NIKADA NE ZABORAVI HOLOKAUST I GENOCID U BOSNI I SREBRENICI

RODNA GRUDA

Najljepši je na svijetu svoj rodni kraj

21.02.2009.

U HLADU HADISA – IZVODI IZ RIJADUS - SALIHINA. DIO 14.


Priredio: Nijaz SALKIĆ


Čuvanje djela (ustrajnost pri njima)

 

Omer b. Hattab, r.a., prenosi i kaže da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: "Ko zaspi i ne prouči svoje učenje koje praktikuje svaku vecer ili samo jednog njegovog dijela, pa ga prouči između sabaha i podne-namaza, piše mu se kao da ga je proučio noću." (Muslim)

 

Abdullah b. Amr b. As, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: "Abdullahu, Allahov robe, nemoj biti kao onaj koji počne klanjati noćni namaz (salatul-lejl), pa ga ostavi." (Muttefekun alejhi)

 

Od Aiše, r.a., prenosi se da je rekla: "Kada bi Allahov Poslanik, s.a.v.s., propustio noćni namaz zbog bolesti ili zbog čega drugog, onda bi u danu klanjao za to dvanaest rekata namaza." (Muslim)


 

Nastaviće se!


20.02.2009.

SVAČIJE BUDE I PROĐE

Nijaz SALKIĆ

 

Mnogo je nestrpljivih ljudi. Moderni čovjek previše očekuje od života ovog  kratkog, dunjalučkog. Armija mladih jedva čeka svojih 18 godina da navrši i kaže onima oko sebe, evo sad imam punoljetsvo. Haman bi time željeli iskazati i pokazati nervozu što njihovo odrastanje »predugo« traje.

 

Nikako nije  samo omladina nervozna, nestrpljive su generacije radnika, službenika, parlamentaraca, političara što rotacija i smjena generacija ne ide brže. Radnici bi da napreduju u platnim grupama, službenici bi da što prije postanu šefovi, parlamentarci da napreduju u vladu, a vladajuća elita da dobro unovče i iskoriste trenutnu poziciju.

 

U onom prošlom i hvala Bogu prohujalom sistemu, za napredovanje si morao biti »moralno podoban«, a to je značilo i totalnu poslušnost. Zato, ako si bio podoban, imao si sve mogućnosti u poslu, službi, a to je otvaralo lijepe dunjalučke mogućnosti.

 

Neko će reći Bogu hvala, nema više podobnih i nepodobnih, istina je, nema tih izraza ali imaju novokomponovani izrazi.  Danas su u upotrebi: poželjan kadar, nepoželjan, lojalan i nelojalan, odan i onaj koji ti ne paše u tvojoj političkoj i programskoj šemi, dakle, oni koji ne pušu u tvoju tikvu ostaće drugorazredni ljudi i vječito na margini svih događaja.

 

Znači, ništa se posebno nije promijenilo u ovoj novokomponovanoj i dugo očekivanoj »demokratiji«. Jerbo, ako hoćeš napredovati u poslu i karijeri, odmah se mora početi učiti lagati, dodvoravati, ulizivati, pretvarati, napamet smijati, potkupljivati, lobirati i zakupljivati medijski prostor, biti medijski prisutan, biti »IN«. Kazano jezikom uspješnih menadžera, moraš opet biti u centru pažnje, ne pitajući za cijenu. A sve to se mora dobro platiti, a cijena je velika, gube se ogromne količine novca, živaca, a često puta mnogi izgube ono najdragocjenije, obraz i poštenje.

Mi obični ljudi, smrtnici, koji sve to ne možemo pratiti novčano, a mnogi nismo vješti u tome moraćemo se pomiriti sa realnošću da ćemo do kraja svog ovozemaljskog života ostati mali, jednostavni i nezahtjevni ljudi.

Uostalom, ako malo pogledamo historiju i neke naše poznate savremenike koji su bili »poznati« i »ugledni« političari, estradne zvijezde, čiji su se dosijei otvorili i sa čijih je portreta skinuta prašina, uviđamo da su se mnogi od njih u svom usponu služili nečovječijim metodama, ubistvima, korupcijom i da su se prodavali za male i sitne  pare. U toj svojoj kratkotrajnoj karijeri su najčešće izgubili zauvijek obraz, poštenje i dostojanstvo.

 

Svi oni koji nestrpljivo čekaju da odrastu, moraju znati da će to i prebrzo doživjeti jer će ih ubrzo udariti »šljeme u tjeme«, ako ih već nije udarilo. Danas više nego ikad vrijeme brzo protiče i od djeteta brzo izraste domaćin kuće, od djevojčice žena i ozbiljna osoba, nosioc famelije, šef firme, profesor, ljekar, doktor nauka... Obazremo li se malo oko sebe, primjetićemo da smo u kratkom vremenu izgubili one najmilije naše djedove, očeve, majke koji su nam ugonili disciplinu u kući, a sada leže u nekom od našim mezarja.

 

Što se tiče ugleda, položaja i funkcija u društvu i pustih i onih realnih želja svakog insana, želje i nadanja su nam većinom ostvarena bar one  realne želje. Razmislimo dobro svako od nas, ponaosob, šta smo to na početku svojih mladalačkih dana u svojim maštanjima željeli i očekivali od svog života. Mislim da ako hoćemo biti realni, priznaćemo da je svako doživio i ostvario većinu svojih očekivanja.

 

Na kraju krajeva, ako nam smeta neko ko nam trenutno »zaklanja sunce«, »muti vodu«,  što nam iz velike blizine »vedri i oblači«, sjetimo sa da su od svih takvih silnika i bezbožnika u historiji bili mnogo jači, sposobniji i sa više znanja, bili pa nestali pa će i ovi današnji. Bolan ne bio, svačije bude i prođe.

 

Upamet!

 

19.02.2009.

BOSNOM JE LIJEPO PROĆI – DIO 2.




Nijaz SALKIĆ

 

Poslije popijene kahve ispratuše, dođe vrijeme kada se mora zahvaliti domaćinima na mertebetu i dočeku, te kazati od sveg srca alahimanet i dođite i vi nama.






Prolazeći pored jedne avlije začu se laveš svezanog bosanskog ćuke, kao da i on hoće da mi poželi sretan put. Rođaci me ispratiše do autobuske stanice a ja iskoristih priliku da vidim izvor bistre i opjevane rijeke Mošćanice, koja baš ovdje izvire. Imao sam samo toliko vakta da napravim nekoliko foto i video zapisa jer se autobus  oču iza krivine. Pružih ruku rođi Jakubu i krenuh prema čaršiji.








Na Kovačima kod mezarja svi napustismo autobus a pred nama se ukaza šeher u svoj svojoj ljepoti. Sa obje strane sokaka otvoreni dućani, a naprijed džamije  bliješte na jutarnjem hladnom suncu.



 

 

Bilo je 10 sati, pa sam dva slobodna sahata upotrijebio za šetnju i razgledanje čaršije. Čaršija je samo jedna i ne zove se džabe Baš-čaršija. Na čaršiji je sve ama baš. Baš su im ćevapi, baš lepinje, baš kifle, baš bureci, baš sutlije, baš sirnice, baš limunade i salepi, baš kujundžije i kazandžije, baš zlatare i bezistani. Šetajući sokacima, novog posjetioca obenđija onaj žamor, glasovi omladine što ubrzano pričaju i smiju se neizvještačeno, zveket potpetica i zvuk strojeva što uvijek nešto imaju čeprkati, rovati i popravljati na čaršiji.

 

 

Kupih neke sitnice za fameliju i sa društvom svratismo u »Kuću sevdaha« na kahvu. Ova kuća je prostor gdje se insan zbilja prijatno i opušteno osjeća. Dok pijemo originalnu i kvalitetnu kahvu sa ozvučenja slušamo stare sevdalinke u izvođenju majstora sevdaha.



U ovoj kući svako može pogledati i obići izložene eksponate u vidu najstarijih snimljenih gramofonskih ploča i drugih nosača zvuka iz najranijeg perioda snimanja ove vrste muzike. Sve je ovdje originalno, čak i momci i djevojke koji poslužuju u našoj narodnoj nošnji.

 




Podne namaz smo klanjali u punoj Gazi Husrev begovoj džamiji. Prije i poslije namaza sam mogao vidjeti mnoga poznata lica iz vremena moga školovanja u Sarajevu ili ljude iz politike, kulture, estrade ili privrede. Prošetali smo preko čuvene latinske ćupriju i zijaretili dragu Carevu džamiju, u čijem haremu leže mnoge poznate i drage osobe od gazija do alima. Treba doći u Sarajevo i obavezno obići pored ostalih i Carevu džamiju.

 


Došlo je vrijeme rastanka od prijestonice naše domovine. Nešto oko 4 sata poslije podne, kada je utorak bio podobro ostario, bismiletom ostavismo Sarajevo. Put nas je vodio ponovo kroz srednju Bosnu, dolinom piramida kroz bosanski grad Žepče, Maglaj, pored Tešnja do one iste džamije u Šijama, gdje klanjasmo akšam i jaciju. Bilo je hladno kada smo ponovo sjeli u auto i zaputili se prema Bosanskom Brodu. Nekako oko grada Novske upadosmo u pravu zimsku holuju. Skoro 30 kilometara vozili smo polahko, oko 50 km. na sahat. Tačno u  2 i 30 poslije pola noći stigoh kući. Nastupio je novi dan.  U novom danu, nova nafaka. Vesselam!


19.02.2009.

HAJKA I HAIKU

Nijaz SALKIĆ

 

Hajka je način lova prema kojoj goniči tjeraju divljač prema lovcima koji je skriveno čekaju. U upotrebi su i izrazi pogon i prigon. Hajka je oduvijek bila dobar način da se uspavana i dobro skrivana divljač istjera na čistinu. Danas je čistine puno a skrivanja malo, pa je i hajka mnogo ozbiljnija operacijia nego u stara vremena. U hajci se koriste specijalni psi pušteni s lanca koje njihove gazde usmjeravaju i huškaju na određene ciljeve i dobro odabrana mjesta. Kada gazda dadne znak zviždukom, znači da je hajka završena, tada se psi specijalci vraćaju u svoju bazu i čekaju daljne instrukcije (komande). Ti posebni psi specijalci su poznati pod imenom »Hrt« To je posebna pasmina psa, dugačkih tankih nogu. Oni ne love "na nos" već okom, a koriste se u evropskim zemljama u lovu i hajci na lisice i zečeve.

Pored glavešina u hajci, postoje i podređeni a to su hajkači. Hajkači su obično lovci ili njihovi pomoćnici koji pomažu u toj operaciji, zvanoj hajka, tako što provociraju divljač i progonjene, svojom drekom i galamom da se prepadnu, izgube razumno ponašanje, te izađu iz svojih skrovišta. Za operaciju »Hajka« je potrebno angažovati i animirati puno faktora i okupiti masu naroda. Da ne bi došlo do neželjenih posljedica po hajkače i nepotrebnih nesreća, hajkači se obilježe tajnim znakovima na odjeći a koriste i specijalni uzvik »Hop«, tim uzvikom  se  lovci i hajkači dozivaju i odzivaju u šumi da znaju gdje se nalaze jedan od drugoga.

Prilikom hajke otkriju se mnoga skrivališta koja se i ne traže a to su »Jazbine«. Iz jazbina obično istjeruju jazavce i lisice.  U lovu se još koristi i izraz Aport,  aportirati znači nešto donositi. Kada dobije tu komandu, tada ptičar pravilno donese odstrijeljenu divljač. Ptičari mogu biti podizači i donosači divljači. Aport je engleska riječ udomaćena u našem jeziku.

 

Hajke su nekada organizovane jedino onda kada su opasne životinje ugrožavale ljude ili njihov imetak. Danas hajku može započeti bilo ko, bilo zašto i bilo kada. Hajka se za dobre pare može i naručiti. Naručioci su  pojedinci ili različite grupacije ili udruženja. Hajka može krenuti od obične banalnosti ali ne treba zaboraviti da je hajka uvijek dobro isplanirana i promišljena akcija. Najčešći izgovor za hajku  je da su se vukovi previše namnožili i da kolju stoku i živinu ili postoji opasnost za društvo i širu okolinu. Hajka ne počinje dok se ne stvori medijska halabuka a da li je to sve istina što se iznosi uopće nije bitno i u momentu hajke se ne zna. Ako hajkač u hajci istjera i likvidira (vuka, medvjeda) postaje medijski junak a njegove slike i slika trofeja danima ne silaze sa medijskih ekrana i novinskih stupaca. Kada se hajkačka prašina slegne, tek se uvidi da su »lovci« i glavni protagonisti hajke ustvari bile obično  pjandure željne dobrog provoda, teferiča, jela i pića i dobre zarade. Ne treba zaboraviti da su hajke dobro plaćene narudžbe, od kojih se itekako može dobro profitirati i živjeti. To se vidi i golim okom, bez stavljanja prsta na čelo i dubokumnog noćnog premišljanja i razmišljanja.

 

Na slovo »H« počinje i riječ Haiku. Haiku je trostih a stihovi imaju redom približno 5, 7 i 5 slogova. Haiku bi trebao imati ukupno 12 do 20 slogova. Ne znam otkud im ideja da sve ide na tri, ali o tome ćemo drugi put.

 

Upamet!

18.02.2009.

BOSNOM JE LIJEPO PROĆI

Nijaz SALKIĆ

 

Ne znam da li još sjećate svojih prvih ašiklijskih koraka? Mi smo imali izvore sa kojih smo svakodnevno do kasnih sati nosili vodu za piće i kućne potrebe. Bilo je to vrijeme mojih dječačkih snova i očekivanja  Ako je na vodi bio neko koga sam begenisao nije bilo potrebe da me roditelji tjeraju na vodu, nosio sam vodu do iznemoglosti samo da vidim osobu koju volim. Bosna ti je, brajko moj, više od voljene drage, njoj letimo i hitimo kad god nam se ukaže prilika. Bosna je ljepotica, draga srcu a blizu duše, voli se neizmjerno i bez računa.

Kast mi  je bio da 16 dana a zadnjeg mjeseca kalendarske zime, ponovo posjetim i zijaret učinim državu, kraljevinu i republiku, vatan mojih mojih pradjedova, djedova i zemlju dragu opjevanu.




 

Bosanski Brod

 

Bosanski Brod je državna rafinerija odakle dobijamo naftne prerađevine. Bosanski Brod je ponos svakog Bosanca i Hercegovca, to je kapija naše države. Uđosmo u obećanu zemlju Bosnu i udahnusmo mubareć zrak koji nam u trenu povrati snagu i mi pravo odahnusmo.




Snijeg je zabijelio a zemlja pobijeljela baš kao i ovdašnji narod naš. Nije davno bilo kada su ovuda harali divljaci, pa se uzduž puta vide njihova (ne)djela i varvarski »potpisi«. Neka, kažem ja, doći će vrijeme ispostave računa koji će se kad tad morati platiti. »Radi kako hoćeš, ali nećeš dokle i koliko hoćeš«, kaže naša narodna.








 

Na ulazu na tešanjski hudud u džamiji u Šijama klanjasmo dnevni namaz. U »Kamenom zamku« ručasmo i nastavismo kroz srednji dio naše države jezditi prema našoj državnoj metropoli Sarajevu. Kako smo se približavali Alijinom  opsijedanom gradu raspoloženje je raslo. Oko 19 sati (sedam) naveče ugledasmo svjetla vječnog bosanskog grada, grada svih gradova. Dogovorismo se za smještaj. Ja sam odlučio da idem na konak rođaku u Faletiće iznad Vratnika.

 

 

U Faletićima na konaku

 

Uzeh taksi i poslije kakvih 15 minuta stigoh u ovo selo i zračnu banju iznad Sarajeva. Ovaj put me stade blizu 10 maraka. Rođaci me dočekaše lijepo, onako kako je to adet i terbijet naš bosanski i muslimanski.






Jakub i njegovi su prije živjeli u Boljakovom Potoku na Alipašinom mostu. Pametno su se i dobro odlućili da presele u ovaj rajski predio i perivoj kod izvora čiste i biserli rijeke Mošćanice. Poslije prijatne eglene, razmjene informacija i gotive koja priliči za ove rijetke prilike, krenuh na spavanje. Nijet sam imao klanjati sabah u ovdašnjoj džamiji.

 

 

Na sabahu

 


Nisam ove noći imao neki dobar san. Nekoliko puta sam se budio baš kao da sam imao strah da ne prespim na Bajram. U 5 i 15 sam ustadoh, abdestih se, namirisah i krenuh sa rođakom do obližnje džamije. Ovo je lijepa omanja džamija, ali brate pravo funkcionalna. Divljaci su i ovdje pirovali, zapalili su i porušili onu staru džamiju.




Kada su agresori otišli naš pitomi bosanski insan je ponovo uspravio džamiju da u njoj veliča Uzvišenog Rabba.







Džamija ima grijanje, modernu abdesthanu, salu za društvene aktivnosti džematlija i knjižnicu, te lijepu mektebsku učionicu. Najljepše što ima ovaj džemat je mladi imam porijeklom iz Bratunca, inače iz famelije Salkić.

 


Klanjasmo sabah, poslije promuhabetismo uz kahvu i čaj i obiđosmo ovu lijepu džamiju. Sa rođakom se vratih njegovim bijelim dvorima na ranu eglenu i kahvu razgovorušu.

 

 

 

 

 


Nastaviće se!


16.02.2009.

U HLADU KUR'ANA -- UČENJE SURA EL-BEKARE I ALI IMRAN

U jednom hadisu Božiji Poslanik, s.a.v.s., kaže: “Učite Kur’an jer će on, uistinu, na Sudnjem danu biti zagovarač i posrednik čije se posredovanje prihvata. Učite Zahrewejn – El-Bekare i Ali Imran, jer zaista će ove dvije sure na Sudnjem danu biti poput dva oblaka ili dva jata ptica raširenih krila, zauzimat će se za onoga ko ih je naučio. Učite suru El-Bekare jer njeno je učenje bereket, a zapostavljanje propast, i pred njom su sihirbazi nemoćni.

15.02.2009.

KAHVA NEKAD

Nijaz SALKIĆ

 

»Kahvu mi draga ispeci«, »Samo nek se  kahva pije, samo su neki od naslova pjesama ispjevanih o ovom crnom i popularnom napitku. Generacije su se rađale, rasle i stasale uz kahvene džezve, fildžane i ibrike. Sve je prolazilo a kahva se prenosila sa koljena na koljeno, sa generacije na generaciju.

 

Helem, danas je kahva nešto više od crne zagrijane tekućine. Ona je razlog za razgovor, dogovor, izgovor, pregovor i zaradu. Od proizvodnje, prodaje, prerade i pečenja kahve žive na  milione porodica i njihovih članova. Nije uvijek bilo dovoljno kahve za svakoga. Ona je u jednom vremenskom periodu bila đahtalno piće i napitak za odabrane.

 

Kako je to bilo u bliskoj prošlosti, po svom  terbijetu i običaju, kazuje nam naša Šaha u rubrici; »Šahine priče«. Šaha je sa svojim mužem više od 20 dana bila u gostima, i to ne bilo gdje, već lipo  u zemlji Danskoj. Evo njene priče o kahvi.


Upamet


 

15.02.2009.

SAMO ZA VAS IŠČITAVAMO STARE KNJIGE – DIO 24.

Priredio: Nijaz SALKIĆ


ANTUN HANGI  - ŽIVOT I OBIČAJI MUSLIMANA


Još malo o pozdravljanju i kulturi aga i begova


Ako putem prolazi kakova časna starina, kakav ugledni aga ili beg ili kakav viši dostojanstvenik, ne pozdravljaju ga kako se obično pozdravlja, nego pred njim ustaju i stoje bez riječi dok on kraj njih prolazi. Dok on prolazi, svima temena čini, a oni mu šuteći uzvraćaju i sjedaju na svoja mjesta. Isto tako ustaju pred njim kad on u kahvu ulazi ili iz kahve izlazi. Kada ovakova starina putem prolazi, uvijek je uz njega po jedan, a gdjekada po dva i više seiza.





On ide naprijed, a seizi iza njega odostrag: Sebi najde do deset momaka, Da ga služe i hodaju š njime. Ako takav čovjek jaši u svoj begluk među kmetove ili kuda drugud, jašu iza njega njegovi seizi. Za turske vlade jahali su za ovakovim ljudima u pristojnoj udaljenosti do zuba oboružani momci.




Carske namjesnike, paše, vezire, kajmakame, mutesarife i druge više činovnike pratili su kavazi, neka vrst turskog oružništva. Ako je kakav odličan čovjek po gradu hodao, bilo da se prošeće ili po poslu, nosili su njegovi ljudi za njim ne samo čibuk, nego i nargilu. Ako je on putem zaželio da zapali, oni bi mu prikučili čibuk i duhan zapalili. Što je gospodar bogatiji, to su mu i momci ljepše odjeveni.

 

„Odijelo momčim' pokrojio, Sve u srmi i u suhu zlatu. “

 

Isto tako, ako idu s njim i kakovi odlični, ali od njega mladi ljudi, ne idu s njim sasvim usporedo, nego malko iza njega zaostaju. I rođeni njegovi sinovi zaostaju za njim i govore samo onda ako ih je što upitao.  Ovdje moram priznati i osobito naglasiti da kod naših Muslimana mladost vrlo poštuje starost. Mladić uvijek ustaje pred starcem i govori samo onda ako ga je što upitao.

 

 

 

Bosanski muslimani ljube konje i oružje


puške i municija

 

Bosanski Muslimani vrlo ljube konje i oružje. Dobra puška i dobar konj miliji im je nego išta na svijetu. Zato nije ni čudo da je među njima bilo uvijek izvrsnih tufekčija, puškara. Puškarstvo je prije okupacije bilo jedan od prvih zanata u Bosni i Hercegovini i zato si u skoro svakom većem mjestu mogao naći dobrih puškara, koji su pravili ne samo štucove i šišane, nego i izvrsne male puške kao što su kubure, pećanke, zuje, arabinke i samokresi.


 


 



Sve su puške i velike i male, vezli i okivali srebrom, srmom i zlatom. Radi toga bile su puške vrlo skupe. Par domaćih malih pušaka vrijedio je pet do deset dukata, a to je u ono doba bio velik novac. Osobito su na glasu bile sarajevske šišane. Izvrsne male puške pravio je Hasan Pečenković u selu Hotincu kod Bihaća, koji je neko vrijeme bio na glasu kao prvi tufekdžija u Bosni. Koje htio da ima osobito dobru pušku, a mogao je da je plati, naručio bi je iz Albanije, iz tzv. Arnautluka. Te su puške bile mnogo bolje od bosanskih, a zvali su ih arnautkinje. I arnautkinje su bile izvezene srebrom, srmom i zlatom. Jedna arnautkinja vrijedila je petnaest do dvadeset dukata.


 

 

Sve su puške punili sječenim olovom, olovnim kuglicama i tzv. sindžirlijama. Sindžirlije su dvije kuglice koje su bile spojene malim lančićem, sindžirom i odatle im ime. Sve su puške nabijali sprijeda, ali su imali i otraguša. Na svakoj pušci, koju su sprijeda nabijali, bila je gvozdena šipka koja je s prednje strane bila uza cijev pričvršćena, a upotrebljavali su je da njom kod nabijanja zgnivaju zrnje i barut u pušci. Za nabijanje malih pušaka imali su arbije. Arbije su gvozdeni ili drveni štapići, nešto dulji od puščanih cijevi, a debeli taman da u cijev pristanu. Gornji kraj arbije, dakle onaj koji su u ruci držali dok su puške nabijali, okončavao je okruglom, četvero ili šesterouglatom glavicom, koja je također bila izvezena srebrom, srmom i zlatom.





Osobito su zgodno bile udešene gvozdene arbije jer su u njima bile utaknute male mašice, kojima su žeru prihvaćali, da vatru nalože ili da pripale lulu ili cigaretu. Kod takovih arbija bio je držak arbije ujedno i držak mašica. Skoro sve male puške bile su na kremen. Oganj na kremenu, to jest ono mjesto gdje se puška potprašuje, bio je obično srmom izvezen. Cijevi na, malim puškama bile su dosta dugačke, obično do dva pedlja, a nekada i dulje. Od dugih pušaka bile su najpoznatije šišane i štučovi. Velike puške nosili su na kajišima preko ramena, a male su zaticali za bensilahe ili potpašaje. Bensilahi su načinjeni od crne, žute ili crvene kože, a imaju pet do šest kožnih pregradaka. Bensilahe zapinju sponama nad desnim kukom tako da čvrsto uz tijelo pristaju.



 

bensilah. noževi i kubure

 

Osim malih pušaka nosili su za bensilasima duge noževe i razne sitnije stvari, koje su često trebali, a napose kresivo i peškire kojima su si iza abdesta ruke otirali. Bensilahe nijesu ozdola isprešivali, a to zato da kroz kožne pregratke mogu zadjeti kubure i duge noževe. Da im noževi, a osobito takozvane bjelouške kod hodanja ili jahanja ne smetaju i da čvrsto uz tijelo pristaju, nosili su na lijevoj strani bensilaha odebeo kajiš, dug oko jedan pedalj. Taj je kajiš bio dvostruk, pa kada bi naš čovjek zadjeo nož za bensilah, pazio je da vrh korica zatakne među ona dva kajiša.

 

 Noževe dijele na bičake i bjelouške. Bičaci su odulji, vrlo oštri i šiljati noževi kojima su rezali meso i druga jela. Bjelouške su vrlo dugi noževi od najfinije mazije, čelika, a držak im je od bijele kosti, sličan uhu, i odatle mu ime. Noževe su zaticali u drvene korice. Te su korice bile izvana, počevši od šiljka pa do preko polovice, opšivene crnom kožom, a od polovice pa do balčaka okovane žutim limom. Bogatiji i imućniji ljudi imali su korice okovane u srmali ili srebrene, a nekada i u pozlaćene limove.



sablje i puške ostraguše

 

Osim pušaka i noževa nosili su odličniji ljudi i viši činovnici, osobito kada su polazili u lov ili na dalji put, dugačke, prema dnu nešto zavinute sablje, takozvane pale, koje su im preko ramena na kajišu niz bedro visjele. I pale su bile izvezene srebrom, srmom ili zlatom i zato vrlo skupe. Oni koji su imali puške otraguše pasali su uz bensilahe silahe.





Silahi su posudice u kojima su držali fišeke. U svakom silahu bilo je po deset fišeka. Vrlo oboružan čovjek mogao je da ponese četiri silaha, dakle četrdeset fišeka. Odmali pokraj silaha bila je čanta, u kojoj su držali krpe umočene u zejtin, kojima su čistili šišane i štucove. Silasi su bili načinjeni od tvrde kože ili od srme ili srebra. Oni koji su bili načinjeni od kože bili su četverouglati, a oni od srme ili srebra okrugli.

 

 

Osim svega toga nosili su o desnom bedru naprašluke od roga, koji su bili sa tri tanka lančića uz bensilah prikopčani. U naprašnicima bio je fini banu kojim su punili ili, kako narod kaže, potprašivali voljicu na ognju kremenjače. Bezi, age i odlični ji građani ni jesu po gradu nosili drugog oružja osim jedne, najviše dvije male puške. Kada su polazili u lov, na dalek put ili u kmetiju, onda su se jače oboružali, a iza njih jašili su njihovi kavazi koji su nosili njihovo oružje te im ga prema potrebi dodavali.


Nastaviće se!


14.02.2009.

CJEPIDLAČENJE

Nijaz SALKIĆ

 

Mu'min je prijatan i on pomiruje, a nema dobra u onom ko ne miri i zbližuje i u čijem društvu nije prijatno." (Ahmed)

 

Islam je nešto  najljepše što mi se desilo na ovom svijetu. Nisam imao prilike da biram vjeru a zahvalan sam Uzvišenom što sam se u ovom dinu rodio. U islamu postoje tri stuba na kojima din počiva. To su; iman, islam i ihsan.

 

Ko ne posjeduje bilo koji od ova tri stuba, nije pravi vjernik. Ihsan znači lijepo islamsko vladanje i ponašanje. Koliko znači imati islamski edeb ili ahlak, uvjerili smo se mnogo puta u svom životu. Ahlak, islamsko vladanje je baš kao najljepši miris koji nas povremeno zapahne. To se dogodi (danas veoma rijetko) kada iznenada sretnemo vjerski odgojenu osobu, iskrenog has mu'mina. Taj susret nam ostane cijeli život u pamćenju i o tom susretu svima kazujemo.

 

Suprotnost vjerniku je munafik koji gledajući vjernika, samo povremeno pokušava odglumiti njegove pokrete, ponašanje i edeb. Njegovo licemjerstvo je slično svježem jajetu i mućku (pokvarenom jajetu), koje pri malo većem udarcu pukne, zasmrdi i pokaže da to i nije »maslo za ramazana«, da to i nije jaje za upotrebu i korist,  već samo pokvareni mućak koji služi samo da zasmrdi kada ga malo jaće udarimo. Munafik cjepidlači, zateže, muti, zavađa, razvodi, odvodi, podvodi, prenosi i  u svemu gleda prvo i samo svoju korist.

 

Mu'mina nije teško prepoznati. To je insan u svakom pogledu, riječi i djela mu se poklapaju, nije izvještačen, u njegovom društvu je prijatno, a svi volimo njegovu blizinu. Ukratko, vjernik je onaj ko nas neće ogovoriti, ko nas neće izdati, prevariti, potvoriti, uhoditi i to je ona osoba od koje samo dobro i hajr neprestano dolazi. Eh, prijatelji moji, zato i jest vjernik nešto čemu trebamo svi stremiti, učiti se i odgajati u islamskim istinama, okoristiti se vjerskom naukom i dersovima, i moliti Milostivog da nas nam ukaže stazu i održi nas na putu istine.

 

Upamet!

 

Za kraj pročitajmo zajedno pročitajmo jedan koristan tekst: Koristi lijepog ahlaka


14.02.2009.

RECESIJA

Nijaz SALKIĆ

Recesija su povremena usporavanja u privrednoj aktivnosti neke zemlje praćena istodobnim pogoršanjima opće ekonomske klime (pad realnog dohotka, porast nezaposlenosti, nizak stupanj iskorištenosti proizvodnih kapaciteta...).

Recesija je manje duboka i ozbiljna od depresije. Ponavlja se u razdobljima od po nekoliko godina, uobičajeno započinje u jednoj zemlji i treba joj određen broj mjeseci, odnosno godišnjih kvartala da se preseli u druge.

Tri su osnovna obilježja (three D/S) recesije:

1.      trajanje (duration) – vremenska dužina,

2.      dubina (depth) – koliko duboko zadire,

3.      difuzija (diffusion) – koliko se široko rasprostire.

Potrošači na recesiju odgovaraju promjenom ponašanja u potrošnji, tj. troše pažljivije, a za konkurentnu xafsinšku akciju poslovnih subjekata u vrijeme recesije neophodna je analiza navedenih obilježja.

Ovo je definicija recesije po »Wikipediji«, naravno ima mnogo različitih definicija ove krize.

Po mom skromnom mišljenju do recesije dolazi (doći će) zbog suza sirotinje na čijim suzama i od žuljevitih ruku živi sva svjetska haram bogataška smetana. Znamo svi dobro da je njihovo bogastvo nastalo na ekonomskom iscrpljivanju i iskorišćavanju  2/3 svjetskog stanovništva. Zašto najveći dio afričke populacije je na ivici gladi, baš kao i većina naroda u Južnoj  Americi i Aziji, samo zato što ih kao roblje iskorištavaju kapitalisti, haramlije. Recesija je direktna posljedica idiotskih ratova protiv siromašnih zemalja od Čečenije, Afganistana, Bosne i Hercegovine, Vijetnama, Iraka pa sve do Gaze.

Suze obespravljenih, gladnih, sakatih, mučenih, silovanih, ugnjetenih stići će tlačitelje inšaAllah. Allah dž.š. čuje vapaj obespravljenih i jetima a kazna već stiže putem ove globalne recesije.

Dabogda svima onima koji iskorišćavaju sirotinju i zgrću dolare, eure i zlato, dabogda svo to nagomilano bogastvo potrošili na liječenje a lijeka nikad ne našli!


Upamet!


13.02.2009.

REPORTAŽE I PUTOPISI

Piše: Nijaz SALKIĆ

I MI IMAMO MUZEJ

 



Od lanjske godine imam želju da posjetim vodenicu-muzej u Brnjiku. Nije šala imati tako nešto u svom okruženju, kada malo ko vodi računa da sačuva svoje običaje i starinu a ne posjetiti i vidjeti to.



Zato se najavismo domaćinu gospodinu Kadriji Hasančeviću i njegovoj hanumi. Vlasnik vodenice-muzeja je nijem čovjek ali veliki radiša i dobričina. Sin mu je radio u Austriji i izrazio je želju da babu nečim zabavi, pa je nešto novca uložio da se vodenica aktivira i opremi. Posebno je ova vodenica dobro došla u odbrani naše zemlje i tu se dosta žita samljelo za naš narod izgladnjeli gladne 1992. i prve polovice '93-će godine. Sin ovih dobrih insana
  je položio svoj mladi život na braniku domovine a babo je svu ljubav preusmjerio u opremi vodenice. Babo Kadrija svakom priča onako mimikom i išaretom o svom rahmetli sinu, pokazuje slike i uzdiše.


Dobri domaćini


Iz Vražića se spustismo u  Brnjik u pitomo i zelenilom obraslo naselje na obalama rijeke Šibošnice. Svo vrijeme smo se vozili lijepim asfaltnim putem koji nestade na kakvih desetak metara od kuće Hasančevića.



Kako je samo avlija  čista i uređena. Cvijeće svuda pored stazica koje vode u bašču i njivu. Kuća odiše urednošću i svježinom kao da je održavaju mlade ruke. A nije tako, ovdje žive dvoje 50-to godišnjaka. Domaćin priča išaretom, ali ga ipak sve razumijem. Objašnjava nam da je većinu poslova u kući sam radio ili pomagao majstorima u poslu.

 
Vodenica-muzej



Dok idemo za domaćinom utabanim putićem, vidimo bogatu bašču i vrt. Plastenik paradajza na lijevoj strani, nasadi jabuka i krušaka sa obje strane.











Malo naviše ugledasmo stupu za tucanje jabuka i krušaka, sve je spremno za pravljenje pekmeza, samo nigdje ne vidim bakrenu tavulju.

































































Stižemo pred vodenicu a pred njom naniže volovska gvozdena kola kao da su spremna za pokret. Sve je tu čisto, podmazano, pažljivo čuvano i održavano. Domaćin nam kazuje odakle da slikamo njegov objekat, valjda je naučen jer ima puno posjetilaca i znatiželjnika koji ovdje dolaze. Snimam iz svih uglova. Konačno nam se otvaraju vrata vodenice. Unutra pravi muzej. Sve je pretrpano starim i novijim predmetima. Nema čega nema: ibrici, sinije, šišovi, čaše, stare pekarske lopate, tacne, demirlije, ćupovi i jedna nargila. Dok snimam, vidim da je domaćinu drago i da uživa u želji da nam što više pokaže. Njegova hanuma nam objašnjava i kao prevodi šta on kazuje išaretom, usput dodaje ko je sve ovdje dolazio i sjedio.

Sniman video spot

Nije nikakvo čudo što se baš oko ove vodenice  i u samoj vodenici snimao spot za pjesmu  »Mejra vodeničarka«  poznatog čelićkog  pjevača Mehmedalije Muratovića, zvani Ćopak. Od tada u ovu vodenicu dolaze posjetioci a nedavno je emisiju o ovoj vodenici-muzeju napravila i brčanska tv kuća »Hit«.  Rastasmo se od ovih ljudi a oni nas ispratiše kao svoje najrođenije. Zanimljivo je kako ovi mladi entuzijasti vole i ulažu zadnju marku da kupe kakav stari eksponat i predmet a nisu školovani. Rade stvari koje bi trebala odrađivati država da sačuva našu kulturu od nestanka i propadanja. Rade poslove za koje bi trebali dobijati donacije, pomoć i logistiku od ministarstava za kulturu i etnologiju. Takvi smo ti mi, dok nešto imamo to ne cijenimo a kada to nestane onda kukamo!
 Upamet!
13.02.2009.

VOLOVSKA POSLA

Nijaz SALKIĆ


 

»Predrasuda je grobnica razuma.«


Eh, moj dragi preživjeli narode, govorio je ugledni član akademije nauka i umjetnosti na volovskom kongresu u Zelenoom lugu. Joštene se živo sjećam kako je nekada bilo ovdi na ovom mjestu. Ko da danas očima svojim krupnim volovski gledam na hiljade volova iz cijele naše volovske zajednice se okupilo na velikom teferiču. Pasli smo do iznemoglosti, pili vodu na obližnoj rijeci koliko smo htjeli a vidi danas. Prorijeđeni smo a vukova na hiljade oko nas, tužno je zborio stari volovski akademik.

 

Drugi govornik je bio mladi doktorant Šaronja, koji je na nauke išao u inostranstvo. Po Doktorat je išao u najpoznatiju hrastovu šumu jer mu je babo imao veliku zaleđinu djeteline i sijerka. Zbilja, započeo je svoj expoze ovaj školovani  junac, nekada davno je sva ova bukova šuma bila naša. Preko 90% životinja u ovoj šumi bili su volovi. Dragi moji Volovi, u onom vaktu se niko nije smio šetati ovim proplancima, uvalama i pašnjacima a kamoli brstjeti lišće, niko osim naše, volovske zajednice. Eto vidite šta smo dočekali danas. Neki naši lakomi djedovi nasjedoše slatkim laskanjima i propagandi lisica i vukova, kako je dobro i korisno da se i oni malo zaposle kod nas, da ko đoja nekoliko sezona nam pomognu i pričuvaju ovce. Od tih »nekoliko sezona« prođe nekoliko stotina godina. Grdna rano, eto nam  nam sad, čuvali su ovce i postepeno ih klali, a kad je nestalo ovaca prešli su na našu braću volove, junce i junice.

 

Od tog vakta mi smo sa njima u ratu, ali šta ćemo, malo nas je a nesloga braćo zavladala. Džaba nam rogovi kad smo posvađani i nećemo da svi skupa dočekujemo vukove i  lisice na rogove, i  da se zajednički branimo. Dušmanima nije vjerovati, lipi moji. Ko bi reko' da će se lisice i vukovi udružiti, namnožiti i zajednički napasti, kao što su to učinili u zadnjem ratu. Stjerali su nas na samo 22% preostale šumske države nam, završio je mladi volovski znanstvenik. Sve najbolje pašnjake u ravnici su nam oteli i najčistije i najveće rijeke su nam uzeli. Nikada mi tamo više zelene trave nećemo pasti i kupati se u zelenim rijekama našim.

 

Od preostalih diskutanata nije bilo fajde, ili nisu uzeli riječi, ili su govorili samo hvaleći sebe, svoje udruženje. Bilo je doduše i prijedloga da se i volovi okane merhametli politike pa da iako ne mogu klati kao vukovi, bar počnu vukove u samodbrani u nekom budućem ratu nabijati na rogove, ali od toga se odustalo jer su mnogi kazali da ovo nije srednji vijek a boje se i reakcija od visokog međuživotinjskog tribunala u Lagu. Najveći broj delegata je doputovao zbog dobrog provoda i one večere na skupu, kada se svi učesnici siti najedu onog sijena i prenoće u čistom sijenu i slami i toplim modernim štalama. Ako je suditi po kongresnoj dikusiji može se zaključiti da je cijela volovska nacija zavađena, podijeljena i da joj se dobro ne piše. U kuloarima na pauzama kongresa, čuju se i priče da će konačno lisice dobiti svoju federalnu jedinicu, a vukovi bi onu polovicu otete šume  ujedinili i prenijeli u veliku vučiju šumu preko velike zelene vode.

 

Najgore što nam se dešava je kriza nametnutog obrazovanja i kriza autoriteta. Iz zadnjeg rata smo izašli desetkovani a ovih dana se vrši atak i na naše ugledne volovske predvodnike kako u politici tako i u moralnom odgoju. Atakuju po nama iz svih oružja a najviše iz medija. Najgore su medijske vrane, čavke i kukavice. Koliko se grakće, sikće, i kuka pokazuju istraživanja nezavisnih labudovih medija, da su tom grakćanju nasjele i inače miroljubive patke i guske i one se kao nešto  oglašavaju i protestuju. Za nepovjerovati je da je ugledavši kako konja potkivaju, čak i žaba digla nogu.

 

Upamet!
12.02.2009.

UOČI PETKA JE

Nijaz SALKIĆ


 KAKO SU TO RADILI NAŠI STARI

 

Imaju dva dana u hefti u kojima su naši vrli preci, naši djedovi (didovi) nane (majke) imali lijep adet. U ovim danima su naročito učili Kur'an, ponekad postili i skupa objedovali, večerali u krugu porodice.

 

Helem, u doba mog odrastanja, mjesto današnjeg bijelog hljeba (kruha),  jela se proha, (kuruza) a samo đahtalnim danima pekla, pogača i pravila jedna ili dvije pite. Ti đahtalni dani bili su nedjelja naveče i četvrtak naveče. Ako to prevedemo na jezik kalendara, to je po hidžretskom kalendaru bio ponedjeljak i petak, jer kada sunce zađe nastupi novi dan.

 

I tako dragi moji, u tim danima mi djeca smo probali pite, slatkiše i pogaču od pšeničnog brašna. Prije nego bi se večeralo, klanjao se akšam i proučio ja'sini šerif, potom učila sureta i tekbiralo, da se čulo učenje sve do avlijskih vrata. Babo bi na kraju proučio dovu a onda smo svi pobožno posjedali za bogatu sofru (trpezu).

Pošto je danas četvrtak, mjesto sofre nudim vam jedno lijepo predavanje od mladog imama iz Han Ploče, Kenan ef. Bajrića: Halal hrana

 

Uživajte!


12.02.2009.

U HLADU HADISA – IZVODI IZ RIJADUS - SALIHINA. DIO 13.

Priredio: Nijaz SALKIĆ

Umjerenost u ibadetima

 

 Allah, dž.š., kaže:

 

"Taha, ne objavljujemo ti  Kur'an da se mučiš " (Taha, 1-2)

"Allah iell da vam olakša, a ne da poteškoće imate. " (El-Bekara, 185)

 

 

 Aiša, r.a., pripovijeda daje Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve selleme, jedne prilike ušao u njenu kuću i kod nje zatekao jednu ženu, te je upitao: "Ko je ova žena?" Ona mu je na to odgovorila da je ovo ta i ta žena pa je pomenula kako ona puno klanja (nafilu) namaz. On tada reče: "Neka svako od vas obavlja nafilu onoliko koliko je u stanju (da ustraje u njoj). Tako mi Allaha, Allahu neće dosaditi dok vama samima ne dosadi, a Allahu su najdraža djela u kojima čovjek ustraje."


lzraz: "Allahu neće dosaditi" znači: Allah vas neće prestati nagradivati za vaša djela, i to mu neće dosaditi, sve dok vama ne dosadi, pa prestanete s ibadetom. Zato trebate uzeti samo onoliko vanrednih ibadeta koliko ste u stanju stalno i bez prestanka obavljati, kako bi vam bila trajna nagrada od Allaha.     (Muftefekun alejhi)

 

Enes, r.a., pripovijeda da su došla tri čovjeka kući Allahovog Poslanika, sallallahu 'alejhi ve selleme, i kod njegovih žena (majki svih vjernika) raspitivali se o njegovim ibadetima. Dobivši od njih odgovor, učini im se kao da ono što oni rade nije dovoljno, te rekoše: "Gdje smo mi u odnosu na Allahovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve selleme?" Njemu su oprošteni svi njegovi grijesi, prošli i budući. Jedan od njih reče: "Što se mene tiče, ja ću od sada cijele noći provoditi u ibadetu." Drugi reče: "A ja ću od sada svaki dan postiti, i nikako neću mrsiti." Treći reče: "A ja ću se kloniti žena i nikako se više neću ženiti." Zatim im je došao Allahov Poslanik, sallallahu 'alejhi ve selleme, i rekao: "Vi ste oni što su rekli to i to? Tako mi Allaha, ja sam pobožniji i strahopoštovanja većeg od vas, ali ja postim i mrsim, klanjam i spavam, a i živim bračnim životomi Ko god se udalji od mog sunneta (načina života i rada), on ne pripada meni."    (Muttefekun alejhi)

 

Ibn Mes'ud, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu 'alejhi ve selleme, rekao: "Propali i stradali su cjepidlake!" (Oni koji bez razloga sebi i drugima otežavaju poslove i ibadete.) Rekao je to tri puta.              (Muslim)

 

Ebu-Hurejre, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu 'alejhi ve selleme, rekao: "Zaista je vjera lagana, bez tegoba. Ko god u vjeri navaljuje s dodacima, vjera ga savlada. Zato se držite umjerenosti (sredine), a ako neko od vas ne bude u stanju neki posao obaviti u potpunosti, neka ga bar približno obavi. Budite radosni, i pomažite se jutrom, krajem dana i jednim dijelom noći."     (Buhari)

 

U jednom drugom njegovom rivajetu stoji: "Budite umjereni, budite umjereni, činite ibadet jutrom i večeri i krajem noći, postici ćete ciljeve." Opce znacenje ovog hadisa: Olakšajte sebi obavljanje (vanrednih) ibadeta i dobrih djela, tako što ćete ih obavljati u vremenu kad ste raspoloženi i za njih horni, tako da vam budu dragi i ugodni, a ne teški i odvratni, da biste postigli vaš cilj. Budite kao iskusni putnik koji koristi vrijeme svoje aktivnosti (rano ujutro, kraj dana i jedan dio noći) za putovanje, a ostali dio vremena provodi u odmaranju, zajedno sa svojom jahalicom, i tako stiže do cilja, bez puno umora.

 

Enes, r.a., pripovijeda da je jednog dana Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve selleme, ušao u džamiju i ugledao uže zategnuto između dva stupa, pa je upitao:

"Kakvo je ovo uže?" Prisutni rekoše: "Ovo je uže Zejnebe; kada klanja, pa se umori, pridrži se za njega." "Sklonite ga, neka svako od vas klanja dok je odmoran, a kada se umori, neka ostavi namaz i legne da se odmori", odgovori on.  (Muttefekun alejhi)

 

Aiša, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu 'alejhi ve selleme, rekao: "Ako se nekome od vas zadrijema za vrijeme (nafile) namaza, neka odspava dok ga drijem ne prode. Jer, uistinu, taj nije siguran da neće umjesto traženja oprosta sam sebe grditi." (Ne znajući šta radi, zbog nesanice.)      (Muftefekun alejhi)

 

Ebu-Džuhajfe Vehb ibn Abdullah, r.a., pripovijeda da je Allahov Poslanik, sallallahu 'alejhi ve selleme, pobratio Selmana i Ebu-Derdaa, r.a., pa je Selman posjetio Ebu-Derdaa i vidio njegovu ženu neurednu (slabo odjevenu i nesredenu), te joj rekao: 'Što si takva?" Ona mu odgovori: 'Tvoj brat Ebu- Derda nema nikakve želje za dunjalukom!" Zatim dode Ebu-Derda, noseći mu hranu i reče: "Ti jedi, a ja postim." On mu na to odgovori: "Ja necu jesti sve dok i ti ne budeš jeo sa mnom", pa su obojica jeli. Kada je došla noć, Ebu-Derda je htio klanjati (nafilu), pa mu je Selman rekao: "Spavaj", te je on legao spavati, zatim nakon kraceg vremena ustao je, a Selman mu ponovo reče: "Spavaj." Kada je došla zadnja trecina noći, Selman mu reče: "Sada ustani na namaz", pa su zajedno klanjali, a nakon toga mu Selman reče: "Ti, uistinu, imaš obaveze prema svome Gospodaru, prema samome sebi i prema svojoj ženi i djeci. Zato prema svakome od njih izvršavaj svoje obaveze, nikoga ne zapostavljajući."

Ebu-Derda sutradan je otišao Allahovom Poslaniku, sallallahu ‘alejhi ve selleme, i to mu ispričao, a Alejhisselam mu kaza: "Selman je istinu rekao." (On je u pravu.)      (Buhari)

 

Jedan od pisara Allahovog Poslanika, sallallahu `alejhi ve selleme, po imenu Hanzale ibn er-Rebi el-Esedi, r.a., pripovijeda da ga je jedne prilike sreo Ebu-Bekr, r.a., i upitao: "Kako si, o Hanzale?" Ja mu tada rekoh: "Hanzala je dvolicnjak (postao munafik)l" Ebu-Bekr reče: "Subhanallah, šta govoriš?!" Rekoh mu: "Kada smo kod Allahova Poslanika, sallallahu 'alejhi ve selleme, i slušamo kako nam prica o Džennetu i Džehennemu, toliko nam je sve jasno kao da sve to gledamo svojim ocima, ali kada odemo od Allahovog Poslanika, sallallahu 'alejhi ve selleme, i pozabavimo se svojom porodicom i svojim imecima, vecinu toga zaboravimol" Ebu- Bekr reče: " Tako mi Allaha, i ja osjecam isto tako!" Zatim smo se nas dvojica uputili do Allahovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve selleme, pa ja opet rekoh: "O Allahov Poslaniče, Hanzala je postao munafik!" Alejhisselam upita: "A kako to?" Ja mu rekoh: "Allahov Poslaniče, dok smo kod tebe i dok te slušamo kako nam pricaš o Džennetu i Džehennemu, to na nas utice kao da sve to gledamo svojim ocima. Ali kad odemo od tebe i pozabavimo se svojim porodicama i imecima, zaboravimo vecinu od toga." Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve selleme, tada reče: "Tako mi Onoga u cijoj ruci je moja duša, kada biste vi stalno bili u stanju u kome se nalazite dok ste sa mnom, prisjecajući se svega, meleci bi se s vama rukovali u vašim kucama i cak na putevima kojima prolazite. Ali, o Hanzala, čas po čas!" (Čas za ibadet, a čas za dunjalucke potrebe.) Ovu je rijec izgovorio tri puta.  (Muslim)

 

Ibn-'Abbas, r.a., pripovijeda: "Dok nam je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve selleme, hutbu kazivao, ugledao je jednog čovjeka kako stoji, pa je upitao za njega, a prisutni mu odgovoriše: 'Toje Ebu-Israil, zavjetovao se da će stajati na suncu i da neće nikako sjesti, niti će se skloniti u hlad, niti će govoriti, a da će postitil' Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve selleme, reče: 'Naredite mu da govori, da se sklanja u hladovinu, da sjedi, a i da dopuni svoj post!"'  (Buhari)

 

Nastaviće se!


11.02.2009.

PRED KIJAMET SVAKAKAV KIJAFET (ALAMET)

Nijaz SALKIĆ   

Kijafet je odjeća, nošnja koja je diktirana modnim trendom ili nametnuta tradicijom, staleškim pravilima ili običajima. Tako imamo ustaljenu normu oblačenja kod sudija (toge) kod svećenika (halje), ili ustaljena nošnja kod različitih zanimanja, te dresovi u sportista i kod sportskih klubova i ekipa. Svoj kijafet imaju male bebe, mali dječaci u vrtićima, djeca školske uzrasti, srednjoškolci i studenti. Kijafet se ustalio kod ljudi i postao je norma ponašanja kod oblačenja i nošnji. Postoji još kijafet koji se definirao i ustalio tokom vremena kod različitih vjerskih zajednica. Negdje se kijafet pretvorio u klišeje i cimentirane norme a negdje se postepeno  mijenja i prilagođava vremenu.

 


Lažni kijafet


Helem, pored kijafeta u oblačenju postoji i norme u ponašanju koje su ljudi nazvali bonton. Zamislite insane koji se ne žele pridržavati  nikakvih normi i koji se trude cijelog života iskakati iz ustaljenih normi vladanja i ponašanja.  Vremenom se ti ljudi nađu na svadbi a nikada se nisu trudili i željeli obući odijelo, svezati kravatu ili mirno sjediti za stolom pola sahata a moraju tu muku podnijeti samo zato da ne iskaču iz kolosijeka na svadbi, jer je tu i njegov komšija, rođak, brat, snaha i zet. Komične situacija ima napretek. Imate osobe koje ne mogu bez jovina hošafa ni sahat vremena a sudbina im odredi da sjede dva ili tri sahata na nekom mevludu, gdje se uči, zikri i divani sa hožama ili hadžijama. Na stolu ili sofri samo sokovi, šerbe, razne vrste čajeva, kahvi i kapučina. Onda se zajmi priča kako se ne smije psovati a ljudi samo klimaju glavom i odobravaju da to nipošto nije harli. Dešava se da baš oni dodaju  poneku besjedu i meselu da psovka nikuda ne vodi i da je to samo taki haram. Zamislite slučaj na dženazi. Umro neko važan ili običan insan. Sakupila se rodbina, prijatelji, komšiluk i poznanici iz 13 sela i gradova. Sijeli se prije dženaze na noć i poslije dženaze nekoliko noći. Bude u tom medžlisu, sijelu i hodža, besbelli. Zajme se teme od kalu bela, neki pitaju da bi se podučili a pojedini da provjere hodžu(e), i njihov ilum. Hodža sasluša pitanje, malo zastane i razmisli, i taman zausti da odgovari kad ono neki tamo hadžija kaže, čekaj ja ću ti odgovoriti, i naklopi da priča o tome kako je on to, što je sad kazo (prekino hodžu u odgovoru) davno slušavo od svog rahmetli dida, strica, amidže i svog hodže u selu. Hodža što je trebo da odgovori na pitanje zastane i ostane otvorenih usta obično ne kazavši ništa, i najčešće u tom sijelu ne sjedeći dugo, obično ustaje i odlazi kući zbog »nekih poslova« koje mora posvršavati. Ti ljudi koji u njegovom džematu »sve znaju«, ustvari se ponašaju samo onda kada treba da se pokažu da su oni pobožni, učeni, da su u trendu (vjeri) samo tu na sijelu, mevludu, u džamiji, na dženazi, radi neke koristi, a poslije se može svakako živjeti, ponašati, govoriti, psovati, lagati i tako dalje. Hodža je itako ukijafećen, ukurbanjen, on mora biti musliman, mora se ponašati lijepo, mora trpiti, mora se čuvati harama, mora biti nasmijan, a ja, ja nisam hodža, ja mogu danas ako hoću, biti ala turco,  a sutra  ako mi se prahne, ala franco.

 

Upamet!


11.02.2009.

BLOGERAŠ JE KO' DOMAĆICA

Nijaz SALKIĆ


Ha osvane dan brižna domaćica se pita šta danas spremiti, pripremiti, nakarariti, narezati, urezati, iznijeti i donijeti. Ima brižna majka, sestra, supruga klijentelu u kući u stanu, koja ima različite ukuse i želje. U  kuhinji domaćica  ionako ima artikala kojih ima, i ništa više i ništa manje od toga.

 

Helem, domaćicama je najsličnija ona blogerska fela. Blogeraš kasno legne i kasno ustane, ako je prijavljen na babinoj (tatinoj i maminoj) baušteli i sofri. Ha ustane, umije se, sjeda za onu kutiju što povazdan zuji negdje u ćošku  za hastalom na kome se nafatala višemjesečna prašina. Sjedi on (ona) u piđami i škilji u onaj ekran zvani monitor, pa konta šta će novo napisati.

 

Mnogi nestrpljivi blogeraši puno očekuju od posjetioca i čitaoca svoga bloga. Najveća želja svih blogeraša je da im narod ostavlja komentare, povećava broj posjeta i da ih hvali. Malo ko može podnijeti kuđenje, kritike i negativne komentare. Zato i nije čudo da neki poslije par godina ili mjeseci zatvaraju ili brišu svoje blogove, razočarani u nešto ili u nekoga.

 

Meni lično blog znači samo to da vremenom brusim svoje pero, da pišem ono što vidim, ono što mislim da trebam napisati, da u neku negativu uprem prstom, ili svojim pisanjem nekome pomognem da progleda. To ja mislim onda kada pišem i objavljujem svoje tekstove. Dali je to zbilja tako, to će ocijeniti oni što se profesionalno bave perom i ona cijela armija čitalaca koje neki moj napis, tekst ili fotografija, dirne pa mi se jave i zahvale ili pohvale moj trud i prijegor.

 

Sve ostalo me vala toliko i ne zanima. Blog je ionako otvoren da se insan malo opusti a ne da se sikira, srkleti i kidiše na sebe ili na druge.

 

Upamet!

 

10.02.2009.

KAJDANJE HAVADISA


Nijaz SALKIĆ

 

Belćim ste vaktile zapazili da vam je đovda smalaksala. Đovda obajati vaktom a dahabetile ako je zeman vaki, kaki je. Nemere se đovda savarisati kano kakvo sudje, pa da se nakalajiše i zakalajiše. Ruku na srce ima insana a dahabetile od ženskih čeljadeta što se vole savarisati i nakalajsati da herđun imaju lice ko kajmak bijelo. Od te kajde nema fajde jer kad se jednoč obraz uhelaći  od lica bičbiršej jok.

 

Dragi moji, ćurukluk je zavlado dunjalukom  ama baš u svemu. Narod se ne voli, ljubav zabajatila i isparila iz srdaca, svako kajti priča, mahala i gibeti na sva usta. Neće ljudi svoj jećun da svode već tuđu brigu vode. Ljudi se slade tuđim musibetom, draže im  čuti da je nekome nješto batisalo, već da mu je vlastita krava otelila zdravo tele.


Insan je postao dabil abdal, haksuzile se đumruk sabjere, namet na vilajet zavlado, a haramsuzi se namnožili ko gljive poslije kiše. Da je birmahza malo džometa, sabira, alima, muttekija i halis vaiza bilo bi nam hajra više a manje titizluka i ćuruluka.


Ali Božija je zadnja i on je Jedini Alim, Kadir i Rezzak.

 

Čok jaša, biće njako!


 

Manje poznate riječi:


- Batisati – iše, crknuti, krepati

- Haksuz – adv. (ar. – tur.) nepravedno, bespravno

- Jećun - -una m (ar.) zbir, iznos: kaže se »Koliko ti iznosi jećun kad to sve sabereš?«

- Abdal – glupak, naivčina

- Mahalelija – m (ar. – tur.) stanovnik mahale

- Đovda – f (tur.) tijelo, organizam; trup

- Savarisati – -išem, očistiti u vodi, oribati. – »Skovane predmete treba prije kalajisavanja, kako sam rekao, dobro očistiti. Taj se posao zove savarisanje. To se obavljalo pijeskom namočenim u slanoj vodi.« (GZM 1951 213)

- Čurukluk – indecl. adj. (tur.) pokvarenost, trulost, gnjilost

- Titizluk – m (tur.) škrtost

- Havadis – m (ar.) novost, nova vijest, nov događaj. – »Hajde baš, da i ja malo siđem u čaršiju i da saberem kakvih havadisa od gradskih izbora…« (Zembilj II 85)

- Birmahza, birmaza – adv. (tur. – ar.) nekoliko, koliko bilo, samo malo)

- Zabajititi – zastariti, postati zapušten usljed vremena; kaže se: »rana zabajatila« tj. nije se na vrijeme počela liječiti, zastarjela, izv. od bajat (v.)

- kajt, kait, kajd­ – m (ar.) 1. bilježenje, upisivanje, registrovanje; bilješka, zapis, pismo, - »Dofat' kajda, padišahu dragi, / kad si isko Lohonjkinju Maru«, »Kada care ferman ugledao, / Namah care kajde uputio, / Kajde gleda u Alu pogleda« (M. H. III 81, 25).

2. »gruntanje«, upis u zemljišne knjige, kojim se vrši prenos prava vlasništva.

- Čok jaša! – (tur.) živio mnogo godina« - »Naš car ima još zemalja. / čok jaša padiša!« (Kočić I 88)

- đumruk (đumluk) – m (lat.) carina; trošarina; taksa za prolaz. – »Osta danas na Drini ćuprija, / osta danas osta do vijeka. / I paša je đumruk postavio« (K. H. I 82). »Na vodi je đumlugdžija vila, / koja ima đumluk uzimatii«. (M. H. I 102).

Rezzak – (ar.) Allah je onja koji opskrbu daje.

Alim – (ar.)  Allah je najveći znalac, onaj koji sve zna.

Kadir – (ar.) Allah je Svemoćni.


10.02.2009.

ISKRENO GOVOREĆI




NIKO

 

 


NIKOG

 

 


NE VOLI

 

10.02.2009.

MIMBERA - HUTBE NAŠE NASUŠNE

Nijaz SALKIĆ

 

أَعُوذُ بِاللهِ مِنَ الشَّيْطَانِ الرَّجِيمِ

بِسْمِ اللهِ الرَّحْمَنِ الرَّحِيمِ


'O vjernici kada se u petak na namaz pozovete, požurite na spominjanje Allaha, i kupoprodaju ostavite, to vam je bolje, nek znate! A kad se namaz obavi, onda se po zemlji razidite i Allahovu blagodat tražite i Allaha mnogo spominjite, da biste postigli što želite. A kad oni robu trgovacku i zabavu ugledaše, pohrliše joj a tebe sama ostaviše da stojiš. Reci: Ono što je u Allaha bolje je i od zabave i od trgovine. A Allah je najbolji opskrbitelj.'

(Komentar 9–11. ajeta sure El-Džumu'a)

 

Petak je vezan za namaz koji se obavlja u podnevskom vremenu koji se zove džuma namaz kao i slušanje hutbe, sedmične poruke džematskog imama-hatiba Znači,  džuma namaz je stroga vjerska obaveza punoljetnom, pametnom, slobodnom i zdravom muslimanu koji je kod kuce. Ovaj namaz klanja se petkom u podnevskom vremenu, isključivo u džematu, u džamiji, odnosno u naseljenom mjestu. Ove vjerske obaveze oslobođeni su: žena, maloljetan muškarac, putnik i bolesnik.' Džume je oslobođen i onaj koji stanuje toliko daleko da ne čuje ezan, što otprilike, prema nekim šerijatskim pravnicima, odgovara udaljenosti od tri milje (4,5 km). Inače ukoliko osobe koje nisu zadužene za džumu klanjaju ovaj namaz on če im biti ispravan i nisu obavezne klanjati podne namaz.

 

 

Smisao džuma-namaza

 

Za muslimane, petak je najodabraniji dan u sedmici, što razumijemo iz pouzdanih predaja Allahova poslanika, s.a.v.s. Tako imam Muslim u Sahihu bilježi da je Poslanik, a.s, rekao: 'Najbolji dan koji je sunce obasjalo je petak; u njemu je stvoren Adem, u njemu je uveden u Džennet i u njemu je izveden iz Dženneta i na taj dan će nastupiti Smak svijeta.'


Petak je bio odreden za posebno uvažavanje i u slučaju prijašnjih naroda ali su ga oni zanemarili. Vjerovjesnik, s.a.v.s, je rekao: 'Allah je sačuvao petak od naroda koji su bili prije nas. Jevreji su odabrali subotu, kršćani nedjelju, te je Allah, dž.š, doveo nas i naputio nas da poštujemo petak. On je učinio da redoslijed bude: petak, subota i nedjelja. Na isti način kako subota i nedjelja prate petak, i oni će na Sudnjem danu dolaziti iza nas. Mi smo posljednji na ovom svijetu, a prvi na Sudnjem danu. Nama će biti presuđeno prije svih ostalih.'6


Da se petku daje prednost u odnosu na druge dane pokazuje i hadis Allahova poslanika, s.a.v.s, u kojem on kaže: 'Koji vjernik umre u petak, biće sačuvan od kaburskih patnji.'7

U vrijeme procvata islamske države i vladavine Halifa, hutba je imala svoju višeznačajnost i malo drugačiju funkciju a sadržaj je bio raznovrsniji. Arapski dio hutbe je skoro zadržao istu formu  osim nekih detalja koji si bili dodavani ili oduzimani , odvisno od područja i opadanja moći halifa i islamske države. Danas je džuma namaz i hutba sačuvala osjećaj i atmosferu jedinstva muslimana i čuvanja islamskog džemata ovim namazom. Jednostavno rečeno, nema pravog muslimana ako makar petkom ne ode u džamiju da klanja džumu i posluša hutbu.




Vrijednost slušanja hutbe

 

Oduvijek je bio problem koncentracije, pažljivog klanjanja i skrušenosti u namazu. Petkom je posigurno veća mogućnost kvalitetnijeg namaza radi samog ambijenta džamije, okupljanja radi džume namaza, većeg broja vjernika i same hutbe.

 

Zbog važnosti hutbe i koristi prisustvovanju na hutbi, potrebno je maksimalno iskorisititi vrijeme provedeno u džamiji. Zato, ako je džamija već popunjena, nepristojno je gurati se, gaziti između ljudi, praviti »slalom« između safova, i razdvajati ljude, da bi se zauzela bolja pozicija u saffu. U tom smislu su Resulullahove riječi: 'Sjedi i ne uznemiravaj druge'.15


Kada se zauzme mjesto u džamiji obaveza je svakog prisutnog da pristojno sjedi, što podrazumijeva da se ne pružaju noge bez potrebe, a posebno prema Kibli. Takođe je pokuđeno naslanjati se na stupove ili zidove džamije, jer se na taj način tijelo opusti i oslabi koncentracija za praćenje hutbe koja je obaveza kao i sami namaz. Kada se imam popne na mimber zabranjeno je igranje bilo čime kao i svaki razgovor. Poslanik, s.a.v.s, rekao je: 'Ako na džumi, dok imam govori, drugu do tebe (koji priča) rekneš, 'šuti' - učinio si besmislicu.'16


'Ko u vrijeme džume uzme koliko je kamenčić, učinio je besmislicu, a ko učini besmislicu, nema mu džume.'17


Imam Ahmed, rahimehullahu teala, bilježi hadis od Ibn Evsa es-Sekafija koji je rekao: 'Čuo sam Allahovog poslanika, s.a.v.s, kako kaže: 'Ko se očisti i okupa u petak, rano ustane i među prvima dode pješke, a ne na jahalici, sjedne blizu imama i sasluša ga, a sam riječ ne progovori - za svaki će korak imati nagradu kao što se ima od godine dana dobrovoljnog posta i namaza.18


Zaključci ili naredbe iznesene tokom hutbe na džuma-namazu obavezuju vjernike. Od te vjerske obaveze izuzeti su: žene, djeca putnici i bolesnici - samo zbog toga što oni nisu kadri podnijeti odgovornost i izvršiti ono što se sa mimbera, ponekad, od prisutnih vjernika traži.

 

 

Odgovornost Hatiba -  onih koji drže hutbe

 

Hatabet je ozbiljna i odgovorna  misija. Samim tim, Hatib mora biti odgovorna, ozbiljna, moralna karakterna, i učena osoba. Hutba nije samo puko iščitavanje nečijih napisanih hutbi, govora, misli ili poruka. Hutba mora biti stav, viđenje, razmišljanje zrele, iskusne, moralne, pobožne i brižljive  da'vetske osobe. Hatib prije svega mora biti vjernik a vjerniku nije svejedno kako će njegove riječi pasti na srca prisutnih slušalaca. Od hutbe se prije svega mora okoristiti prvo hatib a onda i svi prisutni u džamiji.

 

Hutbom se  muslimani moraju okoristiti a hutba ih mora podstaći na moralan i krepostan život, te odvratit od svih oblika griješenja kako prema Allahu, dž.š, tako i prema ljudima. Porukom kroz hutbu Hatib treba upozoriti slušaoce na štetne posljedice grijeha te nagrade koje ih čekaju ukoliko su pokorni svome Uzvišenom Stvoritelju, subhanehu ve teala. Hutba vjernike ne smije ostavliti ravnodušnim, već iz džamije oni moraju izaći duhovno okrijepljeni i podstaknuti na dosljedniju primjenu šeriatskih propisa.


Dužina trajanja hutbe – ne više od 10-12 minuta

 

Može se desiti da Hatibi zbog opsežnosti posla kojim se bave (Imam, Muallim, Hatib) ne stignu sastaviti i napisati vlastitu hutbu, pa se ponekad okoristi hutbom nekog kolege. Danas nije teško naći dobrih i kvalitetnih hutbi jer malo koji imam nema  interneta. Bema imama koje se ponekad nije poslužio tuđim hutbama, želim samo naglasiti da je svoja hutba, najbolja hutba. Hatib, pišući hutbu u njoj projicira svoj džemat, stanje svojih džematlija, svoje iskustvo i planove u džematu. Prije nego se ispne na mimber ili počne pisati hutnu hatib mora znati slijedeće da:

 

   a.  Jedna hutba treba da tretira samo jednu temu!


   b. Kod izbora teme, treba voditi računa da je vezana za život i da je aktuelna;
   c. Hutbu treba pripremiti tako da ona, unaprijed, ima vremenski okvir trajanja. Njeno trajanje ne smije prelaziti više od deset do dvanaest  minuta. To je dovoljno vremena da se vjernicima uputi sedmična poruka, jer hutba nije više jedini oblik vjerskog obrazovanja, kao što je nekada bila.

d. Hatib se ne treba zanijeti tokom hutbe i zaboraviti da slušaoci nisu prvi put u džamiji, da među njima ima i bolesnih, da ima ljudi koje čeka posao u firmi i svaki čas gledaju na sahat.

e.  Hutba mora biti kratka, jezgrovita porukom , i  prije svega slatka, zbog kratkoće trajanja.

f. Hatib ne smije dozvoliti da ga slušaoci i džematlije počinju proklinajti zbog dužine trajanja hutbe, koja se zna oduljiti na 45 ili čak 50 minuta.

g. Hutba mora biti napravljena tako, da postoji njen uvodni, centralni i završni dio.

 

Ako je Hatib izabrao temu koja je obimna po građi i dužini trajanja, može je podijeliti u više nastavaka i govoriti više petaka.  Hatib držeći hutbu, na njeniom kraju, može ocijeniti jeli potrefio temu, i kako je hutba primljena kod džematlija

 

 

 

Literatura:

 

Hfz. mr. Halil Mehtić, Obligatnost Džume namaza

 

Mustafa Sušić, Hutbe naše svagdašnje


09.02.2009.

KAD JA POĐOH U DŽAMIJU

Priredio: Nijaz SALKIĆ

 

Kada su nas majke kao bebe  ninale na koljenima  u bešici pjevušile su dobro poznatu ilahiju. Danas je taj obićaj haman iščeznuo i mjesto toga pušta se muzika ili crtani sa tv-a.

 

Evo te ilahije za potsjećanje.

 

Kad ja pođoh u džamiju – La ilahe illallah

U džamiju klanjat sabah – La ilahe illallah

Sretne mene naš Pejgamber – La ilahe illallah

Naš Pejgamber – naš Muhammed – La ilahe illallah

Gdje me srete, tu mi reče – La ilahe illallah

Znaš li, brate, valja mr'jeti – La ilahe illallah

Ovaj svijet ostaviti – La ilahe illallah

I sa njega odeliti – La ilahe illallah

 

Ovaj svijet – jedan cvijet – La ilahe illallah

Insan ti je kao behar – La ilahe illallah

Puhne vjetar, ode behar – La ilahe illallah

Svi ćemo mi pomrijeti – La ilahe illallah

U kabur se zatvoriti – La ilahe illallah

U kaburu vrata nema – La ilahe illallah

Nema vrata ni pendžera – La ilahe illallah

 

Daj mi Bože kabur-pendžer – La ilahe illallah

Da pogledam po džennetu – La ilahe illallah

Bog mi dade kabur-pendžer – La ilahe illallah

Ja pogledah po džennetu – La ilahe illallah

U džennetu jedna bašča – La ilahe illallah

Ime joj je Havaz-bašča – La ilahe illallah

U toj bašči jedno drvo – La ilahe illallah

Ime mu je Tuba-drvo – La ilahe illallah

Pod njim sjede tri džemata – La ilahe illallah

Jedan džemat sve džometi – La ilahe illallah

Drugi džemat sve šehiti – La ilahe illallah

Treći džemat sitne djece – La ilahe illallah

Sitne djece iz mekteba – La ilahe illallah

Oni toče Kevser-vodu – La ilahe illallah

Njome poje svoje majke – La ilahe illallah

                                    Svoje majke i babajke – La ilahe illallah
09.02.2009.

KRATKI RUKAVI

Nijaz SALKIĆ

 

Niko se pretjerano ne raduje novoj godini a i zašto bi se radovao nečemu što prazni džepove i mozak. Udarila recesija, nezaposlenost, besparica i otpuštanje onih što su jedva njako našli posao. Svako se zavuko' u sebe i nješto povazdan konta, moda, računa i naglas razmišlja. Bojim se vremena kada će ljudi početi hodati po cesti i sami sa sobom eglenisati. Ko prati (d)nevnik ili čita taze habere u džeridama uočiće veliku krizu svjetskih razmjera. Ko ima ikakve ušteđevine bježi tamo gdje je jeftinije živjeti, malo je raskoši i odlaska na more. Ove godine će biti slabe hasne od godišnjih odmora i hotelijerstva.

 

Helem nejse,  ovogodišnji hit na modnim pistama biće kratki rukavi a kako je krenulo i kratke nogavice i još štošta će biti hit. Možda će se početi naglo mršaviti jer će biti propisana dijeta i jedan obrok dnevno. Moja preporuka je da svi koji imaju štalicu da hitno nabave kravicu. Još ako imate i njivicu, posijte šenicu i veselju i sreći niđe kraja. Hvala Dragom Allahu da nije došo' vakat u kome će živi zavidjeti mrtvima.

 

Za kraj evo jedne anegodote o Nasrudin hodži i njegovom džubetu.

 

Nasrudin-hodža kupio čohu za džubeta, donio je terziji da mu skroji i sašije džube.
Terzija uze čohu, razastrije je na terđah, izmjeri najveći komad koji je trebao da bude za leđa od vrata do peta, pa uze makaze i odreže komad. Prinese odrezan komad Nasrudinu uz leđa ali vidje da je odrezao za leđa prekratko, pa ga baci na terđah i reče:


-Od ovoga ću skrojiti rukave.


Ponovo uze aršin i izmjeri novi komad, odreza ga, kad ali i on kraći nego što je trebao biti. Terzija ga baci na terđah pa reče:


-Neka ovo bude za rukave!


Tako odreza i treći komad, ali i ovaj bijaše prekratak za leđa, pa ga također baci na terđah, govoreći: - Ovo je za rukave.


Dojadi to Nasrudinu, jer mu čitav komad čohe obatali, pa poviče:


- Dosta, majstore, tih rukava! Neću ja praviti džubeta cijelom šeheru!

 

Upamet!

 

08.02.2009.

STARI BOSANSKI SVIJET

Nijaz SALKIĆ

Bosnu čine pored rijeka, planina, sela i čaršija i narod njen, njeni državljani, muški, ženski, mladi, stari  i dječiji svijet. O maloj djeci se brinu roditelji, jer su djeca nešto što se jedva čeka i dočeka, oni su jedvoček. Omladinu jopet uzgajaju roditelji, škole, država i vjerski ljudi. O starim i ostarjelim se brinu (trebali bi) njihova djeca, komšiluk i država kroz centre za socijalni rad. Ponekad jedna od ovih karika zataji a dešava se da lanac pukne pa sve karike otkažu.

 

Prilikom  moje zadnje posjete Bosanskom Novom i naselju Urije, čuh da u komšiluku gdje sam odsjeo žive dvije čestite starije žene i to majka Fatima i njena obnevidjela i potpuno slijepa kćerka Zuhra Tankušić.




Pošto volim popričati osobito sa starijim insanima, svratih malo do ovih starih nana. One žive u srednjem spratu velike još potpuno neadaptirane kuće (u agresiji oštećena kuća). O njima se brine sin i snaha, hrane ih, čiste i pomažu u svojim mogućnostima. Vjerujem da ove dvije žene imaju svu pomoć od sina i snahe ali bi bilo sevap svakome ko nekad svrati u rodni kraj i na Urije da obiđe i pomogne ove dvije žene.

 

Ja volim zapisivati, fotografirati i predstavljati čestite ljude preko ovog medija i danas podastirem ovaj kratki video zapis na kojem Fatima Tankušić govori u stihovima malo o sebi i okolini. Poslušajte i podsjetite se rodnog kraja, rodne grude i starog naroda.

 

Upamet!



Original Video - More videos at TinyPic
08.02.2009.

SAMO ZA VAS IŠČITAVAMO STARE KNJIGE – DIO 23.


Priredio: Nijaz SALKIĆ

 

ANTUN HANGI  - ŽIVOT I OBIČAJI MUSLIMANA

 


 

Veza između dućana i kahve

 

Trgovci i obrtnici ne mogu svake večeri, a još manje po danu u kahve zalaziti, ali im zato dolaze prijatelji i znanci na dućane, pak si i oni razgovorom vrijeme prikraćuju. Da sada naš trgovac ili obrtnik ne mora svaki čas koga u kahvu slati ili kahvedžiju dozivati, spojio je kanafom svoju magazu sa kahvom, pa kad zaželi kafu, povuče kanafu, a u kahvi zazvoni zvonce.



Kahvedžija pozna svačije zvonce, pak nosi kafu onomu čije je zvonce pozvonilo. Ko bi došao u kakovu čisto muslimansku varošicu u Bosni, pa vidio one kanafc preko sokaka, čudom bi se začudio što će tolika telefonska mreža takim mjestancima.

 

 

Pušenje duhana na nargilu

 


Osim kafe osobito ljube duhan. I duhan počinju pušiti već u djetinjstvu, a puše dok žive. Duhan puši muško i žensko, staro i mlado, bogataši i siromasi.  Samo djeca uglednih i odličnih roditelja neće pred roditeljima i odličnim ljudima zapaliti, jer se to ne pristoji za dobro uzgojenu djecu. Mladež i žene puše samo cigarete, oženjeni ljudi cigarete, lule i čibuke, a starci osim svega toga i nargile. Oni pak koji duhan ne puše, oni burmut  potprašuju. Mladeži se ne pristoji da zalazi u društva starijih i ozbiljnih ljudi, a osobito ne valja da se miješa u njihove razgovore. Zato mladići idu rijetko kada u kahve, nego se sastaju ponajviše na merajama, bacaju se kamena s ramena ili se kako drukčije zabavljaju. U prijašnja vremena mnogo su se vježbali u bacanju koplja u neku stanovitu tačku, džilitanje, ali je to danas već sasvim prestalo.

 

 

Teferiči i sijela

 

Kraj sastanaka u kahvama i na dućanima osobito ljube teferiče, a teferiče i muškarci i žene, ali svako za sebe. Muškarci teferiče kada ini se prohtije, a žene i djevojke obično petkom. Teferiči su zabave slične donekle našim majalesima.



Sastane se, naime, po nekoliko znanaca i prijetelja, pak ponesu ibrike, džezvice, fildžane, kafu i nešto jela, pa odu kuda u zelen. Najvole se zabavljati u šumama ili u hladu granatih voćaka u čijoj bašči, a najmilija su im mjesta kraj vrela, rijeka i potoka. Isto se tako zabavljaju i žene i djevojke. Djevojke se opet osim toga sastaju jedne kod drugih, pa se na ljuljačkama ljuljaju i pjevaju lijepe muslimanske pjesme ne samo sebi za zabavu, nego da i momke draškaju, jer znaju da ih oni iza taraba prisluškuju.

 


Sevdalinka

 

Muslimanske su narodne pjesme i po sadržaju i po napjevima vrlo lijepe i mnogo slične turskim pjesmama. Osobito su krasne tzv. sevdalinke gdje draga tuguje za dragim ili dragan za svojom dragom. Kod pjevanja moduliraju i tremoliraju, tako da im je pjevanje vrlo teško na kajde staviti.

 

 

Kako se muslimani pozdravljaju-selame

 

Ovom zgodom neće biti zgorega ako progovorimo koju kako se Muslimani međusobno pozdravljaju. Pozdrav naših Muslimana vrlo je lijep. Kada se sastanu dva prijatelja na ulici, učine temena, to jest oni pozdravljaju jedan drugoga dotaknuv se desnom rukom prsa, ustiju i čela. Tim hoće da reknu: »Pozdravljam te od srca, izričem ti to ustima i dajem ti čast umom svojim.«

 

 

Ako je jutro, veli mladi starijemu: »Selamun alejkum« »Božija ti milost«, a ovaj mu odgovara »Alejkumu selam« »I tebi neka je.« Odmah zatim dodaje prvi: »Sabah hajrola.« »Dobro, ili sretno ti jutro«, a onaj mu odgovara: »Allah razosun«. »Bog ti dao«!

 

Ako se sastanu u podne, veli jedan drugomu:

»Selamun alejkum« i »Alejkumu selam«, a odmah zatim: »Merhaba«. »Zdravo«.

 

Uvečer kaže mladi starijemu: »Selamun alejkum«, a onaj mu odgovara: »Alejkumu selam«. Iza toga veli jedan: »Akšam šerif hajrosum« ili kraće: »Akšam hajirola«. »Dobra ti večer«, a drugi: »Allah razosun« ili »Allah emanet ola«.

 

Isto tako pozdravljaju Muslimani i svoje suplemenike drugih vjeroispovijesti, a oni Muslimane, samo što Musliman nikada neće inovjercu reći merhaba, niti trpi da mu on to rekne, jer je to specijalno muslimanski pozdrav.

Musliman ne skida fesa niti kada ulazi u džamiju, niti u čiju privatnu kuću, a niti kada koga pozdravlja, što više, da koji Musliman pozdravi drugoga skinuvši pred njim fes, mislio bi onaj da mu se ruga, pak bi ga teško uvrijedio.

 


Kada Musliman dođe u kahvu, na dućan ili u privatnu kuću ne pozdravlja on odmah niti domaćina niti gostiju, nego sjedne na minder ili na sećiju, a onda tek veli: »Selamun alelkum«, a oni njemu: »Alejkumu selam«. Iza toga mu jedan po jedan kaže: »Merhaba Huso...« a on njima redom odgovara: »Merhaba Suljo... Merhaba Ibro...« Kada odlaze iz kuće ili iz kahve, veli neki: »Odoh ja«, a neki »Dovale«, »Ejvallah.« »U dobri čas«, a svi mu odgovaraju: »Ejsaha-tile.« »Sretno pošo.« Kada ko polazi na daleki put, pozdravlja znance i prijatelje sa: »Ejvallah« ili »Ejdovale«, a oni mu odgovaraju: »Ejsa-hadile.«Kada seje koji s puta vratio, pitaju ga: »Hoš geldun?« »Dobro došao«, a on njima: »Allah razosun« ili »Hoš bulduk« »Bolje vas našo«. Iza toga pitaju ga: »Zdravo?« — »Mirno?« ili »Zdravo putovao?«, a on njima »Zdravo, hvala Bogu. Kako ti?« itd.

 


Ako je na sijelu, u kahvi ili na dućanu među Muslimanima koji inovjerac, oni će se uvijek najprije međusobno »a la turca« pozdraviti, a onda će tek prihodnik »a la franca« pozdraviti inovjerca, bio on kako mu drago odlična i ugledna ličnost. To mu vjera nalaže i toga se on strogo drži. Zato ako kakav Musliman dođe kao gost ili prijatelj u koju kršćansku kuću ili u najuglednije kršćansko društvo, bili to domaći kršćani ili »Švabe«, pa je ondje samo ijedan Musliman, bez razlike da li je siromah ili bogataš, ugledna ili neugledna osoba, on će najprije njega sa »merhaba« pozdraviti, a onda tek ostale. Isto tako ideš li kada bilo to i sa najsiromašnijim Muslimanom, pa bio on i tvoj sluga, pak te sretne kakav Musliman, recimo tvoj intimni prijatelj ili drug, on će ipak najprije pozdraviti tvoga slugu, svoga istovjerca, a onda tek tebe.

 

Interesantno je ne samo kod naših Muslimana, nego i kod svih Bošnjaka uopće, da će te svaki, koji te je pozdravio,'pa i na sokaku, uvijek upitati: »Kako si?« ili »Kako si, gospodine?« Zato, kada te koji upita: »Kako si?« odgovori mu: »Dobro, hvala Bogu, Kako ti?« jer i oni tako jedni drugima odgovaraju.

 

Nastaviće se!


07.02.2009.

KO JE KAIL KAJMAK JAMITI

Nijaz SALKIĆ

 Uvakat čitam stare džeride i u njima vijesti o stogodišnjacima. Čitam i kontam kako je to nekada bilo lijepo biti dugovječan. Zamišljam djeda lijepo oblikovane bijele brade kako jaše đogata konja, kajarisanog željeznim potkovicama, a konj grabi po zelenoj livadi bez ograda i jezdeći nosi svoga gazdu. Izađe djedo na carsku kaldrmisanu džadu samo kada umoran predveče poćera svoga đogu bijelom dvoru u ahare. U štali mirisnoj od suhog sijena djedo istimari svog ljepotana, izglanca dlaku da sija a potom mu u jasle položi sijena i zobnicu dvije tri pregršti  zobi, da mu ljepotan bude jak i zdrav.

Potom naš djedo glasno kahne a pred njega istrče kućna čeljad njegova. Neko mu odapne opanke s nogu, drugi donese đugum s vodom i poljeva dok djedo opere noge, a potom starješina kuće ide u hamam gdje uzme abdest ili se okupa te stane na serdžadu da se zahvali Milostivom Bogu na današnjem danu. Taman je djed sa namazom završio a iz jemekhane zamirišu mirisi đakonija. Sjeda se za sofru a snaha poljeva na ruke, prvo najstarijem  a potom domaćin djedo izlomi hljeb i dijeli svojim ukućanima prema položaju i važnosti. Jede se polahko žvačući svaki zalogaj, stariji gledaju prema djeci i kao ranije se izmaknu od sofre da mlađima više ostane hrane. Na sofri je najviše zastupljena hrana sa mlijekom i mliječnim prerađevinama. Po završetku domaćin se zahvali Allahu dž.š. na blagodati hrane i poljeva se na ruke, sada se poljeva od najmlađeg a zadnji ruke i usta izapere domaćin.

U svemu je bila mjera

Nekadašnji stogodišnjaci su imali bolji život nego ovi danas. Njihov život je do zadnjeg uzdaha imao smisao, dobro su se hranili, zdravo, kalorično, umjereno i sa uživanjem su jeli. Imali su mjeru i znali su kada prestati i kada je dosta. Do zadnjeg ovozemaljskog uzdaha su bili poštovani od ukućana i okoline. Znali su da su važni, potrebni, cijenjeni i dobrodošli. Zato dočekati 100 godina i nije bilo teško, kome je Uzvišeni propisao dugovječnost.

Kada se dugovječni ljudi susretnu,  znatiželjnici ih pitaju za recept dugovječnosti. Obično odgovaraju da su jeli kajmak, sir, pili mlijeko, puno se kretali, nisu pušili, nisu uživali  alkohol i još štošta kažu.

kaišari i hijaneti

Ja znam da sigurno u njihovom vaktu nije bilo kaišara, jer je novac služio da se nešto važno i veliko kupi, pare su se čuvale za »crne dane« a malo se pozajmalo i nije bilo kredita. Hijanetluka je bilo mnogo manje jer je vladala carevina i drugačiji sistem a za hijanet je bila najstrožija kazna. Hikaje su kazivali samo učeni ljudi, alimi i hodže i to u baška i dabil prilikama, gdje se svaka riječ upijala, slušala i prepričavala danima i mjesecima. Danas se hikaje kazuju sa TV ekrana, kompjutera, cd naprava i sprava. Hič haber za hodžinsku i pobožnu eglenu. Nije to to više ono nešto što se priželjkuje, danas i najstrašnija vijest se ne smatra  zanimljivom a najbolji ders, nekim hikmetom i vrijednom  meselom.

Svi viču  bičbiršej

Prijašnji ljudi su bili saburli, obrazli, namli i stidljivi. Kada ih upitaš kako si, kažu elhamdu lillah, hvala Allahu, dobro. Kako živiš, dobro mašaAllah! Šta ima? Ima svega elhamdulillah! A ovi danas kada ih upitaš kako si?- Ma nikako, boli me ovo, boli ono, slabo mi ide, teško je. Ako pitaš, šta ima?  odgovara, Bičbiršej - nema ništa. Kako nema ništa?  Zar nemaš zdravlja, hodaš eto nisi u postelji, imaš šta pojesti, gdje leći…

Herđun, svakodnevno narod ide svome helaćluku i propasti. Niko nikog ne voli, malo ko koga begeniše, cijeni i poštuje. Hemšerluk je zavladao kako u selima tako i u gradovima, na radnim mjestima, u biroima, u džamijama i to širom planete. Sve je manje takvaluka-bogobojaznosti, najviše se cijeni pogeta glava, ćutanje i komanda, hazdur, baš kao da smo u životinjskom carstvu. Havas halke i sofre se namnožile. U tim halkama havaslije smišljaju tafru kojom će nekoga, ko im ne paše ili stoji na putu haparleisati i pripremiti mu ferman. A fermana ima različitih. Nevini i pošteni insan se boji katul fermana.

Hasluk brate zajmio

Hasluk je danas raširen među narodom a samo zbog srkleta kome će pripasti hazna i ko će imati ključeve od tih riznica, niko nikoga nemere gledati i slušati. Teško je danas vjerniku preživjeti. Ako hoćeš imati takvaluk nemožeš biti bogat. Jopet, ako hoćeš biti bogat, teško je ostati pošten. Hapa ko stigne i ko ima priliku a pri tom  se ne gleda na vjeru i na Božiji hater. Haram se sa halalom pomiješao, baš kao i halal sa haramom. Malo ko hoće i želi to dvoje razgraničiti. Ako se nađe neko da opomene haramlije da je to što se radi haram, ljudi ga čudno pogledaju, baš kao da su ugledali zednjeg zaostalog čovjeka i primitivca.

Helem nejse, hemšerija je na svim važnim mjestima i položajima. Odlučiš li se napredovati u poslu, ispeti i popeti, zasjesti kakvo dobro mjesto, moraš veliku ćesu blaga ponijeti, postati hasečija i ljigavac, te sipati iz ruku pare i lijevo i desno i redom kajmačiti. Ako jopet nećeš to činiti, radi obraza, ostaćeš vječito na dnu, bićeš vječiti hagbedžija. Neće ti jarane nikada dosta biti hašluka,  a što je najgore, ostaćeš zadnji u svom poslu i napredovanju., pa ti sada gledaj kako ćeš!  

 Upamet!

------------------------------------------------

Riječnik manje poznatih riječi:

 Kajmak m (tur.) 1. skorup, mliječni proizvod koji se dobije ukuhavanjem kravijeg ili ovčijeg mlijeka.

2. pjena koja se pojavi na površini prilikom pečenja (kuhanja) kahve.

3. fig.,ono što je najbolje, što je probrano, srž nečega;kaže se »pokupio je kajmak« tj. uzeo je ono najbolje.

Kajariti, udešavati nešto prema pravoj mjeri, dotjerivati na pravu mjeru; baždariti, propisati mjeru.

ayar tur. > ar. Iyar-stupanj  čistoće srebra ili zlata u zlatnim ili srebrenim predmetima. Propisana mjera smjese u zlata ili srebra u dukatima ili srebrenjacima.

Kajariti, potkovati (konja ili vola). <tur.kayar etmek »potkovati »; tur. kayar znači: »potkovati sa kukastim šiljcima, zimski kov, koji je podesan zqa hod po poledici, zatim: »potkivanje starom potkovom sa drugim, novim čavlima; skresati kopito prema potkovici«

Kaišar, m, zelenaš, lihvar.

Kail, kajil (kalo), indecl. Adj. (ar.) sporazuman, spreman, voljan. – »Ako s' kail Zlaztom oženiti« (M.H. 119): »Ljubović se kajil učinio« (K.H.I. 24):

Hijanet (ijanet) m (ar.) 1. izdaja, nevjera.

Hijanetluk m (ar..-tur.) 1. izdajstvo nevjerstvo.

Hikaja-  hićaja f (ar.) priča, pripovijetka.

Hićmet, hikmet (ićmet) m (ar.) 1. mudrosti, filozofija. – »Iz elifa svi izlaze hikmeti«.

Bičbiršej, indecl. (pers.-tur.-ar.) nema ništa.

Herđun (pers.-tur.) svaki dan, svakodnevno.

Helać biti , propasti, upropastiti se.

Hemšeriluk m (pers. tur.)  1. zemljakluk, svojstvo da je čovjek iz istog mjesta, iz istog kraja. 2. fig. drugarstvo, prijateljstvo.

Hegbedžija m (ar.) torbar, torbarenje, onaj koji se bavi prodajom sitnih stvari koje nosi u torbi.

Hazdur inter). (ar.-tur.)mirno! (komanda)

Hazna (ar.)  , blagajna, riznica; blago. – »Naš je care mufliz ostanuo, sedam hazni svojih potrošio« M.H. III 33).

Havas- asa m (ar.) inteligencija, viši krugovi, naučni krugovi. Suprotni pojam je avam (v.)

Hašluk m (ar.-tur.) trošak, novac za trošenje, novac za podmirenje potreba.

Hasna  (ar.) korist

Hasečija m (ar.-tur.) zavidnik

Haparlaisati s pohlepom navaliti na nešto, na nekoga da se pridobije za nešto.

Hap  m  (ar.) pilula (za lijek)

Hap (tur.) (ar.) habb-boba, zrno.

07.02.2009.

PRIČAM PRIČU HODAJUĆI

Nijaz SALKIĆ


Svakome je drago da mu se dođe


Nejma insana da voli samoću više nego druženje, istina ima ono ljudi koji vole ponekad sjediti sami tek onako malkice da malo odhuknu, saberu se, i otjeraju crne misli.

Da ima ijedan čovjek da ne voli društvo ja osobno i lično ne vjerujem. Pristalica sa od onih koji vole da mu se dođe a volim i da izađem, osejrim ljepote prirode a posebno mi je drago otvoriti vrata komšiji, rođaku i prijatelju.


 

  


 

Ne pravimo od kuća i stanova tvrđave


Helem, ove rede ću podastrijeti slikovni i slikoviti prikaz nekih od svojih posjeta koje sam ja učinio sa svojom porodicom i slike sa zijaretima dragih osoba mome domu. Kažem da nije dobro zatvarati se u sebe, zaključavati svoje stanove, kuće, urede i avlije od ljudi. Šta vrijedi najbolja, najuređenija i najbogatija kuća ili stan, kada u nju niko ne ulazi. Jer zapamtimo dobro, u koju kuću ljudi ne ulaze u njoj nejma, lezzeta, napretka a dahabetile berećeta.

 

 

Gosti iz Sarajeva


Bojić Mirsad i njegova čestita hanuma Alma i kćerkica Amela su naši rođaci iz bosanske metropole Sarajeva. Dragi Bog je spario ovo dvoje čestitih insana u dobroti i gostoprimstvu.




Kada im se dođe u njihovu kuću oni prosto rečeno igraju oko svojih gostiju. Najljepša osobina koja ih krasi je da insana dočekaju s veseljem i na prvom koraku ga obaspu toplinom i riječima punim ljubavi, tako da više nije bitna ona hrana i gotiva koju iznesu na sofru. Zato je i naše veselje bilo tim jače kada smo imali čast i priliku da dočekamo i bar malo ugostimo ove divne ljude.

 


Povratak Ismeta iz bolnice



 


Ismet Karupović je veliki heroj. Nosi se sa šećerom već drugu deseniju a ne popušta ni milimetra. Nije mu teško sjesti u auto i sa svojom hanumom »zapucati« čak do rodnog Čarakova makar na dva dana.







Voli Ismet svoj toprak, svoju rodbinu i svoju Bosnu, makar ga to koštalo i načetog zdravlja. Ismet se vratio iz bolnice poslije zahtjevne operacije a u njegovoj kući ga je doćekala porodica, kćeri, zetovi i unučad.

 


Hrabra Derviša



 


Muratovići su u Sloveniju i Polzelu stigli iz rodnih Postaira-Velagići kod Ključa. Vrijedni su insani Derviša i Amir.


 

Stekli su stan, brinu se o kući u Bosni i svojim roditeljima. Vole izaći a bome vole da im se i dođe u njihove bijele dvore.



Derviša je na jednom sijelu prošlog mjeseca doživjela moždanu kap dok je sjedila za sofrom. Pošto je jako džometna osoba Dragi Allah joj je dao da se u bolnici brzo oporavlja od šoka i kapi.


Molimo Svemogućeg Allaha dž.š. da Ismetu da brz oporavak kod kuće među svojima a Derviši da što prije izađe iz bolnice u veselje njenom mužu Amiru, njenoj rodbini i prijateljima.

 

Upamet!



Noviji postovi | Stariji postovi

RODNA GRUDA
<< 08/2015 >>
nedponutosricetpetsub
01
02030405060708
09101112131415
16171819202122
23242526272829
3031


domaća literatura
NE ZASTIDI SE
Nemoj se nikada zastidjeti svoje majke i njenih dimija! Ne stidi se bosanske sinije, ni bošče iz svoga djetinjstva, tevsije demirlije, bakrenog abdesnog ibrika, đuguma! Ne stidi se nanine sehare, niti svoje iz djetinjstva avlije, ni kuće čardaklije.
Ne stidi se naših tijesnih šefteli sokaka i osunčanih cvijetnih bosanskih čaršija. Ne stidi se i pamti babine tihe eglene i nanine šarene šamije; djedove žute hadžijske abanije. Ne stidi se ni amidžinog crvenog, u desno naherenog, fesa.
Nikada se ne zastidi avlijskog prošća i tarabe, žutog u avliji duda, drvenog ahara i kućnog mutvaka.
Ne zastidi se sestrine suze kada te je ispraćala u Hrvatsku, Sloveniju, Ameriku i Australiju.
To je, Allahov robe, tvoja dimenzija, tvoj ukras i biser, tvoje blago. To je ono što nam je ostalo od naših pradjedova, dobrih Bošnjana.
Ne zastidi se, Božiji robe, strinine rešedije, nutme, halebije, gurabije, ćetenije, kvrguše, kljukuše, dilje, sutlije, pelteta i zerdeta! To je, Bošnjo, tvoja koda, kojom te je Uzvišeni označio i odredio, zacrtao ti sudbinu da se rodiš u najljepšoj zemlji i đulistanu dunjalučkom, u Zemlji Bosni.
Ne zastidi se, Bošnjo, dajdžinih šalvara kada ih obuče i krene u svoju mahalsku džamiju. Te šalvare su dio tebe, a i ti si dio njih. Iz šalvara si i ti izašao. I nikad se ne nasmij kada ugledaš Bošnju da ih je obukao. Znaj dobro, šalvare jesu dio tebe i ti si dio njih, iz njih si izašao.
Ne zaboravi, Bošnjo, u dalekom svijetu, na cvijeće naše; zambak, sabljicu, hadžibeg, kalanfir (karanfil), majčinu dušicu, bosiljak, sekaik... Pokraj tog cvijeća si uvijek prolazio vraćajući se sa puta, dolazeći u svoju avliju iz džamije, škole, njive, dolazeći poslije igre sa djecom na livadi...
To cvijeće te je uvijek dočekivalo pored avlijske staze, ograđeno okrečenim kamenjem, a svojim mirisima ti je iskazivalo najljepšu dobrodošlicu.
Ne zaboravi, Allahov insanu, gdje god bio, šta god bio, ma koliko se trudio da nekome ugodiš i da se prilagodiš, uvijek ćeš biti ono što i jesi, Bošnjo i Musliman.
Ako je to tako, a jest sigurno, onda ne daj nipošto ono što si dobio u amanet od Dragog Allaha i naših dobrih djedova; dobrih, lijepih i ponosnih Bošnjana. Čuvaj svoju vjeru Islam, vatan Bosnu i naše lijepe običaje, drage, bosanske adete.
Upamet!
Nijaz SALKIĆ
..........................
MOJ BABO
Moj babo...
Kakva gordost i poštovanje izvire iz te dvije riječi. Babo, ta riječ mi miriše sabahskim ezanom kada smo zajedno, babo i ja, ruku pod ruku, išli u našu džamiju. Babo, to je sinonim za moje djetinjstvo. Babino izgaranje i težak posao, samo da bi nama komad hljeba brižno priskrbio.
Kada izgovorim riječ Babo, pred očima vidim izlizan očev kaput i zakrpljene pantole, pogrbljena leđa i bijeli somun koji pruža nama djeci vraćajući se iz čaršije. Babo, to je lice puno briga izbrazdano sa bezbroj bora, koje za nas uvijek nađe topao osmijeh i utjehu.
Moj babo je imao rješenja za sva životna pitanja i probleme. Uz njega me ničega nije bilo strah. Moj babo, kada ujutro kahne, ja znam da će mama opet napraviti doručak; da ćemo svi zajedno sjesti za sofru da se jagmimo za pogaču, čorbu, grah, pitu, pekmez iz tanjira i kiselo mlijeko u čaši.
Moj babo, kada progovori, ja znam da će nešto veliko reči o životu na ovom dunjaluku, o mojoj školi, o mom rahmetli djedu. Kada on govori, mi svi moramo da ga slušamo. Kamo sreće da sam više zapamtio babinih mudrosti, pa da ih sada kao biser sipam svojim jaranima i da se time dičim i ponosim.
Velim vam da je moj babo bio najveći i najmudriji čovjek u mom životu. Kada bi on krenuo sa mnom u njivu, dok sam bio mali, ja sam za njim morao sve trčati. Imao je, brate, veliki korak. Kada bih se trčeći umorio, babo bi me stavio na svoja ramena, tako da sam tada bio najveće dijete. U tom položaju sam osjetio da sam babi važan. I bio sam ponosan.
Moj babo je svakome pomagao; i prosjaku i bogatašu, i učenom i neznalici, i starijim i djeci i insanu i hajvanu. Samo, nije nikada znao pomoći sebi. Danas ga tek razumijem. Sada znam zašto je imao izlizan kaput i pantole, ispranu, vehdu košulju i iznosane kundure i opanke.
Moj babo je veliki čovjek. On je znao zašto to čini. Nije ga zbog toga bilo stid i nije zato bio žalostan. Moj babo je to radio za svoj evlad , za svoju dragu djecu, jer nije htio da postanu »dronje«. On je nama često govorio:
»Nemojte biti dronje.« Moj babo je ulagao u nas kao svaki dobri babo. Želio je da mu se djeca ne napate u životu. On nas je slao u škole i zato mu velika hvala.
Dragi moji ahbabi, ne zaboravljajte dobrotu naših baba, sjećajte ih se, i živih i mrtvih, jer nije šala imati babu koji je sve dao za tebe, da te izvede na selamet.
Upamet!
.............
TETKE
Tetka je babina sestra ili sestra od majke. Tetka može odigrati veliku ulogu u našem djetinjstvu. Tetka može da čuva bratiće i sestriće, da ih voda za ručice, da im kupuje slatkiše i da im pere i kuha.
Tetka je bila u našim dječijim očima velika ličnost koja se često puta znala postaviti u našu odbranu i spasiti nas nekada od batina i od naših vlastitih roditelja.
Tetka je milostivna prema bratićima i sestrićima, bar je večina takvih tetaka, mada ima i drugačijih tetaka koje su poznate kao zloće.
Međutim, tetke su nas znale koristiti i u svoje "poslove", kada su bile cure i ašikovale mi smo im tada znali biti kuriri, pismonoše i čuvari.
Divno je imati tetku, osobito ako nam nije živa naša majka. Zato, kada dolazimo svojim kućama i vraćamo se povremeno u rodni kraj, među prvim koje ćemo posjetiti i sa hedijama darovati neka budu i naše tetke. A za ljubav prema njima bićemo inšaAllah nagrađeni.
Upamet!
Nijaz SALKIĆ
...........
TERAVIJE, SIJELA...
Ah, dragi moji, teravije su moja posebna radost i veselje. Mi omladinci bi sa posebnim veseljem iščekivali trenutak kada će naš mujezin zaučiti svečani salavat, i to ne običan, nego onaj teravijski. On je za nas, momke, značio još jedno veselje više. O djevojkama i djevojčurcima ne bih ni govorio. Teravija je za njih bila prilika da se što bolje obuku u ono najljepše što imaju, počevši od dimija i mahrama na glavi, do kundura i drugih ukrasa.
Bože dagi, što su one živjele za teraviju. One su željele da se dopadnu kojem našem momku, koji će doći te večeri iz našeg, jal' susjednog džemata. To nije važno. Uglavnom, teravija je bila prilika za cure da se pokažu i prikažu.
U toku dana, za vrijeme posta, tekle su pripreme i dogovori o tome gdje će se održati sijelo poslije teravije; u kojoj, odnosno u čijoj kući. Djevojke su pozivale sijeldžije u kuću, za koju se dogovore, da se te ramazanske večeri sijeli.
Veselje i čast je bilo da te pozove domaćin sijela te večeri. Znao se tačno ceremonijal sijela i glavne šaljivdžije koje će uveseljavati skup. Bilo je ašikluka tih večeri, zimskih i dugih. Ašikluka i šala je bilo napretek. Igralo se sudije i džandara, slušale se pjesme sa ploča i kaseta, šalilo se.
Bilo je to, uglavnom, islamsko sijelo gdje se znala granica dozvoljenog u druženju. Stariji domaćini iz te kuće su, uglavnom te večeri, odlazili na drugo sijelo; a omladina, njihova djeca, dobro su odigrala ulogu domaćina.
Na brčanskom i čelićkom području na sijelima se obavezno gostilo, pored uobičajene hrane, i onim po čemu je naš kraj poznat. To su bile suhe šljive, orasi, jabuke, suhe kruške (čitavice), kokice... A posebno specifično za zimska sijela je bilo pravljenje ćetenije.
Ćetenija je slatko spravljano od uagđenog šećera, jal' pekmeza. Poslije se dugo miješa sa pečenim brašnom, pa se dobije masa koja, ukusom podsjeća na karamele. Ćetenija se morala praviti u posebno hladnim noćima i po posebnom receptu. Ćetenija se morala nanijetiti na nečiju gustu i dugu bradu. U mom kraju se obično nanijetilo na bradu hodže Brođe iz Broda kod Brčkog, da bi ispala baš takva, kao njegova gusta i bijela brada.
Poslije uvodnog pripravljanja slijedilo je kajišanje i hlađenje ćetenije u tevsiji, koja se morala iznijeti vani na hladnoću i mjesečinu, u noći. Momci, koji nisu bili pozvani na sijelo; a znali su u kojoj je kući sijelo, iz osvete što nisu pozvani, često su znali da se potiho prikradu i ukradu tevsiju sa ćetenijom. Tako je bio uzalud sav trud djevojački.
Bojim se da su ta vremena prošlost u mom kraju, a u mom životu sigurno jesu. To jeste prošlost, jer današnja omladina više voli izaći u diskaće i prljave kafane; više vole to, nego sjesti i promuhabetiti na sijelu u domaćoj atmosferi i očuvati stare adete i običaje.
Zato mi se često puta otme uzdah: "Đe ste stare ramazanske noći?"
Đe je sevdah, đe su ašikluci?!
Upamet!
Nijaz SALKIĆ
...........
ALKOHOL I DROGA.....
»Kada Allah htjedne da uništi jedno mjesto, dopusti da se pojavi blud i nemoral u njemu.« (Hadis)
Čini mi se da nikada nije bilo teže biti roditelj i starati se o svome evladu, kao danas, u ovome vaktu. Naša država Bosna je bila jedna od teritorijalnih jedinica, bivše nam domovine, a meni se čini da je izvukla najdeblji kraj, i da je trenutno u najtežoj situaciji. Bosna jeste država, ali kao da i nije, jer je sve u njoj nekako neodređeno i nedorečeno. Bosna ima granice, a kao da ih i nejma. Vlast ima, a ona kao da i ne postoji,, jer naša policija nejma pravo po svojoj volji, haman ni promet regulisati, a dahbetile, bez najave, kontrolisati vozače automobila. Svaku kontrolu mora prije vremena najaviti i objaviti preko medija.
Kad je riječ o našim "medijima", o njima bi se moglo nadugo i naširoko govoriti.
Bosna svoje medije ima, i nejma. Mediji su većinom pod nečijim patronatom, ili su do krajnjih granica komercijalizirani i privatizirani, i na taj način okrenuti sami sebi.
U tom i takvom svekolikom haosu po Bosni su nikli razni kafići, restorani, diskaći, a u njima, svoje mjesto pod suncem, našle su razne "zvijezde", "pjevači", i "izvođači" tzv. folk muzike. Svakodnevno i svakonoćno se po tim "restoranima" organizuju naki nastupi, neka takmičenja za izbor "misice, "mistera" i sličnih ujdurmi i petljanija.
A droga...
Droga se sadi i prodaje i u najzabačenijim selima.
A o prostituciji i podvodačima, da i ne govorim.
Vjera se suzbija i marginalizira svim dozvoljenim i nedozvoljenim sredstvima. Ono malo preostalih naših adeta koji su proistekli iz 500-godišnje naše pripadnosti islamu potiskuje se i označuje kao nešto zaostalo, dok se, u isto vrijeme, promiče slobodno i, do krajnjih granica, ogoljeno iživljavanje, uz grubo odbacivanje naše svijetle tradicije.
Ono malo trijeznih roditelja, koji žele svoju djecu sačuvati od alkohola, droge i svih oblika pokvarenosti, biva razapeto između želje da djecu odgoje u vjeri i nastojanja da svoj evlad-djecu iškoluju, uz bojazan da se kroz školu ne otuđe i iskvare.
Opće poznato je da svako selo ima po jednu kahvanu kojoj su njihove gazde dale zvučna imena uz obavezan predznak "restoran".
U tim "restoranima" naša djeca često ostaju do ranih jutarnjih sati. A pivo, vino, i ostali haram, piju haman svi, uključujući i naše domaćice, žene. To je bilo nezamislivo u Bosni prije agresije.
Oni, koji bi morali o tim negativnim pojavama govoriti i biti najglasniji, "mudro" šute jer svako se boji za svoju kožu i svoje korito, a alkohol se prodaje i u brojnim "trgovinama" i "prodavnicama" i to na svakom ćosku i uglu, kako kome paše da izgovori.
Ako čovjek hoće biti patriota i neće kupovati uvozna piva, vino i rakiju, tu uvijek postoji alternativna zamjena za slične domaće proizvode.
"Kupuj domaće", i propadaj na domaći način, a na svoj račun.
Ma koga je briga za našu djecu i omladinu.
Upamet!
Nijaz SALKIĆ
............
SOFRE.....
Sofra je bošča ili čarsaf koji se prostire na pod, ćilim ili tepih u sobi i sa te sofre se jede, objeduje, ruča ili iftari... Sofra se može prostrijeti na zemlju, može se servirati na siniji, ili na stolovima. Prava sofra se uvijek sterala, a jelo se sjedeći na koljenima, ili bar jednim podavijenim koljenom.
Sofre mogu biti domaće, kućne, porodične, bogataške sofre, sirotinjske sofre, iftarske sofre, sofre uglednika i dostojanstvenika, sofre ahbaba i prijatelja, mevludske, svadbene, poslovne, pilavske, pohođanske,a mogu biti i dječije.
Na sve sofre se posebno zove, osim na porodičnu sofru. Tamo su nas majka i babo jednom pozvali, onda kada smo progovorili. Pokazali su nam gdje je sofra. I od tada mi znamo, a da se ne zovemo, gdje nam je mjesto za sofrom.
Na sve druge sofre, osim majčine i babine sofre, moraš dobiti poziv i znati gdje ti je mjesto.
Kod nas Bošnjaka i muslimana, odavno već postoje sofre i zna se redoslijed kod sjedanja i pristajanja za sofru. Tako imamo sofru političara, za koju prije izbora ima mjesta za svakoga, a poslije samo za odabrane.
Imamo još sofru pisaca i književnika, sofru glumaca i umjetnika, sofru biznismena i privatnika, sofru uleme i sofru islamske zajednice.
Neke sofradžije imaju bujruma u sve sofre, neki ne bi došli u svaku sofru i kada bi ih pozvali, a nekima nije dozvoljeno da miješaju sofre.
Obično su sve te sofre jedan zatvoreni krug za sitnu raju, mada i među tim velikim soframa ima još sofri koje se steru posebno, i to su vjerovatno nove sofre i sofrice, samo ih treba dobro proučiti i ako ti, ne daj Bože, ustreba, da ne moraš odmah tražiti mjesta i gurati se za velikom sofrom.
Sofre su naša Bošnjačka i muslimanska realnost i pred tim soframa ne treba zatvarati oči.
Eto naprimjer, da bi došao do nekog našeg bošnjačkog političkog ili vjerskog vođe, treba ti bezbroj sofrica proći, ako budeš imao sreće. A obavezno ti se na kraju ispriječe kuhari, mali ili veliki, i konačno te zaustavi glavni starješina u jemek sobi, koji je, ko biva šef te jemek-odaje u kojoj se stere sofra i koji kaže: »Ne može dalje...«
E, kad se sjetim Sire, historije Poslanikova života, i Poslanika Muhammeda s.a.v.s. i kazivanja, da je do Poslanika mogao svako doći, i siromah, i prosjak, i bogat, i car; a da Poslanik nije pravio razliku, zaboli me namah želudac.
Za Poslanikovu sofru si mogao doći, a da se ne najavljuješ. Mogao si biti saslušan, nasavjetovan i veseo otići kući, istog dana. Kod Omera r.a., nije bilo šefa kabineta, šefa protokola, tajnika, sekretara, kod Omera r.a., si isti dan mogao biti lijepo dočekan i primljen.
Sofra je lijepa naša, bošnjačka i muslimanska, tradicija; samo smo od te sofre napravili pregrade, tarabe, pa nam današnja sofra dođe više kao smetnja druženju i obilascima.
A nekad je sofra bila za druženje i širenje ljubavi među ljudima, rodbinom, a o imanu i islamu, da i ne govorimo.
Upamet!
Nijaz SALKIĆ

MUSAFIRHANA

pođahkad čatišem
Dzemat Slovenj Gradec
Sarajevo-x.com
Bosnjaci.net
NUR o islamu i životu
Bosanski jezik
Kozarački kuhar
Vražićani
Neretva
Abdullahova Avlija
Salahudinov blog
Medzlis islamske zajednice Foca
Medzlis islamske zajednice Cajnice
Portal Bosanski Novi-Urije
Tatarija-Vrazici
Vrazicke Novine-Vrazici News

vražićki stanak


odakle mi navraćate









LJUŠTILJE,
Evo mene opet. Probudim se jutros i naumpade mi moje selo. Nije ovo sadašnje selo, puno kafića i "restorana", nego jedno selo iz mog djetinjstva, selo iz moga sna. Jer moje djetinjstvo je i bilo samo jedan kratki san, a u tom snu mi prolijeću slike, i to sve u boji, koje me do srca diraju. Ja bih da one duže ostanu, da ih polahko listam, isčitavam, slažem, sortiram i o njima razmišljam, ali one kao da hoće pobjeći, ne stignem ih čestito ni pogledati.
Zato i sjedoh, dragi moji, da uhvatim te moje slike koje mi još dolaze. Hoću da ih uokvirim i smjestim u neki prostor, u neku kutiju, hoću da ih zapišem, da mi ne pobjegnu.
Helem nejse. Sjetim se ljuštilja i svega što je vezano za žito, njivu i sijela. A to mi je, još uvijek, nekako slatko i tijesno priraslo za srce. Naši dobri seljani su sijali kukuruz, okopavali ga i brali sa oljuštinom, onom što se savija oko klipa kukuruza, što ga zagrli. Cilj je bio da se branje kukuruza što prije obavi i da se kukuruz dopremi kući. Kukuruz se prvo brao u sepete, pletene od ljeskovog cijepanog drveta. Iz sepeta bi se istresao u košiće koji su bili ugrađeni na volovska kola. Kada bi se košić napunio, a u njega bi moglo stati odprilike devet-deset sepeta kukuruza, onda bi se to vozilo kući.
Poslije bi se obrano žito(kukuruz) istresao na avliju, ako je bilo lijepo vrijeme, a ako nije, onda bi se žito istresalo u predsoblje kuće. Rod kukuruza bi se mjerio u sepetima. Tako su seljani u razgovoru pričali da im je ove godine dobro rodilo žito, imao sam deset sepeta, drugi bi imao dvanaest, treći petnaest, i tako redom.
Kada bi se žito dovuklo iz njive, zakazalo bi se sijelo koje su zvali ljuštilje, jer se te večeri ljuštilo žito, skidala se oljuština sa klipa kukuruza. Najbolje je za domaćina da je imao odraslu djecu, sina, jal' kćerku, a najbolje je da su momak ili cura. Oni bi sazvali sijelo momaka i cura u kojem bi moglo biti i odraslih parova i pojedinaca. Domaćin kuće, ili omladina iz te kuće, pobrinuli bi se za hranu uz perušanje, odnosno uz ljuštilje.
Svaki momak i cura su bili počašćeni pozivom na to sijelo, koje je bilo ustvari radno, jer se radilo do dugo u noć. Znalo se ko će biti glavni šaljivdžija, znači, znalo se ko će uveseljavati sijeldžije, znalo se ko će nositi sepete na tavan, u žitni košić ili u hambar. To su radili vrijedni i jaki momci. Znalo se isto tako ko će lijepo zapjevati od večernjih gostiju na ljuštiljama. Domaćin se pobrinuo ponekad, pa je na kraju ljuštilja zasvirala i harmonika, tambura ili frula. To je bila posebna draž ljuštilja.
Međutim, to nije bilo ništa naspram skrivenog ašikovanja na tim sijelima, zvanim ljuštilje. Sjedilo bi se oko kamare žita (kukuruza). Na jednoj strani su sjedili momci, a sa druge strane djevojke i pokoja mati prisutnih cura. Stari djedo ili nana bi bi bili zaduženi oko furune, ako je bilo hladno, da lože vatru, ili da spremaju kakve đakonije i poslastice. Obično su pečeni krompiri ili ćurta, bundeva (bijela masirača).
Koliko su te duge večeri skrile tajnih i obećavajućih pogleda momaka i cura; koliko je samo uzdaha škripa sepeta prekrila, to se nikada neće saznati. Posebno je bilo veselje i ushićenje za momka kome je djevojka ponudila da odlomi vršak kukuruza. To je bila i najava da ga je cura begenisala. Eh, što se momak ponosio i "rakolio" poslije toga.
Na tom sijelu se saznalo ko u selu s kijem ašikuje; ko će se udati, a ko oženiti. Sve novosti u tom džematu su pretresene te noći. Koliko se puta izlazilo u vedru jesensku noć; koliko je samo majki kroz pendžer pazilo kako joj se kćerka ponaša pred kućom te noći. Kada bi se stariji malo povukli u sobe da klanjaju, ili se odmore od posla, omladina bi to iskoristila za razne vragolije. Guralo se, namigivalo, premještalo za kamarom kukuruza, a završavalo bi se gađanjem klipovima kukuruza, koji su nekada znali napraviti i čvorugu na glavi.
Mi mlađi smo to samo pratili i registrovali, a nismo se smjeli plaho miješati.
Od umora i dugog sijela, često sam, u onoj toploj oljuštini, i zaspao. Kada bi se probudio, sijelo je još trajalo, samo bi se broj ljuštilja nešto smanjio. Brzo sam se hvatao za uši, jer su nam naši stari govorili da se čuvamo uholoža(uloža), jer kao, mogle bi nam se zavući u uši i onda nam "ući u mozak", »gluho bilo«, kuku nama.
Stariji su, nas djecu, tjerali da idemo kući i tamo spavamo, jer nam valja sutra u školu. Ma, ko bi nas otjerao i ko bi propustio ljuštilje? Ni za živu glavu. Rekli bismo da nam se ne spava i još bismo više usjali onim svojim okicama, da nam šta ne bi promaklo.
Šta ćete, bila su to lijepa vremena. Šteta što je sve to iza nas.
Upamet!
Nijaz SALKIĆ
..............
BOSNOLJUBLJE,
Bosna, jedna država, imade na brdovitom Balkanu. Bosnu čine, pored rijeka i planina, jezera i dolina, i ljudi, njeni državljani, da li u Bosni živeći, ili po svijetu raštrkani, svi su oni bosanski narod. Bosna se treba voljeti, jer nam je država Bosna druga mati. O Bosni su spjevane pjesme, i to one pjesničke, sa književnom podlogom i one narodne i novokomponovane.
Bosnu i ne moraš voljeti, ali za njom sigurno čezneš i vehneš. I u nju, svoju Bosnu, htio-ne htio, moraš kad-tad doći, da li u autu svom, ili u sanduku mrtvačkom.
Danas je Bosna nešto drugo, nego što je bila prije 1000 godina. Drugačija je od one prije 500 godina, a posve se izmjenila poslije agresije od 1992. do 1995. godine
U Bosni žive naši roditelji, naša braća i sestre, amidže i amidžinice, dajdže i dajdžinice, tetke i bliža i dalja rodbina. U našoj Bosni žive i djeca naša, da li sa oba roditelja, sa jednim, ili bez ijednog roditelja.
U Bosni našoj žive i ljudi, koji nisu posla, pravog zaposlenja, doživjeli i vidjeli više od deset godina. U Bosni je dosta sirotinje, nevoljnika, prosjaka, beskućnika, bolesnika, jetima i starih i bespomoćnih ljudi.
U našoj domovini ima puno omladine koja bi rado završila srednju školu, upisala fakultet, ali ne može. Nejma para, nejma novca... Svi su oni dio naše Bosne. Zato, drage Bošnje i Bošnjakinje, vi koji ste rasuti po bijelom svijetu, kada primite svoje plate, ostavite mjesečno bar jednu marku, dolar, franak, funtu, euro, za našu bosansku mladost, stare i iznemogle, sirotinju našu u Bosni, a taj sakupljeni novac ponesite u Bosnu. Tamo nekog svog rođaka obradujte, obrišite neku suzu sa lica mladog insana bosanskog, kupite mu nešto, jer smo svi dužni to učiniti.
I nemojte se pravdati da je tamo gdje živite sve skupo i da i tamo ne pada novac sa neba. Može se uštedjeti od igranke, koncerata Halidovih, Dininih, Cecinih, Draganinih i inih...
Može se uštedjeti od bespotrebnih telefonskih razgovora, šminke i modiranja i izlazaka u restorane.
Bosna traži one, što je vole. Naš narod čeka na našu omladinu iz dijaspore i očekuje naše bosnoljublje.
Pomozimo Bosnu i narod u Bosni!
Upamet!
Nijaz SALKIĆ
............
BABIN ZIMSKI
KAPUT I BAJRAM..
Eh, nekadašnji Bajrami su bili življi, veseliji, tanahniji, ponosniji, bogatiji, treperavi, sevdisavi, mirišljavi, slatki i zanosni u isčekivanju bajramskog jutra.
Upravo sada, dok kahvenišem sa svojom hanumom i djecom, sjetih se atmosfere i ambijenta u kojem sam odrastao, čekao i dočekivao sve svoje Bajrame. Bajram je dolazio tiho u moju mahalu i naš džemat. Prvo je započinjao ramazan, pa se nestrpljivo isčekivale teravije u našoj džamiji, pa jagma nas, mahalske djece, da zauzmemo bolje mjesto u saffu na mahfilu džamije naše.
Nisam nikad ni pomišljao da uđem u donji dio džamije, jer sam znao da je to mjesto rezervisano za starije i ozbiljne ljude.
Poslije smo čekali prvi mevlud u džamiji za 17. dan ramazana. Mevlud je učila mektebska omladina, a ja sam im bio zavidan što nisam u njihovoj grupi, da nastupim pred džematom te večeri.
Poslije Lejletul kadra znalo se da je Bajram blizu, a najviše me je radovalo to što ću dobiti poklone, pare ili kakav odjevni predmet za taj praznik.
Na bajaramsko jutro smo se svi okupali u našem hamandžiku. Prvo djeca i mlađi, a onda stariji, i to sve po redu i tabijatu. Mama nam je za Bajram oprala odjeću i lijepo složila, da se sama odjeća ispegla ispod neke haljinke ili težih predmeta. Rahmetli nana je iz sehare vadila toga jutra nekakav poseban miris koji je čuvala i sve nas namirisala. Neki od braće i sestara su tog jutra morali u školu, a neki su propustili nastavu i išli na Bajram-namaz.
Nakon klanjanja Bajram-namaza, letio sam kući i čekao da se babo vrati sa djedovog mezara, pored kojeg je malo posjedio, učeći mu Ja'sin i fatihu.
Kad bi babo ušao u kuću, svi bismo mu poljubili ruku i čestitali mu Bajram. To bismo uradili i majci i nani. A mi djeca, stisnuli bismo jedni drugima ruke uz bajramsko čestitanje. Bili smo sretni i zbog poklona.
Babo nam je uvijek davao nešto siće u novcu, mati neki keks i bombone, a nana rahatluk.
Poslije bajramskog ručka, koji je bio bogat hranom, mati nam je obično davala safun da odnesemo strini Beginici. Mi odemo, poljubimo strinu u ruku, čestitamo joj Bajram i predamo safun, hediju. Baš je strina Beginica, većini moje braće i sestara, bila baba i vezala nam pupak kada smo se rodili.
Na prvi dan Bajrama su krenule bajramske zvanice, pozivi u komšiluku, užoj i daljoj rodbini.
Na Bajram se pozivalo i staro i mlado. Jelo se i pilo sve najbolje što se imalo u kući na tim ručkovima i večerama bajramskim.
Meni, kao djetetu, je samo jedno smetalo u tim svečanim bajramskim trenucima.
Bilo me je stid babinog zimskog kaputa, koji nije bio očuvan i nov, kao u nekih naših rođaka i komšija. Znao sam ja da babo nekada zaradi para prodajom nekog sijena, žitarica ili voća i povrća, ali mi je bilo krivo što nikako neće malo bolje da se obuče, da potroši koji dinar na sebe.
Danas, dok sjedimi i kahvenišem, misli mi odlutaše do mog babe, a pred oči mi izađe njegov kaput i skromna odjeća. Suze same krenuše.
Mogao je otac kupiti i sebi kaput, ali je čuvao nama.
Grdna rano, moj babo je mogao kupiti bolju odjeću, i sebi i materi našoj rahmetli, ali nije htio da nas djecu zakine u nečemu što smo mi morali imati dok smo rasli i jedrali, bujali i išli iz razreda u razred, učeći i praveći kroz školu svoje prve korake u život.
Neka je rahmet svim našim dobrim babama, majkama, djedovima, didovima, nanama, braći, sestrama, amidžama, dajdžama, strinama i svima onima koji su nas odgajali, hranili, sjetovali, a koji ovog bajramskog jutra leže negdje, ili na nekom od naših mezarja širom dunjaluka.
Upamet.
Nijaz SALKIĆ
.............

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
752183

Powered by Blogger.ba

site statistics