NIKADA NE ZABORAVI HOLOKAUST I GENOCID U BOSNI I SREBRENICI

RODNA GRUDA

Najljepši je na svijetu svoj rodni kraj

23.03.2009.

DRUŽENJE ŽENA

Nijaz SALKIĆ

Udruženje žena »«SABAH« djeluje već dvije godine. vrijedno je i posebno hairli i valjano ovo udruženje, koje u pravom smislu riječi hizmeti džematu. Po svojim aktivnostima su u vrhu slovenskih džematskih udruženja. Pored međusobnog pomaganja, članice su od svojih priloga pomagale siromašne žene u BiH, i jetime.










Niko ih ne pomaže a one od novca iz svog džepa finasiraju izlete i priredbe. Organizirale su nekoliko izleta po Sloveniji i u Bosni i Hercgovini. Posebno je aktivna sekcija ilahija, folklorna kao i dramska sekcija, gdje su ove članice zabilježile dobre rezultate. Predsjednica Nihada se trudi da okupi što više žena iz Velenja i Koroške regije da se uz druženje što bolje upoznaju i duhovno zbliže. Svakog mjeseca se sakupljaju u našoj džamiji pa uz druženje iznose svoje uspjehe i životne probleme.


 

Ramazani

 

Bilo je veliko zadovoljstvo i ponos vidjeti slogu ovih žena prilikom pripremanja i serviranja iftara. Sve žene su se obukle u bosansku nošnju (dimije i bluze) a sreću i zadovoljstvo što se nalaze ove blagoslovljene noći na najboljem mogućem mjestu na Zemlji, u džamiji, nisu skrivale.





Prođe iftar, uslijedi na brzinu kahva, a džamija se pospremi za teraviju. Žene su se opet pokazale, svu hranu, sokove i pripremu sofri je odradilo ovo udruženje. Istina, kada entuzijasti pokrenu neke harli projekte pa kada to sve saživi, i kada se pomisli da je lahko nešto tako ostvariti i realizirati,  pojave se kočničari napretka poznati kao zavidnici. Zavidniku smeta tuđi uspjeh i napredak, pa se se baci na posao  da nečiji trud ponisti i ospori Toga je uvijek bilo kroz historiju i biće ga dok je svijeta i vijeka.


 

Priredbe


Žene iz udruženja »Sabah« s vremena na vrijeme prirede okupljanje i druženje povodom blagdana i praznika. Obavezno je druženje za Bajrame a obilježe i neke svoje ženske praznike.




Program je bogat skečevima koje žene same uvježbaju a tekstove napiše predsjednica Nihada. Izvode se sevdalinke i sviraju naša bosanska kola. Zapjeva se i koja krajiška pjesma u horu i grupi sastavljenom od žena iz Kladuše, Bužima, Krupe, Cazina, Sanskog Mosta, Travnika i Prijedora.














Zadnja priredba je bila u Mislinji na Koroškoj gdje su žene organizirale uspješno druženje, ovog puta uz učešće njihovih muževa. Bila je prisutna sva Koroška, baš kao i posjetioci iz Velenje i  iz Šaleške doline. Ovim putem se zahvaljujemo vođstvu Gasilskog doma iz Mislinje koji su nam pomogli oko iznajmljivanja prostora za priredbu.

 

Mevludi

 

Na mevludima žene iz ovog udruženja se aktivno i od srca uključe. Desetak žena zna učiti mevlud i ilahije a poneka zna i u Kur'anu učiti. Tako je bilo i na zadnjem džematskom mevludu u Slovenj Gradcu gdje su se okupile džematlije iz svih gradova Koroške regije.

 

Putovanja i izleti



Slijedeći izlet udruženje žena »Sabah« planira uz Božiju pomoć u Sarajevo. To je vruća želja mnogih članica mada je kriza podobro udarila u džepove.



Plan i želja je da Sarajevo posjete u mjesecu maju inšaAllah. Nakastili su da idu autobusom i to po mogućnosti zajedno muž i žena. Svi koji žele na ovaj izlet treba što prije da se jave rukovodstvu ovog udruženja.

Original Video - More videos at TinyPic

22.03.2009.

PČELE I TRUTOVI

Nijaz SALKIĆ

U jednom pčelinjaku živjela je složna i dobro organizovana zajednica pčela. U toj zajednici je svaki njen član imao tačno propisane zadatke i obaveze. Pčele su svakodnevno ranile, letjele od cvijeta do cvijeta, od livade do livade i neumorno skupljale nektar od kojeg je nastajao najdivniji, najskuplji i najljekovitiji med u cijeloj šumi i svim livadama uokolo. Pčele su tu skupocjenu tekućinu slagale u satljikavo spremište i pčelinji hambar.  Radnice pčele su letjele, nosile i na nogama i na rukama pelud i nektar, matice su rađale, a trutovi su povremeno obavljali po koji zadatak. Kad se sve sabere, malo su radili, dobro jeli i pili i povazdan ležali. Pošto je bilo dovoljno hrane za svakog pojedinca u zajednici niko se nije bunio i hvalio svoj rad a druge kritikovao. Uglavnom svi su živjeli na račun radnika, marljivih, džometnih i vrijednih pčela.

 

 

Kriza

 

Jedne godine nastupila je kriza. Godina se okišala baš u vrijeme beharanja voča, cvijetnih livada i bagremove šume. Sunčano proljeće se odjednom pretvorilo u hladnu, tmurnu i vjetrovitu jesen. Da belaj bude veći, u mjesecu maju je pao snijeg, a potom je mraz dokusurio sav behar. Nastala je kriza u pčelinjoj zajednici. Košnice su brujale od nervoznog zujanja njenih stanovnika. Trutovi zajedno sa maticama sazvaše skupštinu. Matice su predlagale da svaki član zajednice »stegne kaiš« i da se svima smanji gibira, što će reći da se svima smanje primanja i potrošnja meda podjednako. Uzavrelo je u košnicama i poslije mučne rasprave pčele su se umirile i pristale da im se smanje primanja meda za polovicu, a da se to primijeni na sve članove kolektiva. Trutovski sindikat je bio protiv. Kazali su da se pčelama može smanjiti 50% gibire, a pošto su trutovi u upravi, više rade, mnogo troše energiju za razmišljanje i vode zajednicu, njima se treba smanjiti primanja za samo 10% od dosadašnje plaće. Opet je zazujalo na skupštini. Direktor koji je dolazio iz trutovskog ceha je ustao i kazao, kojoj se pčeli ne sviđa ova odluka može sporazumno napustiti kolektiv uz naknadu od dvije kile meda. Odjednom je nastala mučna tišina. Druge pčele su se umirile i pristale na ucjenu trutova.

 

 

Rasplet

 

Prošlo je mjesec dana od krize a prve pčele su već uzimale otpremninu od dvije kile meda, radne  knjižice i odlazile na biro rada. Od smanjenja trutovskih plata nije bilo ništa. Oni su i dalje primali stare plate, bili su na rukovodećim mjestima i ništa nisu radili. U internim novinama su pričali o krizi i otpuštanjima i na radnom mjestu čitali novine. U jednom šumskom listu naiđoh na tekst jednog dobrog novinara koji prati ovu najnoviju privrednu krizu, a koji zapisa i ovo: »Nikada neće doći do pomirenja između trutova i pčela. Trutovi će biti trutovi a pčele će ostati pčele. To će trajati sve dotle dok se pčele ne udruže i ne istjeraju trutove iz svojih košnica i same ne preuzmu vlast u svojoj zajednici i preduzećima.«

22.03.2009.

SAMO ZA VAS IŠČITAVAMO STARE KNJIGE – DIO 26.

Priredio: Nijaz SALKIĆ

 

ANTUN HANGI  - ŽIVOT I OBIČAJI MUSLIMANA

 

o ručku večeri i jemeku kod muslimana


Muslimani ručaju između deset i jedanaest sati prije podne, a večeraju oko pet ili šest sati poslije  podne — već  kako je kada dan dug. Večera je uvijek nešto obilnija nego ručak. Neki imaju  kuhinje u kući, a neki izvan kuće. Kuhinje izvan kuće zovu se mutvaci" a spojene su plotom i  krovom sa kućom, da ženska čeljad može bez zaprijeke iz kuće u mutvak i iz mutvaka u kuću.




U  sredini je kuhinje ili mutvaka otvoreno ognjište od kamena. Osim toga je u svakoj kuhinji po jedan kamin, gdje se kafa prži i kuha, a zove se odžak. U kuhinji su rafe, police, a na njima razno kuhinjsko suđe i drago koješta, što marna domaćica kod kuhanja treba. Siromašniji Muslimani kuhaju u zemljenim, a bogatiji u bakrenim ili željeznim posudama. Isto tako jedu siromasi iz zemljenih ili drvenih, a bogataši iz bakrenih ili porculanskih posuda. Čorbata jela jedu obično drvenim kašikama, a sva ostala prstima.

 


Najmilija su im jela pečeno i kuhano meso, a osobito ovčevina i janjetina. Teletine ne jedu nikada. Kako u Bosni, a još više u Hercegovini, ima vrlo mnogo pašnjaka sa izvrsnom gorskom pašom, to je ovčije i janjeće meso u ovim zemljama vrlo tečno. Na Vlašiću kod Travnika, na Krugu kod Lijevna, na Kupreškom polju i ispod Cincar-planine, kao i u cijeloj Hercegovini su veliki pašnjaci na kojima živi na hiljade ovaca, te daju ne samo izvrsno meso nego vunu i sir koji je i preko granica Bosne i Hercegovine dobro poznat.

 

 

Janjetinu i ovčevinu sijeku i prodaju prijesnu, na ražnju ili u tevsiji pečenu, pa ima malo zemalja u Evropi u kojima se pojede toliko na ražnju pečenih janjaca i ovaca kao što baš u Bosni i Hercegovini. Isto tako jedu oni vrlo rado pilav koji prave od govedine, ovčevine, janjetine ili živadi. Među delikatese spadaju i paprike napunjene sa sitno isjeckanim mesom i pirinčem. To se jelo zove dolma, a jednako je drago kako siromaku tako i najvećem bogatašu. Osim paprike pune tako patlidžane i mlade tikve. Vrlo je dobra i jahnija koja se pravi ovako: debelo se meso izreže na sitne komadiće i pomiješa sa sitno isjeckanim bijelim i crvenim lukom. Zatim se sve to dobro pobiberi i metne u zemljeni ili željezni lonac. Lonac se dobro pokrije, no najbolje je ako se poveže tzv. pergament-papirom i pristavi k vatri, pa se kuha dok se meso sasvim ne raskuha.

 


Kupus je, kao kod svih južnih Slavena uopće, obligatno jelo i na sofri naših Muslimana. Kupus jedu dok je još sladak ili ga kisele. Od kupusa prave čorbu, njim pune pite i kuhaju u njemu govedinu, ovčevinu ili janjetinu. Tako pripravljeno jelo zove se kalja.

 

 

Osim mesa i kupusa vrlo su im drage pite i kolači. Pite, kolače i kruh peku ili kod kuće ili u pekarama. Ako pite i kolače peku kod kuće, metnu ih u zemljene ili bakrene tevsije, tevsije postave na sadžake, tronošce i pokriju ih pekom od zemlje ili sačom. Kruh peku kao što se peče u seljačkim kućama u Hrvatskoj i Slavoniji. Nalože, naime, na banku vatru, a kada se je vatra dobro razgorjela, raspretu žeru i lug, a na ono mjesto metnu kruh. Kruh pokriju saksijom, koja je sasvim slična slavonskoj pokljuki, a na saksiju nagrnu žeru, da se kruh ili pita što prije ispeče.

 


Sada da progovorimo koju kako se prave neke pite i kolači, koje naši Muslimani osobito rado jedu. U prvom je redu burek-pita, koju prave tako da tijesto na tanko razviju i u njega metnu fino isjeckano goveđe ili ovčije meso — Baklavu prave od finoga brašna, šećera i kajmaka, a pune je orasima ili suhim šljivama. Neki prave baklavu u obliku ružice, pa to zovu đul baklava. Lutnija se pravi kao i bazlamača, a kad se ispeče, pospu je sa nešto meda ili šećera.

 


Ovdje moram napomenuti da naši Muslimani osobito ljube med, te ga jedu ne samo u pitama i kolačima te na suvo, nego ga miješaju i sa vodom i tako piju. To je piće vrlo zdravo, a zove se šerbe. Sirnica je što i sirnjača. Misirač-pite prave tako da tijesto pune sa fino izrezanim, mladim misiračama. Kada je misirač-pita gotova, zaliju je u tevsiji slatkim ili kiselim kajmakom. Jajaruša je pita koja se puni jajima, a jedu je ponajviše onda kada su u kući odličniji gosti. Pitu od kupusa prave kao i u nas; kupus sitno sasijeku, dobro posole, pobibere i u tijesto zaviju.




Paluza se pravi od finoga brašna i šećera. Brašno se i šećer dobro razmuti i pristavi k vatri. Kada se je dobro skuhalo, metne se na hladno mjesto, a kada se sasvim ohladi, stisne se i bude slično pačama ili hladetini. Paluzu jedu samo u bogatijim kućama na kraju ručka ili večere, i to samo onda ako su kakove odličnije osobe u gostima. Siromasi jedu umjesto paluze na koncu ručka ili večere slatko ili kiselo mlijeko.

 

21.03.2009.

SADAKA U RECESIJI

Nijaz SALKIĆ

Ekonomska kriza prati našeg čovjeka od pamtivijeka. Neko se našalio govoreći »Recesija je kada ti komšija izgubi posao; kada ga izgubiš ti, onda je to depresija.« Mijenjali su se režimi na Balkanu, u našoj Bosni a bolesti ekonomske i ljudske kao siromaštvo, nezaposlenost, neprosvijećenost, zabačenost, slaba ili nikakva putna infrastruktura pratili su muslimane gdje god da su živjeli. Muslimani su stenjali pod nepravdom a prvu priliku koja im se pužila su iskoristili Tito je na početku 70-tih godina otvorio granice tadašnje Jugoslavije i naš muslimanski narod se razmilio po dunjaluku. Druga velika seobaposlije genocida i holokausta (1992-1995) muslimana se dogodila kada se naš preostali i preživjeli narod raselio po cijeloj Evropi, Americi, Aziji i Australiji.

 

 

 

Državu Bosnu i Hercegovinu  su bili otpisali

 

Današnji raspored i relacije u državi Bosni i Hercegovini je direktno djelo i rezultat  dogovora zločinaca, Miloševića i Tuđmana. Za vrijeme svog prljavog života nisu to do kraja izveli ali su ostavili svoju bratiju da Bosnu dokusure u »miru«. Preživjeli domoljubi i povratnici životare u svojim selima, u gudurama Hercegovine muslimani žive i, bez asfaltnih puteva, bez vode, bez struje, bez džamije (ako ih imaju onda ih dušmani skrnave i pale), bez zaposlenja, bez njivice, štalice i kravice. Tzv. tvorevina i genocidna »Republika Srpska« čini sve da oteža povratak »otpisanih«, a povratnicima prijeti i zagorčava život na svakom koraku. To se isto događa u cijelom Podrinju od Zvornika do Višegrada, te u Krajini od Banja Luke do Bosanskog Petrovca i od Nevesinja pa sve do Trebinja. Nimalo bolja situacija nije ni na području koju su okupirali bojevnici tzv. »Herceg Bosne«, gdje su Hrvati u većini. Tačku na i daju stalni »prijateljski« zagrljaji susjeda Hrvatske i Srbije koji nas toliko grle, da je pitanje vremena kada će nas Bošnjake u tom stiskanju konačno ugušiti.

 

 

Sadaku treba dijeliti u Bosni

 

Današnja ekonomska kriza uzima svoj danak i u daleko stabilnijim ekonomijama. Naša država je pred kolapsom, narod je totalno osiromašen, obolio i psihički izmrcvaren. Da mu je potrebna pomoć, potrebna je,  bolje je danas pomoći, nego sutra.  Suze krenu svakom čovjeku kada ugleda na televiziji »Hayat« teške prizore bolesnih, osakaćenih, gladnih, nevoljnih i ljudi beskućnika. Nađe se dobrih insana koji nekome pokriju kuću, siromahu započnu temelje, povratniku opreme kuhinju,  nezaposlenom kupatilo, a mladom bračnom paru sa puno djece, kupe kravu. Suze radosnice poteku onome koji podari sadaku, a besbelli i onome ko je primi, a bome i svima nama koji to gledamo.

 

 

POMOZIMO!!!!

 

Pozivam sve domoljube, sve vjernike, Bosance i Hercegovce, bez obzira na vjeru i naciju, koji BiH ćute svojom domovinom, a dahabetile kucam na srce Bošnjacima i Bošnjakinjama, muslimanima i muslimankama, da prvom prilikom odu u našu domovinu i izaberu porodicu kojoj će redovno pomagati, i preko sadake obezbijede sebi ulaznicu u Džennet.

Ne zaboravimo da je sadaka veliko djelo, koje će koristiti prije svega onome ko je podijeli. Ako je sadaka rezultat iskrene želje da se nekome pomogne u ime Allaha, onda je ona dokaz imana. Dolazi od glagola sadaqa što znači potvrditi. Sam Poslanik, s.a.v.s, je rekao: »Sadaka je dokaz!«   Imam en-Newewi kaže: »Sadaka znači dokaz koji govori o imanu onoga ko je daje, jer munafik ne daje sadaku zato što je ne shvata vjernički. Onaj ko daje sadaku, on njome dokazuje iskrenost svoga vjerovanja. A Allah najbolje zna!«


20.03.2009.

ŠIŠA U RECESIJI

Nijaz SALKIĆ


Nejma danas insana da habere ne sejri na televiziji, ne prati u đeridama a dajkabil u zadnji vakat.   Eto, ovi političari i analitičari nam prijete restrikcijom, nestašicom ulja, šećera, brašna, krompira, luka, struje, plina, drva i para. Zaboravili su da nam referišu da će nam zafaliti živaca, zdravlja, snage, nade, boljeg sutra i milosti. Narod naš je oduvijek bio u recesiji. Uvijek nam je nešta manjkalo a ljudi su durali i govorili, i ovo će proći.

 

Onda kada su naši stari stezali kajš u nekim tijesnim u tuhafli vremenima, kod nekih se i šiša nalazila negdje blizu, pogotovu tamo gdje je bilo šljive, otuda i ime toj »vatrenoj vodici«, 'šljiva'. Kako će biti ove rede kada se kriza očekuje da udari svom snagom po napaćenom i osiromašenom našem narodu.

 

Znamo dobro šta nam vjera govori o »Jovinom hošafu«. Svima nama je poznata ubitačnost šejtanske vodice, koja razara jetru, ubija srce i pomračuje um. Nekada, birvaktile je rahmetli Rejhan Demirdžić sa pokojnim Rudijem Alvađom na tekst Nikole Škrbe, pravio izvrsni humor i kroz šalu karikirao sa problemom alkohola.

 


Poslušajte jednu njihovu emisiju.



Original Video - More videos at TinyPic



20.03.2009.

JA TEBI TI MENI

Nijaz SALKIĆ

Eno kod vrata sam ostavio kačicu sira, to je samo mala pažnja, što ste »pogurali«, đe je trebalo, odužiću se ja belćim i bolje.  Ti meni pomože kod zapošljavanja, a ja tebi kod upisa djece u školu. Ja tebi uredih kuću a ti meni mušterije. Ti meni tender,  ja tebi fendelj. Ja tebi auto, ti meni napredovanje.

Ma ko šljivi sirotinju, ko nema nek mu glava znade!

 

Upamet!

 


Manje poznate riječi:

Fendelj  - posuda za pekmez, "imam fendelj pekmeza".

Belćim   - vjerovatno, možda, haman.

Tender  - ponuda na javnom nadmetanju koja se podnosi u određenoj formi, na temelju objavljenog “poziva za ponudu” (invitation to tender), a sastoji se od tri dijela: komercijalnih uvjeta ponuđača, tehničke dokumentacije i bankarske garancije.

19.03.2009.

MIMBERA - KRIZA AUTORITETA

Nijaz SALKIĆ

 


Zahvala pripada Allahu dž.š. Neka je salavat i selam na Allahova Poslanika Muhameda s.a.w.s., na njegovu časnu porodicu, ashabe, i svakog onog koji bude slijedio uputu do Sudnjega dana. (Amin)

Današnja hutba nosi naslov kriza autoriteta. Cijenjeni džemaate, esselamu alejkum! Danas je petak 24. rebiul evvel 1430., hidžretske godine ili 20. mart 2009. godine po Isa a.s. Autoritet je nešto što se vremenom stiče, što se trenira, njeguje i nameće. Autoritet opet nije sirova sila koja se utjeruje snagom, oružjem, galamom ili potkupljivanjem, autoritet čovjek može danas imati pa izgubiti, dobiti pa potrošiti. Autoriteta nema bez poštenja, povjerenja, znanja, bogobojaznosti, stida, hrza, obraza, poštovanja i džometluka. Autoritet je usko vezan za povjerenje a povjerenje za iman, a ako je iman dobar onda je tu i autoritet. Povjerenje je jedna od osnovnih komponenti imana. Poslanik, s.a.v.s., kaže: “Nema imana onaj ko nema povjerenja.”

 

Uzvišeni Allah, s.v.t.a., u zadnjem svom testamentu, u Kur'ani kerimu kaže:

Kad eflehal mu'minuun. Elleziine hum fii salatihim hašiuun. Velleziine hum anillagvi mu'riduun. Velleziine hum lizzekaati failuun. Velleziine hum li furuudžihim hafizuun. Illa alaaa ezvadžihim ev maa meleket ejmaanuhum fe innehum gajru meluumiin. Femenibtegaa veraaae zaalike fe ulaaaike humul aaduun.

“Vjernici će ono što žele postići, oni koji namaz ponizno obavljaju i koji ono što ih se ne tiče izbjegavaju i koji zekat daju i koji stidna mjesta čuvaju, osim od žena svojih ili onih koji su u posjedu njihovu, oni, doista, prijekor ne zaslužuju. A oni koji, i pored toga traže, oni u zlu sasvim pretjeruju. I oni koji o povjerenim emanetima i obavezama brigu brinu.”(Mu’minun, 1-8)

 

 

 

Prvi šart, stub na kome se gradi autoritet jeste namaz.

 

Vjernik će postići ono što želi ako bude obavljao namaz. To je ona prva prisega i priznavanje autoriteta iz Ezela, to je onaj ispravni put, put spoznaje sebe, povratak iskonu. To je prisjećanje na Ezel i na dati zavjet i ugovor o priznanju Božijeg autoriteta: »Kalu bela šehidna." - kada su sve duše Gospodara posvjedočile.

Treba biti svjestan toga da se to svjedočenje nije desilo samo tada, već se to svjedočenje od nas traži svakoga trena našeg života. Svakog momenta u životu Gospodar nas pita: "Elestu bi Rabbikum?" "Nisam li Ja Gospodar vaš?" Oni koji su sebe spoznali svakog momenta i svakog daha i svakog trena odgovaraju sa "Kalu bela šehidna.", "Da, mi svjedočimo (da si Ti zaista Gospodar naš)." Mnogi smo dato svjedočenje zaboravili, zanemarili i razvodnili onaj praiskonski zavjet da ćemo samo Allaha, s.v.t.a., imati za jedinog pravog autoriteta. Danas se malo ili skoro nikako ne klanja, a još manje onih koji pravilno  skrušeno namaz obavljaju, otuda i nije nikakvo čudo da je autoritet roditelja poljuljan u kući, društvu i zajednici. Kako ćemo zahtijevati da nas djeca slušaju, žena poštuje, muž cijeni kada mi ne poštujemo najveći autoritet, Uzvišenog Allaha dž.š.

 

 

 

Drugi šart autoriteta je svoju brigu voditi »i koji ono što ih se ne tiče izbjegavaju…«

 

Ovdje treba svako  da zastane, razmisli  i upita se kakva je njegova životna praksa u pogledu tuđih problema.  Moderno je postalo i sasvim normalno da se više volimo sladiti tuđim nevoljama nego svojim uspjesima. Da nam je draže da nam rođak, brat, sestra, komšija, gladan, siromašan, da nema, pa da mu možemo otići i naslađivati se i govoriti okolo kako je huda, jadan, siromašan, bolestan, propo' i nesretan. Malo nas je što hvalimo uspjehe svojih prijatelja a puno nas je takvih da nečiji posrtaj prepričavamo danima i govorimo, neka je, tako mu i treba, bolje nije ni zaslužio. Uzvišeni Allah dž.š., kaže:

 Spašeni su vjernici! Oni koji su u svojim namazima skrušeni i oni koji se besposlice čuvaju…”! (el-Mu’minun, 1-4. ajeta).
Enes, r.a, priča kako je preselio jedan ashab i neko je rekao“Blago li se njemu, njega čeka džennet“, a Poslanik, s.a.v.s, tada reče:“Šta ti znaš, možda je govorio o onome što ga se nije ticalo ili je bio škrt u onome od čega mu se nebi nimalo umanjilo! (et-Tirmizijj). 

 

 

Treći šart autoriteta je zekat »…i koji zekat daju…«

 

Jedna mala državica Singapur ima pored ostalih i jaku muslimansku zajednicu. Singapur ima zajednicu od oko oko 450.000 muslimana. Muslimani poštujući Božiji autoritet. Svake godine izdvoje zekata oko 19 miliona dolara. Oni poštuju Uzvišenog Allaha i svoju obavezu i čišćenje imatka obavljaju propisno. Oni time izgrađuju i svoj autoritet. Današnja svjetska kriza je direktni produkt ne poštivanja Božijeg autoriteta i odstupanja od Njegovih zakonitosti. Velika većina bogataša, a među takvima je i dosta muslimana koji su zanemarili zekat i pravo siromašnih u svom nagomilanom imetku. Bankarstvo zasnovano na kamatama i  lihvarenju te ljudska pohlepa su doveli do  krize koju popularno nazivaju recesija.

 

 

 

Četvrti šart autoriteta je stid, hrz i obraz  »i koji stidna mjesta čuvaju…«

 

Uzvišeni Zakonodavac Allah dž.š. naređuje da se pokrijemo, da svoja stidna mjesta čuvamo od razvratnih pogleda. Ovdje smo zaduženi da putem islamskog oblačenja zadržimo dostojanstvo, ugled, čednost, samopouzdanje, zaštitu, povjerenje, emanet i preko ovih kvaliteta zadobijemo autoritet. Mnogi roditelji, braća, sestre, muževi, žene, kćeri i sinovi pali su na ovom ispitu jer su podlegli modnim trendovima i »slobodnjačkim« standardima u pogledu »slobode« oblačenja i ponašanja. Nikada nisam mogao shvatiti kako može majka na plaži hodati u bikiniju ili kupaćem kostimu, majka pred sinom, kćerka pred ocem, otac pred kćerkom, sin pred majkom, sestra pred bratom, brat pred sestrom. Kada stvari prijeđu granicu, onda se puno čudimo vijestima koje pune crne kronike. Eto, zato danas majka više nije majka, otac ne može ništa progovoriti niti narediti, brat sestru nasavjetovati, a sestra brata poslušati. Nemoral zavladao, malo ko čuva obraz, radi šta ko hoće i gleda ko koga hoće bez stida i srama. Ljudi se formalno vjenčavaju a svetost braka se već davno zagubila. Takvima Allah, s.v.t.a., poručuje: »A oni koji, i pored toga traže, oni u zlu sasvim pretjeruju

 

 

 

 Peti šart autoriteta je emanet »…I oni koji o povjerenim emanetima i obavezama brigu brinu«

 

Emanet, povjerenje, je završni šart kojim se dopunjuje autoritet. Da bi društvo ispravno funkcionisalo unutar njega moraju postojati određeni ekonomski, politički i drugi odnosi. Ali tu se obično javljaju i konflikti jer svi ljudi misle da su baš oni u pravu. Ljudska zajednica je takva da u svim njenim segmentima neko mora preuzimati odgovorne službe. Zbog toga se mora paziti na to da oni koji preuzimaju emanete (službe) imaju temeljne pretpostavke da će nositi taj emanet. Na to nas upozorava Kur’an: “Allah vam zapovijeda da odgovorne službe povjeravate onima koji su ih dostojni, a kada sudite ljudima da sudite pravedno.”(Nisa,58 )
O tome govori i Poslanik, s.a.v.s.: »Neki čovjek je pitao Muhammeda, s.a.v.s., kad će nastupiti Sudnji dan pa mu je on odvratio: »Kad se zanemari emanet očekuj Sudnji dan«. Tada je čovjek upitao: »Kako se zanemaruje emanet?« »Kad se državni poslovi budu povjeravali nedostojnim,« odgovorio je Poslanik, s.a.v.s.

 

Ne može imati autoritet onaj koji iznevjeri nečiji emanet, povjerenje. Allah, s.v.t.a., čovjeku da djecu na čuvanje, a on ih ne sačuva i ne odgoji već ih prepusti drugima na odgoj, vaspitanje, čuvanje i edukaciju. Ljudi povjere firmu nekom direktoru, predsjedniku neke zajednice ili organizacije da je vodi, unapređuje i čuva, a oni je pokradu, rasprodaju i unište. Predsjednik ili kralj dobije državu da je vodi, čuva i upravlja njome, a on iznevjeri narod, potroši i rasproda državno dobro i državljane zavije u crno. Abdullah ibni Omer prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve selleme, rekao: »Svi ste vi pastiri, i svaki pastir bit će odgovoran za svoje stado. Vladar je pastir, čovjek je pastir svojoj porodici, žena je pastirica u kući svoga muža i njegove djece. Svi ste vi, dakle, pastiri i svi ste odgovorni za svoje stado.« (Rijadussalihin, br/str. 0283, Sahih, Hadis bilježe: Muttefekunalejhi). Koliko je emanet težak vidimo i iz hadisa koji prenosi Alija r.a.: »Sjedili smo sa Božijim poslanikom, s.a.v.s., kada nam pristupi jedan čovjek iz nekog pustinjskog sela blizu Medine pa reče: 'O Božiji poslaniče! Obavijesti me o najtežoj stvari u ovoj vjeri i najlakšoj stvari u njoj'. Alejhisselam mu je rekao: “Najlakša stvar u islamu je svjedočenje da nema drugog boga osim Allaha i da je Muhammed Njegov rob i poslanik, a najteža je, o moj brate iz pustinje, povjerenje. Zaista, ko nema povjerenja nema ni vjere, ni namaz mu nije kabul, a ni post mu nije kabul.” 

 

Zato je danas teško postići autoritet a još teže ga sačuvati. Molim uzvišenog Stvoritelja da svi oni koji su se prihvatili emaneta, te emanete savjesno čuvaju, izvršavaju i time postignu autoritet u koji će obični ljudi moći upirati prstom i govoriti, tako je rekao ovaj alim, vidi kao dijeli onaj imam, kako je pošten naš direktor i jest čestita naša majka, sestra i kćerka.

 

18.03.2009.

U HLADU HADISA – IZVODI IZ RIJADUS - SALIHINA. DIO 15.

Priredio: Nijaz SALKIĆ

 

Obaveza (čuvanja) sunneta

 

 

Allah, dž.š., kaže:

 

"Ono što vam Poslanik da, to uzmite, a ono što vam zabrani, ostavite!" (El--Hašr)

 

"On ne govori po hiru svome, to je samo objava koja mu se objavljuje!" (En-Nedžm, 3-4)

 

"Reci: "Ako Allaha volilte, mene slijedite, i vas će Allah voljeti i grijehe vam oprostiti - a Allah prašta, i milostiv je." (Ali-Imran, 31)

 

"Vi u Allahovom Poslanlku imate dlvan uzor za onoga koji se nada Allahovoj milosti i nagradi na onome svijetu. " (El-Ahzab, 21)

 

"I tako mi Gospodara tvoga, oni neće bitl pravi vjernici, dok za sudiju u sporovima međusobnim tebe ne prihvate i da onda, zbog presuđe tvoje, u dušama svojim nimalo tegobe ne osjete, i dok se sasvim tebi ne pokore. " (En-Nisa, 65)

 

"A ako se u nečemu ne slažete, obratite se Allahu i Poslaniku, ako vjerujete u Allaha i u onaj svijet!" (En-Nfsa, 59) (tj, obratite se Kur'anu i sunnetu.)

 

"Onaj ko se pokorava Poslanlku, pokorava se i Allahu" (En-Nisa, 80)

 

"A tl zaista upućuješ na pravi put, na put Allahov!" (Eš-Šura, 52-53)

 

"Neka se pripaze oni koji postupaju suprotno naređenju Njegovu, da ih

iskušenje kakvo ne stigne, ili da ih patnja bolna ne snađe!" (En-Nur, 63)

 

 "I spominjite Allahove ajete i mudrost, koji se uče u domovima vašim."

(El-Ahzab, 34) (tJ. spominjite Allahove ajete i sunnet Poslanika.)

 

 

Ebu-Hurejre, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve selleme, rekao: "Ne pitajte me dok vam ja sam ne reknem. Zaista je one prije vas upropastilo njihovo prekomjerno zapitkivanje i razmimoilaženje s njihovim poslanicima! Pa ako vam nešto zabranim, to ostavite, a ako vam nešto naredim, uradite to, koliko ste u mogućnosti." (Muttefekun alejhi)

 

Ebu- Nedžih el-Irbad b. Sarija, r.a., prenosi i kaže: "Održao nam je Poslanik, s.a.v.s., rječit vaz od koga su srca zatreperila, a oči zasuzile, pa rekosmo: "Allahov Poslaniče, kao da je ovo oproštajni govor. Daj nam oporuku." On reče: "Oporučujem vam bogobojaznost i pokornost, makar vam bio zapovjednik rob-Abesinac. Onaj ko poživi od vas, vidjeće mnoga razmimoilaženja. Dužnost vam je slijediti moj sunnet i tradiciju mojih upućenih, ispravnih halifa. Držite se sunneta maksimalno (zubima zagrizite) i nikako ne slijedite novotarije, jer je svaka novotarija zabluda." (Ebu- Davud, Tirmizr, hasen, sahih)

 

Ebu-Hurejre, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve selleme, rekao: "Svi moji sljedbenici će ući u Džennet, osim onih koji ne htjednu." Neko reče: "A ko će odbiti da uđe u Džennet, Allahov Poslaniče?" "Ko mi se bude pokoravao, taj će ući u Džennet, a ko mi se suprotstavi, odbiće!", odgovori on. (Buhari)

 

Od Ebu-Muslima, r.a., ili od Ebu-Iljasa el-Ekve, r.a., prenosi se da je jedan čovjek jeo kod Allahovog Poslanika, s.a.v.s., lijevom rukom, pa mu je Poslanik, s.a.v.s., rekao: "Jedi desnom." On reče: "Ne mogu", a Poslanik mu reče: "Nećeš ni moći", a nije ga spriječilo ništa da to učini, osim oholosti, i nije je (ruku) više ni digao do usta. (Muslim)

 

Od Ebu-Abdullaha en-Numana b. Bešira, r.a., prenosi se da je rekao: "Čuo sam Allahova Poslanika, s.a.v.s., da kaže: 'Zaista, ili ćete poravnati vaše safove ili će Allah vaša srca razjediniti." (Muttefekun alejhi)

 

A u Muslimovom predanju stoji: "Allahov Poslanik, s.a.v.s., poravnao je naše safove kao da ispravlja strijelu, dok ne bi vidio da smo od njega naučili (bitnost i potrebu ravnanja safova). Tako je jednog dana istupio i skoro da učini tekbir kad primjeti čovjeka isturenih prsa i reče: 'Allahovi robovi zasigurno, ili ćete poravnati svoje safove, ili će Allah vaša srca razjediniti.'"

 

Ebu-Musa, r.a., pripovijeda: "Izgorjela jedna kuća u Medini i s njom i njen vlasnik i njegova porodica, noću, pa kada je to čuo Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve selleme, reče: "Zaista je vatra vaš neprijatelj, pa kada htjednete spavati, ugasite je!"

 

Od Džabira, r.a., prenosi se da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: "Primjer mene i vas je kao primjer čovjeka koji je zapalio vatru pa leptiri i skakavci ulijeću u nju, a on ih tjera od nje. Ja isto tako vas odbijam od vatre, držeći vas za vaše ogrtače, ali se vi izmičete iz mojih ruku." (Muslim)

 

Džabir, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve selleme, naredio oblizivanje prsta i posude nakon jela, i rekao: "Zaista vi ne znate u čemu je berićet." U drugom rivajetu stoji: "Ako nekome od vas ispadne zalogaj hrane, neka ga uzme i odstrani eventualnu nečistoću, i neka ga pojede, ne ostavljajući ga šejtanu, i neka ne briše ruke maramicom prije nego što prste obliže, jer, uistinu, on ne zna u kom dijelu hrane mu je berićet." U trećem rivajetu stoji: "Zaista šejtan prisustvuje svakom vašem poslu, pa čak i prilikom vašeg objedovanja; zato, ako nekome od vas ispadne zalogaj hrane, neka ga podigne i otkloni s njega prljavštinu ako je bila na njemu i neka ga pojede, a ne ostavlja šejtanu."

 

Ibn-'Abbas, r.a., pripovijeda: Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve selleme, jedne je prilike stao između nas, savjetujući nas, pa je rekao: "O ljudi, vi ćete se zaista sakupiti kod Allaha goli, bosi i neobrezani!" "Onako kao što smo počeli prvo stvaranje, tako ćemo ga povratiti, to je obećanje naše, zaista ćemo mi to uraditi." (El-Enbija,104) A prvi čovjek koji bit će obučen na Sudnjem danu je Ibrahim, a.s."

Zaista će neki od mojih sljedbenika biti dovedeni na Sudnji dan, pa će ih uzeti meleki u pravcu Džehennema, pa ću ja reći: "Gospodaru, ovo su moji drugovi", pa će se meni reci: " Ti zaista ne znaš što su oni činili poslije tebe!" A ja cu tada reci ono što rekao je dobri rob Allahov, Isa, a.s.: "I ja sam nad njima bdio dok sam među njima bio, a kad si mi Ti dušu uzeo, Ti si ih jedini nadzirao; Ti nad svim bdiš. Ako ih kazniš, robovi su Tvoji, a ako im oprostiš, Silan i Mudar Ti si." A zatim će se meni reći: "Oni su se odmetnuli, odmah nakon tvoje smrti." (Muttefekun alejhi)

 

Nastaviće se!

18.03.2009.

HAIRLI PODMLADAK

Nijaz SALKIĆ

Nema ga ko se ne zna veseliti kada se ima zašto i  čemu radovati. Danas je imam iz Postojne, Fahrudin ef. Smajić, svoju radost povodom rođenja sina podijelio sa svojim kolegama-imamima iz slovenskih džemata. Njegova žena ga je obradovala sinčićem Taibom.


 

Efendija Smajić je iskoristio redovni mjesečni sastanak imama sa muftijom, i  u čast podmlađivanja svoje porodice priredio ručak u ljubljanskom mesdždu Pržan.




Normalno je da su se kolege imami zajedno sa muftijom odazvali ručku i tom prilikom kolegi poželjeli puno hajra, veselja i koristi od ove prinove.

 


I mi se iskreno pridružujemo čestitkama  uz dovu Uzvišenom Allahu da sin Taib bude pametniji, učeniji i uspješniji od babe Fahrudina. Neka ga Uzvišeni poživi u čast i na diku svih muslimana i Bošnjaka.


17.03.2009.

BORIJE

Nijaz SALKIĆ

 

Eh, ko' da je juče bilo. Mart je bio baš ko što je ovaj sada, sunce usjalo, jagorčevina zabijelila i zažutila a ljubičice se raspojasale pa cvatu u kamarama svuda uokolo. Raslo se, jedralo i maštalo. Na selu se bogme išlo najprije u njivu. Štaš',  kućeš drugo,  jal' u školu, jal'u kuću,  jal' u njivu, četvrtog ti nema.

 

Helem , kad bi proljeće krenulo i kad se zemlja podobro ocijedila poslije onih silnih kaljavih, vjetrovitih i kišnih i dosadnih huka, svi smo znali da će nas početi grijati proljetno sunce. Sunce, dragi si moj, svakoga probudi i poćera da nješto učini od sebe. Mi djeca bi jedva čekali da vrba pusti sok pa da počnema sa guljem grana i građenjem borija i piskova.

 

Borija

 

Borija pravimo tako da nožem spiralno ogulimo i skinemo vrbovu koru. Potom je opet spiralno smotamo od vrha tako da na završetku dobijemo širinu prave trube. Truba je gotova ali nije još za upotrebu. Valja od tankog vrbovog prutića lagahno i sa umijećem napraviti pisak i utaknuti ga na vrh borije. Sada je tek borija spremna da zatrubi. Trubiti na boriji je bio ponos i umijeće svih dječaka koji su time željeli pokazati da su pravi momci i muškarci.

 

Bosanske borije

 

Popularne su danas borije posebice u Bosni. Danas se više nego ikada trubi i pišći. Puše, trubi i zavija ko god stigne, a piska se čuje najdalje od onih koji na to imaju pravo. Besbelli da nije svačije pišćati i trubiti. Uvijek se znalo ko pišći, ko trubi a ko svira. Nješto kontam, kako je krenulo u našoj domovini ćemo svi postati muzičari ili glazbenici. Domalo će doći vakat da ćemo svi trubiti, svirati i pišćati a niko nikoga neće slušati. Od svih instrumenata na Dunjaluku najopasnije su borije, one su uvijek navještale sukobe i ratove, ne dao Bog i da na hajr sve ovo izajde.

 

Upamet!


17.03.2009.

MEKTEBSKA BIBLIOTEKA U VELENJU

Nijaz SALKIĆ

Značaj pisane riječi je poznat u islamu. Znano je da su istaknuti muslimani, državnici, vojskovođe, vakifi i ljudi od iluma u svojoj sjajnoj historiji posjedovali vrijedne i bogate zbirke knjiga. Za primjer iznosim podatak o samo jednom gradu u islamskoj Španiji. »Cordoba je bila u desetom vijeku najveći najbogatiji grad u Evropi.







Smatra se da je Cordoba u to vrijeme brojala 400.000 do 500.000 stanovnika i to u vrijeme kada su najveći evropski gradovi brojali do 30.000 stanovnika.




Grad je u to vrijeme imao 50 bolnica, 80 javnih škola, 20 javnih bibolioteka. Neke od biblioteka su imale in po 100.000 knjiga u vrijeme kada je najveća biblioteka u Evropi u manastiru St.Gallen imala 600 knjiga i smatrala se veoma značajnom u srednjoj Evropi

(izvor: http://forum.b92.net/index.php?showtopic=21325)

 

U vremenu kada smo u džematu Velenje privodili kraju uređenje džamijskih prostora (1998.) riješio sam da osnujemo svoju biblioteku u mektebskoj učionici. Nazvao sam je »mektebska knjižnica »Nur« Velenje«. Uradili smo i pečat i počeli marljivo sakupljati knjige.





Napravljena je ulazna i izlazna knjiga u koje mo zapisivali inventar knjiga, a u drugoj zapisivali posuđene knjige za čitanje. U toj biblioteci ima knjiga na više jezika i to na: slovenskom, arapskom, turskom, engleskom, francuskom, ruskom, albanskom i romskom jeziku.








Pošto nismo imali adekvatnih stalaža animirao sam jednog džematliju koji nam je kupio dvije lijepe vitrine u koje smo smjestili knjige a kasnije sam nabavio i jednu drvenu policu, stalažu.





Za bolju edukaciju polaznika u mektebskoj nastavi nabavili smo i jedan kompjuter, tv prijemnik, kasetofon i grafoskop koji bi se koristili za audio i video materijale, odnosno za brže učenje u mektebu preko folijskih listova.




U januaru 2009. ostavio sam u knjižnici preko 1000 naslova različitih knjiga, tačnije 1067 naslova knjiga. Smatram da je naša velenjska, mektebska biblioteka jedna od bolje opremljenih mektebskih knjižnica u islamskoj zajednici Slovenije.

 

16.03.2009.

UVOĐENJE U ARAPSKO PISMO – SUFARU

Nijaz SALKIĆ

Arapsko pismo je je jedno od rasprostranjenijih svjetskih pisama. Osim kompletnog arapskog svijeta, njime se služe i mnogi drugi islamski narodi. Ima 28 slova i svi su konsonanti, suglasnici. Mada mnogi govore da ga  nije teško naučiti, to je tačno, ali samo uz dobrog učitelja.

Za učenje arapskog pisma-sufare, potrebno je više faktora. Na prvom mjestu je potrebna volja učenika, potom dobra sufara, vjeroučitelj a na odmet nisu ni druga savremena pomagala. Napisano je puno udžbenika za učenje ovog pisma, pripremljeni mnogi audio, vizuelni i elektronski programi ali ja naglašavam da se najbolje metode postižu velikom učeničkom voljom i trudom učitelja, ostala pomagala samo dobro dođu da put prema cilju bude kraći.

 

Sufare

Kao dijete u mektebu sam počeo učiti sufaru po Trebinjcu a kasnije Demiroviću. Vjerujte da po njihovim sufarama nisam naučio arapska slova, naučio me babo kod kuće po njegovim »metodama« i znanju iz mekteba, u koji je kao dijete išao.

U svojoj dugogodišnjoj muallimskoj praksi izveo sam dosta uspješnih generacija arapskog pisma. Probao sam više sufara ali najbolje i najbrže rezultate sam postigao po sufari uvaženog i meni dragog alima, kaligrafa  i muallima Ešrefa Kovačevića.

Njegova knjiga i udžbenik »PISMO KUR'ANI KERIMA« je po meni savršenstvo lagahnog, brzog i kvalitetnog učenja arapskog pisma.

 

Mekteb, ilmihal  i sufara

Današnji mekteb nije više onaj mejtef iz doba naših djedova, majki i očeva, kada su djeca ujutro odlazila u mekteb i sa sobom nosili cijelu prohu, kovrtanj pite i kolača i tamo ostajali po cijeli dan. Nije ovo doba hodža sa arsenalom drvenih štapova, falekama, koji su djecu ponekad znali tući ako nisu nešto naučili ili ili ih kažnjavali i za mali nestašluk. Nije ovo vakat u kojem roditelji tjeraju djecu da idu u mekteb i džamiju da nešto nauče ili ako se hodža malo požali na njihovu djecu, da ih  kažnjavaju kod kuće.

Današnja djeca su zauzeta svim i svačim, a prije svega školom, sportom, kompjuterom, televizijom i izlascima. Ako dijete nakratko i dođe u džamiju i mekteb imam, muallim, mutevelija, džematlije ga moraju i trebaju dočekati kao malog princa i princezu. Prvi dječiji susret sa džamijom treba da bude doživljaj za pamćenje a boravak u učionici pravo uživanje u prijatnoj okolini uz nasmijanog vjeroučitelja. Mjesto namrgođenih lica, štapova i šiba, u mektebu učenika trebaju čekati  nagrade, slatkiši, knjige i lijepe i poučne priče. Baš zbog svega nabrojanog i nekazanog sufara, ilmihal i ostali udžbenici moraju biti koncizni, jasni i jednostavni. Ne može se sufara izučavati  godinu dana kao što je to slučaj sa Demirovićevom sufarom.

Arapsko pismo polaznici moraju prijeći i naučiti najviše za 6 mjeseci (a može se prijeći i za 3 mjeseca). Trebamo znati da Muallim učenika može upoznati na upisu i nikada više. Ako se odulji izučavanje određenog gradiva, postoji mogućnost da to prijeđe u dosadu i da zauvijek izgubimo učenike.

 

Vrijednost izučavanja i učenja arapskog pisma

Kada ne bi bilo druge koristi osim da ćemo naučiti čitati i učiti Allahovu knjigu Kur'an, bio bi sasvim dovoljan sav trud oko učenja. Moramo znati da je arapsko pismo jedno od najraširenijih svjetskih pisama i jezika.

 

Vrijednost arapskog jezika prema Tradiciji:

...Ovo je jasni arapski jezik (lisānun ’arebijjun mubīn). (en-Nahl, 33.),   ...Jasnim arapskim jezikom. (eš-Šu’arā’, 195.)

Hazreti Pejgamber, a.s., veli:

Prvi koji je prelomio preko jezika jasnim arapskim bijaše Ismail a bijaše mu četrnaest godina.

(Hadis bilježi eš-Šīrāzī u el-Elkābu od hazreti Alije. El-Menāvī u el-Fejdu veli kako el-Hadžer kaže da je hadis dobrog lanca prenosilaca).

Hazreti Poslanik, a.s., također kaže:

Ismail je ilhamom nadahnut ovim arapskim jezikom. (Hadis bilježe el-Hakim i el-Bejheki od Džabira, r.a.).

Es-Sujūtū u svom tefsiru ed-Durrul-mensūr navodi predaju Ibn Asākira koji bilježi da je Ibn Abbās, r.a., kazao kako je Ademov jezik u Džennetu bio arapski, pa pošto je zgriješio, Allah mu oduze arapski jezik i on poče govoriti sirskim, no nakon što se pokajao, Allah mu ponovo vrati arapski.

U komentaru na 195. ajet sure eš-Šu’arā’ Ibn Kesīr u svom Tefsiru bilježi predaju Sufjāna es-Sevrija da je kazao: „Objava se nije spuštala doli na arapskom, pa ju je onda svaki vjerovjesnik prevodio za svoj narod. Jezik Kijametskoga dana bit će sirski, a onaj ko uđe u Džennet progovorit će arapskim.“

U komentaru na isti ajet Ismail Hakki u svom Rūhul-bejānu bilježi predaju Ebul-Lejsa koji kaže: „Znaj kako je arapski jezik veće vrijednosti od ostalih jezika, pa ko ga nauči ili druge njime poduči, bit će nagrađen, jer uzvišeni Allah objavio je Kur’an na jeziku Arapa.“ U istom kometaru čuveni Ismail Hakki nam kaže kako je jezik Dženneta arapski, dok je jezik Vatre naearapski.

Omer, r.a., veli: „Naučite arapski jer on uzbujava razum i uvećava u čojstvu.“ (Predanje bilježe el-Bejheki, el-Harā’itī, Ibnul-Enbārī i drugi.

15.03.2009.

SABAHSKO BISERJE

Priredio: Nijaz SALKIĆ

Čim se izjutra probudiš, radosna srca sjeti se Allaha, dž.š, uzmi abdest i klanjaj na vrijeme sabah-namaz. Nauči i redovno uči dovu kod ustajanja, kojom činimo zahvalu Allahu na daru još jednog dana u ovozemnom životu. Dova glasi:

* El-hamdu-lillahi-llezi ahjana be'ade ma ematena ve ilejhin-nušur* (Hvala Allahu koji nas oživljava, nakon što nas (snom) umrtvi. Njemu se konačno sve vraća). Učenjem dova i zikrova, koji će biti spomenuti, mi se Gospodara svoga sjećamo, Njega spominjemo i veličamo i samo Njemu zahvaljujemo. To od nas i traži naš Stvoritelj: «O vjernici često Allaha spominjite, i ujutro i naveče Ga veličajte.» (El-Ahzab, 41-42).

Ujedno, tim učenjima postižemo zaštitu i čuvanje od šejtanskih uznemiravanja, nevolja i raznih neugodnosti. Prouči dovu i kada oblačiš odjeću: *Elhamdu lillahillezi kesani haza ve rezekanihi min gajri havlin minni va la kuvvetin*. (Hvala Allahu koji me je odjenuo (obukao) i opskrbio bez moje pomoći i moći.)

Muhammed, a.s, preporučuje nam učenje još nekih dova tokom jutra. Kada pođeš u nužnik prouči: *Allahumme inni e'uzu bike minel-hubsi vel-habaisi.* (Bože, tražim zaštitu kod Tebe od džina, muških i ženskih i svega štetnog i lošeg), a kada izadeš iz nužnika kaži: Gufraneke. (Za oprost Te molim!.)

Prije uzimanja abdesta reci: Bismillahi. (U ime Allaha). Iza abdesta prouči kelimei šehadet: *Ešhedu en la ilahe illellahu vahdehu la šerike lehu ve ešhedu enne muhammeden abduhu ve resuluhu.* (Ko prouči ovo biće mu otvoreno svih osam džennetskih kapija i biće rečeno: ulazi na koju hoćeš).

Poslije namaza i zikra iza namaza prouči nešto iz Kur'ana i pročitaj prijevod značenja tih ajeta. Kako je lijepo početi svaki novi dan sa učenjem Kur'ana. Obično se ujutro uče zadnji ajeti sure El-Hašr.

Muhammed, a.s, kaže: «Prouči suru Ihlas, Felek i Nas po tri puta kada osvaneš i kada omrkneš, biće ti dosta od svega.» «Ko god prouči svako jutro i svako veče tri puta: Bismillahillezi la jedurru me'asmihi šej'un fil-erdi va la fissema' ve huvessemiul alim, neće mu ništa nauditi.» (Počinjem s imenom Allaha uz čije ime ne može nauditi ništa na zemlji, ni na nebu, a On sve čuje i sve zna.)

Nađi vremena da klanjaš barem dva rekata jutarnjeg duha namaza. Muhammed, a.s, je rekao: «Svako jutro na svaki vaš zglob daje se sadaka; svaki tesbih (subhanallah) je sadaka, svako (izgovoreno) el-hamdu lillah je sadaka, svako la ilahe illellah je sadaka, svaki tekbir je sadaka, naređivanje dobra je sadaka, odvraćanje od zla je sadaka, a zamjena za sve to je klanjanje dva rekata duha-namaza

Pokušaj se odvići spavanja iza sabah-namaza, jer je u jutru bereket, to je najljepši dio dana u kojem smo najsposobniji za svakodnevne obaveze. Kada izlaziš iz kuće prouci: *Bismillahi tevekkeltu alellahi ve la havle ve la kuvvete illa billah*, jer onome ko ovo prouči kaže se: Upućen si, zaštićen si, sačuvan si, i od njega šejtan pobjegne.
15.03.2009.

I TO JE SANDŽAK - BOŠNJAČKI IDENTITET DIO 3.

Priredio: Nijaz SALKIĆ

 

IDENTITET Bošnjaci iskazuju kroz:



narodne običaje i vjerovanja


- Vjerovanje u pravdu i sudbinu, poštovanje roditelja, kult komšije, gostoljubivost, čuvanje obraza i časti, halal (časna) i haram (zabranjena) zarada, milostinja (džumertanluk), hajrati (ulaganje svog bogatstva u opšta dobra), poštovanje starih ljudi i solidarnost pri smrtnim slučajevima.

tradicionalnu nošnju umjetnost


- Najstariji spomenici materijalne kulture Bošnjaka iz predislamskog perioda su nadgrobni spomenici - stećci sa svojom jedinstvenom ornamentikom. Do današnjih dana, održao se veći broj stećaka na području sandžaćkih opština: Priboj, Prijepolje i Bijelo Polje.



narodnu dekorativnu umjetnost


– iskazane kroz zanatske vještine. Domaće zanatlije, u Sandžaku bile su poznate po izradi oružja sa najrazličitijim ukrasnim elementima, po predmetima u metalu (ibrici, čaše, pribor za kahvu, poslužavnici, fenjeri...) sa reljefnim šarama i rezbarijama, preuzetih arapskih i persijskih motiva, po vezu na platnu kao i u ćilimarstvu (sjenički ćilimi). U nizu umjetničkih zanata ističu se i lončarstvo i proizvodnjaukrasne kože – sahtijana.


kaligrafija (iluminacija knjiga)


- zauzima istaknuto mjesto u kulturnoj baštini Bošnjaka i dio je nacionalnog identiteta. Vajarstvo (kiparstvo) iskazano je. uglavnom, u plitkoreljefnim dekoracijama unutrašnjosti objekata i slikarstvo (naročito cvjetna i geometrijska ornamentika u džamijama).



arhitektura



- arhitektura je iskazana kroz spomenike kao što su Isa-begov hamam u Novom Pazaru (sredina XV stoljeća), Altun alem džamija u Novom Pazaru (prva polovina XVI stoljeća), Husein-pašina džamija u Pljevljima (druga polovina XVI stoljeća) i Sultan Valide džamija u Sjenici (krajem XIX stoljeća).


tradicionalnu bošnjačku ishranu


- slana jela: jahnija, musaka, ćuftad, boin, mantije, ćevapi, tatar-burek, paća-burek, birijan, đuveč, ćimbur, paća i dr. Od slatkih jela pomenućemo: halvu, ćeten halva, tatlije, baklave, kadaif, zerde, peljte, hašure, đunarije, dudove, gurabije i dr.



muzika


- vokalna tradicija ili narodno pjevanje je najrasprostranjeniji oblik muzičkog stvaralaštva. Pjevale su se i pjevaju epske, lirske i lirsko-epske pjesme /balade/sevdalinke.

Tokom mjeseca Ramazana (mjesec posta) ljudi su se sakupljali (u kahvama, poseci / posijela) i tokom noći slušali i pjevali tradicionalne bošnjačke duhovne pjesme kaside i ilahije. Kod Bošnjaka su njegovane posleničke, svatovske i ljubavne lirske pjesme.

Narodno pjevanje u ovom kraju javlja se kao jednoglasno i dvoglasno. Za Novi Pazar i Tutin karakteristično je jednoglasno pjevanje, dok peštersko-sjeničku visoravan odlikuje, pored jednoglasnog, i dvoglasno pjevanje. Najzastupljeniji oblik pjesama u ovom kraju bila je sevdalinka kroz koju se iskazuje čežnja kroz sevdah i dert (ljubav i tuga). Pjevana je u porodičnom krugu bez instrumentalne pratnje, a ređe na slavljima (uglavnom ženskim) bez ili sa instrumentalnom pratnjom (tamburica, karaduzen, saz...).



Književnost


-Književnost Bošnjaka je izražena u narodnom i umjetničkom staralaštvu. Usmenostvralaaštvo Bošnjaka dostiglo svoj najveći domet u epskom stvaralaštvu., čiji fond iznosi oko pola miliona stihova. Ispjevane su su stihu desetercu, najčešće bez rime. One se zovu još i kraješnice, jer se smatra da su potekle sa rubnih predjela turskog carstva, gdje su najčešće vođene borbe i bojevi opjevani.


Najpoznatiji epski pjevač iz Sandžaka je Avdo Međedović (1875-1953), Ženidba Smailagić Mehe'' (12.226 stihova) autor čuvenog epa „, dugog kao „Ilijada'' i „Odiseja''.

Ostale vrste bošnjačkih narodnih umotvorina su: priče (hićaje), bajke, predanja, zagonetke, poslovice i anegdote.

U vrijeme osmanske vlasti na tlu Novopazarskog Sandžaka je živjelo više književnih stvaraoca koji su pisali poeziju i prozu na staroosmanskom i drugim orijentalnim jezicima.Posebno mjesto zauzimaju Ahmed Gurbi Baba iz Novog Pazara i Sabit Užičanin iz 17 stoljeća.. Na svom maternjem jeziku prilagođenim arapskim pismom (arebicom)Bošnjaci su stvarali tzv. alhamijado književnost. Od autora ove autohtone književnosti Bošnjaka izdvajamo Sulejmana Tabakovića i Ibrahima Biočaka iz 19 stoljeća.

Što se tiče savremenog književnog stvralaštva najpoznatije sandžačko književno ime je svakako Ćamil Sijarić (1913-1989).


U plejadu velikih imena mogu se ubrojati takođe Husein Bašić, Muhamed Abdagić, Ismet Rebronja, Safet Sijarić, Sinan Gudžević, Murat Baltić, a od mlađih stvaralaca valja pomenuti Fehima Kajevića, Refika Ličinu, Hoda Katala i dr.

 

Preuzeto sa: http://mojsandzak.blogspot.com

 

Nastaviće se!


14.03.2009.

U POVODU MEVLUDA-DŽEMATSKI MEVLUD U SLOVENJ GRADCU

Nijaz SALKIĆ

Mevludski čar u mirisu miska, slatkog šerbeta, stigao je i na Korošku. U subotu 14. marta u u 15 sati priređen je mevludski program u džematskim prostorima u Slovenj Gradcu.





Tako se i naš džemat uključio u manifestaciju obilježavanja rođenja našeg Poslanika Muhammeda s.a.v.s.  sabrale  su se  džematlije iz Mislinje, Slovenj Gradca, Dravograda, Ravni, Prevalja, Mežice, Črne i iz Velenja da uveličaju svojim prisustvom ovaj značajan događaj.

 

 

 

Predavanje

Program je započeo učenjem sure Ja'sin koju su proučili ovdašnji imam i žene iz džemata. Vaiz je potom održao va'zu nasihat o značaju druženja i zbližavanja ljudi kroz džemat.


On je naveo i hadis da “Čovjek koji se druži s ljudima i strpljivo podnosi uznemiravanja s njihove strane je bolji od onoga koji se uopće ne druži s ljudima i ne trpi njihova uznemiravanja.”  Posebno je naglasio da je ovo doba svakojake krize a naročito ekonomske koja razjeda društvo iznutra i kida međuljudske odnose. Na kraju je posebice podvukao da »Druženje je itekako dobro, posebno u ovom tuhafli vremenu u kome su ljudi opterećeni recesijom. Moramo se naučiti živjeti i sa manje dunjalučkih dobara i pri tom se sjetiti života naših djedova koji su i u najvećoj oskudici zadržali vedrinu duha.«

 

Mevlud

Imam je mevludski program organizovao i izveo sa džematlijama. Svi su se istakli a posebno žene džematlijke. Proučen je mevlud od hafiza Saliha Gaševića začinjen ilahijama i kasidama.

Na licima prisutnih se ogledao ponos i čast  što su dočekali ovakav doživljaj u punim prostorima mesdžida u Slovenj Gradcu. Na mevludu je bilo prisutno puno muškaraca, žena, omladine i djece.

Dova

Poslije proučeng mevluda riječ je uzeo džematski imam koji je pozvao džematlije da nastave druženje, pojačaju namaz, uspostave tješnje odnose sa svojom djecom i porodicom, roditeljima, komšijama i prijateljima.

Posebno je naglasio potrebu da se u svakoj kući prouči mevludi šerif i time osvježi stan učenjem Kur'ana, klanjanjem namaza i produbljivanjem prijateljstva kroz okupljanje i druženje putem mevluda. Proučila su se potom kraća sura a na kraju je imam proučio završnu dovu u kojoj se sjetio i umrlih džematlija i svih onih kojima nema ko proučiti fatihu.

 

Druženje

Poslije mevluda klanjala se ikindija namaz i zatim su uslijedila čestitanja i druženje uz kahvu, sok, slatkiše i toplu riječ i muhabet. To je potrajala skoro do akšama a onda su se vjernici razišli, svako na svoju stranu.


Tako je završeno centralno obilješavanje mevluda za Korošku. Molimo Uzvišenog Stvoritelja da sve džematlije nagradi što su uzeli vremena i svojim prisustvom uveličali ovo naše veselje. Posebna pohvala i ide vrijednim džematlijkama, ženama sa Koroške, koje su se svojski potrudile da sva organizacija od slatkiša, sokova i ostalog proteče u najboljem redu. Alahimanet do nekog slijedećeg povoda za susret i druženje vjernika i vjernica sa ovog područja.

14.03.2009.

DRUŽENJE KAO DUŠEVNO ZDRAVLJE

Nijaz SALKIĆ

Čovjek je društveno biće koje teži da ima sagovornika, sabesjednika, prijatelja i onoga ko će ga saslušati, kome će se povjeriti i sa kime će podijeliti neku tajnu, ili od koga će savjet i lijepu besjedu čuti.

U cilju očuvanja duševnog zdravlja, Islam potiče druženje, koje je pravilo u čovječijem životu.

Allahov  poslanik Muhammed, s.a.v.s., preporučuje druženje i veli:

“Čovjek koji se druži s ljudima i strpljivo podnosi uznemiravanja s njihove strane je bolji od onoga koji se uopće ne druži s ljudima i ne trpi njihova uznemiravanja!”

“Vjernik se druži i s njim se druže, a nema dobra kod onoga koji se ne druži i s kojim se ne druže!”
“Božija ruka je uz Zajednicu. Ko se iz nje odvaja biće izdvojen u Džehennem!” “Vuk će pojesti ovcu koja se od stada odvaja!”

 

Normalno je da se prilikom druženja moraju ispoštovati određena pravila vezana za insansku komunikaciju. Musliman će naći sebi drugare, prijatelje i družiti se s njima i pri tom će nastojati da iz svakog sijela nešto dobro nauči, da se dobrota preferira, da se istina govori, da se Božiji Zakon poštuje, da se da se sugovornici slušaju. Ako se čovjek nađe u situaciji i sijelu gdje se zlo toleriše, istina negira, laž podmeće, Božiji Zakon ismijava, dužan je takvo sijelo i društvo napusiti ukoliko nije u mogućnosti tok diskusije promijeniti.




Iz Kur'ana a.š., imamo primjer sa Allahovim Poslanikom Ibrahimom a.s., on u takvoj prilici izjavljuje:

 

“I od vas ću se osamiti,
i od onih kojima se mimo Allaha klanjate vi,
i Gospodara svoga ću moliti;
nadam se ja da s molbom Gospodaru svome neću očajan biti!”


Allahov Poslanik, s.a.v.s., ističe:

“Dobar sagovornik je kao vlasnik miska - ako ne dobiješ misk bar ćeš osjetiti njegov miris, a loš sagovornik je kao vlasnik kovačkog mijeha - ako te ne zahvati njegova čađ,  zahvatiće te njegov dim!«

Iz prethodnog zaključujemo da je uključivanje u Zajednicu dobra, a izdvajanje iz zajednice zla insanska obaveza, s tim što treba napomenuti da je izdvajanje izuzetna situacija dok datom zajednicom ponovo ne prevlada dobro. Ovdje susrećemo jednu vrstu kontrole komunikacije s drugima o kojoj je nužno, radi duševnog zdravlja, voditi računa.

I na kraju moramo pripaziti i biti oprezni čak i onda kada se često družimo u zajednici dobra, sa dobrim i čestitim ljudima. Tu postoji jedna zamka koja je vezana za  stalna zasićenost i presićenost druženja, koja zna okupirati dušu, oduzeti slobodno vrijeme i umoriti mozak. U tim momentima duša nema vreena da se sama suoči sa ljepotom Allahovih nimeta, nema vremena za vlastito duševno preispitivanje. Zato je i pri druženju u društvu i zajednici dobra, potrebno svakodnevno osamljivanje radi vlastite mentalne higijene. Kao primjer možemo navesti osamljivanje allahovog poslanika Muhammeda s.a.v.s., u pećini Hira, a poznati islamski mislilac  El-Gazali, svoja najvrijednija djela je napisao u osami. I još nešto vezano za ovu temu. Potrebno je znati kontrolisati svoj govor. Prije svakog otvaranja usta neka jezik upita za dozvolu svoj mozak.


Allahov Poslanik s.a.v.s., kaže:

“Ko mi bude garantovao za ono što je među vilicama i ono što mu je medu nogama, ja ću njemu garantovati Džennet!”

Druženje je itekako dobro, posebno u ovom tuhafli vremenu u kome su ljudi opterećeni recesijom. Moramo se naučiti živjeti i sa manje dunjalučkih dobara i pri tom se sjetiti života naših djedova koji su i u najvećoj oskudici zadržali vedrinu duha.


Literatura:

U pisanju ovog članka koristio sam rad dr. Seada Seljubca, Neke islamske metode za očuvanje i unapređenje psihičkog zdravlja.

 

13.03.2009.

SIJELO PRED KUĆOM

Nijaz SALKIĆ

       

       Evo opet proljeća. Toplina u prirodi budi sve oko nas. Džemre je udarilo u zemlju, u zrak, u vodu a u ljude…!  Sjećate li se možda starih kuća i avlija popločanih riječnim bijelim i šarenim kamenjem. Avlije su se blještale od kamena i budile život zelenilom od trave koja je izbijala između tih kamenih ploha.

         Na sredini avlije je bio ahar, u ćošku ćenifa a nekako sa strane natkriveni bunar. Cijela avlija je bila opasana tarabom jal' prošćem. U tu avliju se ulazilo na mala i velika vrata. Na mala su ulazili i izlazili domaćini i gosti a na velika konjska ili volovska zaprega.

         Helem, u tim takvim avlijama postojalo je jedno mjesto pod grožđem ili kakvom šljivom gdje se u primaljeće ili ljeto, sjedilo u dabil lijepim prilikama. Muškarci bi na selu bili zabavljeni poslom na njivi a kone-žene bi se često dovikivale na kahvu koristeći pauzu, pripravljajući hranu i pite svojim muževima i ukućanima u njivi.

         Avlija je dugo bila ogledalo domaćina i domaćice. Kada bi pridošlica posjećivao nekoga, prvo bi zavirio u avliju. Ako je avlija odisala svježinom, mirom i čistoćom, to je bio znak da su domaćini  birli i čestiti ljudi.

          Nema više onih avlija sa 101 zasađenim cvijetom u avlijskom vrtu. Malo je ahara, mutvaka, sebilja i zembilja. Današnje avlije su obično odgrađene ili zagrađene mazijom i zakapijane sivilom kamena i željeza. Sva moderna avlijska i kućna arhitektura svojim izgledom više odbija nego privlači, kao da hoće da poruči potencijalnim posjetiocima, odbij, nisi poželjan.

         Ipak se ponegdje još nađe neko ko voli društvo, sijelo pred kućom, druženje i ne odbija putnika, namjernika iz svoje avlije.

Upamet!

 

12.03.2009.

MIMBERA – KAKO OSTATI VEDAR I ŽIVOTAN

Nijaz SALKIĆ

Današnji svijet je upao u duboku ekonomsku jamu. Ekonomisti najavljuju turobnu i neizvjesnu budućnost, a političari predviđaju događanje naroda i velika previranja. Psiholozi takođe nimalo nisu optimistični,  oni očekuju velike stresove i poremećaje ponašanja kod ljudi, dok kardiolozi savjetuju da više brinemo o svom srcu u nadolazećim danima.

Helem, bilo kako bilo, svi se mi katkad osjećamo tužno, povrijeđeno, namršteno, nezadovoljno, neshvaćeno i otuđeno od svijeta, od drugih ljudi, pa i od samih sebe. Različito rješavamo te probleme. Neki tada odu u kafić i u alkoholu potraže utjehu, drugi se povuku u samoću, treći uključe u veselo društvo, četvrti lutajući ulicom na nekom zidu, tarabi ili panou pročitaju duhovite grafite nepoznatih autora koji im izmame osmijeh na licu. U smijehu nestaju crna razmišljanja, a dolaze vesele i razigrane misli. Tužno i namršteno lice postaje vedro.

Posigurno je smijeh je sigurnosni ventil naše duše. Čuva nas, ispušta nagomilanu unutrašnju napetost, prepreka i brana je gnjevu, bijesu i gorčini da uđu u našu psihu i da je zatruju. Smijeh vraća životni optimizam, radost, vjeru u ljude i bolje sutra. Zato treba srodne duše i s njima povremeno podijeliti svoju radost, tugu, brige i probleme.

Kako to postići?

Najjednostavnije. Smijmo se što češće i čim više to činimo i u najtežoj situaciji.  Iznađimo vedre strane života, koje će nas potaći na smijeh, oraspoložiti i razveseliti. Niko nije tako bogat ili slavan, da bi ga se mogao odreći; niti toliko siromašan da ga ne bi mogao dati - kaže jedan poznati učenjak

Neka se osmijeh na vašemu licu javi čim ustanete iz postelje i ne dajte mu da pobjegne jer će s njime radni dan proći brže, lakše, radosnije i uspješnije. Svoju optimističnost, vedro raspoloženje i osmijehe poklonite suradnicima i prijateljima. Time ćete im uljepšati dan. Osmijeh gradi sreću u domu, stvara dobro raspoloženje na poslu, znak je prijateljstva. On donosi odmor slabom, radost obeshrabrenom, sunčeve zrake tužnom i najbolji je lijek u tuzi - kaže Edward W. Reiller Ako ste neraspoloženi, zabrinuti i tužni zbog neke nelagode, neuspjeha ili problema, dopustite kolegama, suradnicima i prijateljima da vas nasmiju i pomognu vam opustiti se. Preuzmite njihov optimizam i radost, dobrohotno dijelite s njima sreću i veselje. Uživajte! U svojoj okolini otkrijte zbivanja koja će vas moći razveseliti, opustiti, relaksirati i nasmijati.

 

Vjera je veliki oslonac


Vjera je sigurno velika pomoć današnjem čovjeku, ko je ima ona mu je nada, utjeha, smiraj i uzdanica. Da bi mogli opstati i preživjeti sve nadolazeće stresove i nedaće trebali bi pojačati svoj ibadet, srediti odnose u svojoj porodici (pažnja prema roditeljima), što više obilaziti rodbinu, komšiluk i prijatelje. Sadaka je sigurno prevaga na vagi naše duhovne i fizičke ravnoteže. Sadaka je uistinu dokaz našeg imana-vjere.

    Imam en-Newewi kaže: "Sadaka znači dokaz koji govori o imanu onoga ko je daje, jer munafik ne daje sadaku zato što je ne shvata vjernički. Onaj ko daje sadaku, on njome dokazuje iskrenost svoga vjerovanja. A Allah najbolje zna"!

 

    2. Sadaka je moralna osobina Poslanika, s.a.v.s.


    Od Ibnu Abbasa, r. a, se prenosi da je rekao: "Poslanik, s.a.v.s, je bio najdarežljiviji od ljudi, a najviše je dijelio u ramazanu kad ga je Džibril, a. s, poučavao Kur'anu. Bio bi darežljiviji od plodnog vjetra".

 

    3. Sadaka liječi bolest bolesnima i otklanja nevolje.

 

    Među najveće koristi sadake je to što ona može biti uzrok izliječenja bolesnika i što otklanja razne nevolje i iskušenja. Poslanik, s.a.v.s, kaže: "Liječite bolesne sadakom, imetak osiguravajte zekatom, a nevolje otklanjajte dovom." I, "Sadaka, data u jutarnjim časovima, čuva čovjeka od svih nesreća (koja bi mu se mogla dogoditi) toga dana." (IPH, 958) Zatim, "Prava sadaka, zatim dobročinstvo, pokornost roditeljima i pažnja prema rodbini, pretvaraju nesreću u sreću, produžuju život čovjeka i čuvaju ga od nesreće i propasti." (IPH, 961)


    4. Onaj koji daje sadaku dobija nagradu iste vrste.

 

O tome govori hadisi kudsi u kojem Allah kaže: "Čovječe dijeli da ti dadnem"!

    Ebu Hurejre prenosi da je Poslanik, a.s, rekao: "Ko od mu'mina otkloni neku dunjalučku brigu ili nevolju, Allah će od njega otkloniti brige na kijametskom danu, ko nekome olakša teškoću, Allah će njemu olakšati i na dunjaluku i na akhiretu. Ko pokrije nekome sramotu, Allah će njega pokriti i na dunjaluku i na ahiretu. Allah je robu na pomoći, sve dok rob pomaže svome bratu".



    5. Meleki svakodnevno čine dovu za davaoca sadake.

 

    U hadisu stoji: "Nema dana u kojem robovi osvanu, a da ne siđu dva meleka i jedan od njih gvori: "Allahu naknadi onome ko dijeli", a drugi govori: "Allahu, daj propast onome ko uskraćuje."

    6. Sadaka uvećava imetak i donosi rizk.

    Uzvišeni Allah kaže: "Ko će Allahu dati lijep kredit, pa da mu mnogostruko vrati"! (El-Bekare, 245.). S druge strane Allah takođe kaže: "Šejtan vam samo siromaštvo obećava i razvrat naređuje, a Allah obećava oprost od Njega i veliku dobrotu. Allah je zaista neovisan i sve zna"! (El-Bekare, 268.). Ibnul Qajjim kaže: "Allah dž.š., obećava oprost grijeha i veliku dobrotu tako što će mnogostruko više naknaditi nego što je insan dao, kako na ahiretu tako i na dunjaluku".

    Allah dž.š., kaže i ovo: "Što god da podijelite, On će vam naknaditi, jer On je najbolji opskrbnik"! (Sebe', 39.). Komentarišući ovaj ajet, Ibnu Kesir kaže: "Što god da podijelite od onoga što vam je naredio i što vam je dozvoljenim učinio, On će vam to naknaditi povećanjem na dunjaluku, a nagradom na ahiretu".

 
    7. Sadaka briše grijehe i povećava stepene

 

    Uzvišeni Allah kaže: "Uzmi iz njihova imetka sadaku (zekat), da ih time očistiš i uzdigneš". (Et-tawba, 103.) Poslanik u hadisu kaže: "Sadaka gasi grijehe, kao što voda gasi vatru". "Čuvajte se džehenemske vatre, makar dijeleći polovicu hurme, a ako ni to nemate, onda lijepom riječju." (IPH, 218)

 

    8. Sadaka ublažava srdžbu Gospodara i štiti od teške smrti i džehenemske vatre

 

    Od Enesa b. Malika se prenosi da je Poslanik, s.a.v.s, rekao: "Sadaka zaista gasi srdžbu Gospodara i otklanja tešku smrt". Ebu Umame, r.a, prenosi da je Poslanik, s.a.v.s, rekao: "Činjenje dobrih djela štiti od lošeg i teškog kraja, tajna sadaka gasi srdžbu Gospodara, a čuvanje rodbinskih veza produžava život".

    "Zaista, skrivena sadaka (skriveno materijalno izdvajanje) ublažava Allahovu srdžbu, a posjećivanje rodbine produžava život. Dobročinstvo čuva čovjeka od posljedica loših djela, dok izgovaranje riječi "La ilahe ilellah" odbija od onog, koji ih izgovara devedeset devet nesreća, od kojih je najmanja briga" (IPH, 461)

    "Uistinu, sadaka će gasiti paklenu vatru u grobu onih koji su djelili sadaku, dok će vjernik na Sudnjem danu imati hlad (zaklon) od svoje sadake" (IPH, 462)

    9. Sadaka će biti uzrok spasa na sudnjem danu.

    Uzvišeni Allah kaže: "I hranu su davali - mada su je i sami željeli - siromahu i siročetu i sužnju. Mi vas samo za Allahovu ljubav hranimo, od vas ni priznanja ni zahvalnosti ne tražimo! Mi se Gospodara našeg bojimo, onog Dana kada će lica smrknuta i namrgođena biti. I njih će Allah strahote toga Dana sačuvati i blaženstvo i radost im darovati i Džennetom i svilom ih za ono što su trpjeli nagraditi". (El-Insan, 8-12.)

    Ukbe b. Amir, r. a, kaže: "Čuo sam Poslanika, a.s, kad kaže: "Svaki će čovjek biti u hladu svoje sadake, sve dok se ljudima ne presudi." I, "Zaštitite se od vatre makar sa pola hurme"!

    "Djelite sadaku, jer ce vam sadaka biti otkup od dzehenemske vatre" (IPH,679)


10. Koja je to najbolja sadaka?


    "Najbolja je sadaka nahraniti gladna." (IPH,115)

    "Najbolja je sadaka da djeliš od svoje imovine kada si zdrav, kao i onda kada si prinuđen da štediš nadajući se bogatstvu a bojeći se siromaštva..." (IPH, 116)

    "Najbolja je sadaka vodom napajati žedne." (IPH, 119)

    "Najbolja sadaka je ona kojom čovjek nćce ugroziti ni sebe ni svoju porodicu. Gornja ruka, (tj.ruka koja djeli) bolja je od donje ruke (ruke koje prima)..." (IPH, 120)

 


    Šta je još sadaka, gdje i kada se može i treba učiniti?


    Prenosi Ebu Hurejre da je Allahov Poslanik a.s, rekao: "...Presuditi pravedno među dvojicom je sadaka, pomoći čovjeku oko njegove životinje, da se podigne na nju ili da mu pomogne natovariti teret je sadaka, lijepa riječ je sadaka, svaki korak kojeg čovjek napravi za namaz je sadaka, uklanjanje sa puta onoga što smeta je sadaka" (Mutefekun alejh)

Islam, svako društveno korisno djelo smatra najboljim ibadetom ako njegov izvršilac želi njime dobro, a ne želi hvalu i lažan ugled kod ljudi. Svako djelo kojim čovjek obriše suze tužnom i olakša poteškoću ili zaliječi ranu ili spasi život ili pomogne obespravljenom ili njime ispravi onoga ko je pao, ili vrati dug onome ko ga ne može vratiti ili pomogne siromahu, ili uputi zalutalog, ili poduči neznalicu ili ugosti stranca, ili ukloni zlo od stvorenja, ili očisti put ili pribavi korist za stvorenja... smatra se sadaqom - ako imamo ispravan nijet pri činjenju toga.

 

Šta nam je činiti?

 

Zato nije zgoreg svakom od nas dobro premisliti o sebi i sudbini svojih najbližih. Nikome nije lahko, ali  treba znati da ima i gore od goreg i teže od težeg. Napravimo reviziju svog ponašanja unutar porodice. Popravimo što se da popraviti a to su obavljanje redovnog namaza, popravljanje i produbljivanje rodbinskih veza, učvršćivanje prijateljskih odnosa sa postojećim prijateljima, te povećano činjenje dova i dijeljenje sadake onima koji su je potrebni.



Na kraju

 

 

Ne zaboravimo da je sunce uvijek tu, možda se samo za trenutak sakrilo  iza oblaka, ili ga je noć na kratko prekrila. Treba samo malo osaburiti i sa novim danom će gra(h)nuti sunce.


Molim Uzvišenog Allaha s.v.t.a. da nam pomogne da shvatimo da smo samo Njegovi i da se samo njemu vraćamo.


Literatura:

Sadaka, korist  dunjaluku i ahiretu / h. Zekerijah-ef. Čajlaković
Smijeh, ispušni ventil i učinkovit lijek /
mr. sc. Ivica Stanić, defektolog i pedagog


12.03.2009.

U POVODU MEVLUDA - NAJBOLJI UČAČI MEVLUDA

Nijaz SALKIĆ

Ha nastupi mevludski mjesec u sjeveroistočnoj Bosni nastane jagma za termine kod hodža. Nije šala, opet će početi karavana mevludska od kuće do kuće, iz večeri u veče piće se šerbe, učiće se mevlud i donositi salavati na pejgambera. Oživjeće mahale,  popaliće se sva vanjska i unutarnja svjetla u kućama, podići će se butum naroda i djece, žena i starijih da svake večeri iza akšama zijarete drugu kuću i tamo slušaju dabil izvođače mevluda. Vražićani Ratkovljani, Brnjičani, Čelićani, Velinčani, Nahvijočani, Humčani, Štorovljani, Brčani, Korajci i Palančani, Begovljani i Brodlije, Pobrklije i Ukeljani, Ograđenovčani i Čandovljani, Rahićani, Maočani, Brezopoljci, Ćosetani i Rašljanlije, svi će oni početi tražiti satnicu i vrijeme održavanja mevluda u svojim bijelim dvorima.


 

Učači mevluda

 

Mevlud na prvi pogled izgleda lahko učiti. To je samo zato što u momentima slušanja dobrog učača pomislimo da i mi to isto možemo izvesti ili čak ljepše, bolje i umilnije. Kada prvi puta probamo učiti mevlud uvidimo da tu ima hejbe melodijskih šarata. U mom kraju se na mevlud gledalo posebnim očima a to nije nikakvo čudo. Imali smo još od starina dobre učača mevluda, a ne treba zaboraviti da je iz Koraja i čuveni pisac mevluda, šejh Sejid Zenunović. Sjećam se da je mevlud lijepo učio Abas ef. Imamović a onda moj babo h. Ibrahim Salkić, te Muhamed ef. Ibrišimović,  h. Avdo Arnautović i mnogi drugi.


Danas vam nudim audio zapis učenja dijela mevluda poznatijeg pod imenom »Mi'radž«, kojeg izvodi rahmetli h. Ibrahim Salkić.

 

Uživajte!



Original Video - More videos at TinyPic
11.03.2009.

DOĐE NAM DRAGI MEVLUD – SJEĆANJE NA RESULA

Nijaz SALKIĆ

Rođendan danas slavi i proslavlja dosta svijeta. Ko ga sve slavi teško je utvrditi a lakše je istražiti ko taj dan iz svog života ne obilježava. I ne obilježava se samo to. Danas armija ljudi istražuje i izmišlja sve moguće povode da se provede, zapjeva, zasvira, prodernieči i proteferiči. Traži se za razonodu povod više da se potisne i izbriše jedna briga manje. Ove rede neću ulaziti u opravdanost ili neopravdanost teferiča, proslava, derneka, rođendana, slava, proslava, šerbeta, pilava, akšamluka i šljemenskih okupljanja. Mi muslimani imamo priliku, čast, veselje i baška razlog, sjetiti se osobe i velikana islama, našeg Poslanika Muhammeda s.a.v.s.

Rođendan Muhammeda a.s.

       Muhammed, a.s. je  posljednji  Allahov poslanik rođen je 12. rebiul-evvela 571. godine, u gradu Mekki u drevnoj Arabiji. Sin je Abdullaha i Amine, a potiče iz arapskoga plemena Kurejš i porodice Hašimija. Muhammed, a.s., pored poslaničke uloge, zauzima najznačajnije mjesto među svim ljudskim veličinama o kojima postoji historijsko  svjedočanstvo. On je najbolji primjer svih ljudskih vrlina.

       O njemu se  u Kur'anu veli: "Vi u Allahovu Poslaniku imate divan uzor za onoga koji se nada Allahovoj milosti i nagradi na onom svijetu i koji često Allaha spominje." ( El-Ahzab, 21 ). Normalno je da se u vrijeme Poslanika nije proslavljao njegov rođendan a razloga bi moglo biti više. Jedan od njih je taj što je Poslanika s.a.v.s., bio skroman insan i nije dozvoljovao ni da se pred njim ustaje.      

       Kako se islam kao ideja i vjera širio, tako je broj onih koji su se priključivali muslimanskom korpusu, rastao. Vrijeme je prolazilo a ljubav prema pejgamberu se povećavala. Pisale su se knjige o resulullahu, sjećanja i kaside, desilo se u vrijeme vladara El-Muzaffera a kasnije i Fatimijja u Egiptu, da se počelo sa priređisvanjem večanosti na dvorovima u čast rođenja Poslanika.

        O različitim i često puta negirajućim i omalovažavajućim stanovištima do mevluda od strane pojedinih vjerskih mislioca današnjice, neću uopće govoriti. Imaju za to mjerodavniji i pozvaniji od mene. Uostalom, jasan je stav zvanične islamske zajednice i njenih fakiha po tom pitanju.

Prvi Mevlud

 Helem, obilježavanje mevluda prvi je u prak­su uveo vladar Irbila (Irak), El-Muzaf­fer Kevkeberi bin Zejnuddin Ali ibn Bek­tekin, jedan od slavnih vladara i darežlji­vih velikana, koji je iza sebe ostavio mno­ge lijepe tragove (hajrāte). Izmedu ostalih je i velika džamija Muzaferija u pod­nožju brda Kasjon.

      Hafiz Ibn Kesir u svom djelu Et-Ta­rih o njemu veli: „Obilježavao je mevlud­i šerif u rebi`ul-evvelu na izuzetan način. Bio je oštrouman, hrabar, neustrašiv, in­teligentan i pravedan, neka mu se Allah smiluje i Svoju mu počast ukaže. Hafiz Ebul-Hattab ibn Dihje napisao mu je je­dan svezak o Vjerovjesnikovom, a. s., ro­đenju pod naslovom Et-Tenvir fi mevli­di-l-beširi-n-nezir, pa ga je ovaj zbog to­ga nagradio sa 1.000 zlatnika. Dugo je trajala El-Muzafferova vladavina, a smrt ga je zadesila dok je držao opkoljenim krstaše u gradu Akki, 630. god. Bio je li­jepog morala i dobre duše."

      Unuk Ibnul-Dževzija, u djelu Mir’ātu­z-Zemān, kaže: „Neki ljudi koji su pri­sustvovali El-Muzafferovim soframa pri­likom obilježavanja mevluda, nabroja­li su da se na tim soframa nalazilo po 5.000 pečenih ovaca, 10.000 pečenih pi­lića, 100.000 zdjela kajmaka i 30.000 tanjira halve. Na tim mevludima prisustvo­vali su poznati učenjaci koje je darežlji­vi vladar nesebično darivao. Svake go­dine za obilježavanje mevluda utrošio bi 300.000 zlatnika. Održavao je i musafir­hanu, u koju je primao goste sa svih stra­na, a za koju je godišnje odvajao 100.000 zlatnika. Također je svake godine od kr­staša otkupljivao, u vrijednosti 200.000 zlatnika, zarobljene muslimane. Za dva harema (Mekku i Medinu) te vodovod u Hidžazu, godišnje bi izdvajao 300.000 zlatnika. I sve to, van tajnih izdvajanja. Njegova žena, Rabija-hatun, kći Ejju­bova, a sestra velikog islamskog osva­jača Salahudina, pričala je da je njegova košulja bila od grubog pamuka, koja nije vrijedila ni 5 srebrenjaka. Ona ga je zbog toga prekoravala, a on bi joj odgovarao: „Da nosim košulju od 5 srebrenja­ka, a ostalo podijelim, bolje mi je nego da nosim skupocjenu odjeću ne dijeleći siro­masima i nevoljnicima."

 

Korisnost  mevludskog okupljanja

       Kao imam djelovao sam i radio u uslovima totalitarizma stare nam države. Znam da se pratio svaki korak vjerskih ljudi i službenika. Svako je mogao ići u džamiju ali se sigurno i svačije prisustvo evidentiralo u vjerskim objektima i zajednicama. Ko je htio napredovati u karijeri sigurno nije mogao i htio to pokvariti odlaskom u džamiju i na vjerske obrede i svečanosti. Jedino na mevludu, dženazi ili tevhidu kao imam imao sam priliku doći u kontakt i sa onim ljudima koji inače ne idu u džamiju. Danas se slika podobro promijenila. Niko nikome ne brani odlazak bilo gdje, akamoli u vjerske kuće. Međutim, sada postoji otuđenost ljudi pritisnutih tempom života i rada, izmrvarenih recesijom i ekonomskom krizom. Ponovo su se ljudi povukli u sebe, i opet nemamo ljudi u džamijama. Valja ljudima i džematlijama doći na noge, valja ih im na neki način doći u kuće, doći »na noge«.

 

Mevlud je prilika

    U ovom otuđenju ljudi, u zatvorenosti i potištenosti potrebno je bar jednom u godini u svojoj kući ili stanu prirediti mevlud, te bar klanjati tom prilikom jedan namaski vakat. Mevlud je prilika da pozovemo svoj komšiluk koji živi tu blizu nas, a ne dođe nam u kuću ni u godini dana. Prilika nam se pružila da okupimo svoju najbližu rodbinu, počastimo ih onim što nam je Uzvišeni dao, i sa njima produbimo bratske i  ljudske odnose.

         Eto, mevlud je stupio 10. marta 2009., iza akšam namaza. Sasvim je normalno da će se prvo mevlud proučiti u svojoj džematskoj džamiji a onda je red da svaki od nas to veselje mevludsko priredi u svojoj kući, sa svojim najbližim, svojim dragim, komšilukom, cijenjenom rodbinom i džematskim imamom.

    Tim povodom od sveg srca iskreno kličem: Mevludi nebijji mubarek olsun!

11.03.2009.

GALIBOVE PRIČE – DUŠA TI SMRDI

Nijaz SALKIĆ

Vražići su zanimljiv kutak zemlje Bosne. To je predio sastavljen iz malo ravnice i više brdovitog dijela. Baš zbog svojih brežuljaka, Vražići su postali čuveni u cijeloj Evropi po svojoj šljivi. Vaktom se u Bosni mnogo štošta promijenilo. Promjenu je opaziti u prirodi, u selu, na voćnjacima, a promjene su vidljive posebno na ljudima. Teško je danas sresti osoba koje znaju i hoće nešto progovoriti i kazati. Galiba Slomića poznajem još iz vakta dok sam kao mlad imam vršio svoju misiju u Vražićima i okolini. Puno vremena smo proveli sijeleći i eglenišući a bogme i na mevludima i u džamiji radeći. Galib se od tada nije promijenio ni zehre. Danas vam kazuje priču o čovjeku i medjedu.

 

Uživajte!


10.03.2009.

I TO JE BOSNA - SANDŽAK MOJ DIO 2.


Priredio Nijaz SALKIĆ




SANDŽAČKA HISTORIJA



SANDZAK - OSNOVNI PODACI

POVRŠINA: 8,687 kvadratnih kilometara.
STANOVNIKA: 530,000.
GLAVNI GRAD: Novi Pazar.
GRANIČI SE SA: Srbija, Crna Gora, Bosna i Hercegovina, Albanija i Kosovo.
OPŠTINE: Novi Pazar, Tutin, Sjenica, Prijepolje, Priboj, Nova Varoš, Bijelo Polje, Rožaje, Plav, Pljevlja i Berane.


STANOVNIŠTVO BOŠNJAKA PO OPŠTINAMA:


Tutin 99%
Rožaje 98%
Plav 87%
Novi Pazar 86%
Sjenica 84%
Bijelo Polje 53%
Berane 46%
Prijepolje 44%
Pljevlja 37%
Priboj 31%
Nova Varoš 18%

 

       Sandžak je predstavljao posebnu teritorijalnu i administrativnu oblast. Na Turskom jeziku, ime "Sandžak" znači "zastava". Pri podjeli Carstva na upravna područja, ime Sandžak je zadrzalo i predstavljalo je upravnu oblast drugog stepena. Upravna oblast prvog stepena je bio Ejalet ili Pašaluk.


      Novopazarski Sandžak je jedan od šest sandžaka koji su ulazili u sastav Bosanskog pašaluka. Od samog početka Osmanske uprave on je prestavljao posebnu cjelinu u Bosanskom pašaluku. U zajedničkim granicama Bosna i Sandžak postoje od Karalovačkog mira 1699. To stanje se mijenja 1878. na Berlinskom kongresu, kada Sandžak ostaje u sastavu Turske Carevine, a Bosna potpada pod Austriju. Velike evropske sile, uz saglasnost Rusije i Turske, odlučuju na Berlinskom kongresu da Austro-Ugarska dobije mandat da okupira i upravlja Bosnom i Hercegovinom, prepuštajuci upravu nad Novopazarskim Sandžakom Turskoj. Bošnjaci panično odbijaju ovu odluku i pripremaju se za pružanje oružanog otpora.


       Da bi slomio otpor bosanskih muslimana, austrijski car i kralj Franjo Josif šalje ogromnu vojsku od 300,000 vojnika. Tek nakon tri mjeseca teških borbi, Austro-Ugarska vojska je ušla u Sarajevo. Iako je Bošnjački narod dočekao Austro-Ugarsku kao nevjerničku, katoličku silu, kaja ih želi pokrstiti, ona je stvorila neuporedivo bolje uslove za opstanak Bošnjaka od uslova koji su vladali u Srbiji, Crnoj Gori i Bugarskoj. Da bi donekle ublažila nepovjerenje Bošnjaka, nova je vlast već 1882. pristupila organizovanju Islamske verske zajednice (IVZ). Nova vlast je gledala na svaki način da onemogući daljni utjecaj Turske u Bosni i Hercegovini, pa je zato odbila prihvatiti imenovanje reis-ul-uleme od vrhovnog islamskog starješine šeih-ul-islama čije je sjedište bilo u Istambulu. Ali, to je izazvalo zahtjev za vjerskom autonomijom, koji će kasnije pokrenuti Bošnjake na autonomni pokret. Prema Berlinskom ugovoru iz 1878., Novopazarski Sandžak, kao dio starog Bosanskog vilajeta, obuhvatao je slijedeće kaze (okruge): Novi Pazar, Sjenicu, Novu Varoš, Prijepolje, Pljevlja, Trgovište sa Pešterom, Berane, Mojkovac, Bijelo Polje i Kolašin (Vraneš). Povremeno su u sastav Novopazarskog Sandžaka ulazili Plav i Gusinje, a duži period su bili u sastavu Skadarskog Sandžaka, a danas ova dva grada ponovo ulaze u sastav Sandžaka. Danas Sandžak je naziv područja koje obuhvata dijelove sadašnjih republika Srbije i Crne Gore.

    Na sjeverozapadu Sandžak se graniči sa Srbijom i Bosnom i Hercegovinom, na jugozapadu sa Crnom Gorom, na jugu sa Albanijom i na jugoistoku sa Kosovom. 1817. - Sandžak pod upravom Turske. Sve do balkanskih ratova 1912. - 1913., Sandžak je cinio jedinstveno-administrativnu cjelinu s upravom i kulturnim sjedištem u Novom Pazaru. Da bi se dala objektivna analiza djelovanja sandžacke muslimanske i kosovske albanske komite, mora se uzeti u obzir polozaj sandžačkih Bošnjaka i kosovskih Albanaca i od Berlinskog kongresa i nakon završetka balkanskih ratova kada Srbija i Crna Gora okupiraju Sandžak i Kosovo. Od tog trenutka život sandžačkih Bošnjaka i kosovskih Albanaca je završio od samovolje srbijanskih i crnogorskih vladara. Srbijom je u to vrijeme vladao kralj Petar I Karađorđević (1903. - 1918.), a Crnom Gorom knjaz, kasnije kralj Nikola I Petrović (1860. - 1918). Zahvaljujući Rusiji, kao vječitoj zaštitnici Srbije i Crne Gore, ove dvije države nakon balkanskih ratova proširuju svoju teritoriju na račun Sandžaka i Kosova, a Bošnjacko i Albansko stanovništvo protjeravaju ili ubijaju, njihovu imovinu otimaju. Mirom u Bukresu 1913. godine Crna Gora dobija teritoriju od 5,000 kvadratnih kilometara sa gradovima : Pljevlja, Bijelo Polje, Berane, Rožaje, Plav, Gusinje, Tuzi i dio Skadarskog jezera. U Metohiji dobija Peć i Đakovicu. Srbija dobija slijedeće gradove u Sandžaku: Novi Pazar, Sjenicu, Tutin, Prijepolje, Priboj i Novu Varoš.


     Pred sami balkanski rat štampa u Srbiji, Crnoj Gori, Bugarskoj i Grčkoj svakodnevno objavljuje napise o navodno teškom stanju potčinjenih hrišćana. Ona je isticala da je došao "poslednji čas obračuna izmedju krsta i polumjeseca". Prema tome, bošnjačko stanovništvo na Balkanskom poluostrvu nije moglo očekivati nikakvo oslobođenje od armija balkanskih buržoaskih država. Neizvjesna situacija uslovljavala je da ono nastavi sa iseljavanjem u Tursku. Poslije završetka balkanskih ratova nastavljen je proces iseljavanja Bošnjačkog stanovništva u Tursku. Preko luke Bar u Tursku se iz crnogorskog dijela Sandžaka tokom aprila i juna 1914. godine iselilo 16,500, a iz srbijanskog dijela 40,000 Bošnjaka.


      Za Bosnu i Sandžak su se drugi uvijek otimali. Svi su ih željeli za sebe, ali bez Bošnjaka. Izbijanjem drugog svjetskog rata u Jugoslaviji, 6. aprila 1941., Sandžak okupiraju jedinice njemačke i italijanske vojske. Prema njihovom dogovoru, stvorena je demarkaciona linija (linija razgraničenja) u Sandžaku. U njemačku zonu ulaze slijedeći srezovi: Novi Pazar, Sjenica, Prijepolje, Priboj i Nova Varoš, a u italijansku Pljevlja, Bijelo Polje i Tutin. U isto vrijeme u Sandžaku okupiraju jedinice albanske vojske, naravno - po odobrenju njemačkih vlasti. U tom otimanju oko teritorije Sandžaka, nakon sto je okupirana Bosna i Hercegovina, našla se i novoformirana ustaška NDH (Nezavisna Drzava Hrvatska) na čijem se čelu nalazio poglavnik Ante Pavelić. Njegov san je bio stvaranje velike hrvatske države koja bi se prostirala od Istre na zapadu, do Sandžaka na istoku, i od Boke Kotorske na jugu, do Subotice na sjeveru. Taj svoj cilj Pavelić je i ostvario zahvaljujući naklodnosti koju je uživao kod Hitlera. S druge strane, Sandžak je bio predmet i veliko-srpskih imperijalističkih aspiracija.

    Na kraju i Albanija je polagala pravo na neke dijelove Sandžaka kao što su: Rožaje, Plav i Gusinje, iako su Bošnjaci uvijek činili većinu stanovništva tih opština. I Albanija je pod pokroviteljstvom fašističke Italije uspjela da okupira ove opštine. Oružanje formacije NDH, ustaše i domobrani, ostali su u sandžačkim srezovima: Priboju, Prijepolju, Novoj Varoši, i Pljevljima nepunih pet mjeseci - do 7. septembra 1941. godine. Za novostvorenu NDH, teritorije Bosne i Sandžaka su bile prevelik zalogaj. Civilne i vojne vlasti te drzave su zbog terora koji su počeli da sprovede nad srpskim i bošnjačkim stanovništvom su morale, po naređenju Nijemaca, da odmah napuste Sandžak, a kasnije i istočnu Bosnu.



     U jesen 1941. skoro čitav Sandžak je pripao Italiji. Sredinom decembra 1941. Draža Mihajlović objavljuje naredbu pod nazivom "Instrukcije" u kome se od četničkih komandanata na terenu zahtijva čišćenje Bosne i Sandžaka od bošnjačkog življa. Tada je Bošnjacima zaprijetila opasnost od fizičkog istrijebljenja s ovih prostora. Poučeni užasnim iskustvom koji su doživjeli od strane Srba i Crnogoraca za vrijeme i poslije balkanskih ratova sandzački prvaci počinju da organizuju svoj narod za odbranu od nadolazeće četničke opasnosti. Na početku rata čak su i mnoge snage pod partizanskom komandom imale isti odnos prema Bošnjacima kao i četnici. Na četnickom udaru su se najprije našli područja sedam sezova u istočnoj Bosni: Foča, Čajnice, Goražde, Višegrad, Vlasenica, Srebrenica i Rogatica. Danas nakon 60 godina od prvih masovnih pokolja koje su četnici napravili na području Srebrenice ponavlja se isti scenario, al sada uz znanje i saglasnost Evrope i OUN-a. Desetine hiljada ljudi, žena i djece ubijeno je i proterjano sa svojih imanja.

 

http://mojsandzak.blogspot.com

 

Nastaviće se! 


10.03.2009.

SAMO ZA VAS IŠČITAVAMO STARE KNJIGE – DIO 25.

Priredio: Nijaz SALKIĆ
 

 

ANTUN HANGI  - ŽIVOT I OBIČAJI MUSLIMANA

 

o fijakerima, ćemerima, hanovima i hajducima

 

Imućni ljudi nosili su na golom tijelu ćemere u kojima su čuvali svoj novac. Novac su rijetko kada kod kuće ostavljali, nego su ga u dukate mijenjali i svu gotovinu uza se u ćemeru nosili. Ćemere su pravili od vrlo fine žute kože, a sapinjali su ih nad desnim kukom sa dva gvozdaca. Neki

ćemeri imali su po jedan, a neki i po dva pretinca. Kako prije okupacije nije bilo u ovim zemljama dobrih puteva, putovali su naši Muslimani sve do najnovijeg doba na konjima. Sirotinja je išla pješke, a samo velika gospoda, kao paše, veziri i kajmakami, vozili su se u fijakerima.

 

 

Kola kakova su danas, nije prije bilo, ona su tek sa okupacijom došla u Bosnu i Hercegovinu. U Posavini i u onim krajevima gdje je ravnica bilo je i prije kola, ali ta su bila vrlo primitivna. Ni komadića željeza nije bilo na njima. Ako bi se naš Musliman u takvim kolima vozio, prostro bi obilno sijena, sjeo na sijeno i sjedio tako podviv noge kao na ćilimu ili u najudobnijem minderu.

Takozvanih »sicova« nije prije okupacije niko poznavao. Ako je koji Musliman u takovim kolima vozio svoj harem, svoju obitelj, metnuo je na kola drvene ovnićeve i pokrio ih hasurama ili ćilimima, da se u kola ne vidi. Danas je sasvim drukčije, danas već ima dosta kola ne samo u gradovima, nego i po selima, a fijakera, Bože mi prosti, i previše.

 


U prijašnja vremena ne samo da su naši Muslimani jašili na konjima kada su išli kuda po poslu, u rod ili su vodili mladu itd, nego su na konjima, magarcima i katurama prenosili sve svoje stvari kao pokućstvo, jastuke, haljine, sijeno, grede, drvo za ogrjev, kamenje i uopće sve što je trebalo

da se iz jednoga mjesta prenese na drugo. Isto tako prenosili su i trgovci svoju robu. Ako je bilo mnogo robe ili predmeta koje je trebalo da se prenesu, uzeli bi po više konja ili magaraca te bijednoga privezali za drugoga. To se je zvalo karavan. Gospodar je obično išao sprijeda i vodio konja za uzdu ili ular ili je jašio na prvom konju. Njegovi sluge, najamnici ili pomoćnici išli su pokraj konja ili odostrag i gonili konje.

 

 

hajduci



 

Kako je neko vrijeme u Bosni i Hercegovini bilo mnogo hajduka, koji su vrebali na trgovce i bogate putnike, to je po robu išlo obično po više trgovaca sa karavanima, a bili su do zuba oboružani. Ako bi sada hajduci navalili da im otmu robu i novac, oni bi se branili, pa koje bio jači, njegov je bio mejdan. Ovakovo putovanje bilo je vrlo sporo i zato su trgovci i drugi ljudi morali često po više dana putovati dok su stigli kuda su željeli ili dok su se kući vratili. Ako su morali po više dana putovati, hranili su konje, jeli su i konačili u hanovima.

 

 

hanovi naši bosanski

 

 

Hanovi su neka vrsta gostionica, u kojima možeš dobiti dobru crnu kafu, kruha, jaja ili na ražnju pečenog janjećeg ili ovanskog mesa. U novije doba, naime iza okupacije, ima već dosta hanova u kojima možeš dobiti piva, vina, rakije i drugog opojnog pića.




Opojnog pića možeš dobiti samo u onim hanovima gdje su kršćani handžije; u Muslimana naći ćeš samo crnu kafu. Isto tako ima u svakom hanu dovoljno sijena i zobi da možeš konje nahraniti, a u blizini je i bunar, čatrnja ili vrelo, da ih možeš napojiti. Isto tako mogu putnici u hanovima i konačiti. Nema tu soba ni kreveta za svakog gosta napose kao u hotelima i boljim gostionicama, nego je tu jedna, najviše dvije sobe gdje putnici zajednički konače.




U sobama za konačenje nema ni posteljine, a nema ni pokućstva, nego su tu hasure prostrte po goloj zemlji ili podu. Osobito u prijašnja vremena nije kreveta ni trebalo jer su putnici sve što im je potrebno bili sa sobom nosili. Kada bi, dakle, naš putnik u han došao, skinuo bi s konja gunj ili ćebe što ga je uvijek uza se nosio, prostro ga po hasuri pa kako je bio zdrav a uza to umoran, brzo bi usnuo. Hanove grade obično na jedan boj; ozdola su staje za konje, a ozgora stanovi za putnike i handžiju.






U onim krajevima gdje ima dosta šume grade hanove od drveta, a gdje nema šuma, od kamena. Hanova ima u nas vrlo mnogo, a osobito ondje gdje je narod rjene naseljen i gdje bura jače piri. Gdje je narod gušće naseljen pa ima više sela i gradova, grade hanove po selima i gradovima, a gdje je narod rijetko naseljen, a osobito u predjelima gdje je bura jaka, ima hanova ne samo po selima i gradovima nego i u osami pokraj puteva i drumova da putnici ne stradaju. Baš radi toga naći ćeš najviše hanova u Kupreškom i Šuičkom polju, zatim oko Livna i Grahova te po svoj Hercegovini, gdje je bura jaka.

 

 

bosanci muslimani kuhaju najbolja jela


Naši Muslimani kuhaju i peku vrlo dobra jela, koja prigotavljaju po uzoru grčkom i turskom, a opće je poznato da je grčka i turska kuhinja prva u svijetu.



Kada je Musliman sam u svojoj kući, jede on umjereno i ne pazi na broj jela, nego daje ono što jede masno i ukusno. Ako ima goste, nastoji da ih što bolje podvori, pa onda ne samo da ima jela u izobilju: dvanaest do dvadeset i četiri, nego su i vrlo tečna:


 

“Spremaj Meho gospodsku večeru. Stoje slano, nekje i biberli. Što medeno, nek je i šećerli, Stoje masno, nek je i primasno.“


Nastaviće se!

09.03.2009.

ŠAHINE PRIČE – O KETENU I RUČICANJU

Nijaz SALKIĆ

Keten ili konoplja je bila industrijska biljka od koje se najviše tkalo sukno, odjevni predmeti i užad. Današnji naraštaji su skoro zaboravili naše stare običaje pri kojima su naši djedovi i nene provodili većinu svog vremena.

 

Sav njivski posao koji nimalo nije bio lahak, naši stari predniki, dobri Bošnjani i Bošnjanke su te poslove oplemenili sa sijelima, prelima, ljuštiljama, komiljama, žetelicama, kosidbama i ostalim tadašnjim običajima.


Naša vrijedna Šaha Murtić se pokušala sjetiti svoje mladosti i običaja koji su vladali među tadašnjim dobrim Bošnjanima u lijepoj i ponositoj Bosanskoj Krajini.


08.03.2009.

USAĆINJENO IRENDE

Nijaz SALKIĆ

Aman jada i goleme tuge, kriza pokucala na svačija vrata. Hajde što se obična raja usukala i usaćinila, al' viđaj ti onih landohana, i oni zakukali na sav glas. Haberi stižu sa svih strana o kuknjavi bogatuna i zatvaranju fabrika. Bilesim je jedan »Švabo« kidiso na sebe, kažu upuco se od straha jer se prepo siromašluka i bijede.

      

        Vozajući se na posao u svom benzin fijakeru, slušam na radijonu jednog ilumli čojka kojeg je onaj što mu je dao mikrofon pod nos, lipo nazvao doktorom. Kaže ovaj doktor da su mloge države pred bankrotom. I još besjedi ovaj  da su njeki landohani izirendali svoje državne hazne dotle, da je haman džabe one hazne mandaliti mazijom kada u njima  nema  čak ni prebijenog krajcara.

 

         Evo ovdi kod naske više niko nije pametan pa da rekne doklen će ova kriza ići i kada ćemo na zdrave noge stati. Lipi moj brete, otpušćaju se radnici priko mjere. Mloga preduzeća su ošla na doboš a hićmet je radnika na čekanju nječega, niko viš' ne zna čega. Jedino se jošte trgovine otvaraju i zatvaraju, a  sa kamarama robe trgovci šta će, ne znaju. Evo kako čujem da narod ametice obolijeva na živcima. Da je to sve, većem mloge ljude napopale njake čudne boleštinje kojima nejma lijeka, ili je iladž za njihaka belćim skup, pa su mlogi iodilamili i ne traže lijeka, većem sjede u svojim sobama i duraju doklen mogu.

 

          Govori se jošte da su i oni landohani po preduzećima smanjili trbuhe. Jedni trče da smršaju a drugi od sikiracije počeli kopniti i vehnuti. Jedino onima u velikim i jakim preduzećima, vladi i parlamentu, kojima para ionako redovno kapa radili oni ili ne, jednako rastu trbusi. Narod dura i šuti, doklen će niko ne zna. Čuju se svakojake priče, od onih da je kijamet blizu pa do takvih, da je »Ramo izduro i veće belaje, pa če i ovaj feterat«.

      

           Sjećam se svoga djeda koji mi je govorio, 'dijete, ako moraš danas potrošiti jedan dinar, nemoj ga potrošiti cijelog, većem samo pola dinara, a drugu polovicu prišparaj za sutra!'. Nješto kontam i velim, lahko je djede prije bilo kad su bili dinari i nije bila vaka skupoća a nije bilo ovijeh eura ni kućnih troškova i uplatnica. Nejma moj djedo više kusura ni siće, danas se traže velike novčanice a sve što se ima i nejma, je butum na karticama i računima.


         Svako se je danas usaćinio i samo nješto konta i sa sobom priča. Kakav je haufli vakat došo,  haman će se hrana, kahva, duhan i ostalo početi ponovo mjeriti na zlatarski kantar. Vrata od stanova i kuća su već davno zamandaljena. U bogatih su ograde oko avlija ionako od jake mazije, a kod ostalih je mazija na srcima i dušama. Njekada se vršio iskat sa grijesima prezaduženih duša ,a danas iskat čine poreznici i istjerivači dugova od žive, uboge sirotinje.


         Dragi moji, nejma više veselja i pjesme, šala i humora. Život nam je postao humor a sa siromasima se već odavno svi šale.  Dotle je došlo da moderni faraoni od nas šprdačinu čine.

 

Upamet!

 

 ___________________________________

 

Riječnik manje poznatih riječi:

 

Ametice, ametom, (hametice), hametom) adv. (ar.) sasvim, potpuno, listom, odreda, sve. – pomriješe ljudi »ametice«, »Marva crkava ametice« (Vuk, Rječnik); »ametom potučeni«, potučeni potpuno, do nogu.

 

Čak i čak adv. (tur.) daleko, sve do. – u ob. gov: »Otišao je čak do tamo«, »Došla mu voda čak do koljena«

<tur. cak' »daleko,sve do«.

 

Erendati, irendati, strugati krompir, suhi sir ili što drugo na irende, erendu (kuhinjski ribež)

< renda, irenda, erende (per.) kuhinjski strug za struganje krompira, krompira, jabuka itd.

 

Iskat, - ata m (ar.) jedna vrsta milostinje koja se dijeli sirotinji za dušu umrloga (podušje), pošto se najprije provede procedura tz. Devr, dever. < tur. iskat < ar. Isqat, bukvalno (oboriti, ukinuti«.

 

Kamara l  (lat.) 1. hrpa, gomila. – » a sasuli ječam na kamaru« (M. H.  III 244).2. soba , klijet – »Od ponoći Mari na kamari: /, »Viknu cura do neba se čuje , /kamo l' neće u kamari <Turci« (Vuk V 540, VII 17).

<tur. kamara > lat. Kamera »soba, odjeljenje, komora«.

 

Lahdohanluk  m (per..-tur.) lijenost.  < tur. lenduhalik »krupnoća, debljina«. Lendohan (lendoan) m (pers.) lijenčina. – Kako će se žene suhoručice, lendohani i delendžije, vječito sjediti na gvozdenim usijanim stolicama« (Zembilj III 18) <  tur. lenduha  »veoma krupan, veoma debeo čovjek« < pers. lendha

 

Mazija f (pers. ili franc.) 1. čelik, nado – na kapiji vrata od čelika, / preko vrata mandal od mazije« (Vuk VII 96)

 

Nadurati, trpeći nešto nadvladati, pobijediti, izdržati. Od tur. durmak stajati, podnositi, trajati, čekati.

 

Iladž,  lijek

 

Kusur m (ar.) sitni novac koji se vraća onom koji nešto plaća krupnim novcem. – »Ja gdje pijem, kusura ne tražim« (M.H. III 536); »Pava njemu veli krčmarica: /  Stani brate da ti kusur vratim!« (M.H. IV 380).

 

2.      pogreška propust < tur. kusur < ar. Qusur  i kusur.

 

Saćin, adj. (ar.) 1. miran tih.

2. »saćin se učiniti«, umiriti se, utišati se. – »Pa se vojska saćin učinila, / Sva pospala vojska u Kosovu« (Petran, 392): »Kad četvrti danak nastupi, / puška im se saćin učinila« (K. H. II 379). < tur. sakin < ar. Sakin »miran«.

V. usaćiniti se.  



Noviji postovi | Stariji postovi

RODNA GRUDA
<< 02/2016 >>
nedponutosricetpetsub
010203040506
07080910111213
14151617181920
21222324252627
2829


domaća literatura
NE ZASTIDI SE
Nemoj se nikada zastidjeti svoje majke i njenih dimija! Ne stidi se bosanske sinije, ni bošče iz svoga djetinjstva, tevsije demirlije, bakrenog abdesnog ibrika, đuguma! Ne stidi se nanine sehare, niti svoje iz djetinjstva avlije, ni kuće čardaklije.
Ne stidi se naših tijesnih šefteli sokaka i osunčanih cvijetnih bosanskih čaršija. Ne stidi se i pamti babine tihe eglene i nanine šarene šamije; djedove žute hadžijske abanije. Ne stidi se ni amidžinog crvenog, u desno naherenog, fesa.
Nikada se ne zastidi avlijskog prošća i tarabe, žutog u avliji duda, drvenog ahara i kućnog mutvaka.
Ne zastidi se sestrine suze kada te je ispraćala u Hrvatsku, Sloveniju, Ameriku i Australiju.
To je, Allahov robe, tvoja dimenzija, tvoj ukras i biser, tvoje blago. To je ono što nam je ostalo od naših pradjedova, dobrih Bošnjana.
Ne zastidi se, Božiji robe, strinine rešedije, nutme, halebije, gurabije, ćetenije, kvrguše, kljukuše, dilje, sutlije, pelteta i zerdeta! To je, Bošnjo, tvoja koda, kojom te je Uzvišeni označio i odredio, zacrtao ti sudbinu da se rodiš u najljepšoj zemlji i đulistanu dunjalučkom, u Zemlji Bosni.
Ne zastidi se, Bošnjo, dajdžinih šalvara kada ih obuče i krene u svoju mahalsku džamiju. Te šalvare su dio tebe, a i ti si dio njih. Iz šalvara si i ti izašao. I nikad se ne nasmij kada ugledaš Bošnju da ih je obukao. Znaj dobro, šalvare jesu dio tebe i ti si dio njih, iz njih si izašao.
Ne zaboravi, Bošnjo, u dalekom svijetu, na cvijeće naše; zambak, sabljicu, hadžibeg, kalanfir (karanfil), majčinu dušicu, bosiljak, sekaik... Pokraj tog cvijeća si uvijek prolazio vraćajući se sa puta, dolazeći u svoju avliju iz džamije, škole, njive, dolazeći poslije igre sa djecom na livadi...
To cvijeće te je uvijek dočekivalo pored avlijske staze, ograđeno okrečenim kamenjem, a svojim mirisima ti je iskazivalo najljepšu dobrodošlicu.
Ne zaboravi, Allahov insanu, gdje god bio, šta god bio, ma koliko se trudio da nekome ugodiš i da se prilagodiš, uvijek ćeš biti ono što i jesi, Bošnjo i Musliman.
Ako je to tako, a jest sigurno, onda ne daj nipošto ono što si dobio u amanet od Dragog Allaha i naših dobrih djedova; dobrih, lijepih i ponosnih Bošnjana. Čuvaj svoju vjeru Islam, vatan Bosnu i naše lijepe običaje, drage, bosanske adete.
Upamet!
Nijaz SALKIĆ
..........................
MOJ BABO
Moj babo...
Kakva gordost i poštovanje izvire iz te dvije riječi. Babo, ta riječ mi miriše sabahskim ezanom kada smo zajedno, babo i ja, ruku pod ruku, išli u našu džamiju. Babo, to je sinonim za moje djetinjstvo. Babino izgaranje i težak posao, samo da bi nama komad hljeba brižno priskrbio.
Kada izgovorim riječ Babo, pred očima vidim izlizan očev kaput i zakrpljene pantole, pogrbljena leđa i bijeli somun koji pruža nama djeci vraćajući se iz čaršije. Babo, to je lice puno briga izbrazdano sa bezbroj bora, koje za nas uvijek nađe topao osmijeh i utjehu.
Moj babo je imao rješenja za sva životna pitanja i probleme. Uz njega me ničega nije bilo strah. Moj babo, kada ujutro kahne, ja znam da će mama opet napraviti doručak; da ćemo svi zajedno sjesti za sofru da se jagmimo za pogaču, čorbu, grah, pitu, pekmez iz tanjira i kiselo mlijeko u čaši.
Moj babo, kada progovori, ja znam da će nešto veliko reči o životu na ovom dunjaluku, o mojoj školi, o mom rahmetli djedu. Kada on govori, mi svi moramo da ga slušamo. Kamo sreće da sam više zapamtio babinih mudrosti, pa da ih sada kao biser sipam svojim jaranima i da se time dičim i ponosim.
Velim vam da je moj babo bio najveći i najmudriji čovjek u mom životu. Kada bi on krenuo sa mnom u njivu, dok sam bio mali, ja sam za njim morao sve trčati. Imao je, brate, veliki korak. Kada bih se trčeći umorio, babo bi me stavio na svoja ramena, tako da sam tada bio najveće dijete. U tom položaju sam osjetio da sam babi važan. I bio sam ponosan.
Moj babo je svakome pomagao; i prosjaku i bogatašu, i učenom i neznalici, i starijim i djeci i insanu i hajvanu. Samo, nije nikada znao pomoći sebi. Danas ga tek razumijem. Sada znam zašto je imao izlizan kaput i pantole, ispranu, vehdu košulju i iznosane kundure i opanke.
Moj babo je veliki čovjek. On je znao zašto to čini. Nije ga zbog toga bilo stid i nije zato bio žalostan. Moj babo je to radio za svoj evlad , za svoju dragu djecu, jer nije htio da postanu »dronje«. On je nama često govorio:
»Nemojte biti dronje.« Moj babo je ulagao u nas kao svaki dobri babo. Želio je da mu se djeca ne napate u životu. On nas je slao u škole i zato mu velika hvala.
Dragi moji ahbabi, ne zaboravljajte dobrotu naših baba, sjećajte ih se, i živih i mrtvih, jer nije šala imati babu koji je sve dao za tebe, da te izvede na selamet.
Upamet!
.............
TETKE
Tetka je babina sestra ili sestra od majke. Tetka može odigrati veliku ulogu u našem djetinjstvu. Tetka može da čuva bratiće i sestriće, da ih voda za ručice, da im kupuje slatkiše i da im pere i kuha.
Tetka je bila u našim dječijim očima velika ličnost koja se često puta znala postaviti u našu odbranu i spasiti nas nekada od batina i od naših vlastitih roditelja.
Tetka je milostivna prema bratićima i sestrićima, bar je večina takvih tetaka, mada ima i drugačijih tetaka koje su poznate kao zloće.
Međutim, tetke su nas znale koristiti i u svoje "poslove", kada su bile cure i ašikovale mi smo im tada znali biti kuriri, pismonoše i čuvari.
Divno je imati tetku, osobito ako nam nije živa naša majka. Zato, kada dolazimo svojim kućama i vraćamo se povremeno u rodni kraj, među prvim koje ćemo posjetiti i sa hedijama darovati neka budu i naše tetke. A za ljubav prema njima bićemo inšaAllah nagrađeni.
Upamet!
Nijaz SALKIĆ
...........
TERAVIJE, SIJELA...
Ah, dragi moji, teravije su moja posebna radost i veselje. Mi omladinci bi sa posebnim veseljem iščekivali trenutak kada će naš mujezin zaučiti svečani salavat, i to ne običan, nego onaj teravijski. On je za nas, momke, značio još jedno veselje više. O djevojkama i djevojčurcima ne bih ni govorio. Teravija je za njih bila prilika da se što bolje obuku u ono najljepše što imaju, počevši od dimija i mahrama na glavi, do kundura i drugih ukrasa.
Bože dagi, što su one živjele za teraviju. One su željele da se dopadnu kojem našem momku, koji će doći te večeri iz našeg, jal' susjednog džemata. To nije važno. Uglavnom, teravija je bila prilika za cure da se pokažu i prikažu.
U toku dana, za vrijeme posta, tekle su pripreme i dogovori o tome gdje će se održati sijelo poslije teravije; u kojoj, odnosno u čijoj kući. Djevojke su pozivale sijeldžije u kuću, za koju se dogovore, da se te ramazanske večeri sijeli.
Veselje i čast je bilo da te pozove domaćin sijela te večeri. Znao se tačno ceremonijal sijela i glavne šaljivdžije koje će uveseljavati skup. Bilo je ašikluka tih večeri, zimskih i dugih. Ašikluka i šala je bilo napretek. Igralo se sudije i džandara, slušale se pjesme sa ploča i kaseta, šalilo se.
Bilo je to, uglavnom, islamsko sijelo gdje se znala granica dozvoljenog u druženju. Stariji domaćini iz te kuće su, uglavnom te večeri, odlazili na drugo sijelo; a omladina, njihova djeca, dobro su odigrala ulogu domaćina.
Na brčanskom i čelićkom području na sijelima se obavezno gostilo, pored uobičajene hrane, i onim po čemu je naš kraj poznat. To su bile suhe šljive, orasi, jabuke, suhe kruške (čitavice), kokice... A posebno specifično za zimska sijela je bilo pravljenje ćetenije.
Ćetenija je slatko spravljano od uagđenog šećera, jal' pekmeza. Poslije se dugo miješa sa pečenim brašnom, pa se dobije masa koja, ukusom podsjeća na karamele. Ćetenija se morala praviti u posebno hladnim noćima i po posebnom receptu. Ćetenija se morala nanijetiti na nečiju gustu i dugu bradu. U mom kraju se obično nanijetilo na bradu hodže Brođe iz Broda kod Brčkog, da bi ispala baš takva, kao njegova gusta i bijela brada.
Poslije uvodnog pripravljanja slijedilo je kajišanje i hlađenje ćetenije u tevsiji, koja se morala iznijeti vani na hladnoću i mjesečinu, u noći. Momci, koji nisu bili pozvani na sijelo; a znali su u kojoj je kući sijelo, iz osvete što nisu pozvani, često su znali da se potiho prikradu i ukradu tevsiju sa ćetenijom. Tako je bio uzalud sav trud djevojački.
Bojim se da su ta vremena prošlost u mom kraju, a u mom životu sigurno jesu. To jeste prošlost, jer današnja omladina više voli izaći u diskaće i prljave kafane; više vole to, nego sjesti i promuhabetiti na sijelu u domaćoj atmosferi i očuvati stare adete i običaje.
Zato mi se često puta otme uzdah: "Đe ste stare ramazanske noći?"
Đe je sevdah, đe su ašikluci?!
Upamet!
Nijaz SALKIĆ
...........
ALKOHOL I DROGA.....
»Kada Allah htjedne da uništi jedno mjesto, dopusti da se pojavi blud i nemoral u njemu.« (Hadis)
Čini mi se da nikada nije bilo teže biti roditelj i starati se o svome evladu, kao danas, u ovome vaktu. Naša država Bosna je bila jedna od teritorijalnih jedinica, bivše nam domovine, a meni se čini da je izvukla najdeblji kraj, i da je trenutno u najtežoj situaciji. Bosna jeste država, ali kao da i nije, jer je sve u njoj nekako neodređeno i nedorečeno. Bosna ima granice, a kao da ih i nejma. Vlast ima, a ona kao da i ne postoji,, jer naša policija nejma pravo po svojoj volji, haman ni promet regulisati, a dahbetile, bez najave, kontrolisati vozače automobila. Svaku kontrolu mora prije vremena najaviti i objaviti preko medija.
Kad je riječ o našim "medijima", o njima bi se moglo nadugo i naširoko govoriti.
Bosna svoje medije ima, i nejma. Mediji su većinom pod nečijim patronatom, ili su do krajnjih granica komercijalizirani i privatizirani, i na taj način okrenuti sami sebi.
U tom i takvom svekolikom haosu po Bosni su nikli razni kafići, restorani, diskaći, a u njima, svoje mjesto pod suncem, našle su razne "zvijezde", "pjevači", i "izvođači" tzv. folk muzike. Svakodnevno i svakonoćno se po tim "restoranima" organizuju naki nastupi, neka takmičenja za izbor "misice, "mistera" i sličnih ujdurmi i petljanija.
A droga...
Droga se sadi i prodaje i u najzabačenijim selima.
A o prostituciji i podvodačima, da i ne govorim.
Vjera se suzbija i marginalizira svim dozvoljenim i nedozvoljenim sredstvima. Ono malo preostalih naših adeta koji su proistekli iz 500-godišnje naše pripadnosti islamu potiskuje se i označuje kao nešto zaostalo, dok se, u isto vrijeme, promiče slobodno i, do krajnjih granica, ogoljeno iživljavanje, uz grubo odbacivanje naše svijetle tradicije.
Ono malo trijeznih roditelja, koji žele svoju djecu sačuvati od alkohola, droge i svih oblika pokvarenosti, biva razapeto između želje da djecu odgoje u vjeri i nastojanja da svoj evlad-djecu iškoluju, uz bojazan da se kroz školu ne otuđe i iskvare.
Opće poznato je da svako selo ima po jednu kahvanu kojoj su njihove gazde dale zvučna imena uz obavezan predznak "restoran".
U tim "restoranima" naša djeca često ostaju do ranih jutarnjih sati. A pivo, vino, i ostali haram, piju haman svi, uključujući i naše domaćice, žene. To je bilo nezamislivo u Bosni prije agresije.
Oni, koji bi morali o tim negativnim pojavama govoriti i biti najglasniji, "mudro" šute jer svako se boji za svoju kožu i svoje korito, a alkohol se prodaje i u brojnim "trgovinama" i "prodavnicama" i to na svakom ćosku i uglu, kako kome paše da izgovori.
Ako čovjek hoće biti patriota i neće kupovati uvozna piva, vino i rakiju, tu uvijek postoji alternativna zamjena za slične domaće proizvode.
"Kupuj domaće", i propadaj na domaći način, a na svoj račun.
Ma koga je briga za našu djecu i omladinu.
Upamet!
Nijaz SALKIĆ
............
SOFRE.....
Sofra je bošča ili čarsaf koji se prostire na pod, ćilim ili tepih u sobi i sa te sofre se jede, objeduje, ruča ili iftari... Sofra se može prostrijeti na zemlju, može se servirati na siniji, ili na stolovima. Prava sofra se uvijek sterala, a jelo se sjedeći na koljenima, ili bar jednim podavijenim koljenom.
Sofre mogu biti domaće, kućne, porodične, bogataške sofre, sirotinjske sofre, iftarske sofre, sofre uglednika i dostojanstvenika, sofre ahbaba i prijatelja, mevludske, svadbene, poslovne, pilavske, pohođanske,a mogu biti i dječije.
Na sve sofre se posebno zove, osim na porodičnu sofru. Tamo su nas majka i babo jednom pozvali, onda kada smo progovorili. Pokazali su nam gdje je sofra. I od tada mi znamo, a da se ne zovemo, gdje nam je mjesto za sofrom.
Na sve druge sofre, osim majčine i babine sofre, moraš dobiti poziv i znati gdje ti je mjesto.
Kod nas Bošnjaka i muslimana, odavno već postoje sofre i zna se redoslijed kod sjedanja i pristajanja za sofru. Tako imamo sofru političara, za koju prije izbora ima mjesta za svakoga, a poslije samo za odabrane.
Imamo još sofru pisaca i književnika, sofru glumaca i umjetnika, sofru biznismena i privatnika, sofru uleme i sofru islamske zajednice.
Neke sofradžije imaju bujruma u sve sofre, neki ne bi došli u svaku sofru i kada bi ih pozvali, a nekima nije dozvoljeno da miješaju sofre.
Obično su sve te sofre jedan zatvoreni krug za sitnu raju, mada i među tim velikim soframa ima još sofri koje se steru posebno, i to su vjerovatno nove sofre i sofrice, samo ih treba dobro proučiti i ako ti, ne daj Bože, ustreba, da ne moraš odmah tražiti mjesta i gurati se za velikom sofrom.
Sofre su naša Bošnjačka i muslimanska realnost i pred tim soframa ne treba zatvarati oči.
Eto naprimjer, da bi došao do nekog našeg bošnjačkog političkog ili vjerskog vođe, treba ti bezbroj sofrica proći, ako budeš imao sreće. A obavezno ti se na kraju ispriječe kuhari, mali ili veliki, i konačno te zaustavi glavni starješina u jemek sobi, koji je, ko biva šef te jemek-odaje u kojoj se stere sofra i koji kaže: »Ne može dalje...«
E, kad se sjetim Sire, historije Poslanikova života, i Poslanika Muhammeda s.a.v.s. i kazivanja, da je do Poslanika mogao svako doći, i siromah, i prosjak, i bogat, i car; a da Poslanik nije pravio razliku, zaboli me namah želudac.
Za Poslanikovu sofru si mogao doći, a da se ne najavljuješ. Mogao si biti saslušan, nasavjetovan i veseo otići kući, istog dana. Kod Omera r.a., nije bilo šefa kabineta, šefa protokola, tajnika, sekretara, kod Omera r.a., si isti dan mogao biti lijepo dočekan i primljen.
Sofra je lijepa naša, bošnjačka i muslimanska, tradicija; samo smo od te sofre napravili pregrade, tarabe, pa nam današnja sofra dođe više kao smetnja druženju i obilascima.
A nekad je sofra bila za druženje i širenje ljubavi među ljudima, rodbinom, a o imanu i islamu, da i ne govorimo.
Upamet!
Nijaz SALKIĆ

MUSAFIRHANA

postovani zemljaci sirom svijeta, dragi blogerasi i blogerasice, jako bi mi bilo drago da ostavite koji komentar u moju knjigu gostiju. hvala!

pođahkad čatišem
Dzemat Slovenj Gradec
Sarajevo-x.com
Bosnjaci.net
NUR o islamu i životu
Bosanski jezik
Kozarački kuhar
Vražićani
Neretva
Abdullahova Avlija
Salahudinov blog
Medzlis islamske zajednice Foca
Medzlis islamske zajednice Cajnice
Portal Bosanski Novi-Urije
Tatarija-Vrazici
Vrazicke Novine-Vrazici News

vražićki stanak


odakle mi navraćate









LJUŠTILJE,
Evo mene opet. Probudim se jutros i naumpade mi moje selo. Nije ovo sadašnje selo, puno kafića i "restorana", nego jedno selo iz mog djetinjstva, selo iz moga sna. Jer moje djetinjstvo je i bilo samo jedan kratki san, a u tom snu mi prolijeću slike, i to sve u boji, koje me do srca diraju. Ja bih da one duže ostanu, da ih polahko listam, isčitavam, slažem, sortiram i o njima razmišljam, ali one kao da hoće pobjeći, ne stignem ih čestito ni pogledati.
Zato i sjedoh, dragi moji, da uhvatim te moje slike koje mi još dolaze. Hoću da ih uokvirim i smjestim u neki prostor, u neku kutiju, hoću da ih zapišem, da mi ne pobjegnu.
Helem nejse. Sjetim se ljuštilja i svega što je vezano za žito, njivu i sijela. A to mi je, još uvijek, nekako slatko i tijesno priraslo za srce. Naši dobri seljani su sijali kukuruz, okopavali ga i brali sa oljuštinom, onom što se savija oko klipa kukuruza, što ga zagrli. Cilj je bio da se branje kukuruza što prije obavi i da se kukuruz dopremi kući. Kukuruz se prvo brao u sepete, pletene od ljeskovog cijepanog drveta. Iz sepeta bi se istresao u košiće koji su bili ugrađeni na volovska kola. Kada bi se košić napunio, a u njega bi moglo stati odprilike devet-deset sepeta kukuruza, onda bi se to vozilo kući.
Poslije bi se obrano žito(kukuruz) istresao na avliju, ako je bilo lijepo vrijeme, a ako nije, onda bi se žito istresalo u predsoblje kuće. Rod kukuruza bi se mjerio u sepetima. Tako su seljani u razgovoru pričali da im je ove godine dobro rodilo žito, imao sam deset sepeta, drugi bi imao dvanaest, treći petnaest, i tako redom.
Kada bi se žito dovuklo iz njive, zakazalo bi se sijelo koje su zvali ljuštilje, jer se te večeri ljuštilo žito, skidala se oljuština sa klipa kukuruza. Najbolje je za domaćina da je imao odraslu djecu, sina, jal' kćerku, a najbolje je da su momak ili cura. Oni bi sazvali sijelo momaka i cura u kojem bi moglo biti i odraslih parova i pojedinaca. Domaćin kuće, ili omladina iz te kuće, pobrinuli bi se za hranu uz perušanje, odnosno uz ljuštilje.
Svaki momak i cura su bili počašćeni pozivom na to sijelo, koje je bilo ustvari radno, jer se radilo do dugo u noć. Znalo se ko će biti glavni šaljivdžija, znači, znalo se ko će uveseljavati sijeldžije, znalo se ko će nositi sepete na tavan, u žitni košić ili u hambar. To su radili vrijedni i jaki momci. Znalo se isto tako ko će lijepo zapjevati od večernjih gostiju na ljuštiljama. Domaćin se pobrinuo ponekad, pa je na kraju ljuštilja zasvirala i harmonika, tambura ili frula. To je bila posebna draž ljuštilja.
Međutim, to nije bilo ništa naspram skrivenog ašikovanja na tim sijelima, zvanim ljuštilje. Sjedilo bi se oko kamare žita (kukuruza). Na jednoj strani su sjedili momci, a sa druge strane djevojke i pokoja mati prisutnih cura. Stari djedo ili nana bi bi bili zaduženi oko furune, ako je bilo hladno, da lože vatru, ili da spremaju kakve đakonije i poslastice. Obično su pečeni krompiri ili ćurta, bundeva (bijela masirača).
Koliko su te duge večeri skrile tajnih i obećavajućih pogleda momaka i cura; koliko je samo uzdaha škripa sepeta prekrila, to se nikada neće saznati. Posebno je bilo veselje i ushićenje za momka kome je djevojka ponudila da odlomi vršak kukuruza. To je bila i najava da ga je cura begenisala. Eh, što se momak ponosio i "rakolio" poslije toga.
Na tom sijelu se saznalo ko u selu s kijem ašikuje; ko će se udati, a ko oženiti. Sve novosti u tom džematu su pretresene te noći. Koliko se puta izlazilo u vedru jesensku noć; koliko je samo majki kroz pendžer pazilo kako joj se kćerka ponaša pred kućom te noći. Kada bi se stariji malo povukli u sobe da klanjaju, ili se odmore od posla, omladina bi to iskoristila za razne vragolije. Guralo se, namigivalo, premještalo za kamarom kukuruza, a završavalo bi se gađanjem klipovima kukuruza, koji su nekada znali napraviti i čvorugu na glavi.
Mi mlađi smo to samo pratili i registrovali, a nismo se smjeli plaho miješati.
Od umora i dugog sijela, često sam, u onoj toploj oljuštini, i zaspao. Kada bi se probudio, sijelo je još trajalo, samo bi se broj ljuštilja nešto smanjio. Brzo sam se hvatao za uši, jer su nam naši stari govorili da se čuvamo uholoža(uloža), jer kao, mogle bi nam se zavući u uši i onda nam "ući u mozak", »gluho bilo«, kuku nama.
Stariji su, nas djecu, tjerali da idemo kući i tamo spavamo, jer nam valja sutra u školu. Ma, ko bi nas otjerao i ko bi propustio ljuštilje? Ni za živu glavu. Rekli bismo da nam se ne spava i još bismo više usjali onim svojim okicama, da nam šta ne bi promaklo.
Šta ćete, bila su to lijepa vremena. Šteta što je sve to iza nas.
Upamet!
Nijaz SALKIĆ
..............
BOSNOLJUBLJE,
Bosna, jedna država, imade na brdovitom Balkanu. Bosnu čine, pored rijeka i planina, jezera i dolina, i ljudi, njeni državljani, da li u Bosni živeći, ili po svijetu raštrkani, svi su oni bosanski narod. Bosna se treba voljeti, jer nam je država Bosna druga mati. O Bosni su spjevane pjesme, i to one pjesničke, sa književnom podlogom i one narodne i novokomponovane.
Bosnu i ne moraš voljeti, ali za njom sigurno čezneš i vehneš. I u nju, svoju Bosnu, htio-ne htio, moraš kad-tad doći, da li u autu svom, ili u sanduku mrtvačkom.
Danas je Bosna nešto drugo, nego što je bila prije 1000 godina. Drugačija je od one prije 500 godina, a posve se izmjenila poslije agresije od 1992. do 1995. godine
U Bosni žive naši roditelji, naša braća i sestre, amidže i amidžinice, dajdže i dajdžinice, tetke i bliža i dalja rodbina. U našoj Bosni žive i djeca naša, da li sa oba roditelja, sa jednim, ili bez ijednog roditelja.
U Bosni našoj žive i ljudi, koji nisu posla, pravog zaposlenja, doživjeli i vidjeli više od deset godina. U Bosni je dosta sirotinje, nevoljnika, prosjaka, beskućnika, bolesnika, jetima i starih i bespomoćnih ljudi.
U našoj domovini ima puno omladine koja bi rado završila srednju školu, upisala fakultet, ali ne može. Nejma para, nejma novca... Svi su oni dio naše Bosne. Zato, drage Bošnje i Bošnjakinje, vi koji ste rasuti po bijelom svijetu, kada primite svoje plate, ostavite mjesečno bar jednu marku, dolar, franak, funtu, euro, za našu bosansku mladost, stare i iznemogle, sirotinju našu u Bosni, a taj sakupljeni novac ponesite u Bosnu. Tamo nekog svog rođaka obradujte, obrišite neku suzu sa lica mladog insana bosanskog, kupite mu nešto, jer smo svi dužni to učiniti.
I nemojte se pravdati da je tamo gdje živite sve skupo i da i tamo ne pada novac sa neba. Može se uštedjeti od igranke, koncerata Halidovih, Dininih, Cecinih, Draganinih i inih...
Može se uštedjeti od bespotrebnih telefonskih razgovora, šminke i modiranja i izlazaka u restorane.
Bosna traži one, što je vole. Naš narod čeka na našu omladinu iz dijaspore i očekuje naše bosnoljublje.
Pomozimo Bosnu i narod u Bosni!
Upamet!
Nijaz SALKIĆ
............
BABIN ZIMSKI
KAPUT I BAJRAM..
Eh, nekadašnji Bajrami su bili življi, veseliji, tanahniji, ponosniji, bogatiji, treperavi, sevdisavi, mirišljavi, slatki i zanosni u isčekivanju bajramskog jutra.
Upravo sada, dok kahvenišem sa svojom hanumom i djecom, sjetih se atmosfere i ambijenta u kojem sam odrastao, čekao i dočekivao sve svoje Bajrame. Bajram je dolazio tiho u moju mahalu i naš džemat. Prvo je započinjao ramazan, pa se nestrpljivo isčekivale teravije u našoj džamiji, pa jagma nas, mahalske djece, da zauzmemo bolje mjesto u saffu na mahfilu džamije naše.
Nisam nikad ni pomišljao da uđem u donji dio džamije, jer sam znao da je to mjesto rezervisano za starije i ozbiljne ljude.
Poslije smo čekali prvi mevlud u džamiji za 17. dan ramazana. Mevlud je učila mektebska omladina, a ja sam im bio zavidan što nisam u njihovoj grupi, da nastupim pred džematom te večeri.
Poslije Lejletul kadra znalo se da je Bajram blizu, a najviše me je radovalo to što ću dobiti poklone, pare ili kakav odjevni predmet za taj praznik.
Na bajaramsko jutro smo se svi okupali u našem hamandžiku. Prvo djeca i mlađi, a onda stariji, i to sve po redu i tabijatu. Mama nam je za Bajram oprala odjeću i lijepo složila, da se sama odjeća ispegla ispod neke haljinke ili težih predmeta. Rahmetli nana je iz sehare vadila toga jutra nekakav poseban miris koji je čuvala i sve nas namirisala. Neki od braće i sestara su tog jutra morali u školu, a neki su propustili nastavu i išli na Bajram-namaz.
Nakon klanjanja Bajram-namaza, letio sam kući i čekao da se babo vrati sa djedovog mezara, pored kojeg je malo posjedio, učeći mu Ja'sin i fatihu.
Kad bi babo ušao u kuću, svi bismo mu poljubili ruku i čestitali mu Bajram. To bismo uradili i majci i nani. A mi djeca, stisnuli bismo jedni drugima ruke uz bajramsko čestitanje. Bili smo sretni i zbog poklona.
Babo nam je uvijek davao nešto siće u novcu, mati neki keks i bombone, a nana rahatluk.
Poslije bajramskog ručka, koji je bio bogat hranom, mati nam je obično davala safun da odnesemo strini Beginici. Mi odemo, poljubimo strinu u ruku, čestitamo joj Bajram i predamo safun, hediju. Baš je strina Beginica, većini moje braće i sestara, bila baba i vezala nam pupak kada smo se rodili.
Na prvi dan Bajrama su krenule bajramske zvanice, pozivi u komšiluku, užoj i daljoj rodbini.
Na Bajram se pozivalo i staro i mlado. Jelo se i pilo sve najbolje što se imalo u kući na tim ručkovima i večerama bajramskim.
Meni, kao djetetu, je samo jedno smetalo u tim svečanim bajramskim trenucima.
Bilo me je stid babinog zimskog kaputa, koji nije bio očuvan i nov, kao u nekih naših rođaka i komšija. Znao sam ja da babo nekada zaradi para prodajom nekog sijena, žitarica ili voća i povrća, ali mi je bilo krivo što nikako neće malo bolje da se obuče, da potroši koji dinar na sebe.
Danas, dok sjedimi i kahvenišem, misli mi odlutaše do mog babe, a pred oči mi izađe njegov kaput i skromna odjeća. Suze same krenuše.
Mogao je otac kupiti i sebi kaput, ali je čuvao nama.
Grdna rano, moj babo je mogao kupiti bolju odjeću, i sebi i materi našoj rahmetli, ali nije htio da nas djecu zakine u nečemu što smo mi morali imati dok smo rasli i jedrali, bujali i išli iz razreda u razred, učeći i praveći kroz školu svoje prve korake u život.
Neka je rahmet svim našim dobrim babama, majkama, djedovima, didovima, nanama, braći, sestrama, amidžama, dajdžama, strinama i svima onima koji su nas odgajali, hranili, sjetovali, a koji ovog bajramskog jutra leže negdje, ili na nekom od naših mezarja širom dunjaluka.
Upamet.
Nijaz SALKIĆ
.............

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
813772

Powered by Blogger.ba

site statistics