa je jedan od njih rekao slugi da naloži vatru i pripremi večeru dok oni malo odspavaju. Sluga je naložio vatru, ali je zbog velikog umora i on zaspao pored vatre. Ebu Bekr i Omer, r.a., probudili su se prije njega. Kad su vidjeli da spava i da od večere nema ništa, rekli su: »Zaista je ovaj čovjek veliki spavač.« Nakon toga su ga probudili i poslali Poslaniku, a.s., da zatraži mesa da naprave večeru. Ovaj je otišao Poslaniku, a.s., i nakon što mu je ispričao njihov slučaj, rekavši šta traži, Poslanik, a.s., je rekao: »Idi i reci im da su se oni već najeli mesa.«

Od najvećih uzročnika mržnje i razilaženja jesu sumnja, ogovaranje i loše mišljenje o bratu. Kaže Ibn Mubarek: »Vjernik traži opravdanje, a licemjer (munafik) traži greške.« Fudajl ibn Ijad je rekao: »Plemenitost, to je opraštanje grešaka.«

PRELAŽENJE PREKO GREŠAKA I UVREDA

Uvrede se dešavaju najčešće uslijed rasprava kada se čovjek teško kontroliše, te dugih besplodnih sjedenja koja su obilježena prenošenjem tuđih riječi. Čovjek posjeduje želju za isticanjem i dokazivanjem ispravnosti svoga mišljenja, što dovodi do mnogih dunjalučkih sporova i parnica. Međutim, ako i dođe do svega ovoga, vjernici moraju prestati, i tražiti halala jedan od drugog. Poznat je slučaj koji se desio između dvojice ashaba Ebu Zerra i Bilala, r.a. Naime, Ebu Zerr je rekao Bilalu da je crni sin robinje, na što se Bilal požalio Allahovom Poslaniku, a.s., koji je ukorio Ebu Zerra i rekao mu: »Zaista kod tebe postoje tragovi džahilijjeta.« Nakon ukora od strane Allahovog Poslanika, a.s., Ebu Zerr je izašao pred Bilala i stavio lice na zemlju rekavši: »Neću podići glavu dok ne staneš svojom nogom na moje lice Bilale, jer tvoja noga je vrijednija od mog lica.« Na te riječi Bilal je zaplakao i rekao: »Tako mi Allaha, neću to učiniti. Mi smo braća, i ja te volim u ime Allaha i praštam ti nanesenu uvredu.« Pored toga, spomenućemo najljepši primjer islamskog bratstva i praštanja uvreda koji je ikada zabilježen u knjigama rekaika i ahlaka. To je priča o dvojici ashaba Muaviji i Abdullahu ibn Zubejru. Imali su voćnjake jedan do drugog. Jednog dana su Muavijini momci (sluge), navodnjavajući Muavijine voćnjake, ušli u voćnjak Abdullaha ibn Zubejra, polomili ogradu i trgali plodove. To je naljutilo Abdullaha ibn Zubejra, pa je napisao pismo Muaviji koje je počeo sa opasnom uvredom. Sadržaj pisma je bio slijedeći: »O sine žene koja je jela džigericu (misleći na Hind, tj. majku Muavijinu koja je sa Hamzom uradila ono što je uradila)! Tvoji momci su uradili to i to sa mojim voćnjakom i ja želim da mi to nadoknadiš.« Na ovo pismo Muavija je odgovorio: »O sine Zatu-n-nitakajn - Vlasnice dvaju pojasa (tj. Esme, r.a., koju je Resul, a.s., tako nazvao pošto je uzela hranu za Resula, a.s., i Ebu Bekra krajevima svoje haljine i obećao joj dva pojasa u džennetu). Pišeš mi da su moji momci loše postupili i nanijeli ti nepravdu. Što se tiče mojih momaka (sluga) oni su od danas tvoje vlasništvo, a što se tiče voćnjaka i njega ti poklanjam u ime Allaha. Tako mi Allaha, kad bi se između tebe i mene ispriječio sav dunjaluk, ja bih žrtvovao dunjaluk za našu ljubav u ime Allaha.«

DA SE OPHODI SA NJIM NA NAJLJEPŠI NAČIN

Ovo podrazumijeva poniznost, a ne oholost, te oslovljavanje sa njemu najdražim imenom i slušanje dok on priča (govori). Musliman ne smije posjedovati kod sebe ni trunku oholosti ni prema jednom čovjeku, a posebno prema bratu muslimanu. Kaže Uzvišeni: »Ne hodi po Zemlji nadmeno, zaista Allah ne voli nijednog gordog ni hvalisavog.« (Prijevod značenja: Lukman, 18.)

Kaže Omer, r.a.: »U tri stvari su znaci ljubavi prema bratu: a) selam kad ga sretneš, b) pravljenje mjesta u sijelu i c) oslovljavanje sa najdražim imenom”.

Hasan el-Basri je rekao: »Allah je objavio Ademu, a.s., četiri stvari i rekao: »... Ono što je između tebe i ljudi jeste da se ophodiš s ljudima onako kako bi Allah želio da se oni ophode s tobom.«

BRIGA BRATA I UPUĆIVANJE DOVE ZA NJEGA U ODSUTNOSTI

Rekao je Allahov Poslanik, a.s.: »Dova brata za odsutnog brata se ne odbija. Kod glave onog koji upućuje dovu stoji melek koji kada god zatraži dobro za brata, melek kaže: »Amin i tebi!«

Muhammed, a.s., je jednog dana pitao ashabe: »Ko će od vas podijeliti sadaku poput Damdama?« On je bio siromašan čovjek. Dok su drugi dijelili srebro, zlato, ovce, deve i opremali mudžahide za borbu, on nije imao šta podijeliti. Jedne noći je ustao, uzeo abdest, klanjao dva rekata, a zatim molio Allaha: »Gospodaru moj, primi sadaku. Oprosti onom ko me vrijeđa, ko me psuje, ko mi zulum čini i ko me ogovara.« Poslije toga je došao Džibril, a.s., i obavijestio Poslanika, a.s., da je Allah primio sadaku ashaba Damdama o čemu ga je obavijestio Allahov Poslanik, a.s., nakon što su klanjali sabah-namaz. Uzmimo pouku iz svega ovoga i primijenimo to u našim životima i našim odnosima prema muslimanima.

</O:P></SPAN>

<SPAN lang=SL style=«mso-bidi-font-size: 11.0pt; mso-bidi-font-family: Arial; mso-ansi-language: SL; mso-fareast-language: HR«>Allah dz.š. naredjuje bogobojaznost, koja ce biti uzrokom da ce On poduciti muttekije (one koji se Njega boje):</SPAN><SPAN lang=SL style=«FONT-FAMILY: Verdana; FONT-SIZE: 10pt; mso-bidi-font-size: 11.0pt; mso-bidi-font-family: Arial; mso-ansi-language: SL; mso-fareast-language: HR«><O:P> </O:P></SPAN>

VE JUALLIMUKUMULLAAH . VALLAAHU BI KULLI ŠEJ'IN ALIIM.</=«DIRECTION: rtl; TEXT-ALIGN: right; TEXT-INDENT: 36pt; unicode-bidi: embed«><SPAN lang=AR-SA style=«FONT-FAMILY: Arial; mso-fareast-language: HR; mso-ansi-font-size: 10.0pt; mso-ascii-font-family: Verdana; mso-hansi-font-family: Verdana«>VE

<SPAN lang=SL style=«mso-bidi-font-size: 11.0pt«><SPAN style=«mso-bidi-font-size: 11.0pt; mso-bidi-font-family: Arial; mso-ansi-language: SL; mso-fareast-language: HR«>»...I bojte se Allaha, - Allah ce vas poduciti, a Allah sve zna!« </SPAN></SPAN><SPAN lang=SL style=«mso-bidi-font-size: 11.0pt; mso-bidi-font-family: Arial; mso-ansi-language: SL; mso-fareast-language: HR«>(Suretu-l-Bekare: 282)<O:P> </O:P></SPAN>

Dakle braco moja u islamu vidimo da je <SPAN lang=SL style=«mso-bidi-font-size: 11.0pt; mso-bidi-font-family: Arial; mso-ansi-language: SL; mso-fareast-language: HR«>Bogobojaznost uzrokom poducavanja vjernika, a Allah sve zna. Mi zivimo u vremenu u kojem je mnogo onih koji su naucili odredjenu stvar ili istrazili odredjenu oblast, ali nemaju tog elementa pravog i suštinskog znanja, koje Allah dz.š. daje kao izraz Svoje Milosti. Da li i mi ponekad nemamo bereketa u našem znanju, pogotovo ako na njega ne dajemo zekat, time što cemo ga prenositi drugima, isto kao što mnogi od nas nemamo bereketa u imetku, koji ne cistimo, bojeci se da ne bi osiromašili!<O:P>

</O:P></SPAN>

<SPAN lang=SL style=«FONT-WEIGHT: normal; mso-bidi-font-size: 11.0pt«>Allah dz.š. zabranjuje da podrzavamo nasilnike, ma ko da su oni, jer oni koji ih budu podrzavali ce u vatri gorjeti, onda kada nece biti zaštitnika mimo Allaha:</SPAN><SPAN dir=rtl lang=AR-SA style=«COLOR: windowtext; FONT-WEIGHT: normal; mso-ansi-font-size: 10.0pt; mso-ascii-font-family: Verdana; mso-hansi-font-family: Verdana«><O:P> </O:P></SPAN>

FESTEKIM KEMAAA UMIRTE  VE MEN TAABE MEAKE VE LA TETGAV.INNEHU BIMA TEA'LEMUUNE BESIIR.</=«DIRECTION: rtl; TEXT-ALIGN: justify; TEXT-INDENT: 36pt; unicode-bidi: embed«><SPAN lang=AR-SA style=«FONT-FAMILY: Arial; mso-ansi-font-size: 10.0pt; mso-ascii-font-family: Verdana; mso-hansi-font-family: Verdana«>FESZEKIM

<SPAN lang=EN-US style=«mso-bidi-font-size: 11.0pt; mso-bidi-font-family: Arial«>«Ti idi pravim putem, kao što ti je naredjeno, i neka tako postupe i vjernici koji su uz tebe, i obijesni ne budite, jer On dobro vidi što radite!» (112) </SPAN><SPAN lang=SL style=«mso-bidi-font-size: 11.0pt; mso-bidi-font-family: Arial; mso-ansi-language: SL«>»I ne drzite stranu onih koji nepravedno postupaju, pa da vas vatra przi; vi nemate drugih zaštitnika osim Allaha, inace nema vam pomoci!«</SPAN><SPAN lang=SL style=«mso-ansi-font-size: 10.0pt; mso-ascii-font-family: Verdana; mso-hansi-font-family: Verdana«> </SPAN><SPAN lang=HR style=«mso-bidi-font-size: 11.0pt; mso-bidi-font-family: Arial; mso-ansi-language: HR«>(113)</SPAN><SPAN lang=SL style=«FONT-WEIGHT: normal; mso-bidi-font-size: 11.0pt; mso-bidi-font-family: Arial; mso-ansi-language: SL«> (Suretu Hud: 112-113)<O:P> </O:P></SPAN>

<SPAN lang=SL style=«FONT-WEIGHT: normal; mso-bidi-font-size: 11.0pt; mso-ansi-language: SL«>Allah dz.š. trazi od Poslanika s.a.v.s. da bude ustrajan, jer mu je tako naredjeno, a i vjernici moraju takvi biti, te im se zabranjuje oholost i uzdizanje. Oni koji podrzavaju nasilnike, za kaznu ce imati patnju u vatri, na Dan kada drugog zaštitnika niti pomagaca mimo Allaha nece biti. Braco, da li i mi vodimo racuna o tome da ne podrzimo nasilnike, koji se mnoze velikom brzinom i koji se mogu naci na svakom koraku? Oni koji ih budu podrzavali, neka imaju na umu da ce i pomagaci nasilnika imati kaznu zajedno sa njima, te da ce izgubiti Allahovu zaštitu i pomoc! A da li je covjeku prece nasilje i pomaganje istog, na racun Allahove zaštite?<O:P> </O:P></SPAN>

<SPAN lang=SL style=«FONT-WEIGHT: normal; mso-bidi-font-size: 11.0pt; mso-bidi-font-family: Arial; mso-ansi-language: SL«>Allah dz.š. za covjeka kaze, da je covjek onaj koji se trudi, koji cini (dobro ili zlo), te da ce covjek svoja djela naci pred Gospodarom svjetova. U Suri Inšikak stoji: </SPAN><SPAN lang=SL style=«FONT-FAMILY: Verdana; FONT-SIZE: 10pt; FONT-WEIGHT: normal; mso-bidi-font-size: 11.0pt; mso-bidi-font-family: Arial; mso-ansi-language: SL«><O:P></O:P></SPAN>

</=«DIRECTION: rtl; TEXT-ALIGN: justify; TEXT-INDENT: 36pt; unicode-bidi: embed«><SPAN lang=AR-SA style=«FONT-FAMILY: Arial; mso-fareast-language: HR; mso-ansi-font-size: 10.0pt; mso-ascii-font-family: Verdana; mso-hansi-font-family: Verdana«>JJJAAJJJ JAAA  EJJUHEL INSAANU INNEKE KAADIHUN ILA RABBIKE KEDHAN FEMULAKIIH.</O:P></SPAN>

<SPAN style=«mso-bidi-font-size: 11.0pt«><SPAN lang=SL style=«mso-bidi-font-size: 11.0pt; mso-bidi-font-family: Arial; mso-ansi-language: SL; mso-fareast-language: HR«>»Covjece, ti se trudiš i svoj trud ceš pred svojim Gospodarom naci!« </SPAN></SPAN><SPAN lang=SL style=«mso-bidi-font-size: 11.0pt; mso-bidi-font-family: Arial; mso-ansi-language: SL; mso-fareast-language: HR«>(Suretu-l-Inšikak: 6)<O:P> </O:P></SPAN>

<SPAN lang=SL style=«mso-bidi-font-size: 11.0pt; mso-bidi-font-family: Arial; mso-ansi-language: SL; mso-fareast-language: HR«>Prema tome, ono što uradimo od dobra ili zla naci cemo kod svoga Gospodara. Ništa od toga nece biti umanjeno i svi cemo se mi susresti sa svojim djelima, kojih ce se oni koji ne vjeruju i koji su dvolicni stiditi i pozeljeti da tlo ispod njihovih nogu raspukne ili da budu od onih koje ce prašina prekriti. Razmišljamo li mi o tom trenutku kada ce sva naša djela biti izlozena pred nama i kada ce se mnoge tajne objelodaniti?<O:P> </O:P></SPAN>

<SPAN lang=HR style=«mso-bidi-font-size: 11.0pt«>Braćo u islamu, živjeti u vremenu punim iskušenja, može da bude Allahova blagodat, ali i veliki ispit našega imana i svjedočenja islama. Muhammed s.a.v.s. nam naredđuje da požurimo sa činjenjem dobrih djela, prije nego dođu iskušenja u kojima će se iman sa lahkoćom gubiti, a sve će se to dešavati u nepunih 12 sahata. U hadisu koji prenosi Ebu Hurejre r.a., stoji:</SPAN><SPAN lang=HR style=«FONT-FAMILY: Verdana; FONT-SIZE: 10pt; mso-bidi-font-size: 11.0pt«><O:P> </O:P></SPAN>

</=«DIRECTION: rtl; TEXT-ALIGN: justify; TEXT-INDENT: 36pt; unicode-bidi: embed«><SPAN lang=AR-SA style=«FONT-FAMILY: Arial; mso-ansi-language: SL; mso-fareast-language: HR; mso-ansi-font-size: 10.0pt; mso-ascii-font-family: Verdana; mso-hansi-font-family: Verdana«></O:P></SPAN>

<SPAN lang=SL style=«mso-bidi-font-size: 11.0pt; mso-bidi-font-family: Arial; mso-ansi-language: SL; mso-fareast-language: HR«>Prenosi Ebu Hurejre r.a., da je Poslanik s.a.v.s. rekao: »Požurite sa činjenjem dobra, prije nego fitneti budu kao mrkla noć; čovjek će osvanuti mu'minom, a omrknuti kafirom, ili omrknuti mu'minom, a osvanuti kafirom, prodavaće svoju vjeru sa onim što mu se ponudi od dunjaluka!« (Muslim)<O:P> </O:P></SPAN>

<SPAN lang=SL style=«mso-bidi-font-size: 11.0pt«>Braćo, da li i mi kao živi svjedoci vremena živimo period u kojem fitneluci liče na mrklu noć? Da li<SPAN style=«mso-bidi-font-size: 11.0pt; mso-spacerun: yes«>    </SPAN>živimo u vremenu u kojem se dobro smatra ružnim, a ružno dobrim? Živimo li u vremenu pomanjkanja moralnih vrijednosti i hiperprodukcije razvrata, koji nam je ušao prvo u naša srca, a potom i u naše<SPAN style=«mso-bidi-font-size: 11.0pt; mso-spacerun: yes«>  </SPAN>kuće, porodice i komšiluk? Zivimo li to vrijeme, u kojem se mnogi hvale onim za što isti nisu zaslužni i u vremenu u kojem se učinjeno dobro<SPAN style=«mso-bidi-font-size: 11.0pt; mso-spacerun: yes«>  </SPAN>djelo hoće predstaviti kao, nešto za što je neko sa strane zaslužan? Allah dž.š. u Suri Ali Imran kaže:</SPAN><SPAN lang=SL style=«FONT-FAMILY: Verdana; FONT-SIZE: 10pt; mso-bidi-font-size: 11.0pt«><O:P> </O:P></SPAN>

LAA TAHSEBENNELLEZIINE JEFREHUUNE BIMAA ETEV VE JUHIBBUUNE EN JUHMEDUU BIMAA LEM JEFA'ALU FELAA TAHSEBENNEHUM BIMEFAAZETIN MINEL AZAB.VE LEHUM AZABUN ELIM.

</=«DIRECTION: rtl; TEXT-ALIGN: justify; unicode-bidi: embed«><SPAN lang=AR-SA style=«FONT-SIZE: 12pt; mso-ansi-font-size: 10.0pt; mso-ascii-font-family: Verdana; mso-hansi-font-family: Verdana«>L

<SPAN lang=HR style=«mso-bidi-font-size: 11.0pt; mso-ansi-language: HR«>«Ne misli nikako da će oni koje veseli ono što rade i kojima je drago da budu pohvaljeni i za ono što nisu učinili – nikako ne misli da će<SPAN style=«mso-spacerun: yes«>  </SPAN>se kazne spasiti; njih čeka teška patnja.« (188) »Samo Allahu pripada vlast na nebesima i na Zemlji i jedino je Allah kadar sve!«</SPAN><SPAN lang=HR style=«mso-bidi-font-size: 11.0pt; mso-ansi-language: HR«> (189) (Suretu<SPAN style=«mso-spacerun: yes«>  </SPAN>Ali Imran: 188-189)<O:P> </O:P></SPAN>

<SPAN lang=SL style=«mso-bidi-font-size: 11.0pt; mso-bidi-font-family: Arial; mso-ansi-language: SL; mso-fareast-language: HR«><SPAN style=«mso-spacerun: yes«> </SPAN>Braćo, mnogo je načina na koje se može učiniti dobro djelo, pa Poslanika s.a.v.s. u hadisu kaze:</SPAN><SPAN lang=SL style=«FONT-FAMILY: Verdana; FONT-SIZE: 10pt; mso-bidi-font-size: 11.0pt; mso-bidi-font-family: Arial; mso-ansi-language: SL; mso-fareast-language: HR«> </SPAN><SPAN lang=HR style=«FONT-FAMILY: Verdana; FONT-SIZE: 10pt; mso-bidi-font-size: 11.0pt; mso-bidi-font-family: Arial; mso-ansi-language: HR; mso-fareast-language: HR«><O:P></O:P></SPAN>

</=«DIRECTION: rtl; TEXT-ALIGN: justify; TEXT-INDENT: 36pt; unicode-bidi: embed«><SPAN lang=AR-SA style=«FONT-FAMILY: Arial; mso-ansi-language: SL; mso-fareast-language: HR; mso-ansi-font-size: 10.0pt; mso-ascii-font-family: Verdana; mso-hansi-font-family: Verdana«></SPAN><O:P></O:P></SPAN>

<SPAN lang=HR style=«mso-bidi-font-size: 11.0pt«>Prenosi Džabir ibn Abdullah da je Poslanik s.a.v.s. rekao: «Svako dobro djelo je sadaka, a od dobrih djela je i to da sretneš svoga brata nasmijana lica, da naspeš iz svoje čaše u čašu svoga brata!» (Buharija) <O:P></O:P></SPAN>

<SPAN lang=HR style=«mso-bidi-font-size: 11.0pt«>Braćo, prema tome, svako dobro djelo koje se učini biće upisano kao sadaka, pa i dvije stvari koje Poslanik s.a.v.s. spominje u prethodnom hadisu, a to je osmijeh (bratski) svome bratu, kao i da se da prednost bratu muslimanu kada je u pitanju pijenje vode.<O:P> </O:P></SPAN>

<SPAN lang=HR style=«mso-bidi-font-size: 11.0pt«>Braćo, da li činimo sadaku i ovim putem, ili smo od onih koji smo zaboravili na bratske osmijehe i ustupanje svoga prava drugome?<O:P> </O:P></SPAN>

<SPAN lang=HR style=«mso-bidi-font-size: 11.0pt«>Gdje smo mi i gdje su naša dobra djela? Da li smo od onih koji smatraju da sve trebaju drugi da urade po nekoj dužnosti, bilo službenoj ili nekoj drugoj, ili smo spremni na samoprijegor i požrtvovanje? Jesmo li spremni za pitanja islama, ummeta i drugih visoko-moralnih principa poturiti svoja vlastita leđa, a da nas ne žulja to što ćemo uraditi? Jesmo li spremni izgarati za islam i pozivanje Allahovu putu?<SPAN style=«mso-spacerun: yes«>  </SPAN><O:P></O:P></SPAN>

<SPAN lang=HR style=«mso-bidi-font-size: 11.0pt«>Allah dž.š. trazi od Poslanika s.a.v.s. da se ne osvrće i da ostavi one koji su vjeru uzeli za igru i zabavu, pa u 70. ajetu Sure En'am, kaže:</SPAN><SPAN lang=HR style=«FONT-FAMILY: Verdana; FONT-SIZE: 10pt; mso-bidi-font-size: 11.0pt«><O:P> </O:P></SPAN>

VE ZERILLEZIINE TTEHAZUU DIINEHUM LEIBEN VE LEHVEN  VE GARRETHUMUL HAJAATUDDUNJA. VE ZEKKIR BIHI EN TUBSELE  NEFSUN  BIMA KESEBET LEJSE LEHA MIN DUUNILLAAHI  VELIJJUN VELAA ŠEFIIUN VE IN TEA'DIL KULLE ADLIN LAA JU'HAZ MINHA. ULAAAIKELLEZIINE UBSILUU BIMAA KESEBU.LEHUM ŠERAABUN  MIN HAMIIMIN VE AZAABUN ELIIMUN BIMAA KAANU JEKFURUUN.</=«DIRECTION: rtl; TEXT-ALIGN: justify; unicode-bidi: embed«><SPAN lang=AR-SA style=«FONT-SIZE: 12pt; mso-ansi-font-size: 10.0pt; mso-ascii-font-family: Verdana; mso-hansi-font-family: Verdana«>VEV)</SPAN><SPAN dir=ltr lang=AR-SA style=«FONT-FAMILY: Verdana; FONT-SIZE: 10pt; mso-bidi-font-size: 12.0pt«> </SPAN><SPAN lang=AR-SA style=«FONT-SIZE: 12pt; mso-ansi-font-size: 10.0pt; mso-ascii-font-family: Verdana; mso-hansi-font-family: Verdana«><O:P></O:P></SPAN>

<SPAN lang=HR style=«mso-bidi-font-size: 11.0pt«>«Ostavi one koji vjeru svoju kao igru i zabavu uzimaju, i koje je život na ovom svijetu obmanuo, a opominji Kur'anom da čovjek, zbog onoga što radi, ne bi stradao, jer osim Allaha – ni zaštitnika ni posrednika neće imati i jer se od njega nikakva otkupnina neće primiti. Oni će zbog onoga što su radili, biti u muci zadržani; njih čeka piće od ključale vode i patnja nesnosna, zato što nisu vjerovali.«</SPAN><SPAN lang=HR style=«mso-bidi-font-size: 11.0pt«> (Suretu-l-En'am: 70) Svaki pravi vjernik vidi dunjaluk samo kao stanicu na putu za Ahiret. Kaže Allah, dž.š.:I'LEMUU ENNEMEL HAJAATUDDUNJA LEIBUN VE LEHVUN VE ZIINETUN VE TEFAAHURUN BEJNEKUM VE TEKAASURUN FIL EMVAALI VEL EVLAADI KEMESELI GAJSIN EA'DŽABEL KUFFAARE NEBAATUHU SUMME JEHIIDŽU FETERAAHU MUSFERREN SUMME JEKUUNU HUTAAMA.VE FIL AAHIRETI AZAABUN ŠEDIIDUN VE MAGFIRETUN MINELLAAHI VE RIDVAAN.VE MEL HAAJATUDDUNJA ILLA METAUL GURUUUR.

»Znajte da život na ovom svijetu nije ništa drugo do igra, i razonoda, i uljepšavanje, i međusobno hvalisanje i nadmetanje imecima i brojem djece. Primjer za to je bilje čiji rast poslije kiše oduševljava nevjernike, ono zatim buja, ali ga poslije vidiš požutjela, da bi se na kraju skršilo. A na onom svijetu je teška patnja i Allahov oprost i zadovoljstvo. Život na ovom svijetu je samo varljivo naslađivanje.«

25.01.2009.

OD TUGE DO ŽALOSTI

Nijaz SALKIĆ

Tamni oblaci koluhaju nebom a mi kolutamo očima osluškujući i iščekujući bijele i crne habere. Insan živi od danas do sutra okružen svojom porodicom, komšijama, priateljima i saradnicima i kolegama sa posla. Kako je nastupio ovaj informatički vakat u kome vijest obiđe cijelu zemaljsku kuglu u nepunoj minuti, čovjek je napet poput strune na nekom od muzičkih instrumenata.

Helem, živimo, bolje reći životarimo, odhukujemo i iščekujemo nešto u većini slučajeva neko bolje sutra. Neki preveliki optimisti se vesele nečemu, neki srebrenoj, zlatnoj godišnjici braka, rođendanu ili 50 godina života. Meraklije i mokra braća s vremena na vrijeme se »odlijepe« i u pjanosti zapjevaju i koju flašu i maštrafu razbiju. Kada se sutradan ili prekosutradan otrijezne, životna zbilja ih dva puta više udari po glavi i leđima.

Teško je živjeti a ostati u pameti sa jasnom vizijom u svojoj glavi. Neprijatelja je svuda oko nas kao pljeve, a najviše u nama samima. Ako insan nema poriktano i poslagano sve kako treba u svojoj glavi onda je veliki belaj. Samo vjernik može nekako shvatiti i osaburiti neke na prvi pogled nedorečenosti i nelogičnosti Dunjaluka.

Juče sjedimo kod prijatelja za večerom i pri kraju same večere, jednoj ženi za sofrom pozli. Džaba je bilo umivanje, tablete pod jezik, masaža vrata i ruku, žena se baildisa. Pozvasmo dežurnu, hitnu službu, ruku na srce, brzo stigoše i odvezoše je doktorima. Pokaza se da se radi o moždanom udaru, kapi, izlivu krvi u mozak. Što ti je insan, ote mi se onako iznenada, progovorismo istu rečenicu svi prisutni. Suze, žalost za prijateljem ali ništa ne pomaže. Insan ti je kao behar, puhne vjetar, ode behar.

Uzvišeni Allah s.v.t.a., kaže: Uzvišeni Allah je rekao: »Allah će vjernike postojanom riječju učvrstiti i na ovome i na budućem svijetu, a nevjernike će u zabludi ostaviti. Allah radi ono što hoće.« (Ibrahim,27)

Istinu je rekao Uzvišeni Allah. Zbilja, samo Vjernika će teškoće i problemi pratiti na svakom koraku i trajaće sve do zadnjeg ovozemaljskog uzdaha. Smiraj svoga srca on će naći uz Allahovu riječ, uz namaz, zikr i blizinu, uz društvo iskrenih vjernika.

25.01.2009.

SAMO ZA VAS IŠČITAVAMO STARE KNJIGE – DIO 21.


Priredio: Nijaz SALKIĆ

 

ANTUN HANGI  - ŽIVOT I OBIČAJI MUSLIMANA

 

 

Kahve i berbernice-brijačnice….


 

U mnogoj prostijoj bosanskoj kahvi smjestio se je i berberin, pa možeš u njoj ne samo popiti kahvu, nego se možeš ošišati i obrijati. Takove kahve zovu se i berbernice. Berbernice su malene drvene kućice obično u čaršiji; ili same za sebe ili pod jednini krovom sa drugim dućanima. Takav dućan ili berbernicu uzeo je pod kiriju, najam, kaki berberin, pa brije i peče kahvu, ili je dućan iznajmio koji kahvedžija, pa da mu bude lakše plaćati kiriju, zovnuo je k sebi berberina i tako oni zajedno rade i pazare.

 


Kahva iznutra i izvana

 

Zavirimo i u tu kahvu, ili ako ćeš berbernicu, pak ju promotrimo izvana i iznutra. Krov je na takovoj berbernici većinom nizak, a obično se je izbočio daleko na sokak. Vrata su joj rasklimana i niska, a prozori prljavi i maleni, vrlo maleni. Iznutra nabijena je berbernica žutom zemljom, a u nekima je i vrlo primitivan pod od dasaka. »Majstor« je poredao nekoliko debelih dasaka jednu do druge, pribio ih o grede i pod je gotov. Ali kada se daske rasuše, možeš lako vidjeti što se pod njima krije. U nekim berbernicama su okrečiti zidovi, a u nekima su gole daske, koje su često oblijepljene raznim papirima, ponajviše novinama i cijenicima, a u nekima naći ćeš i po koju sliku u okviru ili bez okvira. Na polici skoro svake berbernice poredao je marljivi berberin ibrike i džezvice, a do njih koče se boce sa limunadom ili dulsijom, a kraj boca eno limenih kutijica, punih stucane kafe i šećera — svašta pomalo.

 

 


U svakoj berbernici udariće ti u oči najprije velika zemljana bosanska furuna sa petnjacima, u kojoj gori ljeti i zimi, od rane zore do kasne večeri vatra, a kraj vatre naći ćeš uvijek oveću posudu, obično pola gasne lampe, kante u kojoj se grije voda. Pokraj kante poredani su ibrici različite veličine, u kojima se grije voda za kafu kad se peče. Zaželi li sada koja mušterija časkom kafu, uspe berber ili kahvedžija kašiku-dvije toza, stucane kafe, u onaj ibrik koji mušterija zahtijeva. Kad voda po drugi put zavrije, kata je gotova. Preko svake berbenice skoro od zida do zida pružila se je soha, pojača trklja ili što takova, baš kao u slavonskoj seljačkoj kući, a na njoj visi na lancu ili užetu kotlić s malom pipicom. Kad berberin svrši svoj posao, i ako je mušteriji s voljom, pomaknuće joj onaj kotlić taman nad glavu, otvoriće onaj pipac i začas curi ti topli mlaz vode niz glavu, a ti uživaš onako umotan u bijelo ili šareno, ali sasvijem čisto platno ili bez, pod malini vodopadom. Poslije ti berberin obriše kosu, pak sjedneš gdje hoćeš, zapališ cigaretu, naručiš kafu i čekaš dok se osušiš, a onda ideš poljepšan i pomlađen kući.

 


 

Originalnost događanja u kahvama

 

Originalan je život u tima kahvama. Kako koji Musliman u kahvu uniđe, sjedne na minder; neki se naslonio leđima o duvar, neki se laktom podbočio o jastuk ili se o pendžer odupro. Kako je koji na minder sjeo, izvadio je duhankesu da napuni lulu ili čibuk, a mladi se opet mašio za »kutiju« da savije »cigar« duhana, a onda će tek kafu naručiti. Stalni, osobito odličniji gosti, imaju svoja stalna mjesta na šiljtetu, a stranci i manje odlični ljudi sjednu gdje ko mjesto uhvati. Jesi li došao na kahvu kome starijem kahvedžiji, koji se drži starih adeta, običaja, neće te on nikada upitati što želiš, nego sjedi gdje ti drago, puši i razgovaraj što ti drago, on neće ni prići k tebi a kamoli te upitati što želiš; ako ga ti ne zovneš ili ne nagovoriš, on tebe zaista neće.


 

 

U svima kahvama, gdje se naši Muslimani sastaju, obično je vrlo mirno; posjetnici se mirno sastaju, tiho razgovaraju i mirno rastaju. Dok piju kafu i puše duhan, govore o svemu i svačemu, ali najrađe i najviše o politici. Dok se razgovaraju drže se vrlo ozbiljno, a neki upravo dostojanstveno, kao da Bog zna o kako važnoj temi raspravljaju, pak će zato neki te neki, kad je što važna kazao, pogladiti svoju dugu, obično šiljatu bradu u znak da je istinu govorio.

 

 

Kultura razgovora i ponašanja, raboš, krede i zapisi---

 

 Dok se oni tako razgovaraju, pa u kahvu uniđe kakav stranac ili nepoznat čovjek, bio to kršćanin ili muslim, razgovor je tiši ili sasvim prestane. Ako o komu, po njihovom mnijenju važnom predmetu govore, pa ako u kahvu bane kaki stranac, a napose »Švabo« te prisutne pozdravi, obično svi zašute, a samo će mu koji taj i to preko srca odzdraviti. Dok takav čovjek među njima sjedi, promijene oni često temu svoga razgovora i govore o čemu drugomu, pa gladeći pri tome brade, pogledaju jedan na drugoga kao da se pogledom pitaju: Ko je ovo? Odakle je i po kakvom je poslu došao? Svakomu strancu, koji je prvi put u bosansku kahvu unišao, udariće prije svega u oči mnogi potezići krede na zidovima, gredama ili na šišetu, stropu. Odakle su i čemu su ti potezići? Kao što u nas, tako i u naših Muslimana, igra kredit u javnomu životu, dakle i u kahvama, vrlo znatnu ulogu. Stalni gosti, naime oni koji svaki dan u neku kahvu zalaze, rijetko kada plaćaju kahvu odmah, nego tek poslije nekoga vremena, obično o Jurjevu ili pred Bajram.



Da kahvedžija dotle ne zaboravi koliko je koji od njegovih gostiju kahvi ispio, napiše bilo na duvar, bilo na gredi ili na šišetu ime dužnika turskim slovima, ili ako to ne, načini mjesto imena kakav znak, koga samo on i njegova mušterija razumije. Kada je takav gost kahvu ispio, povuče kahvedžija pokraj njegovog imena ili onoga znaka toliko potezića, koliko je on ibrika ili fildžana kahve ispio. Što je ko kod kahvedžije zadužio, savjesno plaća, ja barem nijesam još čuo da je ikada koji kahvedžija tužio svoju mušteriju što mu nije kahve platila. Kada je ko svoj dug platio, izbriše kahvedžija prstima ili mokrom krpom one poteziće, ali ne izbriše onoga imena ili znaka; »raboš« ostaje i dalje, jer se rijetko kada dogodi da stalna mušterija ostavi svoga kahvedžiju i da prene komu drugomu.



Noviji postovi | Stariji postovi

RODNA GRUDA
<< 05/2015 >>
nedponutosricetpetsub
0102
03040506070809
10111213141516
17181920212223
24252627282930
31


domaća literatura
NE ZASTIDI SE
Nemoj se nikada zastidjeti svoje majke i njenih dimija! Ne stidi se bosanske sinije, ni bošče iz svoga djetinjstva, tevsije demirlije, bakrenog abdesnog ibrika, đuguma! Ne stidi se nanine sehare, niti svoje iz djetinjstva avlije, ni kuće čardaklije.
Ne stidi se naših tijesnih šefteli sokaka i osunčanih cvijetnih bosanskih čaršija. Ne stidi se i pamti babine tihe eglene i nanine šarene šamije; djedove žute hadžijske abanije. Ne stidi se ni amidžinog crvenog, u desno naherenog, fesa.
Nikada se ne zastidi avlijskog prošća i tarabe, žutog u avliji duda, drvenog ahara i kućnog mutvaka.
Ne zastidi se sestrine suze kada te je ispraćala u Hrvatsku, Sloveniju, Ameriku i Australiju.
To je, Allahov robe, tvoja dimenzija, tvoj ukras i biser, tvoje blago. To je ono što nam je ostalo od naših pradjedova, dobrih Bošnjana.
Ne zastidi se, Božiji robe, strinine rešedije, nutme, halebije, gurabije, ćetenije, kvrguše, kljukuše, dilje, sutlije, pelteta i zerdeta! To je, Bošnjo, tvoja koda, kojom te je Uzvišeni označio i odredio, zacrtao ti sudbinu da se rodiš u najljepšoj zemlji i đulistanu dunjalučkom, u Zemlji Bosni.
Ne zastidi se, Bošnjo, dajdžinih šalvara kada ih obuče i krene u svoju mahalsku džamiju. Te šalvare su dio tebe, a i ti si dio njih. Iz šalvara si i ti izašao. I nikad se ne nasmij kada ugledaš Bošnju da ih je obukao. Znaj dobro, šalvare jesu dio tebe i ti si dio njih, iz njih si izašao.
Ne zaboravi, Bošnjo, u dalekom svijetu, na cvijeće naše; zambak, sabljicu, hadžibeg, kalanfir (karanfil), majčinu dušicu, bosiljak, sekaik... Pokraj tog cvijeća si uvijek prolazio vraćajući se sa puta, dolazeći u svoju avliju iz džamije, škole, njive, dolazeći poslije igre sa djecom na livadi...
To cvijeće te je uvijek dočekivalo pored avlijske staze, ograđeno okrečenim kamenjem, a svojim mirisima ti je iskazivalo najljepšu dobrodošlicu.
Ne zaboravi, Allahov insanu, gdje god bio, šta god bio, ma koliko se trudio da nekome ugodiš i da se prilagodiš, uvijek ćeš biti ono što i jesi, Bošnjo i Musliman.
Ako je to tako, a jest sigurno, onda ne daj nipošto ono što si dobio u amanet od Dragog Allaha i naših dobrih djedova; dobrih, lijepih i ponosnih Bošnjana. Čuvaj svoju vjeru Islam, vatan Bosnu i naše lijepe običaje, drage, bosanske adete.
Upamet!
Nijaz SALKIĆ
..........................
MOJ BABO
Moj babo...
Kakva gordost i poštovanje izvire iz te dvije riječi. Babo, ta riječ mi miriše sabahskim ezanom kada smo zajedno, babo i ja, ruku pod ruku, išli u našu džamiju. Babo, to je sinonim za moje djetinjstvo. Babino izgaranje i težak posao, samo da bi nama komad hljeba brižno priskrbio.
Kada izgovorim riječ Babo, pred očima vidim izlizan očev kaput i zakrpljene pantole, pogrbljena leđa i bijeli somun koji pruža nama djeci vraćajući se iz čaršije. Babo, to je lice puno briga izbrazdano sa bezbroj bora, koje za nas uvijek nađe topao osmijeh i utjehu.
Moj babo je imao rješenja za sva životna pitanja i probleme. Uz njega me ničega nije bilo strah. Moj babo, kada ujutro kahne, ja znam da će mama opet napraviti doručak; da ćemo svi zajedno sjesti za sofru da se jagmimo za pogaču, čorbu, grah, pitu, pekmez iz tanjira i kiselo mlijeko u čaši.
Moj babo, kada progovori, ja znam da će nešto veliko reči o životu na ovom dunjaluku, o mojoj školi, o mom rahmetli djedu. Kada on govori, mi svi moramo da ga slušamo. Kamo sreće da sam više zapamtio babinih mudrosti, pa da ih sada kao biser sipam svojim jaranima i da se time dičim i ponosim.
Velim vam da je moj babo bio najveći i najmudriji čovjek u mom životu. Kada bi on krenuo sa mnom u njivu, dok sam bio mali, ja sam za njim morao sve trčati. Imao je, brate, veliki korak. Kada bih se trčeći umorio, babo bi me stavio na svoja ramena, tako da sam tada bio najveće dijete. U tom položaju sam osjetio da sam babi važan. I bio sam ponosan.
Moj babo je svakome pomagao; i prosjaku i bogatašu, i učenom i neznalici, i starijim i djeci i insanu i hajvanu. Samo, nije nikada znao pomoći sebi. Danas ga tek razumijem. Sada znam zašto je imao izlizan kaput i pantole, ispranu, vehdu košulju i iznosane kundure i opanke.
Moj babo je veliki čovjek. On je znao zašto to čini. Nije ga zbog toga bilo stid i nije zato bio žalostan. Moj babo je to radio za svoj evlad , za svoju dragu djecu, jer nije htio da postanu »dronje«. On je nama često govorio:
»Nemojte biti dronje.« Moj babo je ulagao u nas kao svaki dobri babo. Želio je da mu se djeca ne napate u životu. On nas je slao u škole i zato mu velika hvala.
Dragi moji ahbabi, ne zaboravljajte dobrotu naših baba, sjećajte ih se, i živih i mrtvih, jer nije šala imati babu koji je sve dao za tebe, da te izvede na selamet.
Upamet!
.............
TETKE
Tetka je babina sestra ili sestra od majke. Tetka može odigrati veliku ulogu u našem djetinjstvu. Tetka može da čuva bratiće i sestriće, da ih voda za ručice, da im kupuje slatkiše i da im pere i kuha.
Tetka je bila u našim dječijim očima velika ličnost koja se često puta znala postaviti u našu odbranu i spasiti nas nekada od batina i od naših vlastitih roditelja.
Tetka je milostivna prema bratićima i sestrićima, bar je večina takvih tetaka, mada ima i drugačijih tetaka koje su poznate kao zloće.
Međutim, tetke su nas znale koristiti i u svoje "poslove", kada su bile cure i ašikovale mi smo im tada znali biti kuriri, pismonoše i čuvari.
Divno je imati tetku, osobito ako nam nije živa naša majka. Zato, kada dolazimo svojim kućama i vraćamo se povremeno u rodni kraj, među prvim koje ćemo posjetiti i sa hedijama darovati neka budu i naše tetke. A za ljubav prema njima bićemo inšaAllah nagrađeni.
Upamet!
Nijaz SALKIĆ
...........
TERAVIJE, SIJELA...
Ah, dragi moji, teravije su moja posebna radost i veselje. Mi omladinci bi sa posebnim veseljem iščekivali trenutak kada će naš mujezin zaučiti svečani salavat, i to ne običan, nego onaj teravijski. On je za nas, momke, značio još jedno veselje više. O djevojkama i djevojčurcima ne bih ni govorio. Teravija je za njih bila prilika da se što bolje obuku u ono najljepše što imaju, počevši od dimija i mahrama na glavi, do kundura i drugih ukrasa.
Bože dagi, što su one živjele za teraviju. One su željele da se dopadnu kojem našem momku, koji će doći te večeri iz našeg, jal' susjednog džemata. To nije važno. Uglavnom, teravija je bila prilika za cure da se pokažu i prikažu.
U toku dana, za vrijeme posta, tekle su pripreme i dogovori o tome gdje će se održati sijelo poslije teravije; u kojoj, odnosno u čijoj kući. Djevojke su pozivale sijeldžije u kuću, za koju se dogovore, da se te ramazanske večeri sijeli.
Veselje i čast je bilo da te pozove domaćin sijela te večeri. Znao se tačno ceremonijal sijela i glavne šaljivdžije koje će uveseljavati skup. Bilo je ašikluka tih večeri, zimskih i dugih. Ašikluka i šala je bilo napretek. Igralo se sudije i džandara, slušale se pjesme sa ploča i kaseta, šalilo se.
Bilo je to, uglavnom, islamsko sijelo gdje se znala granica dozvoljenog u druženju. Stariji domaćini iz te kuće su, uglavnom te večeri, odlazili na drugo sijelo; a omladina, njihova djeca, dobro su odigrala ulogu domaćina.
Na brčanskom i čelićkom području na sijelima se obavezno gostilo, pored uobičajene hrane, i onim po čemu je naš kraj poznat. To su bile suhe šljive, orasi, jabuke, suhe kruške (čitavice), kokice... A posebno specifično za zimska sijela je bilo pravljenje ćetenije.
Ćetenija je slatko spravljano od uagđenog šećera, jal' pekmeza. Poslije se dugo miješa sa pečenim brašnom, pa se dobije masa koja, ukusom podsjeća na karamele. Ćetenija se morala praviti u posebno hladnim noćima i po posebnom receptu. Ćetenija se morala nanijetiti na nečiju gustu i dugu bradu. U mom kraju se obično nanijetilo na bradu hodže Brođe iz Broda kod Brčkog, da bi ispala baš takva, kao njegova gusta i bijela brada.
Poslije uvodnog pripravljanja slijedilo je kajišanje i hlađenje ćetenije u tevsiji, koja se morala iznijeti vani na hladnoću i mjesečinu, u noći. Momci, koji nisu bili pozvani na sijelo; a znali su u kojoj je kući sijelo, iz osvete što nisu pozvani, često su znali da se potiho prikradu i ukradu tevsiju sa ćetenijom. Tako je bio uzalud sav trud djevojački.
Bojim se da su ta vremena prošlost u mom kraju, a u mom životu sigurno jesu. To jeste prošlost, jer današnja omladina više voli izaći u diskaće i prljave kafane; više vole to, nego sjesti i promuhabetiti na sijelu u domaćoj atmosferi i očuvati stare adete i običaje.
Zato mi se često puta otme uzdah: "Đe ste stare ramazanske noći?"
Đe je sevdah, đe su ašikluci?!
Upamet!
Nijaz SALKIĆ
...........
ALKOHOL I DROGA.....
»Kada Allah htjedne da uništi jedno mjesto, dopusti da se pojavi blud i nemoral u njemu.« (Hadis)
Čini mi se da nikada nije bilo teže biti roditelj i starati se o svome evladu, kao danas, u ovome vaktu. Naša država Bosna je bila jedna od teritorijalnih jedinica, bivše nam domovine, a meni se čini da je izvukla najdeblji kraj, i da je trenutno u najtežoj situaciji. Bosna jeste država, ali kao da i nije, jer je sve u njoj nekako neodređeno i nedorečeno. Bosna ima granice, a kao da ih i nejma. Vlast ima, a ona kao da i ne postoji,, jer naša policija nejma pravo po svojoj volji, haman ni promet regulisati, a dahbetile, bez najave, kontrolisati vozače automobila. Svaku kontrolu mora prije vremena najaviti i objaviti preko medija.
Kad je riječ o našim "medijima", o njima bi se moglo nadugo i naširoko govoriti.
Bosna svoje medije ima, i nejma. Mediji su većinom pod nečijim patronatom, ili su do krajnjih granica komercijalizirani i privatizirani, i na taj način okrenuti sami sebi.
U tom i takvom svekolikom haosu po Bosni su nikli razni kafići, restorani, diskaći, a u njima, svoje mjesto pod suncem, našle su razne "zvijezde", "pjevači", i "izvođači" tzv. folk muzike. Svakodnevno i svakonoćno se po tim "restoranima" organizuju naki nastupi, neka takmičenja za izbor "misice, "mistera" i sličnih ujdurmi i petljanija.
A droga...
Droga se sadi i prodaje i u najzabačenijim selima.
A o prostituciji i podvodačima, da i ne govorim.
Vjera se suzbija i marginalizira svim dozvoljenim i nedozvoljenim sredstvima. Ono malo preostalih naših adeta koji su proistekli iz 500-godišnje naše pripadnosti islamu potiskuje se i označuje kao nešto zaostalo, dok se, u isto vrijeme, promiče slobodno i, do krajnjih granica, ogoljeno iživljavanje, uz grubo odbacivanje naše svijetle tradicije.
Ono malo trijeznih roditelja, koji žele svoju djecu sačuvati od alkohola, droge i svih oblika pokvarenosti, biva razapeto između želje da djecu odgoje u vjeri i nastojanja da svoj evlad-djecu iškoluju, uz bojazan da se kroz školu ne otuđe i iskvare.
Opće poznato je da svako selo ima po jednu kahvanu kojoj su njihove gazde dale zvučna imena uz obavezan predznak "restoran".
U tim "restoranima" naša djeca često ostaju do ranih jutarnjih sati. A pivo, vino, i ostali haram, piju haman svi, uključujući i naše domaćice, žene. To je bilo nezamislivo u Bosni prije agresije.
Oni, koji bi morali o tim negativnim pojavama govoriti i biti najglasniji, "mudro" šute jer svako se boji za svoju kožu i svoje korito, a alkohol se prodaje i u brojnim "trgovinama" i "prodavnicama" i to na svakom ćosku i uglu, kako kome paše da izgovori.
Ako čovjek hoće biti patriota i neće kupovati uvozna piva, vino i rakiju, tu uvijek postoji alternativna zamjena za slične domaće proizvode.
"Kupuj domaće", i propadaj na domaći način, a na svoj račun.
Ma koga je briga za našu djecu i omladinu.
Upamet!
Nijaz SALKIĆ
............
SOFRE.....
Sofra je bošča ili čarsaf koji se prostire na pod, ćilim ili tepih u sobi i sa te sofre se jede, objeduje, ruča ili iftari... Sofra se može prostrijeti na zemlju, može se servirati na siniji, ili na stolovima. Prava sofra se uvijek sterala, a jelo se sjedeći na koljenima, ili bar jednim podavijenim koljenom.
Sofre mogu biti domaće, kućne, porodične, bogataške sofre, sirotinjske sofre, iftarske sofre, sofre uglednika i dostojanstvenika, sofre ahbaba i prijatelja, mevludske, svadbene, poslovne, pilavske, pohođanske,a mogu biti i dječije.
Na sve sofre se posebno zove, osim na porodičnu sofru. Tamo su nas majka i babo jednom pozvali, onda kada smo progovorili. Pokazali su nam gdje je sofra. I od tada mi znamo, a da se ne zovemo, gdje nam je mjesto za sofrom.
Na sve druge sofre, osim majčine i babine sofre, moraš dobiti poziv i znati gdje ti je mjesto.
Kod nas Bošnjaka i muslimana, odavno već postoje sofre i zna se redoslijed kod sjedanja i pristajanja za sofru. Tako imamo sofru političara, za koju prije izbora ima mjesta za svakoga, a poslije samo za odabrane.
Imamo još sofru pisaca i književnika, sofru glumaca i umjetnika, sofru biznismena i privatnika, sofru uleme i sofru islamske zajednice.
Neke sofradžije imaju bujruma u sve sofre, neki ne bi došli u svaku sofru i kada bi ih pozvali, a nekima nije dozvoljeno da miješaju sofre.
Obično su sve te sofre jedan zatvoreni krug za sitnu raju, mada i među tim velikim soframa ima još sofri koje se steru posebno, i to su vjerovatno nove sofre i sofrice, samo ih treba dobro proučiti i ako ti, ne daj Bože, ustreba, da ne moraš odmah tražiti mjesta i gurati se za velikom sofrom.
Sofre su naša Bošnjačka i muslimanska realnost i pred tim soframa ne treba zatvarati oči.
Eto naprimjer, da bi došao do nekog našeg bošnjačkog političkog ili vjerskog vođe, treba ti bezbroj sofrica proći, ako budeš imao sreće. A obavezno ti se na kraju ispriječe kuhari, mali ili veliki, i konačno te zaustavi glavni starješina u jemek sobi, koji je, ko biva šef te jemek-odaje u kojoj se stere sofra i koji kaže: »Ne može dalje...«
E, kad se sjetim Sire, historije Poslanikova života, i Poslanika Muhammeda s.a.v.s. i kazivanja, da je do Poslanika mogao svako doći, i siromah, i prosjak, i bogat, i car; a da Poslanik nije pravio razliku, zaboli me namah želudac.
Za Poslanikovu sofru si mogao doći, a da se ne najavljuješ. Mogao si biti saslušan, nasavjetovan i veseo otići kući, istog dana. Kod Omera r.a., nije bilo šefa kabineta, šefa protokola, tajnika, sekretara, kod Omera r.a., si isti dan mogao biti lijepo dočekan i primljen.
Sofra je lijepa naša, bošnjačka i muslimanska, tradicija; samo smo od te sofre napravili pregrade, tarabe, pa nam današnja sofra dođe više kao smetnja druženju i obilascima.
A nekad je sofra bila za druženje i širenje ljubavi među ljudima, rodbinom, a o imanu i islamu, da i ne govorimo.
Upamet!
Nijaz SALKIĆ

MUSAFIRHANA

pođahkad čatišem
Dzemat Slovenj Gradec
Sarajevo-x.com
Bosnjaci.net
NUR o islamu i životu
Bosanski jezik
Kozarački kuhar
Vražićani
Neretva
Abdullahova Avlija
Salahudinov blog
Medzlis islamske zajednice Foca
Medzlis islamske zajednice Cajnice
Portal Bosanski Novi-Urije
Tatarija-Vrazici
Vrazicke Novine-Vrazici News

vražićki stanak


odakle mi navraćate









LJUŠTILJE,
Evo mene opet. Probudim se jutros i naumpade mi moje selo. Nije ovo sadašnje selo, puno kafića i "restorana", nego jedno selo iz mog djetinjstva, selo iz moga sna. Jer moje djetinjstvo je i bilo samo jedan kratki san, a u tom snu mi prolijeću slike, i to sve u boji, koje me do srca diraju. Ja bih da one duže ostanu, da ih polahko listam, isčitavam, slažem, sortiram i o njima razmišljam, ali one kao da hoće pobjeći, ne stignem ih čestito ni pogledati.
Zato i sjedoh, dragi moji, da uhvatim te moje slike koje mi još dolaze. Hoću da ih uokvirim i smjestim u neki prostor, u neku kutiju, hoću da ih zapišem, da mi ne pobjegnu.
Helem nejse. Sjetim se ljuštilja i svega što je vezano za žito, njivu i sijela. A to mi je, još uvijek, nekako slatko i tijesno priraslo za srce. Naši dobri seljani su sijali kukuruz, okopavali ga i brali sa oljuštinom, onom što se savija oko klipa kukuruza, što ga zagrli. Cilj je bio da se branje kukuruza što prije obavi i da se kukuruz dopremi kući. Kukuruz se prvo brao u sepete, pletene od ljeskovog cijepanog drveta. Iz sepeta bi se istresao u košiće koji su bili ugrađeni na volovska kola. Kada bi se košić napunio, a u njega bi moglo stati odprilike devet-deset sepeta kukuruza, onda bi se to vozilo kući.
Poslije bi se obrano žito(kukuruz) istresao na avliju, ako je bilo lijepo vrijeme, a ako nije, onda bi se žito istresalo u predsoblje kuće. Rod kukuruza bi se mjerio u sepetima. Tako su seljani u razgovoru pričali da im je ove godine dobro rodilo žito, imao sam deset sepeta, drugi bi imao dvanaest, treći petnaest, i tako redom.
Kada bi se žito dovuklo iz njive, zakazalo bi se sijelo koje su zvali ljuštilje, jer se te večeri ljuštilo žito, skidala se oljuština sa klipa kukuruza. Najbolje je za domaćina da je imao odraslu djecu, sina, jal' kćerku, a najbolje je da su momak ili cura. Oni bi sazvali sijelo momaka i cura u kojem bi moglo biti i odraslih parova i pojedinaca. Domaćin kuće, ili omladina iz te kuće, pobrinuli bi se za hranu uz perušanje, odnosno uz ljuštilje.
Svaki momak i cura su bili počašćeni pozivom na to sijelo, koje je bilo ustvari radno, jer se radilo do dugo u noć. Znalo se ko će biti glavni šaljivdžija, znači, znalo se ko će uveseljavati sijeldžije, znalo se ko će nositi sepete na tavan, u žitni košić ili u hambar. To su radili vrijedni i jaki momci. Znalo se isto tako ko će lijepo zapjevati od večernjih gostiju na ljuštiljama. Domaćin se pobrinuo ponekad, pa je na kraju ljuštilja zasvirala i harmonika, tambura ili frula. To je bila posebna draž ljuštilja.
Međutim, to nije bilo ništa naspram skrivenog ašikovanja na tim sijelima, zvanim ljuštilje. Sjedilo bi se oko kamare žita (kukuruza). Na jednoj strani su sjedili momci, a sa druge strane djevojke i pokoja mati prisutnih cura. Stari djedo ili nana bi bi bili zaduženi oko furune, ako je bilo hladno, da lože vatru, ili da spremaju kakve đakonije i poslastice. Obično su pečeni krompiri ili ćurta, bundeva (bijela masirača).
Koliko su te duge večeri skrile tajnih i obećavajućih pogleda momaka i cura; koliko je samo uzdaha škripa sepeta prekrila, to se nikada neće saznati. Posebno je bilo veselje i ushićenje za momka kome je djevojka ponudila da odlomi vršak kukuruza. To je bila i najava da ga je cura begenisala. Eh, što se momak ponosio i "rakolio" poslije toga.
Na tom sijelu se saznalo ko u selu s kijem ašikuje; ko će se udati, a ko oženiti. Sve novosti u tom džematu su pretresene te noći. Koliko se puta izlazilo u vedru jesensku noć; koliko je samo majki kroz pendžer pazilo kako joj se kćerka ponaša pred kućom te noći. Kada bi se stariji malo povukli u sobe da klanjaju, ili se odmore od posla, omladina bi to iskoristila za razne vragolije. Guralo se, namigivalo, premještalo za kamarom kukuruza, a završavalo bi se gađanjem klipovima kukuruza, koji su nekada znali napraviti i čvorugu na glavi.
Mi mlađi smo to samo pratili i registrovali, a nismo se smjeli plaho miješati.
Od umora i dugog sijela, često sam, u onoj toploj oljuštini, i zaspao. Kada bi se probudio, sijelo je još trajalo, samo bi se broj ljuštilja nešto smanjio. Brzo sam se hvatao za uši, jer su nam naši stari govorili da se čuvamo uholoža(uloža), jer kao, mogle bi nam se zavući u uši i onda nam "ući u mozak", »gluho bilo«, kuku nama.
Stariji su, nas djecu, tjerali da idemo kući i tamo spavamo, jer nam valja sutra u školu. Ma, ko bi nas otjerao i ko bi propustio ljuštilje? Ni za živu glavu. Rekli bismo da nam se ne spava i još bismo više usjali onim svojim okicama, da nam šta ne bi promaklo.
Šta ćete, bila su to lijepa vremena. Šteta što je sve to iza nas.
Upamet!
Nijaz SALKIĆ
..............
BOSNOLJUBLJE,
Bosna, jedna država, imade na brdovitom Balkanu. Bosnu čine, pored rijeka i planina, jezera i dolina, i ljudi, njeni državljani, da li u Bosni živeći, ili po svijetu raštrkani, svi su oni bosanski narod. Bosna se treba voljeti, jer nam je država Bosna druga mati. O Bosni su spjevane pjesme, i to one pjesničke, sa književnom podlogom i one narodne i novokomponovane.
Bosnu i ne moraš voljeti, ali za njom sigurno čezneš i vehneš. I u nju, svoju Bosnu, htio-ne htio, moraš kad-tad doći, da li u autu svom, ili u sanduku mrtvačkom.
Danas je Bosna nešto drugo, nego što je bila prije 1000 godina. Drugačija je od one prije 500 godina, a posve se izmjenila poslije agresije od 1992. do 1995. godine
U Bosni žive naši roditelji, naša braća i sestre, amidže i amidžinice, dajdže i dajdžinice, tetke i bliža i dalja rodbina. U našoj Bosni žive i djeca naša, da li sa oba roditelja, sa jednim, ili bez ijednog roditelja.
U Bosni našoj žive i ljudi, koji nisu posla, pravog zaposlenja, doživjeli i vidjeli više od deset godina. U Bosni je dosta sirotinje, nevoljnika, prosjaka, beskućnika, bolesnika, jetima i starih i bespomoćnih ljudi.
U našoj domovini ima puno omladine koja bi rado završila srednju školu, upisala fakultet, ali ne može. Nejma para, nejma novca... Svi su oni dio naše Bosne. Zato, drage Bošnje i Bošnjakinje, vi koji ste rasuti po bijelom svijetu, kada primite svoje plate, ostavite mjesečno bar jednu marku, dolar, franak, funtu, euro, za našu bosansku mladost, stare i iznemogle, sirotinju našu u Bosni, a taj sakupljeni novac ponesite u Bosnu. Tamo nekog svog rođaka obradujte, obrišite neku suzu sa lica mladog insana bosanskog, kupite mu nešto, jer smo svi dužni to učiniti.
I nemojte se pravdati da je tamo gdje živite sve skupo i da i tamo ne pada novac sa neba. Može se uštedjeti od igranke, koncerata Halidovih, Dininih, Cecinih, Draganinih i inih...
Može se uštedjeti od bespotrebnih telefonskih razgovora, šminke i modiranja i izlazaka u restorane.
Bosna traži one, što je vole. Naš narod čeka na našu omladinu iz dijaspore i očekuje naše bosnoljublje.
Pomozimo Bosnu i narod u Bosni!
Upamet!
Nijaz SALKIĆ
............
BABIN ZIMSKI
KAPUT I BAJRAM..
Eh, nekadašnji Bajrami su bili življi, veseliji, tanahniji, ponosniji, bogatiji, treperavi, sevdisavi, mirišljavi, slatki i zanosni u isčekivanju bajramskog jutra.
Upravo sada, dok kahvenišem sa svojom hanumom i djecom, sjetih se atmosfere i ambijenta u kojem sam odrastao, čekao i dočekivao sve svoje Bajrame. Bajram je dolazio tiho u moju mahalu i naš džemat. Prvo je započinjao ramazan, pa se nestrpljivo isčekivale teravije u našoj džamiji, pa jagma nas, mahalske djece, da zauzmemo bolje mjesto u saffu na mahfilu džamije naše.
Nisam nikad ni pomišljao da uđem u donji dio džamije, jer sam znao da je to mjesto rezervisano za starije i ozbiljne ljude.
Poslije smo čekali prvi mevlud u džamiji za 17. dan ramazana. Mevlud je učila mektebska omladina, a ja sam im bio zavidan što nisam u njihovoj grupi, da nastupim pred džematom te večeri.
Poslije Lejletul kadra znalo se da je Bajram blizu, a najviše me je radovalo to što ću dobiti poklone, pare ili kakav odjevni predmet za taj praznik.
Na bajaramsko jutro smo se svi okupali u našem hamandžiku. Prvo djeca i mlađi, a onda stariji, i to sve po redu i tabijatu. Mama nam je za Bajram oprala odjeću i lijepo složila, da se sama odjeća ispegla ispod neke haljinke ili težih predmeta. Rahmetli nana je iz sehare vadila toga jutra nekakav poseban miris koji je čuvala i sve nas namirisala. Neki od braće i sestara su tog jutra morali u školu, a neki su propustili nastavu i išli na Bajram-namaz.
Nakon klanjanja Bajram-namaza, letio sam kući i čekao da se babo vrati sa djedovog mezara, pored kojeg je malo posjedio, učeći mu Ja'sin i fatihu.
Kad bi babo ušao u kuću, svi bismo mu poljubili ruku i čestitali mu Bajram. To bismo uradili i majci i nani. A mi djeca, stisnuli bismo jedni drugima ruke uz bajramsko čestitanje. Bili smo sretni i zbog poklona.
Babo nam je uvijek davao nešto siće u novcu, mati neki keks i bombone, a nana rahatluk.
Poslije bajramskog ručka, koji je bio bogat hranom, mati nam je obično davala safun da odnesemo strini Beginici. Mi odemo, poljubimo strinu u ruku, čestitamo joj Bajram i predamo safun, hediju. Baš je strina Beginica, većini moje braće i sestara, bila baba i vezala nam pupak kada smo se rodili.
Na prvi dan Bajrama su krenule bajramske zvanice, pozivi u komšiluku, užoj i daljoj rodbini.
Na Bajram se pozivalo i staro i mlado. Jelo se i pilo sve najbolje što se imalo u kući na tim ručkovima i večerama bajramskim.
Meni, kao djetetu, je samo jedno smetalo u tim svečanim bajramskim trenucima.
Bilo me je stid babinog zimskog kaputa, koji nije bio očuvan i nov, kao u nekih naših rođaka i komšija. Znao sam ja da babo nekada zaradi para prodajom nekog sijena, žitarica ili voća i povrća, ali mi je bilo krivo što nikako neće malo bolje da se obuče, da potroši koji dinar na sebe.
Danas, dok sjedimi i kahvenišem, misli mi odlutaše do mog babe, a pred oči mi izađe njegov kaput i skromna odjeća. Suze same krenuše.
Mogao je otac kupiti i sebi kaput, ali je čuvao nama.
Grdna rano, moj babo je mogao kupiti bolju odjeću, i sebi i materi našoj rahmetli, ali nije htio da nas djecu zakine u nečemu što smo mi morali imati dok smo rasli i jedrali, bujali i išli iz razreda u razred, učeći i praveći kroz školu svoje prve korake u život.
Neka je rahmet svim našim dobrim babama, majkama, djedovima, didovima, nanama, braći, sestrama, amidžama, dajdžama, strinama i svima onima koji su nas odgajali, hranili, sjetovali, a koji ovog bajramskog jutra leže negdje, ili na nekom od naših mezarja širom dunjaluka.
Upamet.
Nijaz SALKIĆ
.............

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
710278

Powered by Blogger.ba

site statistics