NIKADA NE ZABORAVI HOLOKAUST I GENOCID U BOSNI I SREBRENICI

RODNA GRUDA

Najljepši je na svijetu svoj rodni kraj

02.04.2009.

DUŠA DRAGA, DUŠO MOJA, DUŠICA

 Nijaz SALKIĆ

 

 

«Ja ne pravdam sebe, ta duša je sklona zlu, osim one kojoj se moj Gospodar smiluje. Gospodar moj zaista prašta i samilostan je.» (Sura Jusuf: 53. ajet)

 

Mnogi su pisali i polemisali, pitali i raspravljali  o pitanju duše ali nikome nije pošlo za rukom da nam kaže jasnu i preciznu definiciju šta je duša. Mnogi su se nekada davno zaklinjali u dušu i olahko prevaljivali preko usana, duše mi, govorili bi, duša moja zna, tepali, dušo moja, draga dušo, a neki su dušu i vragu prodavali.  Na čemu onda temeljimo svoje saznanje o duši?

   U Časnom Kur'anu Allah dž.š. opisujući stvaranje Adema a.s. kaže melekima: ''A kada mu oblik dam i u njega udahnem Svoga Ruha vi mu sedždu učinite''. Iz ovog ajeta zaključujemo da duša, nije tek puki pojam nego nešto što je uzvišene, božanske prirode i porijekla. Kao takva, ona teži, ona stremi, ona hiti svome izvoru - Allahu dž.š., a na čovjeku je da udovolji toj njenoj težnji. Ima li boljeg načina udovoljavanja duši od ibadeta kao direktne veze sa Allahom dž.š.? Namaz, post, zekjat, hadž i svi drugi vidovi dobročinstva najbolja su hrana našoj duši. Bez toga ona je gladna, ona je žedna a glad o žeđ se ne može dovijeka trpiti.

 

Duša je sklona zlu

 

«Ja ne pravdam sebe, ta duša je sklona zlu, osim one kojoj se moj Gospodar smiluje. Gospodar moj zaista prašta i samilostan je.» (Sura Jusuf: 53. ajet)

 

Od svog početka bitisanja u čovječijem tijelu duša je sklona raznim nastranostima, porocima, devijacijama baš kao metal žive koju ne možemo smiriti osim da je kontrolišemo u zatvorenoj flaši. Negativnosti duše prepoznajemo u naginjanju porocima, u slijeđenju strasti, u trci za šejtannskim omamama. Poroci duše se ogledaju kroz:

1.      poroke jezika, nekontrolisana upotreba jezika stvara brojne i velike poroke koji sprečavaju nečije napredovanje prem cilju. Ti poroci ne pripadaju drugim tjelesnim organima, kao na primjer stomaku, uhu ili oku. Pokretanje jezika uključuje sve što postoji stvarno ili kao mogućnost.  Djelovanja ostalih organa su ograničena, dok je djelovanje jezika sveobuhvatno, kao i djelovanje razuma (svijesti). Djelovanje jezika je pod uticajem razuma, kao što je i sa druge strane razum pod njegovim uticajem. Riječi i izrazi izgovoreni jezikom izazivaju odgovarajući uticaj u razumu i stvaruju određeni dojam. Nepristojan i lažan govor utiče na zaključak krive slike prirode. Poroci govora su mnogobrojni i to je jedan naporan zadatak čovjeka da se zaštiti. Zato je šutnja ili svođenje govora na najnužniju mjeru zlatno pravilo.

 

 

 

Najteži grijesi jezika su:

 

a)     Laž u govoru je težak grijeh. Ali je dozvoljivo u izvanrednim slučajevima kada je krajnji cilj dobar, npr. zaštita muslimanskih muhadžira  od tirana, uspostavljanje sretnih odnosa između muža i žene, ili izmirivanje dva muslimana. U svim drugim slučajevima laž je strogo zabranjena lzuzev u ozbiljno izvanrednim slučajevima, laž je nemoralna a istinoljubivost naređena.

b)       Ogovaranje (gibet) se sastoji od govora o drugoj osobi na takav način da, ako bi on to čuo, njegova osjećanja bi bila povrijeđena. To je gore od bluda (preljube). Onaj koji to čini hrani se tijelom svoga mrtvog brata. Tvrdnja može biti istinita, ali i pored toga to je ogovaranje. Različiti oblici ogovaranja su: govorenje o fizičkim mahanama drugog, niskom porijeklu, lošim osobinama, lošim navikama, itd. Ogovaranje se ne čini samo jezikom, već isto tako manirima, kretnjama ili pisanjem. Sumnja je isto tako od ogovaranja, jer loše misliti o nekome nije zakonito  (dozvoljeno). Bilo koja misao o osobi koja teži da je ponizi i koja nije stvarno zasnovana na sigurnim dokazima, mora se uzeti kao šejtanska.

c)     Nemimet je također vrsta ogovaranja, to je širenje pogrešnih glasina, prenošenje riječi nekih osoba drugima kroz riječi, kretnje, pisanje i djelovanje na način koji je štetan za ljude.

d)     Ulagivanje (laskanje) ili preuveličavanje zasluga ili vrijednosti neke osobe proizvodi šest zala, četiri za onoga koji laska i dva za onoga kojem se laska. Onaj koji laska je općenito sklon zlu, govorljivosti, laži, dvoličnosti i zadovoljavanju tiranina; onaj kome se laska postaje ponosan i nemaran prema popravljanju i oplemenjivanju samog sebe.

 

 

Literatura: Poroci duše - nefsa - Ebu Hamid Muhammed El Gazali

 

Nastaviće se!

01.04.2009.

SJEĆANJA NA DRAGE OSOBE IZ KOMŠILUKA

Nijaz SALKIĆ

 

Mahala Kolobara

 

Moja mahala iz djetinjstva se zvala Kolobara. I danas mahala ima isto ime, samo što je izgubila onu vedrinu  života, živost, toplinu, dabil mirise, ciku i vrisku dječiju i dovikivanje kona da se požuri s kahvom. Moja mahala je bila podijeljena na dvorišta a svako dvorište je obično bilo ograđeno prošćem a rijetke avlije su imale i tarabu. Te tarabe i prošća su nas više spajala nego dijelila. Nama djeci niko nije mogao zagraditi dvorište i avliju, jer smo mi uvijek izbijali poneki parmak, proštac ili dasku i kroz nju se provlačili. U mom komšiluku su živjeli divni ljudi, prijatni i razgovorljivi insani. Najviše sam volio otići u avliju Arnautovića.

 

Hajrudin i Zula

 

Ovo dvoje ljudi su živjeli u skladnom braku. Kako ih pamtim bili su tihi, povučeni, dočekni i radiše. Hajrudin je imao veliko imanje i sve što uz to ide, volove, zapregu, goveda i ovce. Najljepše su imali, bio je topli osmijeh. Kakvi su bili ovo dvoje domaćina takva su im bila i njihova djeca. Sa njima smo išli zajedno u školu, u mejtef, u njivu i na meraju da se igramo.

 

Veselja

 

Bilo šta da bi se desilo bili smo uvijek jedni kod drugih i jedni uz druge. Nekada se više hodalo po sijelima, više se poštovao komšiluk i cijenila rodbina. Kada bi se neko dijete rodilo u komšiluku svi su »letjeli« da budu prvi kod darovanja, kada bi se neko oženio ili komšinica udala, trčalo se da se bude među prvima u veselju. Znam dobro da sam se uvijek pentrao po prošću i letio  kod Zule i Hajrudina kada bi mi babo ili mama kupili košuljicu, kakvu obuću ili kada bi me nečim obradovali.  Isto tako i ovi čestiti ljudi su dolazili kod nas, sijelili, veselili se skromnom životu i slušali kazivanja moga babe i nane.

 

A danas…!?

 

Već dugo nema više famelije Arnautovića u mom bližem komšiluku. Hajrudin i Zula su prodali svoje imanje i kuću i preselili se u mahalu Grab. Tamo su dugo živjeli. Viđali smo se u džamiji, na mevludima sa njima i njihovom djecom, ali slike iz komšiluka i mog djetinjstva su ostavile neizbrisiv trag u mom srcu. Moja babo, mama, nana, baš kao i Hajrudin i Zula su zamijenili svijet. Ja sam smogao snage i teška srca napisao par rečenica u znak sjećanja na ove divne ljude koji su ostavili veliki pečat u mom djetinjstvu.

 

Molim Uzvišenog Allah s.v.t.a. da se svima pobrojanim u ovom postu, Uzvišeni Rabb smiluje, oprosti im grijehe i uvede ih u Džennet! Amin!

 

31.03.2009.

I TO JE BOSNA – SANDŽAK DIO 4.

Priredio : Nijaz SALKIĆ

 

Osnovni podaci


Sandzak je regija na granici Srbije i Crne Gore koja pokriva oko 8.000 km2, a njegovo središte je Novi Pazar na čijoj opštini živi oko 100.000 ljudi. Sandžak obuhvata opžtine; Priboj, Nova Varoš, Pljevlja, Prijepolje, Sjenica, Tutin i Novi Pazar, u Srbiji, te Bijelo Polje (Akova), Berane, Rožaje i Plav u Crnoj Gori. Prema popisu stanovništva Srbije 2002., Bošnjaci su većina samo u tri opštine srbijanskog dijela Sandžaka (Tutin, Sjenica i Novi Pazar).

 


 

 


Novi Pazar sjedište Sandžaka


Novi Pazar je nekada bio sjedište Sandžaka, po čemu je regija i dobila ime. Sandžak je od 1578. do 1877. bio sastavni dio Bosne. Kao zasebna administrativna jedinica unutar Osmanskog carstva postojao je do Balkanskih ratova 1912., kada ulazi u sastav Srbije i Crne Gore.

 

 

Pogromi i genocid nad muslimanima

 U naredne dvije godine Sandžak je napustilo oko 80.000 muslimana, a ubijeno ih je više hiljada. U godinama koje su uslijedile ubijeno je još nekoliko hiljada muslimana, a najzloglasniji pokolj zbio se u Šahovićima 1924., kada su ubijana i djeca u naručju svojih majki.

 

 

 

U toku Drugoga svjetskog rata stradalo je oko 15.000 muslimana Sandžaka, a četnicki vođa Draža Mihajlović naredio je njegovo "čišćenje" od muslimana. U tom ratu Sandžaklije su pokušale obnoviti svoju državotvronost formirajući Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Sandžaka, ali to komunisti nisu dopustili.

 

 

Pritisci i iseljavanje muslimana


Iseljavanje muslimana iz Sandžaka u Tursku i Bosnu nastavljeno je i u vrijeme komunističke vlasti pa se procjenjuje da danas u Turskoj živi i do milion potomaka useljenika iz Sandžaka. Posebno težak period za Sandžak bile su devedesete godine 20. stoljeća., kada je iz Sandžaka izbjeglo oko 80.000 uglavnom mlađih ljudi, a ubijeno nekoliko desetina. Stotine muslimana su bile kidnapovane i opljačkane. Srbijanske su vlasti posebno pokušale iseliti sjeverozapadni Sandžak kako bi napravile etnički prekid sa muslimanima Bosne. Padom režima Slobodana Miloševića politička pozicija Sandžačkih Bošnjaka bitno se popravila.

 

 

Statistički podaci i stvarno stanje u raskoraku


Novi Pazar je nekada bio razvijen grad jer se nalazio na glavnoj komunikaciji iz Istanbula ka zapadu. U vrijeme SFRJ sistematski je zaobilažen u svim razvojnim planovima, pa se lokolano stanovništvo moralo osloniti na vlastitu snalažljivost.

 

 

Prema procjenama Muslimanskog nacinalnog vijeća Sandžaka 1993., u Sandžaku je živjelo oko 350.000 muslimana koji su činili 66% ukupnog stanovništva (530.000). Ostalo su Srbi i Crnogorci. Prema popisu stanovništva iz 1991.g., ipak muslimani činili oko 54% od 420.000 Sandžaklija. Ove procjene su u značajnom raskoraku sa podacima zvaničnog popisa stanovništva u Republici Srbiji 2002. godine.

 

Vjerski život i univerzitet

 


 

O vjerskom životu u Sandžaku brine se Mešihat Islamske zajednice Sandžaka na čelu sa muftijom. Mešihat je, do sada, osnovao medresu u Novom Pazaru (sa ženskim odjeljenjem u Rožaju) i Fakultet za Islamske studije. Internacionalni Univerzitet u Novom Pazaru otvoren je 2002. godine a državni Univerzitet 2006 god.

Poslužio se sa podacima sa: http://mojsandzak.blogspot.com

30.03.2009.

SJEĆANJE NA MERHUME

Nijaz SALKIĆ

 

Tevhid pred dušu Rešida Murtića

 

Dana 30. marta 2009.,  kćerka Šaha se sjetila svoga oca učenjem ja'sini šerifa i kelimei tevhida u svom stanovanju.




Kćerka Šaha i zet Fadil su za tu priliku pozvali svoje dostove i komšije, da uz učenje Kur'ana i zikr zamole Uzvišenog Allaha s.v.t.a., da se rahmetli Rešidu smiluje, olakša mu kaburski život i oprosti grijehe na Danu suda.

 

 

 

Molimo Dragog Allaha dž.š., da nam učenje ukabuli i u sevab upiše, a rahmetliju u Džennet uvede!


30.03.2009.

R O D I T E LJ I

Nijaz SALKIĆ

Živi roditelji su bereket našeg života, nimet koji se pazi i čuva, razgalica, odmaranje srca i duše i ogledalo naše ljubavi. Živi roditelji su kušnja našeg džometluka kojim nas Uzvišeni svakodnevno isprobava.

 

Ponašanje Ebu Hurejre, r.a, može nam poslužiti kao primjer. On je živio u jednoj, a njegova majka u drugoj kući. Kad god bi izašao iz svoje kuće, došao bi do vrata kuće njegove majke i pozvao bi je blagim glasom: «Mamice moja!» i nazvao joj selam. Ona mu je uzvratila: «Sinčiću moj! Neka je i na tebe Allahov selam, rahmet i berećet!». Tada bi joj Ebu Hurejre, r.a, rekao: «Neka ti se Allah smiluje kao što si se ti meni smilovala i odgajala me kada sam bio mali!», a ona bi njemu odvratila: «Neka se Allah smiluje tebi, kao što ti meni činiš dobro u mojoj starosti!». Kada bi se vraćao kući, postupao bi na isti bi način.

 

Sličan primjer nalazimo i u postupku šejha Mahmuda Arnauta, poznatog islamskog učenjaka prema svome ocu šejhu Abdulkadiru Arnautu, jednom od najvećih eksperata hadisa danas na dunjaluku. Šejh Mahmud ima samo oca, budući da mu je majka ranije umrla. Imao je komforan stan u najljepšem dijelu Damaska, ali ga je zamijenio za daleko slabiji i manji, i to u manje privlačnom dijelu Damaska, samo da bi bio blizu svog oca. Po njegovom kazivanju i kazivanju njegovog oca, on nikada nije otišao na posao, niti se vratio s posla a da nije navratio svome ocu, upitavši ga za zdravlje i pospremivši mu po stanu ono što mu treba. Bio sam svjedok njegovih suza kad god bi spomenuo svog oca. Godinama nisam vidio takav odnos sina i oca, takvu ljubav i takvo dobročinstvo!

 

Živi roditelji su svakodnevni blagoslov, odvisno od naše želje da odemo po njega. Živi roditelji su utjeha, u brigama naša ispovjedaonica, skriveno a uvijek moguće pribježište u financijskoj i duševnoj krizi.

 

Ebu Hurejre, .r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu 'alejhi ve selleme, rekao:"Daleko bio, daleko bio, daleko bio svako onaj ko dočeka starost svojih roditelja, ili jednog od njih, a (zbog njih) ne uđe u Džennet!" (Muslim)

 

Ebu Umame, r.a, prenosi da je neki čovjek upitao Vjerovjesnika, s.a.v.s: «Allahov Poslaniče, kakva je obaveza djeteta prema roditeljima?», na što je on odgovorio: «Oni su ti i Džennet i Džehennem!».

 

Živi roditelji su ulog Dženneta i ulog Džehennema, odvisno kako im pristupamo, kako ih pazimo, njegujemo i čuvamo. Živi roditelji su odškrinuta avlijska kapija, širom otvorena vrata na kući, kuhinji, spavaćoj i svakoj drugoj sobi. Naravno, najveća od svih za nas otvorena vrata su na njihovim toplim, dobrim i mekahnim srcima, koja uvijek ubrzano biju i kucaju za nas.

 

Prenosi se da je sin h. Omera, r.a. rekao: "Imao sam jednu ženu koju sam volio, a moj otac Omer je nije podnosio, te mi jednoga dana reče: "Rastavi se sa njom". Ja sam to odbio, a Omer je otišao Allahovom Poslaniku, sallallahu 'alejhi ve selleme, i ispričao mu šta se desilo. Alejhisselam mi potom reče: "Rastavi se s njom. "(Ebu Davud, Tirmizi, hasen-sahih)

Ebu Derda., r.a., pripovijeda da mu je došao jedan čovjek i rekao: "Ja imam ženu, ali meni moja majka naređuje da se rastavim s njom." Ebu Derda mu na to reče: "Čuo sam Allahovog Poslanika, sallallahu 'alejhi ve selleme, kada je rekao: "Roditelj je srednja vrata Dženneta, pa ako hoćes pusti ih, a ako hoćes sačuvaj ih". (Tirmizi, hasen-sahih)

 

Roditelji kojih više nema na ovom svijetu su jaka bol za njihovu normalnu djecu. Svaki dan je za njih: žalost, sjeta, tuga, kajanje, briga, prisjećanje, čežnja i poređenje. Svaka dženaza je dodatna bol i sjeta i poređenje, koliko bi naša dobra i draga majka sada imala godina a da li bi stari babo još mogao ići u džamiju, da je danas živ. Nisu sva djeca ista. Sjećanje na svoje roditelje nekoj djeci potjeraju suze na oči, neki uzdahnu a opet pojedini se odužuju svojim roditeljima učeći ja'sine, hatme ili čineći hajrove pred njihove duše.

 

Enes., r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu 'alejhi ve selleme, rekao: "Ko želi da mu nafaka uveća i da mu se život produži, neka pazi i redovno posjećuje svoju rodbinu" (Muttefekun alejihi)

 

Ima nas i takvih koji proklinjemo svoje roditelje kako su nam malo ili nikako ostavili miraza i nasljedstva, kao da su roditelji morali nešto ostaviti iza sebe da bi ih mi voljeli i radi ih se sjećali.  Jopet, nije mali broj onih koji neće godinama otići na mezarje svojih baba i majki i ja'sin ili fatihu im proučiti, opet zbog neke zamjerke na njihov račun.

 

U jednoj drugoj Ibn Omerovoj, r.a., predaji spominje se da je Allah, dž..š, zabranio za tri osobe ulazak u Džennet. U toj predaji Vjerovjesnik, s.a.v.s, doslovno kaže: «Allah je za tri osobe zabranio Džennet: notornoj pijanici, osobi koja je neposlušna roditelju i osobi koja nije  ljubomorna na ono što se dešava od negativnosti u njegovoj kući».

 

Prošlo je šest godina od preseljenja mojih dragih roditelja, Halime i Ibrahima.





Kako vrijeme odmiče osjećaji sve više narastaju i bude uzdahe i sjetu. Ono što nisam razumio dok su bili živi, sada analiziram i shvaćam podižući svoju djecu. Molim Milostivog Allaha, s.v.t.a., da mojim dobrim i dragim roditeljima olakša kaburski život, oprosti im grijehe na Danu suda i uvede ih u Dženneti Firdevs.

 

Upamet!

30.03.2009.

ZAŠTO SI ME MAJKO RODILA

Nijaz SALKIĆ

Gledam slike na bosanskim ineternet stranicama i čitam taze habere iz naše matice, rasijane  i raseljene Bosne. Udarne vijesti su o preseljima sa ovog, na budući svijet. Umire se brate i pebrzo. Nestaje nas ahbabino tako hitro, da se kuće zaključavaju i prazne ostaju. Nejma nas jarane ni u gradovima a dahabetile u selima. Objeremo se toliko da u prvi razred osnovne škole nejma ko sjesti u klupe. Što ne iskrčiše i razrijediše prekounski i prekodrinski fašisti, to dovrši bolešćina, siromaštvo, tuga i poratni sindrom i jad.

 

Sjećam se vremena bijede kada se bivša Jugoslavija izvlačila iz godina gladi, bolesti i siromaštva. Kada nevolja udari ona sa sobom povede i svoje sestre, nezaposlenost, brigu, mržnju, bolest, netrpeljivost i zavidnost. U tim godinama je svakog jada bilo, a na vrhuncu se pojavila i »gubar« jedna vrsta gusjenice koja je pored ostalog napala, voćnjake i sve naše šume.

 

Nije isto primati, obrađivati i dešifrovati informacije u svom mozgu kada je čovjek mlad a besbelli je posve drugačije kada imamo životno iskustvo. Mlad čovjek pola informacija baci u vodu a stariji svaku dobro analizira toliko, da se mozak počinje zagrijavati. Ljudi iz životnog  iskustva znaju da bi mladi ljudi mogli umrijeti a stariji posigurno moraju ići. Zato je moja nana često puta uzdisala, odhukivala i tužno onako za sebe zborila: »Zašto si me majko rodila!«

 

Upamet!


29.03.2009.

NASTAVA - MOTIVACIJA UČITELJA – MUALLIMA

Nijaz SALKIĆ

U radu muallima bitnu ulogu ima entuzijam i motivacija za rad koji proilaze iz njegove opredijeljenosti pozivu koji je i Muhammed a.s. sa velikom ljubavlju obavljao. Važna karika uspjeha  muallima leži u njegovoj disciplini u redovnom održavanju vjeronauke u zakazano vrijeme. Prenošenje Božije riječi na mlade mora biti praćeno velikim oduševljenjem, s aktivnom pedagoškom i metodskom brigom svakog muallima za uspjeh vjerske pouke.


Pouka o vjeri mora biti prije svega zanimljiva za najmlađe i starije slušaoce i polaznike vjeronauke. Čim muallim primijeti znake dosade i zasićenosti kod slušalaca, mora odmah naći bolje metode u osvježavanju nastave. Pronalazeći interesantne vjerske teme muallimi se moraju služiti svim raspoloživim sredstvima, prigodnim fotografijama, crtežima, koje i sami mogu da izrađuju, zatim raznim tabelama za namaz, geografskim kartama dijafilmovima, grafoskopom, kasetofonom, videovizuelnim sredstvima itd.


Islamski pedagozi smatraju da vjeronauku ne treba strogo tretirati kao školski predmet, nego je više osmisliti kao vjerski doživljaj sa intimnim osjećajem imana u srcu, a ona se najljepše doživljava uz prijatnog i vedrog muallima na vjeronauci.

 

 

Motivacija muallima

Dosta studija, radova i knjiga se napisalo o motiviranju učenika na nastavi a malo o motiviranju muallima-učitelja. Učitelj je jedna od glavnih karika prenošenja znanja i poučavanja učenika. Zato učitelj mora biti stimuliran kroz pohvaljivanje njegovog rada, unapređivanja na radnom mjestu u svojoj instituciji, u svojoj školi i svom mektebu. Svaka materijalna ili verbalna podrška i motivacija kod učitelja rezultira samopouzdanje i dodatni entuzijazam za postizanje boljih i većih uspjeha.

 

Šta ako izostane?

Desiće se i događa se da je učitelj u svom kolektivu okružen hvalisavcima, “grebatorima”, ulizicama, čankoliscima, pa se njegov rad i uspjeh često ne vidi, ili se namjerno nipodaštava i marginalizira. Događa se da je učitelj i muallim jako ponosan i uspravan čovjek, koji se ne ističe ili ne zna i ne umije da  “unovči” svoj trud i pregalaštvo u školi ili mektebu. Godine lete a on nikako da se “uspravi” u svom kolektivu, jer tu oko njega su uvijek neki drugi, preči da dobiju nagradu, priznanje ili se svake godine šablon vrednovanja rada, namjerno i ciljano prilagođava nekim drugim “uspješnim” momcima.

 

Samomotivacija

Biti učitelj nije isto kao biti vodoinstalater ili keramičar, mada i za jedan ili drugi posao treba neka vrsta lične kreativnosti. Učitelj, međutim,  uvijek treba neku dodatnu energiju i akumulaciju i duhovnu nadgradnju da bi mogao uspjeti kod učenika. Zato, ako učitelj ili muallim kojim slučajem i ne dobije materijalnu ili verbalnu motivaciju od direktora škole, nastavničkog vijeća, mutevelije, glavnog imama ili bilo koje nadređene osobe, on mora motivaciju nalaziti i crpiti u sebi i iz sebe samoga. Učitelj i muallim mora naročito:

1.     pratiti i bilježiti svoje uspjehe i rezultate na radnom mjestu i prije svega sebi ponavljati da je on zbilja dobar a ne prosječan učitelj i radnik,

2.     postaviti i planirati polugodišnji ili godišnji  cilj i težiti da ga ispuni. Kada ga dostigne, oznaniti ga i pokazati okolini da i pored toga što je danas puno hasuma, dobar i požrtvovan rad se iako ne nagrađuje, ipak izađe na vidjelo,

3.     da se drži dosljedno sebi postavljenih programa i ciljeva u radu na vjeronauci i nastavi, a posebno da ih izvede do kraja,

4.     u realizaciji programa mora se pridržavati i najmanjih sitnica, jer kada se učitelj jednom uvjeri da može postići dobre rezultate, on će dobiti samopouzdanje u sebe i rezultati neće izostati.

 

A što se tiče nagrada i priznanja od ljudi, njih ionako uglavnom dobivaju oni koji su »bliže vatre« (čast izuzecima). Kod svakog hairli posla pa i muallimskog,  bitno je da naš rad i zalaganje vidi Gospodar svih svjetova, Allah, s.v.t.a., ostalo je sve prolazno i relativno.

 

29.03.2009.

DŽEMATSKI MEVLUD U NOVOM MESTU

Nijaz SALKIĆ


Mevludski mjesec je dobrano zagazio u svoj drugi dio života. Bosanski krajevi sa mevludskom tradicijom su obilježavali mevlude u svojim kućama i cijela tri mjeseca od prvog mevluda proučenog u džamiji. U nekim slovenskim džematima je džamijski mevlud već proučen, negje je priređena mevludska akademija a u Novom Mestu mevludska tradicija je u povoju.

 

 

Novo Mesto


 


Novo Mesto kao džemat još nije saživio u pravom smislu te riječi, mada je Medžlis islamske zajednice već poodavno registrovan. Razloge treba tražiti u još neizgrađenim  i neotkupljenim džamijskim prostorijama, u nedostatku stalnog imama, i neuvezanosti i nerazgraničenosti džemata. Ako se ti razlozi mogu navesti kao činjenice što džemat Novo Mesto nije kao džemat Postojna, Kočevje ili npr. Ljubljana, onda viđena organizacija mevluda i aktivnosti u ovom Medžlisu govore da ovdje neko dobro radi.

 

 

Mevludska svečanost u Kulturnom Domu

 

Slovenski imami smo dobili pozivnice da se u subotu, 28. marta odazevemo mevludskoj svečanosti u Novom Mestu u džubetima i ahmedijama. Pošto do sada nisam imao prilike upoznati se sa aktivnostima u ovom Medžlisu, zaputio sam se na svečanost. Program je počeo u 15 sati  učenjem Kur'ana, kratkim obraćanjem Midhat ef. Mujkića, čovjeka koji ovdje obavlja džume i uči djeci, i najviše radi da ovaj džemat profunkcioniše. Mada mu imamski posao nije zanimanje, ovaj entuzijast sve čini zajedno sa svojim vrijednim članovima odbora, da džemat Novo Mesto stane na noge. Nama imamima je dobro poznat džometluk Midhat ef.. Dobro se zna  da je ovaj čovjek mnogim džematima materijalno pomagao.




Mevludski program su izveli prisutni slovenski imami i muallima, a ilahijima i kasidama nas je razgalio dobar hor iz džemata Kočevje. Miris behara su svojim recitacijama o Poslaniku i divnim glasovima dočarali polaznici vjeronauke iz Novog Mesta, koje je tako lijepo uvježbao i pripremio Midhat ef. Mujkić.




Program svečanosti je uspješno uvezivao tajnik Mešihata, a tačku na »i« je stavio predstavnik Mešihata koji je održao zapažen va'zu nasihat.



Bilo je dosta posjetioca koji su zadovoljno otišli svojim kućama. Sve pohvale i čestitke za organizaciju mevluda idu na adresu džemata, Midhat ef. Mujkiću, njegovim divnim i vrijednim odbornicima, sponzorima koji su se zbilja dobro potrudili da nahrane i napoje narod i uzvanice i džematlijkama, ženama što su od srca dočekivale i usluživale musafire.

 

Esselamu alejkum do nekog slijedećeg, lijepog i nezaboravnog druženja u Novom Mestu!


27.03.2009.

PRESELILA RAHIMA SALKIĆ – MUJKANOVIĆ

Nijaz Salkić

Poslije kraće bolesti u četvrtak, 26. marta 2009., preselila je na ahiret Rahima Mujkanović, rođena Salkić u 72-goj godini  života iz Maoče kod Brčkog.

 

Rahima je posljednje dijete u porodici Salke i Zumre Salkić iz Vražića. Živjela je skromno i tako je isto i napustila ovaj svijet.

 

 Kao tetku sam je cijenio zbog njene otvorenosti, dobrote i prostodušnosti.

 

Dženaza rahmetli Rahimi biće obavljena u subotu, 28. marta 2009. na Maočkom mezarju iza ikindije namaza.

 

Molim Uzvišenog Stvoritelja Allaha dž.š., da Rahimi oprosti grijehe, olakša joj polaganje računa na Danu suda i uvede je u Džennet!

27.03.2009.

MIMBERA - U DOBRU SE NE POVISI A U ZLU SE NE PONIZI

Nijaz SALKIĆ

Zahvala pripada Allahu dž.š. Neka je salavat i selam na Allahova Poslanika Muhameda s.a.w.s., na njegovu časnu porodicu, ashabe, i svakog onog koji bude slijedio uputu do Sudnjega dana. (Amin)

 

Danas je 27. mart 2009. ili  1. rebiu-l-ahir 1430. hidžretske godine. Proljeće je uveliko nastupilo a toplote i sunca još manjka. Težacima baš kao i vjernicima nije teško i u mraku mrkle noći, pronaći tračak svjetla, niti u studenom danu naći plamičkak toplote i nade. Skeptici i kada svega u izobilju imaju, nađu vremena za kuknjavu i zapomaganje.

 

 


Uzvišeni  Allah u suri Al-Isra veli:


 

Menihteda  fe innema jehtedii linefsihi, ve men dalle fe innema judillu alejha, ve laa teziru vaaziretun uhra, ve maa kunna muazzibiine hattaa neb'ase resuula.

15. Onaj koji ide pravim putem, od toga će samo on koristi imati, a onaj ko luta – na svoju štetu luta, i nijedan griješnik neće tuđe grijehe nositi. A Mi nijedan narod nismo kaznili dok poslanika nismo poslali!

Pravim putem ići  dužnost je svakog čovjeka. Neće se moći niko izvući na Sudnjem danu pravdajući se da nije znao za pravi put, da su mu bile nepoznate naredbe i zabrane, upute i savjeti Božiji. U džamiju zalazi onaj  ko hodi pravim putem, džumu i namaz bez jakog razloga ne izostavlja pravi vjernik.

Ve izaa erednaaa en nuhlike karjeten emerna mutrefiihafe fesekuu fiiha fe hakka alejhel kavlu fedemmernaa ha tedmiiira.

16.Kad hoćemo jedan grad da uništimo, onima koji su u njemu na raskoš navikli prepustimo da se razvratu odaju i da tako zasluže kaznu, pa ga onda do temelja razrušimo.

Kriza nam je samo malo zakucala na naša vrata, a narod se prepao i zakukao. Svako zaboravlja da smo dugo živjeli u dobroti i blagostanju. ima  nas što smo se i previše obogatili i odali se luksuzu, lagodnom životu, te raznom nemoralu i grijehu. Allah nam daje primjere iz historije kako je On Halik uništavao i veće civilizacije od naše u momentima njihovog razvratnog i nemoralnog života.

Ve kem ehleknaa minel kuruuni min bea'di nuhin, ve kefaa bi rabbike bi zunuubi ibaadihii, habiren besiira.

17. I koliko smo samo naroda poslije Nuha uništili! A dovoljno je to što Gospodar tvoj zna i vidi grijehe robova Svojih.

Danas se mnogi bogate i žive na račun sirotinje a imatak često puta zarađuju na prevaru i nepošten način. Zaboravljaju da Uzvišeni Allah vidi grijehe robova svojih.

Men kaane juriidul aadžilete adždželnaa lehuu fiihaa maa nešaaau limen nuriidu summe džealnaa lehuu džehenneme,  jaslaa haa,  mezmuu men medhuu ra.

18. Onome ko želi ovaj svijet, Mi mu brzo dajemo što hoćemo i kome hoćemo, ali ćemo mu poslije Džehennem pripremiti, u kome će se osramoćen i odbačen peći.

Među današnjim naraštajima je malo onih koji se brinu o svom budućem životu na ahiretu. Oni žele samo ovaj svijet a Allah im ga daje. Kada njihov kratki život prođe u lutanju i provodu, vrate se Gospodaru svome, koji ih trijezni kroz džehennemske peći, osramoćene i degradirane.

Ve men eraadel aahirete ve seaa lehaa sa'jehaa ve huve mu'minun fe ulaaaike kaane sa'juhum meškuu ra.

19. A onaj ko želi onaj svijet i trudi se da ga zasluži, a vjernik je, trud će mu hvale vrijedan biti.

Vjernika je uvijek bilo malo. U svakom kavmu i vaktu su za većinu dunjalučara, vjernici su bili čudaci i iznimke. Mu'mini se nikada nisu obazirali na ponižavanja licemjera, nevjernika i dunjalučara, jer su znali da će im se na kraju trud i žrtva isplatiti i da ih čeka nagrada od njihova Gospodara na budućem, vječnom svijetu.

Kulle numiddu haaa ulaaai ve haaa ulaaai min ataaai rabbike, ve maa kaane ataau rabbike mahzuu ra.

20. Svima njima, i jednima i drugima, dajemo darove Gospodara tvoga; a darovi Gospodara tvoga nisu nikome zabranjeni.

Trebamo znati da je Allah Rahman i Rahim i da svima i vjernicima i nevjernicima, onima koji mu se klanjaju i oni koji Ga odbacuju, i negiraju, svima  i svakome Uzvišeni daje opskrbu i nafaku.

Unzur kejfe feddalna ba'aduhum alaa ba'adin, ve lel aahiretu ekberu deredžaatin ve ekberu tefdiila.

21. Gledaj kako jednima dajemo prednost nad drugima; a na onom svijetu razlika u stepenima i prednostima bit će, doista, veća.

Vjernik je uvijek u prednosti. Ta prednost na ovom svijetu je nekada u moralnoj i duhovnoj superiornosti vjernika a često puta vjernici imaju  obje  i dunjalučku i ahiretsku komponentu.

La tedž'al meallaahi ilaahen aahare fetak'ude mezmuumen mahzuula.

22. Ne stavljaj uz Allaha nekog drugog boga – da ne bi osudu zaslužio i bez podrške ostao.

Čovjek nikada ne smije doći u situaciju da zaboravi svoga Gospodara i da Ga u borbi za dunjalučku dobit usporedi i prispodobi sa stvorenjima. Svi koji prijeđu granicu u tom pogledu brzo propadnu i poniženi ostanu. čovjek može pogriješiti u momentima kada počne "obožavati" novac, žene, muškarce, provode, te u tim momentima toliko zavoli dunjaluk, da mu se doslovno počne klanjati.

Ve kadaa rabbuke ellaa tea'buduuu illaaa ijjaahu ve bil vaalidejni ihsaanen, imaa jebluganne indekel kibere ehaduhumaaa ev kiulaa humaa felaa tekullehuu maaa uffin ve laa tenher humaa  ve kul lehumaa kavlen keriima.

23. Gospodar tvoj zapovijeda da se samo Njemu klanjate i da roditeljima dobročinstvo činite. Kad jedno od njih dvoje, ili oboje, kod tebe starost dožive, ne reci im ni: "Uh!" – i ne podvikni na njih, i obraćaj im se riječima poštovanja punim.

Poniženje čovjeka može pogoditi i onda kada se zaboravi pa odbaci svoje roditelje. Allah dž.š. nam je naredio da roditeljima budemo hairli i da im samo dobro činimo. Svoje roditelje moramo redovno obilaziti, pomagati, njegovati, previjati, paziti, čuvati i o njima najljepše govoriti. Ko zaboravi na svoje roditelje, doživjeće poniženje još na ovom svijetu a završiće svoj život kao veliki jadnik. musliman ne smije ni pomisliti da svoje roditelje smjestu u dom staraca ili napusti brigu o njima.

Vahfid lehumaa dženaahaz zulli miner rahmeti ve kul rabbir ham humaa kema rabbejaanii sagiira.

24. Budi prema njima pažljiv i ponizan i reci: "Gospodaru moj, smiluj im se, oni su mene, kad sam bio dijete, njegovali!"

Pored njegovanja roditelja dužni smo za njih dovu činiti Uzvišenom Allahu. Kada dovimo sjetimo se kakve su muke oni preživljavali dok su nas hranili i kakve su sve žrtve iz ljubavi činili za nas, dok smo bili djeca.

 Rabbukum ea'lemu bimaa fii nufusikum, in tekuunu saalihiine fe innehuu kaane lil evvabiine gafuura.

25. Gospodar vaš dobro zna šta je u dušama vašim: ako budete poslušni, - pa, Allah će doista oprostiti onima koji se kaju.

Neka se niko ne pretvara i glumi u vjeri, jer Allah dobro poznaje suštinu svakog bića i poznaje šta nosimo i skrivamo u svojim srcima. zato su najgori licemjeri, i oni što se pretvaraju da su pobožni, džometi, dobričine i daije.

 Ve aati zel kurbaa hakkahuu vel miskiine vebnis sebiili  ve la tubezzir tebziira.

26. Daj bližnjem svome pravo njegovo, i siromahu, i putniku-namjerniku, ali ne rasipaj mnogo.

Svaki čovjek mora biti prije svega pravedan. Ako dođemo u situaciju da odlučujemo o imecima svoje rodbine, sudimo po pravdi i zakonima Božijim. Treba svako biti džometli ruke ali u dijeljenju previše ne rasipati.

Innel mubezziiriine kaanuuu ihvaaneš šejaatini, ve kaaneš šejtaanu li rabbihii kefuura.

27. Jer su rasipnici braća šejtanova, a šejtan je Gospodaru svome nezahvalan.

Ko nerazumno rasipa je šejtanov brat i Allahu nije zahvalan. ima ljudi što u momentima izađu sa normalnog ponašanja pa se počnu opijati, provoditi i imetak im se brzo raspe. zato Allah s.v.t.s., rasipnike naziva šejtanskom braćom.

Ve imma tua'ridanne anhumub'tigaaae rahmetin min rabbike terdžuuhaa fe kul lehum kavlen mejsuura.

28. A ako moraš da od njih glavu okreneš, jer i sam od Gospodara svoga milost tražiš i njoj se nadaš, onda im barem koju lijepu riječ reci.

Doći ćemo u situaciju posebno u ovom vaktu, da će se od nas puno tražiti da dajemo dobrovoljne priloge, biće puno prosjaka i sirotinje koja će prositi. Biće momenata da i sami nećemo imati novaca. Nemojmo tada ljude koji traže kuditi i ponižavati, te ih  tjerati grubim riječima od sebe. Najmanje  što tada možemo uraditi je da im lijepu riječ uputimo, ako ništa drugo ne budemo mogli učiniti za njih.

Ve laa tedž'al jedeke magluuleten ilaa unu ki ke ve laa teb sut haa kullel besti fe tak uude meluumen mahsuu ra.

29. Ne drži ruku svoju stisnutu, a ni posve otvorenu – da ne bi prekor zaslužio i bez ičega ostao,

Ipak, nije dobro biti škrt, uvijek je bolja gornja koja daje, od donje ruke koja prima. Ne treba biti ni previše rasipnik da ne bi čovjek sebe i svoju porodicu u oskudicu doveo.

Inne rabbeke jeb sutur rizka  li men ješaaau ve jakdiru, innehuu kaane faahišeten ve saae besiira.

30. Gospodar tvoj pruža obilnu opskrbu onome kome hoće, a i ograničava je, jer zna i vidi robove Svoje.

Na kraju treba znati da je Uzvišeni Allah taj koji daje kome hoće, a umanjuje i ograničava opskrbu kome On hoće, jer je on Sveznajući i Mudri.

Da nas Uzvišeni Allah uputi na pravi put, poveća nam nafaku i sačuva nas neimaštinje, ljenosti, bolesti, škrtosti i slabosti! Amin!

 

Literatura:

Prijevod Kur'ana od Besima Korkuta

26.03.2009.

POMOZIMO DRUGOME DA BI I NAMA ALLAH POMOGAO

UDIJELIMO SADAKU!


Dragi naši, svakojaka kriza je zavladala a dostigla nas je i ona ekonomska, džepni belaj. Nikome nije lahko u ovom vaktu i zemanu. Sve se nekako preboli i predevera a nedaj Bože patnje i bolesti a dahabetile bolesti naših najmilijih. Danas kucamo na vaša srca povodom bolesti malog dječaka Bakira.

 

Za liječenje i operacije u Švedskoj dvogodišnjem Bakiru Mujadžiću iz Prijedorskog prigradskog naselja Tukovi, kod kojeg je konstantovana Mitochondropathie, potrebna su novčana sredstva u visini od 60 000 eura.

 

Dobri ljudi koji žele pomoći Bakiru neka to učine  putem uplate na  devizni broj žiro računa: HYPO ALPE-ADRIA BANK SWIFT code banke: HAABBA22 IBAN: BA393060123775437553 na ime Hodžić Fehima (za Bakira).  Račun u KM: Transakcijski račun banke 3060610000137340 broj tekućeg računa 1538168068

 

Adresa: Tukovi, Prištinska br.10 Prijedor. Tel.: 0038766-422-859

 

 

Bakirovi roditelji Edin i Fehima se unaprijed zahvaljuju svim ljudima dobrog srca i dobre volje. Svi koji budu donirali novac, njihova imena sa povratnom informacijom  biće objavljena na ovoj stranici.

 

 Pomozimo da se na kraju i ovaj mališan raduje životu kao i svi njegovi vršnjaci Neka vas Uzvišeni Allah nagradi i vaš novac upiše kao sadaku na vašu glavu i vaš život!

 

Preneseno sa stranice: http://velagici.blogger.ba/

26.03.2009.

PUTOPISOM KROZ DOMOVINU – DONJA SLAPNICA

Nijaz SALKIĆ

 

Iznenadni put u Bosnu


Niko ne zna niti može predvidjeti svoju budućnost. U ponedjeljak me pozva moj džematlija i prijatelj Fadil Omerhodžić i javi mi tužnu vijest da je njegovoj ženi Šahi preselio otac. Zamoli me ako ikako mogu da sa njima pođem na dženazu u Donju Slapnicu kod Velike Kladuše. Šta ću, nije prijatelj onaj sa kojim samo ispijamo kahve i gotivimo se jelima, sa prijateljima valja i tugu podijeliti. Spremim se i krenemo oko podne 23. marta 2009., put Velike Kladuše u našu domovinu Bosnu. Vrijeme je bilo vjetrovito i prohladno. Trebalo nam je iz Velenja nešto više od 4 sahata da stignemo u Donju Slapnicu.

 

Donja Slapnica

 

Iz Šahinih kazivanja o njenom selu i roditeljima sam imao nekoliko slika ovog sela. Sa Slapnico se prvi put susretoh pred zalazak sunca. Selo leži na nekoliko brežuljaka a sva Krajina je kao u nekoj bajci ispresijecana zemljanim i asfaltnim putevima sa bezbroj puteljaka i šumskih stazica.




Stigosmo pred staru riglovanu kuću koju je gradio rahmetli Rešid Murtić, Šahin otac. Ovdje u okolini Kladuše, Cazina, Bužima i Krupe ima još dosta ovakvih starih bosanskih kuća. Uđosmo u kuću u kojoj je ležao rahmetlija Rešid koji je u svom zemaljskom životu izbrojao 85 svojih ljeta i stao u brojanju.





Ležao je na podu svoje sobe u kojoj je za života najviše provodio vremena. Bio je to vrijedan težak, koji nikada nije bio besposlen. Vazda je nešto radukao, pleo, zagrađivao, meo, ćistio, kresao i kalemio voće i sijekući drva pripremao zimnicu. Oko rahmetlije je sjedila njegova njabliža rodbina i komšije. Popričasmo malo, posjedismo i uputismo se u sinovsku kuću da malo predahnemo.

 

Sijelo

 

Ovdašnji naš običaj u ovakvim prilikama je da se sakupi komšiluk, prijatelji i rodbina i cijelu  noć sjedi na smjenu. Pošto mi je ovo rijetka prilika da upoznam Krajinu slušao sam, zapitkivao i bilježio.  Bome sam nešto i kazivao a najviše o vjeri i našim lijepim običajima. Klanjasmo džematile prvo akšam a potom i jaciju. Bilo je lijepo vidjeti punu sobu ljudi kako padaju na sedždu Dragom Allahu.

 

 

Dženaza je u utorak

 

Sjedilo sam sve do pola dva poslije pola noći a onda me umor savladao i otišao sam na počinak. U utorak sam poranio na sabah, klanjao i poslije popijene kahve oko  8 sati sa Fadilom se spustimo u Kladušu da malo zijaretimo čaršiju.




Kladuša je kao i svaki poratni bosanski grad. Puno se radi i gradi a najviše trgovine i mala građevinska preduzeća i skladišta.  Najživlje su pijace.

 

 

Kladuška pijaca

 

Kladuška pijaca se prostire kakvih stotinjak metara uzduž i desetak metara u širinu pored puta gdje su se smjestile tezge i šatori. Prodaje se haman sve a najviše hrana, povrće, voće, tekstil i obuća.




Nema šta se ne nudi a većina naroda hoda, pari oči i egleniše o skupoći, nezaposlenosti, bolešćini i recesiji. Ko ima koga vani i ko ima para nešto se i pazari. Uglavnom hrana se mora kupiti a za ostalo ako se nađe koja marka. Pokupovasmo djeci neke sitnice, tek toliko da vide da smo bili u našoj Bosni i krenusmo u Slapnicu. Crni oblaci su se spustili nisko a hladan vjerić je počeo puhati. Krenusmo put Slapnice.

 

 

Dženaza

 

Dženaza je zakazana u 4 sahata poslije podne. Narod s počeo iskupljati pred kućama Murtića a vozila su ostavljali pedesetak metara prije sokaka i iznad sokaka. Avlije se poče puniti već od 13 sati.









Oko 14 sati puhnu jači vjetar a s njim poče padati snijeg i kiša. Kroz sahat vremena se poče sve bijeliti vani pred kućama. Pred kuću iznesoše rahmetliju, ogasuliše ga a potom u kući gdje je ležao prouči Ja'sin. Imam ispred porodice pred kućom zatraži halal od prisutnih  i krenu dženaza put džamije.







 

 

 


Na platou pred džamijom se klanja dženaze namaz, u džamiji ikindija i onda se izvrši ukop u mezarju iza stare džamije.




Sve se završi dovom i u prohladnom, kišovitom i sniježnom danu se ljudi tiho raziđoše svako svojim toplim domovima. Kao što to biva poslije svake dženaze, masa ljudi dođe i donese jednog svog najmilijeg rođaka, prijatellja, komšiju i poznanika. Svi se raziđoše a rahmetlija osta sam u vječnoj kući. Ljudi se odoše veseliti toploj furuni, svijetloj kuhinji i spavaćoj sobi sve do sliejdeće rede kada put mezarja krene neko između nas. Šta ćemo, takav je život i naša sudbina.

 

 

Povratak

 



Poslije dženaze smo se vratili našim domaćinima. Posjedili smo još neko vrijeme i malo se odmorili a sutradan ujutro krenuli nazad u Sloveniju. Molim Uzvišenog Allaha da Šahinom ocu oprosti grijehe i olakša mu polaganje računa na Danu suda. A porodici podaari sabri džemil!

 


DONJA SLAPNICA

Nijaz SALKIĆ

 

Donja Slapnica je jedno od tanahnih zrna đerdana koji se prostire dolinama i brežuljcima općine Velika Kladuša. Prema selu vodi krivudavi asfaltni put načičkan sa obje strane lijepim kućama i prodavnicama. Asfalt se gubi na ulazu u selo gdje počinju kuće Hurtića čiji broj prelazi 100. Ovo je najveća mahala a pored Hurtića ovdje žive još i famelije: Nuhanovići, Rekići, Ćufurovići, Latići, Selimovići, Kurtići i Kapići.

 

Džamija:

 

 

 je napravljena 1958., a nova moderna i velika 2006. godine. Ovdje su službovale mnoge hodže: hodža Melkić, hodža Mureško, hodža Dedić, hodža Kajtaz, hodža Ramo i sadašnji hodža Smriko.

Mezarluci:

Husejna Ibrina mezarluci, Rekića mezarluci i džematski.

 

Muezini:

Rešid Murtić, Salih Kantarević, Asim Ćufurović, Hasan Selimović i hadžija Medo Murtić.

Mutevelije:

Husnija Saračević, Meho Ćufurović, Medo Murtić, hadžija, Hasan Selimović, Rešid Murtić Sulejmen Latić i sadašnji mutevelija, Rešid Ćufurović.

 

Hadžije:

 Bego rekić, Hasan Ćufurović , Medo Murtić….

Ovdje je kraj kojeg je Dragi Bog obdario lijepom prirodom, svakojakim zelenilom i prekrasnim njivama i pašnjacima.

Njive: Begovića njive, Kućišta, Medetova njiva, Bazgova dolina, Vrela, Velića brdo, Urga, Ždralovac…

Vrela, izvori i vode

Ibrišimovac, Saćin bunar, Hadžijski bunar, Ledenac Adiel Begović, Bejzin bunar na Hajratu…

Pjevači i šargijaši:

Hasib Murtić, Rešid Murtić i Redžo Murtić.

Zubar

 zube je kliještima vadio Hašim Murtić.

Strahu:

Je znala saljevati Ćamka Murtić, Kadife i Šerife Murtić.

Ruke iščašene

 i slomljene je popravljao Hamed Melin.

Jastuke i kilime

 je pravila i tkala Fatime Murtić i Šaha Murtić.

 

Više fotografija u boljem formatu možete pogledati u galeriji slika:


25.03.2009.

FIKH ZA SVAKOGA – IZVODI IZ FIKHUL IBADATA

Priredio: Nijaz SALKIĆ

 

 NAKLANJAVANJE PROŠLIH NAMAZA


Može se ponekad nenamjerno desiti da izostavimo namaz. Znamo dobro da je namaz dug i da se propušteno mora namiriti. Mnogo nas što smo zaboravili kako se to radi ili nismo stigli u djetinjstvu da to naučimo. Evo, u ovom postu pojašnjenja pitanja propuštenih namaza.

 Prošli se namaz zove  »faite«, onaj koji je još u svom vremenu  »vaktijje«,  a naklanjavanje  »kada«. Pri naklanjavanju treba paziti na red među faitom i vaktijjom kao i među samim faitama, pa po redu klanjati najprije ono što je dolazilo i prolazilo. Taj red pri klanjanju prošlih namaza zove se »tertib«.

 

 Na taj tertib ne treba paziti: 1) pri kraju mustehab vremena, 2) pri zaboravu, 3) pri nagomilanim faitima.  1) kad pravo vrijeme (mustehab a ne mekruh) jednog namaza bude na izmaku, te se on kao vaktijja ne bi mogao u tom vremenu obaviti ako bi se pazeći na tertib najprije klanjale faite, onda će se, ne pazeći na tertib, klanjati najprije vaktijja namaz.  2) ako neko zaboravivši da ima faitu klanja vaktijju pa mu kasnije na um padne, namaz mu je valjan, ne mora ga ponavljati. Tertib je, dakle, i tu spao.  3) kad se u koga nagomila faita pa ih bude šest ili više (ne računajući vitr, iako se i on mora uzimati u tertib), onda se uzima da su se faite nagomilale i ne mora se više paziti na tertib, iako je bolje.

 

Primjer nijeta za pet dnevnih namaza koji su nam prošli i koje naklanjavamo:

 

Prije svakog farza koji naklanjavamo proučimo ikamet

 

-         Zanijetimo tako što ispred rijeći „fard“ dodamo „ahiri“ npr.,  nijet sabahskog farza:„

-          

Nevejtu en usallije lillahi teala salate ahiri fardil-fedžri, mustakbilel kibleti Allahu ekber!“

 

-         nijet podnevskog farza:„

 

Nevejtu en usallije lillahi teala salate ahiri fardiz-zuhri, mustakbilel kibleti Allahu ekber!“

 

-         nijet ikindijskog farza:„

 

Nevejtu en usallije lillahi teala salate ahiri fardil-asri, mustakbilel kibleti Allahu ekber!“

 

-         nijet akšamskog farza:„

 

Nevejtu en usallije lillahi teala salate ahiri fardil-magribi, mustakbilel kibleti Allahu ekber!“

 

-         nijet jacijskog farza:„

 

Nevejtu en usallije lillahi teala salate ahiri fardil-'išai, mustakbilel kibleti Allahu ekber!“

 

 

Kao primjer za tertib donosimo ovo:  Neko hoće da klanja ikindiju a nije još klanjao podne. Treba da najprije klanja podne pa onda ikindiju. Ako bi klanjao ikindiju pa podne, ikindija mu ne bi valjala. Ili: čovjek nije jedan dan ništa klanjao, pa naklanjava skupa. Treba najprije da naklanja sabah, pa podne, ikindiju, akšam i jaciju. Ako bi isprometao, isprometani namazi ne bi mu valjali.    Pošto je, osim u spomenuta tri slučaja, dužnost paziti na tertib, pa kad bi neko klanjao vaktijju-namaz sjećajući se faite, vaktijja-namaz bio bi mu pokvaren kao farz i prometnuo bi se u nafilu, ali uvjetno, kao u slučaju kad bi faitu naklanjao prije nego što prođe pet slijedećih vaktijja. Ako bi pak poslije toga, tj, nakon što prođe pet slijedećih vaktijja, naklanjao faitu, spomenute vaktijje bi mu postale valjane.

 

Na pr. neko klanja podne sjećajući se da mu je toga jutra prošao sabah. To podne mu je pokvareno ako sabah naklanja prije nego isteče vrijeme sutrašnjeg podneva. Pokvareni bi mu bili i ikindija, akšam, jacija i sabah pa i podne ako bi onu faitu, dakle sabah, naklanjao prije nego izađe vrijeme ovog podneva. Ako bi kasnije sabah naklanjao, svi spomenuti namazi bili bi mu valjani.  Čovjek s kojeg je bila spala obaveza tertiba, čim kada učini sve, pa i zadnju faitu, opet prima na se obavezu tertiba.  Kad se naklanjavaju faite, treba ih prema mišljenju nekih islamskih učenjaka lijepo u svijesti označiti, koja je npr. to jacija, podne itd. koje hoće da naklanja. Ako to ne može tačno da se, sjeti, onda neka namisli najprvi ili najzadnji izvjesni namaz, npr. podne, da naklanjava, a koji mu je prošao. Tako se isto postupa i kad se post hoće da naposti za prošle dane.

 

 

- Iz knjige: »FIKH – UL- IBADAT« (PROPISI O OSNOVNIM ISLAMSKIM DUŽNOSTIMA) od  Muhameda Seida Serdarevića

 


23.03.2009.

DRUŽENJE ŽENA

Nijaz SALKIĆ

Udruženje žena »«SABAH« djeluje već dvije godine. vrijedno je i posebno hairli i valjano ovo udruženje, koje u pravom smislu riječi hizmeti džematu. Po svojim aktivnostima su u vrhu slovenskih džematskih udruženja. Pored međusobnog pomaganja, članice su od svojih priloga pomagale siromašne žene u BiH, i jetime.










Niko ih ne pomaže a one od novca iz svog džepa finasiraju izlete i priredbe. Organizirale su nekoliko izleta po Sloveniji i u Bosni i Hercgovini. Posebno je aktivna sekcija ilahija, folklorna kao i dramska sekcija, gdje su ove članice zabilježile dobre rezultate. Predsjednica Nihada se trudi da okupi što više žena iz Velenja i Koroške regije da se uz druženje što bolje upoznaju i duhovno zbliže. Svakog mjeseca se sakupljaju u našoj džamiji pa uz druženje iznose svoje uspjehe i životne probleme.


 

Ramazani

 

Bilo je veliko zadovoljstvo i ponos vidjeti slogu ovih žena prilikom pripremanja i serviranja iftara. Sve žene su se obukle u bosansku nošnju (dimije i bluze) a sreću i zadovoljstvo što se nalaze ove blagoslovljene noći na najboljem mogućem mjestu na Zemlji, u džamiji, nisu skrivale.





Prođe iftar, uslijedi na brzinu kahva, a džamija se pospremi za teraviju. Žene su se opet pokazale, svu hranu, sokove i pripremu sofri je odradilo ovo udruženje. Istina, kada entuzijasti pokrenu neke harli projekte pa kada to sve saživi, i kada se pomisli da je lahko nešto tako ostvariti i realizirati,  pojave se kočničari napretka poznati kao zavidnici. Zavidniku smeta tuđi uspjeh i napredak, pa se se baci na posao  da nečiji trud ponisti i ospori Toga je uvijek bilo kroz historiju i biće ga dok je svijeta i vijeka.


 

Priredbe


Žene iz udruženja »Sabah« s vremena na vrijeme prirede okupljanje i druženje povodom blagdana i praznika. Obavezno je druženje za Bajrame a obilježe i neke svoje ženske praznike.




Program je bogat skečevima koje žene same uvježbaju a tekstove napiše predsjednica Nihada. Izvode se sevdalinke i sviraju naša bosanska kola. Zapjeva se i koja krajiška pjesma u horu i grupi sastavljenom od žena iz Kladuše, Bužima, Krupe, Cazina, Sanskog Mosta, Travnika i Prijedora.














Zadnja priredba je bila u Mislinji na Koroškoj gdje su žene organizirale uspješno druženje, ovog puta uz učešće njihovih muževa. Bila je prisutna sva Koroška, baš kao i posjetioci iz Velenje i  iz Šaleške doline. Ovim putem se zahvaljujemo vođstvu Gasilskog doma iz Mislinje koji su nam pomogli oko iznajmljivanja prostora za priredbu.

 

Mevludi

 

Na mevludima žene iz ovog udruženja se aktivno i od srca uključe. Desetak žena zna učiti mevlud i ilahije a poneka zna i u Kur'anu učiti. Tako je bilo i na zadnjem džematskom mevludu u Slovenj Gradcu gdje su se okupile džematlije iz svih gradova Koroške regije.

 

Putovanja i izleti



Slijedeći izlet udruženje žena »Sabah« planira uz Božiju pomoć u Sarajevo. To je vruća želja mnogih članica mada je kriza podobro udarila u džepove.



Plan i želja je da Sarajevo posjete u mjesecu maju inšaAllah. Nakastili su da idu autobusom i to po mogućnosti zajedno muž i žena. Svi koji žele na ovaj izlet treba što prije da se jave rukovodstvu ovog udruženja.

Original Video - More videos at TinyPic

22.03.2009.

PČELE I TRUTOVI

Nijaz SALKIĆ

U jednom pčelinjaku živjela je složna i dobro organizovana zajednica pčela. U toj zajednici je svaki njen član imao tačno propisane zadatke i obaveze. Pčele su svakodnevno ranile, letjele od cvijeta do cvijeta, od livade do livade i neumorno skupljale nektar od kojeg je nastajao najdivniji, najskuplji i najljekovitiji med u cijeloj šumi i svim livadama uokolo. Pčele su tu skupocjenu tekućinu slagale u satljikavo spremište i pčelinji hambar.  Radnice pčele su letjele, nosile i na nogama i na rukama pelud i nektar, matice su rađale, a trutovi su povremeno obavljali po koji zadatak. Kad se sve sabere, malo su radili, dobro jeli i pili i povazdan ležali. Pošto je bilo dovoljno hrane za svakog pojedinca u zajednici niko se nije bunio i hvalio svoj rad a druge kritikovao. Uglavnom svi su živjeli na račun radnika, marljivih, džometnih i vrijednih pčela.

 

 

Kriza

 

Jedne godine nastupila je kriza. Godina se okišala baš u vrijeme beharanja voča, cvijetnih livada i bagremove šume. Sunčano proljeće se odjednom pretvorilo u hladnu, tmurnu i vjetrovitu jesen. Da belaj bude veći, u mjesecu maju je pao snijeg, a potom je mraz dokusurio sav behar. Nastala je kriza u pčelinjoj zajednici. Košnice su brujale od nervoznog zujanja njenih stanovnika. Trutovi zajedno sa maticama sazvaše skupštinu. Matice su predlagale da svaki član zajednice »stegne kaiš« i da se svima smanji gibira, što će reći da se svima smanje primanja i potrošnja meda podjednako. Uzavrelo je u košnicama i poslije mučne rasprave pčele su se umirile i pristale da im se smanje primanja meda za polovicu, a da se to primijeni na sve članove kolektiva. Trutovski sindikat je bio protiv. Kazali su da se pčelama može smanjiti 50% gibire, a pošto su trutovi u upravi, više rade, mnogo troše energiju za razmišljanje i vode zajednicu, njima se treba smanjiti primanja za samo 10% od dosadašnje plaće. Opet je zazujalo na skupštini. Direktor koji je dolazio iz trutovskog ceha je ustao i kazao, kojoj se pčeli ne sviđa ova odluka može sporazumno napustiti kolektiv uz naknadu od dvije kile meda. Odjednom je nastala mučna tišina. Druge pčele su se umirile i pristale na ucjenu trutova.

 

 

Rasplet

 

Prošlo je mjesec dana od krize a prve pčele su već uzimale otpremninu od dvije kile meda, radne  knjižice i odlazile na biro rada. Od smanjenja trutovskih plata nije bilo ništa. Oni su i dalje primali stare plate, bili su na rukovodećim mjestima i ništa nisu radili. U internim novinama su pričali o krizi i otpuštanjima i na radnom mjestu čitali novine. U jednom šumskom listu naiđoh na tekst jednog dobrog novinara koji prati ovu najnoviju privrednu krizu, a koji zapisa i ovo: »Nikada neće doći do pomirenja između trutova i pčela. Trutovi će biti trutovi a pčele će ostati pčele. To će trajati sve dotle dok se pčele ne udruže i ne istjeraju trutove iz svojih košnica i same ne preuzmu vlast u svojoj zajednici i preduzećima.«

22.03.2009.

SAMO ZA VAS IŠČITAVAMO STARE KNJIGE – DIO 26.

Priredio: Nijaz SALKIĆ

 

ANTUN HANGI  - ŽIVOT I OBIČAJI MUSLIMANA

 

o ručku večeri i jemeku kod muslimana


Muslimani ručaju između deset i jedanaest sati prije podne, a večeraju oko pet ili šest sati poslije  podne — već  kako je kada dan dug. Večera je uvijek nešto obilnija nego ručak. Neki imaju  kuhinje u kući, a neki izvan kuće. Kuhinje izvan kuće zovu se mutvaci" a spojene su plotom i  krovom sa kućom, da ženska čeljad može bez zaprijeke iz kuće u mutvak i iz mutvaka u kuću.




U  sredini je kuhinje ili mutvaka otvoreno ognjište od kamena. Osim toga je u svakoj kuhinji po jedan kamin, gdje se kafa prži i kuha, a zove se odžak. U kuhinji su rafe, police, a na njima razno kuhinjsko suđe i drago koješta, što marna domaćica kod kuhanja treba. Siromašniji Muslimani kuhaju u zemljenim, a bogatiji u bakrenim ili željeznim posudama. Isto tako jedu siromasi iz zemljenih ili drvenih, a bogataši iz bakrenih ili porculanskih posuda. Čorbata jela jedu obično drvenim kašikama, a sva ostala prstima.

 


Najmilija su im jela pečeno i kuhano meso, a osobito ovčevina i janjetina. Teletine ne jedu nikada. Kako u Bosni, a još više u Hercegovini, ima vrlo mnogo pašnjaka sa izvrsnom gorskom pašom, to je ovčije i janjeće meso u ovim zemljama vrlo tečno. Na Vlašiću kod Travnika, na Krugu kod Lijevna, na Kupreškom polju i ispod Cincar-planine, kao i u cijeloj Hercegovini su veliki pašnjaci na kojima živi na hiljade ovaca, te daju ne samo izvrsno meso nego vunu i sir koji je i preko granica Bosne i Hercegovine dobro poznat.

 

 

Janjetinu i ovčevinu sijeku i prodaju prijesnu, na ražnju ili u tevsiji pečenu, pa ima malo zemalja u Evropi u kojima se pojede toliko na ražnju pečenih janjaca i ovaca kao što baš u Bosni i Hercegovini. Isto tako jedu oni vrlo rado pilav koji prave od govedine, ovčevine, janjetine ili živadi. Među delikatese spadaju i paprike napunjene sa sitno isjeckanim mesom i pirinčem. To se jelo zove dolma, a jednako je drago kako siromaku tako i najvećem bogatašu. Osim paprike pune tako patlidžane i mlade tikve. Vrlo je dobra i jahnija koja se pravi ovako: debelo se meso izreže na sitne komadiće i pomiješa sa sitno isjeckanim bijelim i crvenim lukom. Zatim se sve to dobro pobiberi i metne u zemljeni ili željezni lonac. Lonac se dobro pokrije, no najbolje je ako se poveže tzv. pergament-papirom i pristavi k vatri, pa se kuha dok se meso sasvim ne raskuha.

 


Kupus je, kao kod svih južnih Slavena uopće, obligatno jelo i na sofri naših Muslimana. Kupus jedu dok je još sladak ili ga kisele. Od kupusa prave čorbu, njim pune pite i kuhaju u njemu govedinu, ovčevinu ili janjetinu. Tako pripravljeno jelo zove se kalja.

 

 

Osim mesa i kupusa vrlo su im drage pite i kolači. Pite, kolače i kruh peku ili kod kuće ili u pekarama. Ako pite i kolače peku kod kuće, metnu ih u zemljene ili bakrene tevsije, tevsije postave na sadžake, tronošce i pokriju ih pekom od zemlje ili sačom. Kruh peku kao što se peče u seljačkim kućama u Hrvatskoj i Slavoniji. Nalože, naime, na banku vatru, a kada se je vatra dobro razgorjela, raspretu žeru i lug, a na ono mjesto metnu kruh. Kruh pokriju saksijom, koja je sasvim slična slavonskoj pokljuki, a na saksiju nagrnu žeru, da se kruh ili pita što prije ispeče.

 


Sada da progovorimo koju kako se prave neke pite i kolači, koje naši Muslimani osobito rado jedu. U prvom je redu burek-pita, koju prave tako da tijesto na tanko razviju i u njega metnu fino isjeckano goveđe ili ovčije meso — Baklavu prave od finoga brašna, šećera i kajmaka, a pune je orasima ili suhim šljivama. Neki prave baklavu u obliku ružice, pa to zovu đul baklava. Lutnija se pravi kao i bazlamača, a kad se ispeče, pospu je sa nešto meda ili šećera.

 


Ovdje moram napomenuti da naši Muslimani osobito ljube med, te ga jedu ne samo u pitama i kolačima te na suvo, nego ga miješaju i sa vodom i tako piju. To je piće vrlo zdravo, a zove se šerbe. Sirnica je što i sirnjača. Misirač-pite prave tako da tijesto pune sa fino izrezanim, mladim misiračama. Kada je misirač-pita gotova, zaliju je u tevsiji slatkim ili kiselim kajmakom. Jajaruša je pita koja se puni jajima, a jedu je ponajviše onda kada su u kući odličniji gosti. Pitu od kupusa prave kao i u nas; kupus sitno sasijeku, dobro posole, pobibere i u tijesto zaviju.




Paluza se pravi od finoga brašna i šećera. Brašno se i šećer dobro razmuti i pristavi k vatri. Kada se je dobro skuhalo, metne se na hladno mjesto, a kada se sasvim ohladi, stisne se i bude slično pačama ili hladetini. Paluzu jedu samo u bogatijim kućama na kraju ručka ili večere, i to samo onda ako su kakove odličnije osobe u gostima. Siromasi jedu umjesto paluze na koncu ručka ili večere slatko ili kiselo mlijeko.

 

21.03.2009.

SADAKA U RECESIJI

Nijaz SALKIĆ

Ekonomska kriza prati našeg čovjeka od pamtivijeka. Neko se našalio govoreći »Recesija je kada ti komšija izgubi posao; kada ga izgubiš ti, onda je to depresija.« Mijenjali su se režimi na Balkanu, u našoj Bosni a bolesti ekonomske i ljudske kao siromaštvo, nezaposlenost, neprosvijećenost, zabačenost, slaba ili nikakva putna infrastruktura pratili su muslimane gdje god da su živjeli. Muslimani su stenjali pod nepravdom a prvu priliku koja im se pužila su iskoristili Tito je na početku 70-tih godina otvorio granice tadašnje Jugoslavije i naš muslimanski narod se razmilio po dunjaluku. Druga velika seobaposlije genocida i holokausta (1992-1995) muslimana se dogodila kada se naš preostali i preživjeli narod raselio po cijeloj Evropi, Americi, Aziji i Australiji.

 

 

 

Državu Bosnu i Hercegovinu  su bili otpisali

 

Današnji raspored i relacije u državi Bosni i Hercegovini je direktno djelo i rezultat  dogovora zločinaca, Miloševića i Tuđmana. Za vrijeme svog prljavog života nisu to do kraja izveli ali su ostavili svoju bratiju da Bosnu dokusure u »miru«. Preživjeli domoljubi i povratnici životare u svojim selima, u gudurama Hercegovine muslimani žive i, bez asfaltnih puteva, bez vode, bez struje, bez džamije (ako ih imaju onda ih dušmani skrnave i pale), bez zaposlenja, bez njivice, štalice i kravice. Tzv. tvorevina i genocidna »Republika Srpska« čini sve da oteža povratak »otpisanih«, a povratnicima prijeti i zagorčava život na svakom koraku. To se isto događa u cijelom Podrinju od Zvornika do Višegrada, te u Krajini od Banja Luke do Bosanskog Petrovca i od Nevesinja pa sve do Trebinja. Nimalo bolja situacija nije ni na području koju su okupirali bojevnici tzv. »Herceg Bosne«, gdje su Hrvati u većini. Tačku na i daju stalni »prijateljski« zagrljaji susjeda Hrvatske i Srbije koji nas toliko grle, da je pitanje vremena kada će nas Bošnjake u tom stiskanju konačno ugušiti.

 

 

Sadaku treba dijeliti u Bosni

 

Današnja ekonomska kriza uzima svoj danak i u daleko stabilnijim ekonomijama. Naša država je pred kolapsom, narod je totalno osiromašen, obolio i psihički izmrcvaren. Da mu je potrebna pomoć, potrebna je,  bolje je danas pomoći, nego sutra.  Suze krenu svakom čovjeku kada ugleda na televiziji »Hayat« teške prizore bolesnih, osakaćenih, gladnih, nevoljnih i ljudi beskućnika. Nađe se dobrih insana koji nekome pokriju kuću, siromahu započnu temelje, povratniku opreme kuhinju,  nezaposlenom kupatilo, a mladom bračnom paru sa puno djece, kupe kravu. Suze radosnice poteku onome koji podari sadaku, a besbelli i onome ko je primi, a bome i svima nama koji to gledamo.

 

 

POMOZIMO!!!!

 

Pozivam sve domoljube, sve vjernike, Bosance i Hercegovce, bez obzira na vjeru i naciju, koji BiH ćute svojom domovinom, a dahabetile kucam na srce Bošnjacima i Bošnjakinjama, muslimanima i muslimankama, da prvom prilikom odu u našu domovinu i izaberu porodicu kojoj će redovno pomagati, i preko sadake obezbijede sebi ulaznicu u Džennet.

Ne zaboravimo da je sadaka veliko djelo, koje će koristiti prije svega onome ko je podijeli. Ako je sadaka rezultat iskrene želje da se nekome pomogne u ime Allaha, onda je ona dokaz imana. Dolazi od glagola sadaqa što znači potvrditi. Sam Poslanik, s.a.v.s, je rekao: »Sadaka je dokaz!«   Imam en-Newewi kaže: »Sadaka znači dokaz koji govori o imanu onoga ko je daje, jer munafik ne daje sadaku zato što je ne shvata vjernički. Onaj ko daje sadaku, on njome dokazuje iskrenost svoga vjerovanja. A Allah najbolje zna!«


20.03.2009.

ŠIŠA U RECESIJI

Nijaz SALKIĆ


Nejma danas insana da habere ne sejri na televiziji, ne prati u đeridama a dajkabil u zadnji vakat.   Eto, ovi političari i analitičari nam prijete restrikcijom, nestašicom ulja, šećera, brašna, krompira, luka, struje, plina, drva i para. Zaboravili su da nam referišu da će nam zafaliti živaca, zdravlja, snage, nade, boljeg sutra i milosti. Narod naš je oduvijek bio u recesiji. Uvijek nam je nešta manjkalo a ljudi su durali i govorili, i ovo će proći.

 

Onda kada su naši stari stezali kajš u nekim tijesnim u tuhafli vremenima, kod nekih se i šiša nalazila negdje blizu, pogotovu tamo gdje je bilo šljive, otuda i ime toj »vatrenoj vodici«, 'šljiva'. Kako će biti ove rede kada se kriza očekuje da udari svom snagom po napaćenom i osiromašenom našem narodu.

 

Znamo dobro šta nam vjera govori o »Jovinom hošafu«. Svima nama je poznata ubitačnost šejtanske vodice, koja razara jetru, ubija srce i pomračuje um. Nekada, birvaktile je rahmetli Rejhan Demirdžić sa pokojnim Rudijem Alvađom na tekst Nikole Škrbe, pravio izvrsni humor i kroz šalu karikirao sa problemom alkohola.

 


Poslušajte jednu njihovu emisiju.



Original Video - More videos at TinyPic



20.03.2009.

JA TEBI TI MENI

Nijaz SALKIĆ

Eno kod vrata sam ostavio kačicu sira, to je samo mala pažnja, što ste »pogurali«, đe je trebalo, odužiću se ja belćim i bolje.  Ti meni pomože kod zapošljavanja, a ja tebi kod upisa djece u školu. Ja tebi uredih kuću a ti meni mušterije. Ti meni tender,  ja tebi fendelj. Ja tebi auto, ti meni napredovanje.

Ma ko šljivi sirotinju, ko nema nek mu glava znade!

 

Upamet!

 


Manje poznate riječi:

Fendelj  - posuda za pekmez, "imam fendelj pekmeza".

Belćim   - vjerovatno, možda, haman.

Tender  - ponuda na javnom nadmetanju koja se podnosi u određenoj formi, na temelju objavljenog “poziva za ponudu” (invitation to tender), a sastoji se od tri dijela: komercijalnih uvjeta ponuđača, tehničke dokumentacije i bankarske garancije.

19.03.2009.

MIMBERA - KRIZA AUTORITETA

Nijaz SALKIĆ

 


Zahvala pripada Allahu dž.š. Neka je salavat i selam na Allahova Poslanika Muhameda s.a.w.s., na njegovu časnu porodicu, ashabe, i svakog onog koji bude slijedio uputu do Sudnjega dana. (Amin)

Današnja hutba nosi naslov kriza autoriteta. Cijenjeni džemaate, esselamu alejkum! Danas je petak 24. rebiul evvel 1430., hidžretske godine ili 20. mart 2009. godine po Isa a.s. Autoritet je nešto što se vremenom stiče, što se trenira, njeguje i nameće. Autoritet opet nije sirova sila koja se utjeruje snagom, oružjem, galamom ili potkupljivanjem, autoritet čovjek može danas imati pa izgubiti, dobiti pa potrošiti. Autoriteta nema bez poštenja, povjerenja, znanja, bogobojaznosti, stida, hrza, obraza, poštovanja i džometluka. Autoritet je usko vezan za povjerenje a povjerenje za iman, a ako je iman dobar onda je tu i autoritet. Povjerenje je jedna od osnovnih komponenti imana. Poslanik, s.a.v.s., kaže: “Nema imana onaj ko nema povjerenja.”

 

Uzvišeni Allah, s.v.t.a., u zadnjem svom testamentu, u Kur'ani kerimu kaže:

Kad eflehal mu'minuun. Elleziine hum fii salatihim hašiuun. Velleziine hum anillagvi mu'riduun. Velleziine hum lizzekaati failuun. Velleziine hum li furuudžihim hafizuun. Illa alaaa ezvadžihim ev maa meleket ejmaanuhum fe innehum gajru meluumiin. Femenibtegaa veraaae zaalike fe ulaaaike humul aaduun.

“Vjernici će ono što žele postići, oni koji namaz ponizno obavljaju i koji ono što ih se ne tiče izbjegavaju i koji zekat daju i koji stidna mjesta čuvaju, osim od žena svojih ili onih koji su u posjedu njihovu, oni, doista, prijekor ne zaslužuju. A oni koji, i pored toga traže, oni u zlu sasvim pretjeruju. I oni koji o povjerenim emanetima i obavezama brigu brinu.”(Mu’minun, 1-8)

 

 

 

Prvi šart, stub na kome se gradi autoritet jeste namaz.

 

Vjernik će postići ono što želi ako bude obavljao namaz. To je ona prva prisega i priznavanje autoriteta iz Ezela, to je onaj ispravni put, put spoznaje sebe, povratak iskonu. To je prisjećanje na Ezel i na dati zavjet i ugovor o priznanju Božijeg autoriteta: »Kalu bela šehidna." - kada su sve duše Gospodara posvjedočile.

Treba biti svjestan toga da se to svjedočenje nije desilo samo tada, već se to svjedočenje od nas traži svakoga trena našeg života. Svakog momenta u životu Gospodar nas pita: "Elestu bi Rabbikum?" "Nisam li Ja Gospodar vaš?" Oni koji su sebe spoznali svakog momenta i svakog daha i svakog trena odgovaraju sa "Kalu bela šehidna.", "Da, mi svjedočimo (da si Ti zaista Gospodar naš)." Mnogi smo dato svjedočenje zaboravili, zanemarili i razvodnili onaj praiskonski zavjet da ćemo samo Allaha, s.v.t.a., imati za jedinog pravog autoriteta. Danas se malo ili skoro nikako ne klanja, a još manje onih koji pravilno  skrušeno namaz obavljaju, otuda i nije nikakvo čudo da je autoritet roditelja poljuljan u kući, društvu i zajednici. Kako ćemo zahtijevati da nas djeca slušaju, žena poštuje, muž cijeni kada mi ne poštujemo najveći autoritet, Uzvišenog Allaha dž.š.

 

 

 

Drugi šart autoriteta je svoju brigu voditi »i koji ono što ih se ne tiče izbjegavaju…«

 

Ovdje treba svako  da zastane, razmisli  i upita se kakva je njegova životna praksa u pogledu tuđih problema.  Moderno je postalo i sasvim normalno da se više volimo sladiti tuđim nevoljama nego svojim uspjesima. Da nam je draže da nam rođak, brat, sestra, komšija, gladan, siromašan, da nema, pa da mu možemo otići i naslađivati se i govoriti okolo kako je huda, jadan, siromašan, bolestan, propo' i nesretan. Malo nas je što hvalimo uspjehe svojih prijatelja a puno nas je takvih da nečiji posrtaj prepričavamo danima i govorimo, neka je, tako mu i treba, bolje nije ni zaslužio. Uzvišeni Allah dž.š., kaže:

 Spašeni su vjernici! Oni koji su u svojim namazima skrušeni i oni koji se besposlice čuvaju…”! (el-Mu’minun, 1-4. ajeta).
Enes, r.a, priča kako je preselio jedan ashab i neko je rekao“Blago li se njemu, njega čeka džennet“, a Poslanik, s.a.v.s, tada reče:“Šta ti znaš, možda je govorio o onome što ga se nije ticalo ili je bio škrt u onome od čega mu se nebi nimalo umanjilo! (et-Tirmizijj). 

 

 

Treći šart autoriteta je zekat »…i koji zekat daju…«

 

Jedna mala državica Singapur ima pored ostalih i jaku muslimansku zajednicu. Singapur ima zajednicu od oko oko 450.000 muslimana. Muslimani poštujući Božiji autoritet. Svake godine izdvoje zekata oko 19 miliona dolara. Oni poštuju Uzvišenog Allaha i svoju obavezu i čišćenje imatka obavljaju propisno. Oni time izgrađuju i svoj autoritet. Današnja svjetska kriza je direktni produkt ne poštivanja Božijeg autoriteta i odstupanja od Njegovih zakonitosti. Velika većina bogataša, a među takvima je i dosta muslimana koji su zanemarili zekat i pravo siromašnih u svom nagomilanom imetku. Bankarstvo zasnovano na kamatama i  lihvarenju te ljudska pohlepa su doveli do  krize koju popularno nazivaju recesija.

 

 

 

Četvrti šart autoriteta je stid, hrz i obraz  »i koji stidna mjesta čuvaju…«

 

Uzvišeni Zakonodavac Allah dž.š. naređuje da se pokrijemo, da svoja stidna mjesta čuvamo od razvratnih pogleda. Ovdje smo zaduženi da putem islamskog oblačenja zadržimo dostojanstvo, ugled, čednost, samopouzdanje, zaštitu, povjerenje, emanet i preko ovih kvaliteta zadobijemo autoritet. Mnogi roditelji, braća, sestre, muževi, žene, kćeri i sinovi pali su na ovom ispitu jer su podlegli modnim trendovima i »slobodnjačkim« standardima u pogledu »slobode« oblačenja i ponašanja. Nikada nisam mogao shvatiti kako može majka na plaži hodati u bikiniju ili kupaćem kostimu, majka pred sinom, kćerka pred ocem, otac pred kćerkom, sin pred majkom, sestra pred bratom, brat pred sestrom. Kada stvari prijeđu granicu, onda se puno čudimo vijestima koje pune crne kronike. Eto, zato danas majka više nije majka, otac ne može ništa progovoriti niti narediti, brat sestru nasavjetovati, a sestra brata poslušati. Nemoral zavladao, malo ko čuva obraz, radi šta ko hoće i gleda ko koga hoće bez stida i srama. Ljudi se formalno vjenčavaju a svetost braka se već davno zagubila. Takvima Allah, s.v.t.a., poručuje: »A oni koji, i pored toga traže, oni u zlu sasvim pretjeruju

 

 

 

 Peti šart autoriteta je emanet »…I oni koji o povjerenim emanetima i obavezama brigu brinu«

 

Emanet, povjerenje, je završni šart kojim se dopunjuje autoritet. Da bi društvo ispravno funkcionisalo unutar njega moraju postojati određeni ekonomski, politički i drugi odnosi. Ali tu se obično javljaju i konflikti jer svi ljudi misle da su baš oni u pravu. Ljudska zajednica je takva da u svim njenim segmentima neko mora preuzimati odgovorne službe. Zbog toga se mora paziti na to da oni koji preuzimaju emanete (službe) imaju temeljne pretpostavke da će nositi taj emanet. Na to nas upozorava Kur’an: “Allah vam zapovijeda da odgovorne službe povjeravate onima koji su ih dostojni, a kada sudite ljudima da sudite pravedno.”(Nisa,58 )
O tome govori i Poslanik, s.a.v.s.: »Neki čovjek je pitao Muhammeda, s.a.v.s., kad će nastupiti Sudnji dan pa mu je on odvratio: »Kad se zanemari emanet očekuj Sudnji dan«. Tada je čovjek upitao: »Kako se zanemaruje emanet?« »Kad se državni poslovi budu povjeravali nedostojnim,« odgovorio je Poslanik, s.a.v.s.

 

Ne može imati autoritet onaj koji iznevjeri nečiji emanet, povjerenje. Allah, s.v.t.a., čovjeku da djecu na čuvanje, a on ih ne sačuva i ne odgoji već ih prepusti drugima na odgoj, vaspitanje, čuvanje i edukaciju. Ljudi povjere firmu nekom direktoru, predsjedniku neke zajednice ili organizacije da je vodi, unapređuje i čuva, a oni je pokradu, rasprodaju i unište. Predsjednik ili kralj dobije državu da je vodi, čuva i upravlja njome, a on iznevjeri narod, potroši i rasproda državno dobro i državljane zavije u crno. Abdullah ibni Omer prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve selleme, rekao: »Svi ste vi pastiri, i svaki pastir bit će odgovoran za svoje stado. Vladar je pastir, čovjek je pastir svojoj porodici, žena je pastirica u kući svoga muža i njegove djece. Svi ste vi, dakle, pastiri i svi ste odgovorni za svoje stado.« (Rijadussalihin, br/str. 0283, Sahih, Hadis bilježe: Muttefekunalejhi). Koliko je emanet težak vidimo i iz hadisa koji prenosi Alija r.a.: »Sjedili smo sa Božijim poslanikom, s.a.v.s., kada nam pristupi jedan čovjek iz nekog pustinjskog sela blizu Medine pa reče: 'O Božiji poslaniče! Obavijesti me o najtežoj stvari u ovoj vjeri i najlakšoj stvari u njoj'. Alejhisselam mu je rekao: “Najlakša stvar u islamu je svjedočenje da nema drugog boga osim Allaha i da je Muhammed Njegov rob i poslanik, a najteža je, o moj brate iz pustinje, povjerenje. Zaista, ko nema povjerenja nema ni vjere, ni namaz mu nije kabul, a ni post mu nije kabul.” 

 

Zato je danas teško postići autoritet a još teže ga sačuvati. Molim uzvišenog Stvoritelja da svi oni koji su se prihvatili emaneta, te emanete savjesno čuvaju, izvršavaju i time postignu autoritet u koji će obični ljudi moći upirati prstom i govoriti, tako je rekao ovaj alim, vidi kao dijeli onaj imam, kako je pošten naš direktor i jest čestita naša majka, sestra i kćerka.

 

18.03.2009.

U HLADU HADISA – IZVODI IZ RIJADUS - SALIHINA. DIO 15.

Priredio: Nijaz SALKIĆ

 

Obaveza (čuvanja) sunneta

 

 

Allah, dž.š., kaže:

 

"Ono što vam Poslanik da, to uzmite, a ono što vam zabrani, ostavite!" (El--Hašr)

 

"On ne govori po hiru svome, to je samo objava koja mu se objavljuje!" (En-Nedžm, 3-4)

 

"Reci: "Ako Allaha volilte, mene slijedite, i vas će Allah voljeti i grijehe vam oprostiti - a Allah prašta, i milostiv je." (Ali-Imran, 31)

 

"Vi u Allahovom Poslanlku imate dlvan uzor za onoga koji se nada Allahovoj milosti i nagradi na onome svijetu. " (El-Ahzab, 21)

 

"I tako mi Gospodara tvoga, oni neće bitl pravi vjernici, dok za sudiju u sporovima međusobnim tebe ne prihvate i da onda, zbog presuđe tvoje, u dušama svojim nimalo tegobe ne osjete, i dok se sasvim tebi ne pokore. " (En-Nisa, 65)

 

"A ako se u nečemu ne slažete, obratite se Allahu i Poslaniku, ako vjerujete u Allaha i u onaj svijet!" (En-Nfsa, 59) (tj, obratite se Kur'anu i sunnetu.)

 

"Onaj ko se pokorava Poslanlku, pokorava se i Allahu" (En-Nisa, 80)

 

"A tl zaista upućuješ na pravi put, na put Allahov!" (Eš-Šura, 52-53)

 

"Neka se pripaze oni koji postupaju suprotno naređenju Njegovu, da ih

iskušenje kakvo ne stigne, ili da ih patnja bolna ne snađe!" (En-Nur, 63)

 

 "I spominjite Allahove ajete i mudrost, koji se uče u domovima vašim."

(El-Ahzab, 34) (tJ. spominjite Allahove ajete i sunnet Poslanika.)

 

 

Ebu-Hurejre, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve selleme, rekao: "Ne pitajte me dok vam ja sam ne reknem. Zaista je one prije vas upropastilo njihovo prekomjerno zapitkivanje i razmimoilaženje s njihovim poslanicima! Pa ako vam nešto zabranim, to ostavite, a ako vam nešto naredim, uradite to, koliko ste u mogućnosti." (Muttefekun alejhi)

 

Ebu- Nedžih el-Irbad b. Sarija, r.a., prenosi i kaže: "Održao nam je Poslanik, s.a.v.s., rječit vaz od koga su srca zatreperila, a oči zasuzile, pa rekosmo: "Allahov Poslaniče, kao da je ovo oproštajni govor. Daj nam oporuku." On reče: "Oporučujem vam bogobojaznost i pokornost, makar vam bio zapovjednik rob-Abesinac. Onaj ko poživi od vas, vidjeće mnoga razmimoilaženja. Dužnost vam je slijediti moj sunnet i tradiciju mojih upućenih, ispravnih halifa. Držite se sunneta maksimalno (zubima zagrizite) i nikako ne slijedite novotarije, jer je svaka novotarija zabluda." (Ebu- Davud, Tirmizr, hasen, sahih)

 

Ebu-Hurejre, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve selleme, rekao: "Svi moji sljedbenici će ući u Džennet, osim onih koji ne htjednu." Neko reče: "A ko će odbiti da uđe u Džennet, Allahov Poslaniče?" "Ko mi se bude pokoravao, taj će ući u Džennet, a ko mi se suprotstavi, odbiće!", odgovori on. (Buhari)

 

Od Ebu-Muslima, r.a., ili od Ebu-Iljasa el-Ekve, r.a., prenosi se da je jedan čovjek jeo kod Allahovog Poslanika, s.a.v.s., lijevom rukom, pa mu je Poslanik, s.a.v.s., rekao: "Jedi desnom." On reče: "Ne mogu", a Poslanik mu reče: "Nećeš ni moći", a nije ga spriječilo ništa da to učini, osim oholosti, i nije je (ruku) više ni digao do usta. (Muslim)

 

Od Ebu-Abdullaha en-Numana b. Bešira, r.a., prenosi se da je rekao: "Čuo sam Allahova Poslanika, s.a.v.s., da kaže: 'Zaista, ili ćete poravnati vaše safove ili će Allah vaša srca razjediniti." (Muttefekun alejhi)

 

A u Muslimovom predanju stoji: "Allahov Poslanik, s.a.v.s., poravnao je naše safove kao da ispravlja strijelu, dok ne bi vidio da smo od njega naučili (bitnost i potrebu ravnanja safova). Tako je jednog dana istupio i skoro da učini tekbir kad primjeti čovjeka isturenih prsa i reče: 'Allahovi robovi zasigurno, ili ćete poravnati svoje safove, ili će Allah vaša srca razjediniti.'"

 

Ebu-Musa, r.a., pripovijeda: "Izgorjela jedna kuća u Medini i s njom i njen vlasnik i njegova porodica, noću, pa kada je to čuo Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve selleme, reče: "Zaista je vatra vaš neprijatelj, pa kada htjednete spavati, ugasite je!"

 

Od Džabira, r.a., prenosi se da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: "Primjer mene i vas je kao primjer čovjeka koji je zapalio vatru pa leptiri i skakavci ulijeću u nju, a on ih tjera od nje. Ja isto tako vas odbijam od vatre, držeći vas za vaše ogrtače, ali se vi izmičete iz mojih ruku." (Muslim)

 

Džabir, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve selleme, naredio oblizivanje prsta i posude nakon jela, i rekao: "Zaista vi ne znate u čemu je berićet." U drugom rivajetu stoji: "Ako nekome od vas ispadne zalogaj hrane, neka ga uzme i odstrani eventualnu nečistoću, i neka ga pojede, ne ostavljajući ga šejtanu, i neka ne briše ruke maramicom prije nego što prste obliže, jer, uistinu, on ne zna u kom dijelu hrane mu je berićet." U trećem rivajetu stoji: "Zaista šejtan prisustvuje svakom vašem poslu, pa čak i prilikom vašeg objedovanja; zato, ako nekome od vas ispadne zalogaj hrane, neka ga podigne i otkloni s njega prljavštinu ako je bila na njemu i neka ga pojede, a ne ostavlja šejtanu."

 

Ibn-'Abbas, r.a., pripovijeda: Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve selleme, jedne je prilike stao između nas, savjetujući nas, pa je rekao: "O ljudi, vi ćete se zaista sakupiti kod Allaha goli, bosi i neobrezani!" "Onako kao što smo počeli prvo stvaranje, tako ćemo ga povratiti, to je obećanje naše, zaista ćemo mi to uraditi." (El-Enbija,104) A prvi čovjek koji bit će obučen na Sudnjem danu je Ibrahim, a.s."

Zaista će neki od mojih sljedbenika biti dovedeni na Sudnji dan, pa će ih uzeti meleki u pravcu Džehennema, pa ću ja reći: "Gospodaru, ovo su moji drugovi", pa će se meni reci: " Ti zaista ne znaš što su oni činili poslije tebe!" A ja cu tada reci ono što rekao je dobri rob Allahov, Isa, a.s.: "I ja sam nad njima bdio dok sam među njima bio, a kad si mi Ti dušu uzeo, Ti si ih jedini nadzirao; Ti nad svim bdiš. Ako ih kazniš, robovi su Tvoji, a ako im oprostiš, Silan i Mudar Ti si." A zatim će se meni reći: "Oni su se odmetnuli, odmah nakon tvoje smrti." (Muttefekun alejhi)

 

Nastaviće se!

18.03.2009.

HAIRLI PODMLADAK

Nijaz SALKIĆ

Nema ga ko se ne zna veseliti kada se ima zašto i  čemu radovati. Danas je imam iz Postojne, Fahrudin ef. Smajić, svoju radost povodom rođenja sina podijelio sa svojim kolegama-imamima iz slovenskih džemata. Njegova žena ga je obradovala sinčićem Taibom.


 

Efendija Smajić je iskoristio redovni mjesečni sastanak imama sa muftijom, i  u čast podmlađivanja svoje porodice priredio ručak u ljubljanskom mesdždu Pržan.




Normalno je da su se kolege imami zajedno sa muftijom odazvali ručku i tom prilikom kolegi poželjeli puno hajra, veselja i koristi od ove prinove.

 


I mi se iskreno pridružujemo čestitkama  uz dovu Uzvišenom Allahu da sin Taib bude pametniji, učeniji i uspješniji od babe Fahrudina. Neka ga Uzvišeni poživi u čast i na diku svih muslimana i Bošnjaka.


17.03.2009.

BORIJE

Nijaz SALKIĆ

 

Eh, ko' da je juče bilo. Mart je bio baš ko što je ovaj sada, sunce usjalo, jagorčevina zabijelila i zažutila a ljubičice se raspojasale pa cvatu u kamarama svuda uokolo. Raslo se, jedralo i maštalo. Na selu se bogme išlo najprije u njivu. Štaš',  kućeš drugo,  jal' u školu, jal'u kuću,  jal' u njivu, četvrtog ti nema.

 

Helem , kad bi proljeće krenulo i kad se zemlja podobro ocijedila poslije onih silnih kaljavih, vjetrovitih i kišnih i dosadnih huka, svi smo znali da će nas početi grijati proljetno sunce. Sunce, dragi si moj, svakoga probudi i poćera da nješto učini od sebe. Mi djeca bi jedva čekali da vrba pusti sok pa da počnema sa guljem grana i građenjem borija i piskova.

 

Borija

 

Borija pravimo tako da nožem spiralno ogulimo i skinemo vrbovu koru. Potom je opet spiralno smotamo od vrha tako da na završetku dobijemo širinu prave trube. Truba je gotova ali nije još za upotrebu. Valja od tankog vrbovog prutića lagahno i sa umijećem napraviti pisak i utaknuti ga na vrh borije. Sada je tek borija spremna da zatrubi. Trubiti na boriji je bio ponos i umijeće svih dječaka koji su time željeli pokazati da su pravi momci i muškarci.

 

Bosanske borije

 

Popularne su danas borije posebice u Bosni. Danas se više nego ikada trubi i pišći. Puše, trubi i zavija ko god stigne, a piska se čuje najdalje od onih koji na to imaju pravo. Besbelli da nije svačije pišćati i trubiti. Uvijek se znalo ko pišći, ko trubi a ko svira. Nješto kontam, kako je krenulo u našoj domovini ćemo svi postati muzičari ili glazbenici. Domalo će doći vakat da ćemo svi trubiti, svirati i pišćati a niko nikoga neće slušati. Od svih instrumenata na Dunjaluku najopasnije su borije, one su uvijek navještale sukobe i ratove, ne dao Bog i da na hajr sve ovo izajde.

 

Upamet!


17.03.2009.

MEKTEBSKA BIBLIOTEKA U VELENJU

Nijaz SALKIĆ

Značaj pisane riječi je poznat u islamu. Znano je da su istaknuti muslimani, državnici, vojskovođe, vakifi i ljudi od iluma u svojoj sjajnoj historiji posjedovali vrijedne i bogate zbirke knjiga. Za primjer iznosim podatak o samo jednom gradu u islamskoj Španiji. »Cordoba je bila u desetom vijeku najveći najbogatiji grad u Evropi.







Smatra se da je Cordoba u to vrijeme brojala 400.000 do 500.000 stanovnika i to u vrijeme kada su najveći evropski gradovi brojali do 30.000 stanovnika.




Grad je u to vrijeme imao 50 bolnica, 80 javnih škola, 20 javnih bibolioteka. Neke od biblioteka su imale in po 100.000 knjiga u vrijeme kada je najveća biblioteka u Evropi u manastiru St.Gallen imala 600 knjiga i smatrala se veoma značajnom u srednjoj Evropi

(izvor: http://forum.b92.net/index.php?showtopic=21325)

 

U vremenu kada smo u džematu Velenje privodili kraju uređenje džamijskih prostora (1998.) riješio sam da osnujemo svoju biblioteku u mektebskoj učionici. Nazvao sam je »mektebska knjižnica »Nur« Velenje«. Uradili smo i pečat i počeli marljivo sakupljati knjige.





Napravljena je ulazna i izlazna knjiga u koje mo zapisivali inventar knjiga, a u drugoj zapisivali posuđene knjige za čitanje. U toj biblioteci ima knjiga na više jezika i to na: slovenskom, arapskom, turskom, engleskom, francuskom, ruskom, albanskom i romskom jeziku.








Pošto nismo imali adekvatnih stalaža animirao sam jednog džematliju koji nam je kupio dvije lijepe vitrine u koje smo smjestili knjige a kasnije sam nabavio i jednu drvenu policu, stalažu.





Za bolju edukaciju polaznika u mektebskoj nastavi nabavili smo i jedan kompjuter, tv prijemnik, kasetofon i grafoskop koji bi se koristili za audio i video materijale, odnosno za brže učenje u mektebu preko folijskih listova.




U januaru 2009. ostavio sam u knjižnici preko 1000 naslova različitih knjiga, tačnije 1067 naslova knjiga. Smatram da je naša velenjska, mektebska biblioteka jedna od bolje opremljenih mektebskih knjižnica u islamskoj zajednici Slovenije.

 

16.03.2009.

UVOĐENJE U ARAPSKO PISMO – SUFARU

Nijaz SALKIĆ

Arapsko pismo je je jedno od rasprostranjenijih svjetskih pisama. Osim kompletnog arapskog svijeta, njime se služe i mnogi drugi islamski narodi. Ima 28 slova i svi su konsonanti, suglasnici. Mada mnogi govore da ga  nije teško naučiti, to je tačno, ali samo uz dobrog učitelja.

Za učenje arapskog pisma-sufare, potrebno je više faktora. Na prvom mjestu je potrebna volja učenika, potom dobra sufara, vjeroučitelj a na odmet nisu ni druga savremena pomagala. Napisano je puno udžbenika za učenje ovog pisma, pripremljeni mnogi audio, vizuelni i elektronski programi ali ja naglašavam da se najbolje metode postižu velikom učeničkom voljom i trudom učitelja, ostala pomagala samo dobro dođu da put prema cilju bude kraći.

 

Sufare

Kao dijete u mektebu sam počeo učiti sufaru po Trebinjcu a kasnije Demiroviću. Vjerujte da po njihovim sufarama nisam naučio arapska slova, naučio me babo kod kuće po njegovim »metodama« i znanju iz mekteba, u koji je kao dijete išao.

U svojoj dugogodišnjoj muallimskoj praksi izveo sam dosta uspješnih generacija arapskog pisma. Probao sam više sufara ali najbolje i najbrže rezultate sam postigao po sufari uvaženog i meni dragog alima, kaligrafa  i muallima Ešrefa Kovačevića.

Njegova knjiga i udžbenik »PISMO KUR'ANI KERIMA« je po meni savršenstvo lagahnog, brzog i kvalitetnog učenja arapskog pisma.

 

Mekteb, ilmihal  i sufara

Današnji mekteb nije više onaj mejtef iz doba naših djedova, majki i očeva, kada su djeca ujutro odlazila u mekteb i sa sobom nosili cijelu prohu, kovrtanj pite i kolača i tamo ostajali po cijeli dan. Nije ovo doba hodža sa arsenalom drvenih štapova, falekama, koji su djecu ponekad znali tući ako nisu nešto naučili ili ili ih kažnjavali i za mali nestašluk. Nije ovo vakat u kojem roditelji tjeraju djecu da idu u mekteb i džamiju da nešto nauče ili ako se hodža malo požali na njihovu djecu, da ih  kažnjavaju kod kuće.

Današnja djeca su zauzeta svim i svačim, a prije svega školom, sportom, kompjuterom, televizijom i izlascima. Ako dijete nakratko i dođe u džamiju i mekteb imam, muallim, mutevelija, džematlije ga moraju i trebaju dočekati kao malog princa i princezu. Prvi dječiji susret sa džamijom treba da bude doživljaj za pamćenje a boravak u učionici pravo uživanje u prijatnoj okolini uz nasmijanog vjeroučitelja. Mjesto namrgođenih lica, štapova i šiba, u mektebu učenika trebaju čekati  nagrade, slatkiši, knjige i lijepe i poučne priče. Baš zbog svega nabrojanog i nekazanog sufara, ilmihal i ostali udžbenici moraju biti koncizni, jasni i jednostavni. Ne može se sufara izučavati  godinu dana kao što je to slučaj sa Demirovićevom sufarom.

Arapsko pismo polaznici moraju prijeći i naučiti najviše za 6 mjeseci (a može se prijeći i za 3 mjeseca). Trebamo znati da Muallim učenika može upoznati na upisu i nikada više. Ako se odulji izučavanje određenog gradiva, postoji mogućnost da to prijeđe u dosadu i da zauvijek izgubimo učenike.

 

Vrijednost izučavanja i učenja arapskog pisma

Kada ne bi bilo druge koristi osim da ćemo naučiti čitati i učiti Allahovu knjigu Kur'an, bio bi sasvim dovoljan sav trud oko učenja. Moramo znati da je arapsko pismo jedno od najraširenijih svjetskih pisama i jezika.

 

Vrijednost arapskog jezika prema Tradiciji:

...Ovo je jasni arapski jezik (lisānun ’arebijjun mubīn). (en-Nahl, 33.),   ...Jasnim arapskim jezikom. (eš-Šu’arā’, 195.)

Hazreti Pejgamber, a.s., veli:

Prvi koji je prelomio preko jezika jasnim arapskim bijaše Ismail a bijaše mu četrnaest godina.

(Hadis bilježi eš-Šīrāzī u el-Elkābu od hazreti Alije. El-Menāvī u el-Fejdu veli kako el-Hadžer kaže da je hadis dobrog lanca prenosilaca).

Hazreti Poslanik, a.s., također kaže:

Ismail je ilhamom nadahnut ovim arapskim jezikom. (Hadis bilježe el-Hakim i el-Bejheki od Džabira, r.a.).

Es-Sujūtū u svom tefsiru ed-Durrul-mensūr navodi predaju Ibn Asākira koji bilježi da je Ibn Abbās, r.a., kazao kako je Ademov jezik u Džennetu bio arapski, pa pošto je zgriješio, Allah mu oduze arapski jezik i on poče govoriti sirskim, no nakon što se pokajao, Allah mu ponovo vrati arapski.

U komentaru na 195. ajet sure eš-Šu’arā’ Ibn Kesīr u svom Tefsiru bilježi predaju Sufjāna es-Sevrija da je kazao: „Objava se nije spuštala doli na arapskom, pa ju je onda svaki vjerovjesnik prevodio za svoj narod. Jezik Kijametskoga dana bit će sirski, a onaj ko uđe u Džennet progovorit će arapskim.“

U komentaru na isti ajet Ismail Hakki u svom Rūhul-bejānu bilježi predaju Ebul-Lejsa koji kaže: „Znaj kako je arapski jezik veće vrijednosti od ostalih jezika, pa ko ga nauči ili druge njime poduči, bit će nagrađen, jer uzvišeni Allah objavio je Kur’an na jeziku Arapa.“ U istom kometaru čuveni Ismail Hakki nam kaže kako je jezik Dženneta arapski, dok je jezik Vatre naearapski.

Omer, r.a., veli: „Naučite arapski jer on uzbujava razum i uvećava u čojstvu.“ (Predanje bilježe el-Bejheki, el-Harā’itī, Ibnul-Enbārī i drugi.


Noviji postovi | Stariji postovi

RODNA GRUDA
<< 05/2016 >>
nedponutosricetpetsub
01020304050607
08091011121314
15161718192021
22232425262728
293031


domaća literatura
NE ZASTIDI SE
Nemoj se nikada zastidjeti svoje majke i njenih dimija! Ne stidi se bosanske sinije, ni bošče iz svoga djetinjstva, tevsije demirlije, bakrenog abdesnog ibrika, đuguma! Ne stidi se nanine sehare, niti svoje iz djetinjstva avlije, ni kuće čardaklije.
Ne stidi se naših tijesnih šefteli sokaka i osunčanih cvijetnih bosanskih čaršija. Ne stidi se i pamti babine tihe eglene i nanine šarene šamije; djedove žute hadžijske abanije. Ne stidi se ni amidžinog crvenog, u desno naherenog, fesa.
Nikada se ne zastidi avlijskog prošća i tarabe, žutog u avliji duda, drvenog ahara i kućnog mutvaka.
Ne zastidi se sestrine suze kada te je ispraćala u Hrvatsku, Sloveniju, Ameriku i Australiju.
To je, Allahov robe, tvoja dimenzija, tvoj ukras i biser, tvoje blago. To je ono što nam je ostalo od naših pradjedova, dobrih Bošnjana.
Ne zastidi se, Božiji robe, strinine rešedije, nutme, halebije, gurabije, ćetenije, kvrguše, kljukuše, dilje, sutlije, pelteta i zerdeta! To je, Bošnjo, tvoja koda, kojom te je Uzvišeni označio i odredio, zacrtao ti sudbinu da se rodiš u najljepšoj zemlji i đulistanu dunjalučkom, u Zemlji Bosni.
Ne zastidi se, Bošnjo, dajdžinih šalvara kada ih obuče i krene u svoju mahalsku džamiju. Te šalvare su dio tebe, a i ti si dio njih. Iz šalvara si i ti izašao. I nikad se ne nasmij kada ugledaš Bošnju da ih je obukao. Znaj dobro, šalvare jesu dio tebe i ti si dio njih, iz njih si izašao.
Ne zaboravi, Bošnjo, u dalekom svijetu, na cvijeće naše; zambak, sabljicu, hadžibeg, kalanfir (karanfil), majčinu dušicu, bosiljak, sekaik... Pokraj tog cvijeća si uvijek prolazio vraćajući se sa puta, dolazeći u svoju avliju iz džamije, škole, njive, dolazeći poslije igre sa djecom na livadi...
To cvijeće te je uvijek dočekivalo pored avlijske staze, ograđeno okrečenim kamenjem, a svojim mirisima ti je iskazivalo najljepšu dobrodošlicu.
Ne zaboravi, Allahov insanu, gdje god bio, šta god bio, ma koliko se trudio da nekome ugodiš i da se prilagodiš, uvijek ćeš biti ono što i jesi, Bošnjo i Musliman.
Ako je to tako, a jest sigurno, onda ne daj nipošto ono što si dobio u amanet od Dragog Allaha i naših dobrih djedova; dobrih, lijepih i ponosnih Bošnjana. Čuvaj svoju vjeru Islam, vatan Bosnu i naše lijepe običaje, drage, bosanske adete.
Upamet!
Nijaz SALKIĆ
..........................
MOJ BABO
Moj babo...
Kakva gordost i poštovanje izvire iz te dvije riječi. Babo, ta riječ mi miriše sabahskim ezanom kada smo zajedno, babo i ja, ruku pod ruku, išli u našu džamiju. Babo, to je sinonim za moje djetinjstvo. Babino izgaranje i težak posao, samo da bi nama komad hljeba brižno priskrbio.
Kada izgovorim riječ Babo, pred očima vidim izlizan očev kaput i zakrpljene pantole, pogrbljena leđa i bijeli somun koji pruža nama djeci vraćajući se iz čaršije. Babo, to je lice puno briga izbrazdano sa bezbroj bora, koje za nas uvijek nađe topao osmijeh i utjehu.
Moj babo je imao rješenja za sva životna pitanja i probleme. Uz njega me ničega nije bilo strah. Moj babo, kada ujutro kahne, ja znam da će mama opet napraviti doručak; da ćemo svi zajedno sjesti za sofru da se jagmimo za pogaču, čorbu, grah, pitu, pekmez iz tanjira i kiselo mlijeko u čaši.
Moj babo, kada progovori, ja znam da će nešto veliko reči o životu na ovom dunjaluku, o mojoj školi, o mom rahmetli djedu. Kada on govori, mi svi moramo da ga slušamo. Kamo sreće da sam više zapamtio babinih mudrosti, pa da ih sada kao biser sipam svojim jaranima i da se time dičim i ponosim.
Velim vam da je moj babo bio najveći i najmudriji čovjek u mom životu. Kada bi on krenuo sa mnom u njivu, dok sam bio mali, ja sam za njim morao sve trčati. Imao je, brate, veliki korak. Kada bih se trčeći umorio, babo bi me stavio na svoja ramena, tako da sam tada bio najveće dijete. U tom položaju sam osjetio da sam babi važan. I bio sam ponosan.
Moj babo je svakome pomagao; i prosjaku i bogatašu, i učenom i neznalici, i starijim i djeci i insanu i hajvanu. Samo, nije nikada znao pomoći sebi. Danas ga tek razumijem. Sada znam zašto je imao izlizan kaput i pantole, ispranu, vehdu košulju i iznosane kundure i opanke.
Moj babo je veliki čovjek. On je znao zašto to čini. Nije ga zbog toga bilo stid i nije zato bio žalostan. Moj babo je to radio za svoj evlad , za svoju dragu djecu, jer nije htio da postanu »dronje«. On je nama često govorio:
»Nemojte biti dronje.« Moj babo je ulagao u nas kao svaki dobri babo. Želio je da mu se djeca ne napate u životu. On nas je slao u škole i zato mu velika hvala.
Dragi moji ahbabi, ne zaboravljajte dobrotu naših baba, sjećajte ih se, i živih i mrtvih, jer nije šala imati babu koji je sve dao za tebe, da te izvede na selamet.
Upamet!
.............
TETKE
Tetka je babina sestra ili sestra od majke. Tetka može odigrati veliku ulogu u našem djetinjstvu. Tetka može da čuva bratiće i sestriće, da ih voda za ručice, da im kupuje slatkiše i da im pere i kuha.
Tetka je bila u našim dječijim očima velika ličnost koja se često puta znala postaviti u našu odbranu i spasiti nas nekada od batina i od naših vlastitih roditelja.
Tetka je milostivna prema bratićima i sestrićima, bar je večina takvih tetaka, mada ima i drugačijih tetaka koje su poznate kao zloće.
Međutim, tetke su nas znale koristiti i u svoje "poslove", kada su bile cure i ašikovale mi smo im tada znali biti kuriri, pismonoše i čuvari.
Divno je imati tetku, osobito ako nam nije živa naša majka. Zato, kada dolazimo svojim kućama i vraćamo se povremeno u rodni kraj, među prvim koje ćemo posjetiti i sa hedijama darovati neka budu i naše tetke. A za ljubav prema njima bićemo inšaAllah nagrađeni.
Upamet!
Nijaz SALKIĆ
...........
TERAVIJE, SIJELA...
Ah, dragi moji, teravije su moja posebna radost i veselje. Mi omladinci bi sa posebnim veseljem iščekivali trenutak kada će naš mujezin zaučiti svečani salavat, i to ne običan, nego onaj teravijski. On je za nas, momke, značio još jedno veselje više. O djevojkama i djevojčurcima ne bih ni govorio. Teravija je za njih bila prilika da se što bolje obuku u ono najljepše što imaju, počevši od dimija i mahrama na glavi, do kundura i drugih ukrasa.
Bože dagi, što su one živjele za teraviju. One su željele da se dopadnu kojem našem momku, koji će doći te večeri iz našeg, jal' susjednog džemata. To nije važno. Uglavnom, teravija je bila prilika za cure da se pokažu i prikažu.
U toku dana, za vrijeme posta, tekle su pripreme i dogovori o tome gdje će se održati sijelo poslije teravije; u kojoj, odnosno u čijoj kući. Djevojke su pozivale sijeldžije u kuću, za koju se dogovore, da se te ramazanske večeri sijeli.
Veselje i čast je bilo da te pozove domaćin sijela te večeri. Znao se tačno ceremonijal sijela i glavne šaljivdžije koje će uveseljavati skup. Bilo je ašikluka tih večeri, zimskih i dugih. Ašikluka i šala je bilo napretek. Igralo se sudije i džandara, slušale se pjesme sa ploča i kaseta, šalilo se.
Bilo je to, uglavnom, islamsko sijelo gdje se znala granica dozvoljenog u druženju. Stariji domaćini iz te kuće su, uglavnom te večeri, odlazili na drugo sijelo; a omladina, njihova djeca, dobro su odigrala ulogu domaćina.
Na brčanskom i čelićkom području na sijelima se obavezno gostilo, pored uobičajene hrane, i onim po čemu je naš kraj poznat. To su bile suhe šljive, orasi, jabuke, suhe kruške (čitavice), kokice... A posebno specifično za zimska sijela je bilo pravljenje ćetenije.
Ćetenija je slatko spravljano od uagđenog šećera, jal' pekmeza. Poslije se dugo miješa sa pečenim brašnom, pa se dobije masa koja, ukusom podsjeća na karamele. Ćetenija se morala praviti u posebno hladnim noćima i po posebnom receptu. Ćetenija se morala nanijetiti na nečiju gustu i dugu bradu. U mom kraju se obično nanijetilo na bradu hodže Brođe iz Broda kod Brčkog, da bi ispala baš takva, kao njegova gusta i bijela brada.
Poslije uvodnog pripravljanja slijedilo je kajišanje i hlađenje ćetenije u tevsiji, koja se morala iznijeti vani na hladnoću i mjesečinu, u noći. Momci, koji nisu bili pozvani na sijelo; a znali su u kojoj je kući sijelo, iz osvete što nisu pozvani, često su znali da se potiho prikradu i ukradu tevsiju sa ćetenijom. Tako je bio uzalud sav trud djevojački.
Bojim se da su ta vremena prošlost u mom kraju, a u mom životu sigurno jesu. To jeste prošlost, jer današnja omladina više voli izaći u diskaće i prljave kafane; više vole to, nego sjesti i promuhabetiti na sijelu u domaćoj atmosferi i očuvati stare adete i običaje.
Zato mi se često puta otme uzdah: "Đe ste stare ramazanske noći?"
Đe je sevdah, đe su ašikluci?!
Upamet!
Nijaz SALKIĆ
...........
ALKOHOL I DROGA.....
»Kada Allah htjedne da uništi jedno mjesto, dopusti da se pojavi blud i nemoral u njemu.« (Hadis)
Čini mi se da nikada nije bilo teže biti roditelj i starati se o svome evladu, kao danas, u ovome vaktu. Naša država Bosna je bila jedna od teritorijalnih jedinica, bivše nam domovine, a meni se čini da je izvukla najdeblji kraj, i da je trenutno u najtežoj situaciji. Bosna jeste država, ali kao da i nije, jer je sve u njoj nekako neodređeno i nedorečeno. Bosna ima granice, a kao da ih i nejma. Vlast ima, a ona kao da i ne postoji,, jer naša policija nejma pravo po svojoj volji, haman ni promet regulisati, a dahbetile, bez najave, kontrolisati vozače automobila. Svaku kontrolu mora prije vremena najaviti i objaviti preko medija.
Kad je riječ o našim "medijima", o njima bi se moglo nadugo i naširoko govoriti.
Bosna svoje medije ima, i nejma. Mediji su većinom pod nečijim patronatom, ili su do krajnjih granica komercijalizirani i privatizirani, i na taj način okrenuti sami sebi.
U tom i takvom svekolikom haosu po Bosni su nikli razni kafići, restorani, diskaći, a u njima, svoje mjesto pod suncem, našle su razne "zvijezde", "pjevači", i "izvođači" tzv. folk muzike. Svakodnevno i svakonoćno se po tim "restoranima" organizuju naki nastupi, neka takmičenja za izbor "misice, "mistera" i sličnih ujdurmi i petljanija.
A droga...
Droga se sadi i prodaje i u najzabačenijim selima.
A o prostituciji i podvodačima, da i ne govorim.
Vjera se suzbija i marginalizira svim dozvoljenim i nedozvoljenim sredstvima. Ono malo preostalih naših adeta koji su proistekli iz 500-godišnje naše pripadnosti islamu potiskuje se i označuje kao nešto zaostalo, dok se, u isto vrijeme, promiče slobodno i, do krajnjih granica, ogoljeno iživljavanje, uz grubo odbacivanje naše svijetle tradicije.
Ono malo trijeznih roditelja, koji žele svoju djecu sačuvati od alkohola, droge i svih oblika pokvarenosti, biva razapeto između želje da djecu odgoje u vjeri i nastojanja da svoj evlad-djecu iškoluju, uz bojazan da se kroz školu ne otuđe i iskvare.
Opće poznato je da svako selo ima po jednu kahvanu kojoj su njihove gazde dale zvučna imena uz obavezan predznak "restoran".
U tim "restoranima" naša djeca često ostaju do ranih jutarnjih sati. A pivo, vino, i ostali haram, piju haman svi, uključujući i naše domaćice, žene. To je bilo nezamislivo u Bosni prije agresije.
Oni, koji bi morali o tim negativnim pojavama govoriti i biti najglasniji, "mudro" šute jer svako se boji za svoju kožu i svoje korito, a alkohol se prodaje i u brojnim "trgovinama" i "prodavnicama" i to na svakom ćosku i uglu, kako kome paše da izgovori.
Ako čovjek hoće biti patriota i neće kupovati uvozna piva, vino i rakiju, tu uvijek postoji alternativna zamjena za slične domaće proizvode.
"Kupuj domaće", i propadaj na domaći način, a na svoj račun.
Ma koga je briga za našu djecu i omladinu.
Upamet!
Nijaz SALKIĆ
............
SOFRE.....
Sofra je bošča ili čarsaf koji se prostire na pod, ćilim ili tepih u sobi i sa te sofre se jede, objeduje, ruča ili iftari... Sofra se može prostrijeti na zemlju, može se servirati na siniji, ili na stolovima. Prava sofra se uvijek sterala, a jelo se sjedeći na koljenima, ili bar jednim podavijenim koljenom.
Sofre mogu biti domaće, kućne, porodične, bogataške sofre, sirotinjske sofre, iftarske sofre, sofre uglednika i dostojanstvenika, sofre ahbaba i prijatelja, mevludske, svadbene, poslovne, pilavske, pohođanske,a mogu biti i dječije.
Na sve sofre se posebno zove, osim na porodičnu sofru. Tamo su nas majka i babo jednom pozvali, onda kada smo progovorili. Pokazali su nam gdje je sofra. I od tada mi znamo, a da se ne zovemo, gdje nam je mjesto za sofrom.
Na sve druge sofre, osim majčine i babine sofre, moraš dobiti poziv i znati gdje ti je mjesto.
Kod nas Bošnjaka i muslimana, odavno već postoje sofre i zna se redoslijed kod sjedanja i pristajanja za sofru. Tako imamo sofru političara, za koju prije izbora ima mjesta za svakoga, a poslije samo za odabrane.
Imamo još sofru pisaca i književnika, sofru glumaca i umjetnika, sofru biznismena i privatnika, sofru uleme i sofru islamske zajednice.
Neke sofradžije imaju bujruma u sve sofre, neki ne bi došli u svaku sofru i kada bi ih pozvali, a nekima nije dozvoljeno da miješaju sofre.
Obično su sve te sofre jedan zatvoreni krug za sitnu raju, mada i među tim velikim soframa ima još sofri koje se steru posebno, i to su vjerovatno nove sofre i sofrice, samo ih treba dobro proučiti i ako ti, ne daj Bože, ustreba, da ne moraš odmah tražiti mjesta i gurati se za velikom sofrom.
Sofre su naša Bošnjačka i muslimanska realnost i pred tim soframa ne treba zatvarati oči.
Eto naprimjer, da bi došao do nekog našeg bošnjačkog političkog ili vjerskog vođe, treba ti bezbroj sofrica proći, ako budeš imao sreće. A obavezno ti se na kraju ispriječe kuhari, mali ili veliki, i konačno te zaustavi glavni starješina u jemek sobi, koji je, ko biva šef te jemek-odaje u kojoj se stere sofra i koji kaže: »Ne može dalje...«
E, kad se sjetim Sire, historije Poslanikova života, i Poslanika Muhammeda s.a.v.s. i kazivanja, da je do Poslanika mogao svako doći, i siromah, i prosjak, i bogat, i car; a da Poslanik nije pravio razliku, zaboli me namah želudac.
Za Poslanikovu sofru si mogao doći, a da se ne najavljuješ. Mogao si biti saslušan, nasavjetovan i veseo otići kući, istog dana. Kod Omera r.a., nije bilo šefa kabineta, šefa protokola, tajnika, sekretara, kod Omera r.a., si isti dan mogao biti lijepo dočekan i primljen.
Sofra je lijepa naša, bošnjačka i muslimanska, tradicija; samo smo od te sofre napravili pregrade, tarabe, pa nam današnja sofra dođe više kao smetnja druženju i obilascima.
A nekad je sofra bila za druženje i širenje ljubavi među ljudima, rodbinom, a o imanu i islamu, da i ne govorimo.
Upamet!
Nijaz SALKIĆ

MUSAFIRHANA

pođahkad čatišem
Dzemat Slovenj Gradec
Sarajevo-x.com
Bosnjaci.net
NUR o islamu i životu
Bosanski jezik
Kozarački kuhar
Vražićani
Neretva
Abdullahova Avlija
Salahudinov blog
Medzlis islamske zajednice Foca
Medzlis islamske zajednice Cajnice
Portal Bosanski Novi-Urije
Tatarija-Vrazici
Vrazicke Novine-Vrazici News

vražićki stanak


odakle mi navraćate









LJUŠTILJE,
Evo mene opet. Probudim se jutros i naumpade mi moje selo. Nije ovo sadašnje selo, puno kafića i "restorana", nego jedno selo iz mog djetinjstva, selo iz moga sna. Jer moje djetinjstvo je i bilo samo jedan kratki san, a u tom snu mi prolijeću slike, i to sve u boji, koje me do srca diraju. Ja bih da one duže ostanu, da ih polahko listam, isčitavam, slažem, sortiram i o njima razmišljam, ali one kao da hoće pobjeći, ne stignem ih čestito ni pogledati.
Zato i sjedoh, dragi moji, da uhvatim te moje slike koje mi još dolaze. Hoću da ih uokvirim i smjestim u neki prostor, u neku kutiju, hoću da ih zapišem, da mi ne pobjegnu.
Helem nejse. Sjetim se ljuštilja i svega što je vezano za žito, njivu i sijela. A to mi je, još uvijek, nekako slatko i tijesno priraslo za srce. Naši dobri seljani su sijali kukuruz, okopavali ga i brali sa oljuštinom, onom što se savija oko klipa kukuruza, što ga zagrli. Cilj je bio da se branje kukuruza što prije obavi i da se kukuruz dopremi kući. Kukuruz se prvo brao u sepete, pletene od ljeskovog cijepanog drveta. Iz sepeta bi se istresao u košiće koji su bili ugrađeni na volovska kola. Kada bi se košić napunio, a u njega bi moglo stati odprilike devet-deset sepeta kukuruza, onda bi se to vozilo kući.
Poslije bi se obrano žito(kukuruz) istresao na avliju, ako je bilo lijepo vrijeme, a ako nije, onda bi se žito istresalo u predsoblje kuće. Rod kukuruza bi se mjerio u sepetima. Tako su seljani u razgovoru pričali da im je ove godine dobro rodilo žito, imao sam deset sepeta, drugi bi imao dvanaest, treći petnaest, i tako redom.
Kada bi se žito dovuklo iz njive, zakazalo bi se sijelo koje su zvali ljuštilje, jer se te večeri ljuštilo žito, skidala se oljuština sa klipa kukuruza. Najbolje je za domaćina da je imao odraslu djecu, sina, jal' kćerku, a najbolje je da su momak ili cura. Oni bi sazvali sijelo momaka i cura u kojem bi moglo biti i odraslih parova i pojedinaca. Domaćin kuće, ili omladina iz te kuće, pobrinuli bi se za hranu uz perušanje, odnosno uz ljuštilje.
Svaki momak i cura su bili počašćeni pozivom na to sijelo, koje je bilo ustvari radno, jer se radilo do dugo u noć. Znalo se ko će biti glavni šaljivdžija, znači, znalo se ko će uveseljavati sijeldžije, znalo se ko će nositi sepete na tavan, u žitni košić ili u hambar. To su radili vrijedni i jaki momci. Znalo se isto tako ko će lijepo zapjevati od večernjih gostiju na ljuštiljama. Domaćin se pobrinuo ponekad, pa je na kraju ljuštilja zasvirala i harmonika, tambura ili frula. To je bila posebna draž ljuštilja.
Međutim, to nije bilo ništa naspram skrivenog ašikovanja na tim sijelima, zvanim ljuštilje. Sjedilo bi se oko kamare žita (kukuruza). Na jednoj strani su sjedili momci, a sa druge strane djevojke i pokoja mati prisutnih cura. Stari djedo ili nana bi bi bili zaduženi oko furune, ako je bilo hladno, da lože vatru, ili da spremaju kakve đakonije i poslastice. Obično su pečeni krompiri ili ćurta, bundeva (bijela masirača).
Koliko su te duge večeri skrile tajnih i obećavajućih pogleda momaka i cura; koliko je samo uzdaha škripa sepeta prekrila, to se nikada neće saznati. Posebno je bilo veselje i ushićenje za momka kome je djevojka ponudila da odlomi vršak kukuruza. To je bila i najava da ga je cura begenisala. Eh, što se momak ponosio i "rakolio" poslije toga.
Na tom sijelu se saznalo ko u selu s kijem ašikuje; ko će se udati, a ko oženiti. Sve novosti u tom džematu su pretresene te noći. Koliko se puta izlazilo u vedru jesensku noć; koliko je samo majki kroz pendžer pazilo kako joj se kćerka ponaša pred kućom te noći. Kada bi se stariji malo povukli u sobe da klanjaju, ili se odmore od posla, omladina bi to iskoristila za razne vragolije. Guralo se, namigivalo, premještalo za kamarom kukuruza, a završavalo bi se gađanjem klipovima kukuruza, koji su nekada znali napraviti i čvorugu na glavi.
Mi mlađi smo to samo pratili i registrovali, a nismo se smjeli plaho miješati.
Od umora i dugog sijela, često sam, u onoj toploj oljuštini, i zaspao. Kada bi se probudio, sijelo je još trajalo, samo bi se broj ljuštilja nešto smanjio. Brzo sam se hvatao za uši, jer su nam naši stari govorili da se čuvamo uholoža(uloža), jer kao, mogle bi nam se zavući u uši i onda nam "ući u mozak", »gluho bilo«, kuku nama.
Stariji su, nas djecu, tjerali da idemo kući i tamo spavamo, jer nam valja sutra u školu. Ma, ko bi nas otjerao i ko bi propustio ljuštilje? Ni za živu glavu. Rekli bismo da nam se ne spava i još bismo više usjali onim svojim okicama, da nam šta ne bi promaklo.
Šta ćete, bila su to lijepa vremena. Šteta što je sve to iza nas.
Upamet!
Nijaz SALKIĆ
..............
BOSNOLJUBLJE,
Bosna, jedna država, imade na brdovitom Balkanu. Bosnu čine, pored rijeka i planina, jezera i dolina, i ljudi, njeni državljani, da li u Bosni živeći, ili po svijetu raštrkani, svi su oni bosanski narod. Bosna se treba voljeti, jer nam je država Bosna druga mati. O Bosni su spjevane pjesme, i to one pjesničke, sa književnom podlogom i one narodne i novokomponovane.
Bosnu i ne moraš voljeti, ali za njom sigurno čezneš i vehneš. I u nju, svoju Bosnu, htio-ne htio, moraš kad-tad doći, da li u autu svom, ili u sanduku mrtvačkom.
Danas je Bosna nešto drugo, nego što je bila prije 1000 godina. Drugačija je od one prije 500 godina, a posve se izmjenila poslije agresije od 1992. do 1995. godine
U Bosni žive naši roditelji, naša braća i sestre, amidže i amidžinice, dajdže i dajdžinice, tetke i bliža i dalja rodbina. U našoj Bosni žive i djeca naša, da li sa oba roditelja, sa jednim, ili bez ijednog roditelja.
U Bosni našoj žive i ljudi, koji nisu posla, pravog zaposlenja, doživjeli i vidjeli više od deset godina. U Bosni je dosta sirotinje, nevoljnika, prosjaka, beskućnika, bolesnika, jetima i starih i bespomoćnih ljudi.
U našoj domovini ima puno omladine koja bi rado završila srednju školu, upisala fakultet, ali ne može. Nejma para, nejma novca... Svi su oni dio naše Bosne. Zato, drage Bošnje i Bošnjakinje, vi koji ste rasuti po bijelom svijetu, kada primite svoje plate, ostavite mjesečno bar jednu marku, dolar, franak, funtu, euro, za našu bosansku mladost, stare i iznemogle, sirotinju našu u Bosni, a taj sakupljeni novac ponesite u Bosnu. Tamo nekog svog rođaka obradujte, obrišite neku suzu sa lica mladog insana bosanskog, kupite mu nešto, jer smo svi dužni to učiniti.
I nemojte se pravdati da je tamo gdje živite sve skupo i da i tamo ne pada novac sa neba. Može se uštedjeti od igranke, koncerata Halidovih, Dininih, Cecinih, Draganinih i inih...
Može se uštedjeti od bespotrebnih telefonskih razgovora, šminke i modiranja i izlazaka u restorane.
Bosna traži one, što je vole. Naš narod čeka na našu omladinu iz dijaspore i očekuje naše bosnoljublje.
Pomozimo Bosnu i narod u Bosni!
Upamet!
Nijaz SALKIĆ
............
BABIN ZIMSKI
KAPUT I BAJRAM..
Eh, nekadašnji Bajrami su bili življi, veseliji, tanahniji, ponosniji, bogatiji, treperavi, sevdisavi, mirišljavi, slatki i zanosni u isčekivanju bajramskog jutra.
Upravo sada, dok kahvenišem sa svojom hanumom i djecom, sjetih se atmosfere i ambijenta u kojem sam odrastao, čekao i dočekivao sve svoje Bajrame. Bajram je dolazio tiho u moju mahalu i naš džemat. Prvo je započinjao ramazan, pa se nestrpljivo isčekivale teravije u našoj džamiji, pa jagma nas, mahalske djece, da zauzmemo bolje mjesto u saffu na mahfilu džamije naše.
Nisam nikad ni pomišljao da uđem u donji dio džamije, jer sam znao da je to mjesto rezervisano za starije i ozbiljne ljude.
Poslije smo čekali prvi mevlud u džamiji za 17. dan ramazana. Mevlud je učila mektebska omladina, a ja sam im bio zavidan što nisam u njihovoj grupi, da nastupim pred džematom te večeri.
Poslije Lejletul kadra znalo se da je Bajram blizu, a najviše me je radovalo to što ću dobiti poklone, pare ili kakav odjevni predmet za taj praznik.
Na bajaramsko jutro smo se svi okupali u našem hamandžiku. Prvo djeca i mlađi, a onda stariji, i to sve po redu i tabijatu. Mama nam je za Bajram oprala odjeću i lijepo složila, da se sama odjeća ispegla ispod neke haljinke ili težih predmeta. Rahmetli nana je iz sehare vadila toga jutra nekakav poseban miris koji je čuvala i sve nas namirisala. Neki od braće i sestara su tog jutra morali u školu, a neki su propustili nastavu i išli na Bajram-namaz.
Nakon klanjanja Bajram-namaza, letio sam kući i čekao da se babo vrati sa djedovog mezara, pored kojeg je malo posjedio, učeći mu Ja'sin i fatihu.
Kad bi babo ušao u kuću, svi bismo mu poljubili ruku i čestitali mu Bajram. To bismo uradili i majci i nani. A mi djeca, stisnuli bismo jedni drugima ruke uz bajramsko čestitanje. Bili smo sretni i zbog poklona.
Babo nam je uvijek davao nešto siće u novcu, mati neki keks i bombone, a nana rahatluk.
Poslije bajramskog ručka, koji je bio bogat hranom, mati nam je obično davala safun da odnesemo strini Beginici. Mi odemo, poljubimo strinu u ruku, čestitamo joj Bajram i predamo safun, hediju. Baš je strina Beginica, većini moje braće i sestara, bila baba i vezala nam pupak kada smo se rodili.
Na prvi dan Bajrama su krenule bajramske zvanice, pozivi u komšiluku, užoj i daljoj rodbini.
Na Bajram se pozivalo i staro i mlado. Jelo se i pilo sve najbolje što se imalo u kući na tim ručkovima i večerama bajramskim.
Meni, kao djetetu, je samo jedno smetalo u tim svečanim bajramskim trenucima.
Bilo me je stid babinog zimskog kaputa, koji nije bio očuvan i nov, kao u nekih naših rođaka i komšija. Znao sam ja da babo nekada zaradi para prodajom nekog sijena, žitarica ili voća i povrća, ali mi je bilo krivo što nikako neće malo bolje da se obuče, da potroši koji dinar na sebe.
Danas, dok sjedimi i kahvenišem, misli mi odlutaše do mog babe, a pred oči mi izađe njegov kaput i skromna odjeća. Suze same krenuše.
Mogao je otac kupiti i sebi kaput, ali je čuvao nama.
Grdna rano, moj babo je mogao kupiti bolju odjeću, i sebi i materi našoj rahmetli, ali nije htio da nas djecu zakine u nečemu što smo mi morali imati dok smo rasli i jedrali, bujali i išli iz razreda u razred, učeći i praveći kroz školu svoje prve korake u život.
Neka je rahmet svim našim dobrim babama, majkama, djedovima, didovima, nanama, braći, sestrama, amidžama, dajdžama, strinama i svima onima koji su nas odgajali, hranili, sjetovali, a koji ovog bajramskog jutra leže negdje, ili na nekom od naših mezarja širom dunjaluka.
Upamet.
Nijaz SALKIĆ
.............

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
839505

Powered by Blogger.ba

site statistics