NIKADA NE ZABORAVI HOLOKAUST I GENOCID U BOSNI I SREBRENICI

RODNA GRUDA

Najljepši je na svijetu svoj rodni kraj

20.07.2018.

MIMBERA - HADŽ U BOŠNJAKA


الْحَمْدُ لِلَّهِ  رَبِّ الْعَالَمِينَ، نَسْتَعِينُهُ وَنَسْتَغْفِرُهُ، وَ نَسْألُهُ الكَرَامَةَ فِيماَ بَعْدَ الْمَوْتِ لَنَا وَ لِجَمِيعِ الْمُؤْمِنِينَ. وَنَعُوذُ بِاللَّهِ مِنْ شُرُورِ أَنْفُسِنَا وَ مِنْ سَيِّئاتِ أعْمَالِنَا. مَنْ يَهْدِهِ اللَّهُ فَلاَ مُضِلَّ لَهُ وَمَنْ يُضْلِلْ فَلاَ هَادِيَ لَهُ.
وَأشْهَدُ أنْ لا إِلَهَ إِلاّ اللَّهُ وَحْدَهُ لاَ شَرِيكَ لَهُ، وَأَشْهَدُ أنَّ مُحَمَّدًا عَبْدُهُ وَرَسُولُهُ، أرْسَلَهُ بِالْحَقِّ بَشِيرًا وَنَذِيرًا وَ سِرَاجًا مُنِيرًا لِيُنْذِرَ مَنْ كَانَ حَيًّا وَ يَحِقَّ الْقَوْلُ عَلىَ الْكَافِرِينَ.
 صلى الله تعالى عليه وعلى آله وأولاده وأزواجه وأصحابه وأتباعه. وخلفائه الراشدين المرشدين المهديين من بعده. ووزارئه الكاملين في عهده. خصوصا منهم على ساداتنا أبي بكر وعمر وعثمان وعلي. وعلى بقية الصحابة والقرابة والتابعين. والذين اتبعوهم بإحسان إلى يوم الدين،
 رضوان الله تعالى عليهم وعلينا أجمعين. أما بعد، فيا عباتد الله، اتقوا الله وأطيعوه. إن الله مع الذين اتقوا والذين هم محسنون
قال الله تعالى فى كتابه الكريم :
بِسْمِ اللَّهِ الرَّحْمَٰنِ الرَّحِيمِ
وَلِلَّهِ عَلَى النَّاسِ حِجُّ الْبَيْتِ مَنِ اسْتَطَاعَ إِلَيْهِ سَبِيلًا 
 صدق الله العظيم
 U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog!            
 Hvala Allahu, dž.š., Gospodaru svih svjetova. Salavat i selam na Poslanika Muhammeda, a.s., i njegovu časnu porodicu.
 A zatim: dragi brate i poštovana sestro, danas je petak 07. zu-l-ka'de 1439. ili 20. juli 2018. godine. Ovo je 44. hutba u novoj godini. Prošli petak imasmo temu, , Poštenje', a današnja je, ,Hadž u Bošnjaka.'
 Životno vrijeme u muslimana je podijeljeno je na 5 pregrada u kojima je smješteno 5 namaza, da bi musliman svjestan bio i vrijeme pravilno koristio.
I životni vijek ima svoje vremenske pregrade u kojima se musliman nađe i snađe; treba na vrijeme Šehadet/svjedočenje vjere uznati i priznati, namaze od malih nogu klanjati, post na vrijeme postiti, zekat kad je ptrebno izdvojiti i hadž, kao kruna obrednog života vjernika izvršiti. Živeći pripaziti da nam od dana, mjeseci i godina na kraju ne ostanu samo brojevi koji su se nizali pa uzalud potrošili.
Definicija hadža
 Hadž je peta temeljna istinaa islama, obaveza kojim smo zaduženi jednom u životu. U suri El-Bekare u 183. i 189. ajetu se naređuje hadž: ,Hadž i umru radi Allaha izvršavajte!' Na drugom mjestu se kaže: ,Izvršavati hadž dužan je, Allaha radi, svaki onaj koji je u mogućnosti.' (Ali Imran, 97) Što je čovjek mlađi i zdraviji to je lakše i iznijeti hadž.
 Muhammed, a.s, glede pravovremenog odlaska na hadž kaže: ,Ko namjerava izvršiti dužnost hadža (a ima mogućnost da to učini) neka požuri (dok se nije pojavio razlog koji će ga spriječiti).'
Naučimo hadžske termine
Ihram, je obredna odjeća koja sastoji od dva komada bijelog platna. Određena je i propisana takva, da pred Svemogućim jednostavnošću i bojom iz­jednači sve vjernike.
Tavaf, (arapski:طَوَافٌ) je kruženje, odnosno obilaženja oko Kabe. Tokom hadždža, muslimani obilaze oko Kabe sedam puta i to u smjeru obrnutom od smjera kretanja kazaljke na satu. Vjernici sa abdestom zanijete tavaf obavljaju kruženjem oko Kabe, unutar Mesdžidul-harama. Sedam obilazaka oko Kabe predstavlja jedan tavaf. Početni krug oko Kabe počinje od Crnog kamena, na uglu Kabe koji je u pravcu Safe. Osim Crnog kamena, Kaba ima još tri ugla: irački, šamski i jemenski ćošak. Poželjno je da se pri tavafu dodirne Crni kamen iako to nije i nužno.
 Za muškarce se preporučuje da prva tri obilaska oko Kabe obave užurbanijim a preostala četiri lagahnijim tempom. Nakon obavljenih 7 obilazaka, odlazi se do Mekami Ibrahima gdje se nalaze tragovi stopala poslanika Ibrahima a.s. i prouči se 125. ajet sure El-Bekare a zatim se klanjaju 2 rekata.
 Muslimanima koji obavljaju hadždž se savjetuju da dvaput učine tavaf, jednom kao obavezni i sastavni dio hadždža i drugi put prije napuštanja Mekke.
Postoje 4 vrste tavafa a to su:
Tavafu-l-kudum (Ṭawāf al-Qudūm) je počasni tavaf. Obavlja se pri dolasku u Mekku i predstavlja sunnet.
Tavafu zijjaret (Ṭawāf az-Zīyārah) je tavaf koji se obavlja u danima Kurban Bajrama i predstavlja jedan od farzova hadždža, tj. ako se ne obavi hadždž nije potpun i ispravan.
Ṭavafu sadr - oprosni tavaf. Obavlja se, kako mu i naziv govori, pri odlasku iz Mekke. Dobrovoljni tavaf (Ṭawāf aṭ-Ṭaḥīyah) - Obavlja se svaki put pri ulasku u Mesdžidul-haram i predstavlja mustehab.
Saffa i Merva, jesu dva stje­novita brežuljka koji se nalaze u neposrednoj bli­zini Kabe. U Kur'anu je objavljeno: ,,Zaista su, Safa i Merva, Allahovi znakovi i ko hodočasti Kabu, ili Umru učini, neće pogri­ješiti ako ih (Safu i Mervu) ophodi. Ko u savršenom obliku učini dobro, Allah sigurno nagrađuje i zna." (El-Bekare, 158)  Ubrzano hodanje između Safe i Merve podsjeća hadžiju na Hadžeru, majku Ismaila a. s., i njeno trčanje za vodom da napoji svog žednog sina, dok je Allah nije naveo na Zemzem i dao da provre njegov izvor.
 Svaki hadžija na obredu treba se prisjetiti Hadžere i njene molbe upućene Bogu dž. š. i to da je njena molba primljena, pa da vidi gdje je on u svojim grijesima, da se tu pokaje i oblikuje svoju molbu, pa da za­moli Allaha da mu je primi i zatraži pomoć da savlada svoje životne po­teškoće.
 Arefat je stajanje u istoimenoj dolini, 22 km jugoistočno od El-Mesdžidi-l-Harama, ima površinu od 10,4 km2. Stajanje na Arefatu je na­slijeđeni obred od Ibrahima a.s. Naime, kada je melek Džebrail podučavao Ibrahima a. s. o hadžskim obredima, Ibrahim je odgovorio: ,,Areftu, areftu", što znači: saznao sam, upoznao sam, pa je od ove riječi i samo mjesto prozvano Arefatom. Tu je i Brdo Milosti na Arefatu (Džebelu-r-rahme) Na ovom mjestu se skupe sve hadžije, i to devetog zulhidžeta. Tu klanjaju podne i ikindiju sastavljeno i skraćeno provodeći čitav dan u dovama i zikru.
Bacanje kamenčića, obred bacanja kamenčića na Mini, potječe iz doba Ibrahima i Ismaila a. s. i pred­stavlja simbolično kamenovanje šejtana, koji je pokušao da zavede Ibrahima i sina mu Ismaila i nagovori ih na neposlušnost Allahu. Ta simbolika kamenovanja tre­ba da podstakne hadžiju u njegovoj odluč­nosti i kategoričnosti da ne odgovara na šejtanske pozivive, i da bacanjem kamen­čića da tu odbaci sve što je nemoralno i neislamsko.
 Kurban, i obred klanja na hodočašću vezan je za poznati slučaj Ibrahima a. s. kada ga je Allah stavio na iskušenje i naredio mu da zakolje svoga sina Ismaila a. s. kao žrtvu. Allah dž š. je zamijenio žrtvu i time se smilovao ljudskom rodu.
Ikrar dova- svjedočenje riječima i djelima
 Riječ ikrar u arapskom jeziku znači pristanak, potvrđivanje ili svjedočenje, a Kelime i šehadet su prve riječi svjedočenja vjere, Ikrar dova je potvrda tog svedočenja djelom i praksom. Cilj upućivanja dove za hadžije je da im put na hadž bude siguran, a nagrada njegova onakva kakva je obećana, džennet, te da sretno odu i vrate se kući.
Ikrar dova je svečanost na kojoj se obznanjuje da musliman hoće da bude drukčiji, hoće da bude hadžija. Na Ikrar dovi hadžija traži halala od svih i ora izmiriti sve eventualne dugove prema ljudima.
Kako su naši preci išli na hadž
 Prvi odlazak na hadž iz Bosne zabilježen je 1557. godine. Kazuju da je prvi hadžija  bio neki Sarač  Mehmed iz Šejh Ferrahove mahale u Sarajevu. Drugi najstariji zabilježeni hadžija je Hadži Jusuf Livnjak, on je hadž obavio 58 godina nakon spomenutog Sarač Mehmeda. Bio je prvi koji je iza sebe ostavio pisani trag. Na hadž je pošao 20.06.1615., a vratio se 01.07.1616. godine. Proveo je u putu i na hadžu 375 dana a prešao je 8574 km.
 Interesantno je saznati koliko je tadašnji hadžija trebao novca da bi otišao u Mekku i Medinu i nazad. Prema sumama  koje se navode, hadžije su trošile za potrebe hadža između 3000 i 5000 akči. Cijena osrednje kuće u Sarajevu iznosila je 4000 akči dok je cijena krupne stoke bila 130 a sitne 20-30 akči. 
 Prevedeno u  tržišne cijene hadž je dakle, stajao između 23 do 28 grla krupne ili 100 odnosno 166 grla sitne stoke, ovisno od njihove cijene, ili cijene jedne osrednje kuće u Sarajevu.
 Što se tiče vremenskog perioda koji je bio potreban da se ode na hadž i nazad u Bosnu, s pauzama bilo potrebno između tri mjeseca i godine dana. Kad se uzme u obzir vrijeme odsustvovanja od kuće, sva iskušenja i opasnosti koje su vrebale na putu, jasno je da je hodočašće bilo ogromni poduhvat koji su uspješno obavljali samo malobrojni sretnici.
Prijevozna sredstva:
Konj (Duvno - Sarajevo - Istanbul)
Lađa (Istanbul - Rodos - Aleksandrija),
Konj ili kamila (Aleksandrija -Rešid)
Lađa (feluka) (Rešid - Kairo)
Konj ili kamila (Kairo - Suec),
Lađa (Suec - Janbu),
Konj ili kamila (Janbu - Medina - EL Džuhva),
Lađa (El Džuhva - Džida),
Konj ili Kamila (Džida - Meka - Medina -Kairo, Aleksandrija),
Lađa (Aleksandija - Rodos - Solun),
Konj (Solun - Skopje - Sarajevo - Duvno)
Za vrijeme putovanja hadži Jusuf je prenoćio u 119 različitih konaka.
Put na hadž u vrijeme Austrougarske
„Sarajevski list“ koji je izlazio 1881 godine. bilježi da je iz BiH otputovalo 25 hadžija i svi su bili iz Visokog. Nakon dvije godine pauze, kada nije zabilježen niti jedan odlazak na hadž, 1884. na hadž odlaze 54 osobe. U to vrijeme hadžije su na hadž odlazile preko Metkovića, odakle bi se sa lađom prebacili do Trsta. U Trstu bi se ukrcavali na brod kojim bi se prebacili do Aleksandrije i dalje do Džide u Saudijskoj Arabiji. Važno je napomenuti da je Sueski kanal otvoren 1869. pa su brodovi mogli direktno ići za Saudijsku Arabiju.„Sarajevski list“ bilježi i da je 1893. godine veća grupa hadžija do Trsta putovala zasebnim vozom Bosanske željeznice, te da je iste godine jedna grupa hadžija otputovala kopnenim putem preko Bugarske i Turske, a i to da je 1903., 11 hadžija otputovalo na hadž preko Bosanskog Broda, Beograda i Istanbula. Iz godine u godinu sve do 1908. godine Bošnjaci odlaze put Meke, a onda dolazi do zastoja u odlascima na hadž. Tih godina svijetom se širila epidemija kolere, i cijeli svijet je izgledao kao bure baruta koje je svakoga trenutka trebalo da eksplodira u svjetski rat, a koji će označiti i propast Austrougarske monarhije, i naznačiti dolazak nove, za Bošnjake još gore uprave: Kraljevine Jugoslavije.   
 Za vrijeme Austrougarske se kretalo na hadž 2. ili 3. dan ramazanskog bajrama a vraćalo se 30 do 60 dana poslije obavljenog hadža. Na putu se provodilo od 100 do 160 dana. Dužina puta je iznosila 7608 km. 
Prijevozna sredstva:
Konj ili voz (Sarajevo - Metković)
Brod (Metković - Trst),
Brod (Trst - Aleksandrija)
Konj ili kamila (Kairo - Suec),
Brod (Suec - Džida)
Konj ili Kamila (Džida - Mekka - Medina - Mekka),
Brod (Džida – Suec)
Konj ili kamila (Suec – Aleksandrija)
Brod (Aleksandrija - Trst) Brod  - (Trst - Metković),
Konj ili voz (Metković - Sarajevo )
Put na hadž u vrijeme Kraljevine SHS
 Posebno je interesantan podatak da je 1926. na hadžu bilo 96312 hadžija iz cijeloga svijeta, da bi 1939. na hadž stiglo samo 9024 hodočasnika. Prema dostupnim podacima, između dva rata hadž je obavilo manje od 50 hadžija iz Bosne i Hercegovine. Drugi svjetski rat je uzrokovao potpun prekid odlazaka na hadž kako iz Bosne tako gotovo iz cijeloga svijeta.Od 1945. godine do 1948. nije zabilježen niti jedan odlazak na hadž iz ovih krajeva. Godine 1949. tadašnji reis-l-ulema Ibrahim ef. Fejić sa svoja 4 saradnika odlazi na hadž.
Ovaj prvi zvaničini poslijeratni odlazak na hadž predstavlja prekretnicu, pa je od 1949. do 1960. godine, hadž obavilo oko 180 Bošnjaka, s tim što su do 1954. godine hadžije na hadž odlazile individualno a od 1954. godine počinju organizirani odlasci na hadž. Te 1954. godine na hadž je otišlo ukupno 11 hadžija.
 Od 1966. godine dolazi do značajnog povećanja broja hadžija sa ovih prostora. Tih godina organizaciju hadža je vodila Beogradska turistička agencija „Putnik“ uz nadzor IZ-a. Zbog čestih ratova na Bliskome istoku, ruta kojom se putovalo je morala biti nešto duža. Rahmetli Hadži Šaban Koldžo je tih godina kao uposlenik Agencije „Putnik“ 4 puta obavio hadž. Prema njegovim riječima autobusi su polazili iz Sarajeva i ruta je dalje išla preko: Orašja, Beograda, Niša, Sofije, Edrena (Turska), Istanbula, Eski Šehera, Konje, Adane, pa dalje kroz Siriju i Irak, preko Mosula, Bagdada, Basre, Kuvajta, Rijada, Taifa do MEKKE. Tadašnji autobusi nisu imali klima uređaje, ali su zato sva nabrojena mjesta prema riječima hadži Šabana ujedno bili i konaci. Na putu se provelo 54 dana. Od 1969. na hadž se počelo ići i avionom. Polazni aerodrom je bio Beograd, a letjelo se avionima „Karavela“ kompanije „JAT“.
Na hadž se išlo novcem razmijenjenim kod brice
Latif Hodžić iz Kiseljaka je kazivao da je prije odlaska na hadž išao je do brice i mijenjao novac s njim, jer se smatralo da je novac zarađen od brijanja i šišanja najbolji. Novac brice smatrao se halal i hair parom, pa su te pare korištene za obavljanje ove svete dužnosti.
Dova
 Allahu, molimo Te da budeš na pomoći onima koji su nijet učinili da obave Hadž. Smiluj im se i daj da se zdravi kućama vrate. Allahu, oprosti im grijehe, a povećaj njihov iman! Nagradi ih, Allahu, za uloženi trud i žrtvovanje svog imetka, da bi Ti se odužili i izvršili Tvoju zapovjed farz.
 Milostivi Allahu, daj nam svijest da volimo džamiju i one koji nas vode na pravi put. Daj da ustreptimo kada se približi petak i džuma namaz. Oživi naša srca da ne zaboravljamo svoju islamsku zajednicu ma gdje bili i živjeli. Amin!

ألا إن أحسن الكلام و أبلغ النظام. كلام الله الملك العزيز العلام. كما قال الله تبارك و تعالي في نظم الكلام: و إذا قريئ القرآن فاستمعوا و أنصتوا لعلكم ترحمون.
أعوذ بالله من الشيطان الرجيم. بسم الله الرحمن الرحيم: إِنَّ الدِّينَ عِندَ اللَّهِ الْإِسْلَامُ.
[جلوس]
بارك الله لنا و لكم و لسائر المؤمنين و المؤمنات و المسلمين و المسلمات الاحياء منهم و الاموات يرحمتك يا أرحم الرحمين
الخطبة الثانية
الحمد لله حمد الكاملين. و الصلاة و السلام علي رسولنا محمد و آله و صحبه أجمعين. تعظيما لنبيه و تكريما لفخامة شأن شرف صفيه. فقال عز و جل من قائل مخبرا و آمرا: إن الله و ملائكته يصلون علي النبي, يا أيها الذين آمنوا صلوا عليه و سلموا تسليما.
اللهم صلي علي محمد و علي آل محمد, كما صليت علي ابراهيم و علي آل ابراهيم, إنك حميد مجيد.
اللهم بارك علي محمد و علي آل محمد, كما باركت علي ابراهيم و علي آل ابراهيم, إنك حميد مجيد.
اللهم أصلح أحوالنا, و أحسن أعمالنا, و بلّغْنا مما يرضيك آمالنا, و ولِّ اُمورنا خيارنا, و لا تولَّ اُمورنا شرارنا, و لا تؤاخذنا بما فعل السفهاء منّا, و كن لنا و لا تكن علينا. اللهم اجعل هذا البلدآمنا, مؤمنا, مطمئنّا و سائر البلاد المسلمين برحمتك يا أرحم الرحمين.
ان الله يأمر بالعدل و الإحسان ، و ايتاء ذي القربي و ينهي عن الفحشاء و المنكر و البغي يعظكم لعلكم تذكرون
 صدق الله العظيم

Literatura: Tefsir ibni Kesir,Mirsad Mahmutović,,,Od Bosne do Arabije'.

Nijaz Salkić

RODNA GRUDA
<< 07/2018 >>
nedponutosricetpetsub
01020304050607
08091011121314
15161718192021
22232425262728
293031


BOSNA U FILMU I SLICI













DOMAĆA LITERATURA
NE ZASTIDI SE
Nemoj se nikada zastidjeti svoje majke i njenih dimija! Ne stidi se bosanske sinije, ni bošče iz svoga djetinjstva, tevsije demirlije, bakrenog abdesnog ibrika, đuguma! Ne stidi se nanine sehare, niti svoje iz djetinjstva avlije, ni kuće čardaklije.
Ne stidi se naših tijesnih šefteli sokaka i osunčanih cvijetnih bosanskih čaršija. Ne stidi se i pamti babine tihe eglene i nanine šarene šamije; djedove žute hadžijske abanije. Ne stidi se ni amidžinog crvenog, u desno naherenog, fesa.
Nikada se ne zastidi avlijskog prošća i tarabe, žutog u avliji duda, drvenog ahara i kućnog mutvaka.
Ne zastidi se sestrine suze kada te je ispraćala u Hrvatsku, Sloveniju, Ameriku i Australiju.
To je, Allahov robe, tvoja dimenzija, tvoj ukras i biser, tvoje blago. To je ono što nam je ostalo od naših pradjedova, dobrih Bošnjana.
Ne zastidi se, Božiji robe, strinine rešedije, nutme, halebije, gurabije, ćetenije, kvrguše, kljukuše, dilje, sutlije, pelteta i zerdeta! To je, Bošnjo, tvoja koda, kojom te je Uzvišeni označio i odredio, zacrtao ti sudbinu da se rodiš u najljepšoj zemlji i đulistanu dunjalučkom, u Zemlji Bosni.
Ne zastidi se, Bošnjo, dajdžinih šalvara kada ih obuče i krene u svoju mahalsku džamiju. Te šalvare su dio tebe, a i ti si dio njih. Iz šalvara si i ti izašao. I nikad se ne nasmij kada ugledaš Bošnju da ih je obukao. Znaj dobro, šalvare jesu dio tebe i ti si dio njih, iz njih si izašao.
Ne zaboravi, Bošnjo, u dalekom svijetu, na cvijeće naše; zambak, sabljicu, hadžibeg, kalanfir (karanfil), majčinu dušicu, bosiljak, sekaik... Pokraj tog cvijeća si uvijek prolazio vraćajući se sa puta, dolazeći u svoju avliju iz džamije, škole, njive, dolazeći poslije igre sa djecom na livadi...
To cvijeće te je uvijek dočekivalo pored avlijske staze, ograđeno okrečenim kamenjem, a svojim mirisima ti je iskazivalo najljepšu dobrodošlicu.
Ne zaboravi, Allahov insanu, gdje god bio, šta god bio, ma koliko se trudio da nekome ugodiš i da se prilagodiš, uvijek ćeš biti ono što i jesi, Bošnjo i Musliman.
Ako je to tako, a jest sigurno, onda ne daj nipošto ono što si dobio u amanet od Dragog Allaha i naših dobrih djedova; dobrih, lijepih i ponosnih Bošnjana. Čuvaj svoju vjeru Islam, vatan Bosnu i naše lijepe običaje, drage, bosanske adete.
Upamet!
Nijaz SALKIĆ

MOJ BABO
Moj babo... Kakva gordost i poštovanje izvire iz te dvije riječi. Babo, ta riječ mi miriše sabahskim ezanom kada smo zajedno, babo i ja, ruku pod ruku, išli u našu džamiju. Babo, to je sinonim za moje djetinjstvo. Babino izgaranje i težak posao, samo da bi nama komad hljeba brižno priskrbio.
Kada izgovorim riječ Babo, pred očima vidim izlizan očev kaput i zakrpljene pantole, pogrbljena leđa i bijeli somun koji pruža nama djeci vraćajući se iz čaršije. Babo, to je lice puno briga izbrazdano sa bezbroj bora, koje za nas uvijek nađe topao osmijeh i utjehu.
Moj babo je imao rješenja za sva životna pitanja i probleme. Uz njega me ničega nije bilo strah. Moj babo, kada ujutro kahne, ja znam da će mama opet napraviti doručak; da ćemo svi zajedno sjesti za sofru da se jagmimo za pogaču, čorbu, grah, pitu, pekmez iz tanjira i kiselo mlijeko u čaši.
Moj babo, kada progovori, ja znam da će nešto veliko reči o životu na ovom dunjaluku, o mojoj školi, o mom rahmetli djedu. Kada on govori, mi svi moramo da ga slušamo. Kamo sreće da sam više zapamtio babinih mudrosti, pa da ih sada kao biser sipam svojim jaranima i da se time dičim i ponosim.
Velim vam da je moj babo bio najveći i najmudriji čovjek u mom životu. Kada bi on krenuo sa mnom u njivu, dok sam bio mali, ja sam za njim morao sve trčati. Imao je, brate, veliki korak. Kada bih se trčeći umorio, babo bi me stavio na svoja ramena, tako da sam tada bio najveće dijete. U tom položaju sam osjetio da sam babi važan. I bio sam ponosan.
Moj babo je svakome pomagao; i prosjaku i bogatašu, i učenom i neznalici, i starijim i djeci i insanu i hajvanu. Samo, nije nikada znao pomoći sebi. Danas ga tek razumijem. Sada znam zašto je imao izlizan kaput i pantole, ispranu, vehdu košulju i iznosane kundure i opanke.
Moj babo je veliki čovjek. On je znao zašto to čini. Nije ga zbog toga bilo stid i nije zato bio žalostan. Moj babo je to radio za svoj evlad , za svoju dragu djecu, jer nije htio da postanu »dronje«. On je nama često govorio:
»Nemojte biti dronje.« Moj babo je ulagao u nas kao svaki dobri babo. Želio je da mu se djeca ne napate u životu. On nas je slao u škole i zato mu velika hvala.
Dragi moji ahbabi, ne zaboravljajte dobrotu naših baba, sjećajte ih se, i živih i mrtvih, jer nije šala imati babu koji je sve dao za tebe, da te izvede na selamet.
Upamet!

TETKE
Tetka je babina sestra ili sestra od majke. Tetka može odigrati veliku ulogu u našem djetinjstvu. Tetka može da čuva bratiće i sestriće, da ih voda za ručice, da im kupuje slatkiše i da im pere i kuha.
Tetka je bila u našim dječijim očima velika ličnost koja se često puta znala postaviti u našu odbranu i spasiti nas nekada od batina i od naših vlastitih roditelja.
Tetka je milostivna prema bratićima i sestrićima, bar je većina takvih tetaka, mada ima i drugačijih tetaka koje su poznate kao zloće.
Međutim, tetke su nas znale koristiti i u svoje "poslove", kada su bile cure i ašikovale mi smo im tada znali biti kuriri, pismonoše i čuvari.
Divno je imati tetku, osobito ako nam nije živa naša majka. Zato, kada dolazimo svojim kućama i vraćamo se povremeno u rodni kraj, među prvim koje ćemo posjetiti i sa hedijama darovati neka budu i naše tetke. A za ljubav prema njima bićemo inšaAllah nagrađeni.
Upamet!
Nijaz SALKIĆ

TERAVIJE, SIJELA...
Ah, dragi moji, teravije su moja posebna radost i veselje. Mi omladinci bi sa posebnim veseljem iščekivali trenutak kada će naš mujezin zaučiti svečani salavat, i to ne običan, nego onaj teravijski. On je za nas, momke, značio još jedno veselje više. O djevojkama i djevojčurcima ne bih ni govorio. Teravija je za njih bila prilika da se što bolje obuku u ono najljepše što imaju, počevši od dimija i mahrama na glavi, do kundura i drugih ukrasa.
Bože dagi, što su one živjele za teraviju. One su željele da se dopadnu kojem našem momku, koji će doći te večeri iz našeg, jal' susjednog džemata. To nije važno. Uglavnom, teravija je bila prilika za cure da se pokažu i prikažu.
U toku dana, za vrijeme posta, tekle su pripreme i dogovori o tome gdje će se održati sijelo poslije teravije; u kojoj, odnosno u čijoj kući. Djevojke su pozivale sijeldžije u kuću, za koju se dogovore, da se te ramazanske večeri sijeli.
Veselje i čast je bilo da te pozove domaćin sijela te večeri. Znao se tačno ceremonijal sijela i glavne šaljivdžije koje će uveseljavati skup. Bilo je ašikluka tih večeri, zimskih i dugih. Ašikluka i šala je bilo napretek. Igralo se sudije i džandara, slušale se pjesme sa ploča i kaseta, šalilo se.
Bilo je to, uglavnom, islamsko sijelo gdje se znala granica dozvoljenog u druženju. Stariji domaćini iz te kuće su, uglavnom te večeri, odlazili na drugo sijelo; a omladina, njihova djeca, dobro su odigrala ulogu domaćina.
Na brčanskom i čelićkom području na sijelima se obavezno gostilo, pored uobičajene hrane, i onim po čemu je naš kraj poznat. To su bile suhe šljive, orasi, jabuke, suhe kruške (čitavice), kokice... A posebno specifično za zimska sijela je bilo pravljenje ćetenije.
Ćetenija je slatko spravljano od uagđenog šećera, jal' pekmeza. Poslije se dugo miješa sa pečenim brašnom, pa se dobije masa koja, ukusom podsjeća na karamele. Ćetenija se morala praviti u posebno hladnim noćima i po posebnom receptu. Ćetenija se morala nanijetiti na nečiju gustu i dugu bradu. U mom kraju se obično nanijetilo na bradu hodže Brođe iz Broda kod Brčkog, da bi ispala baš takva, kao njegova gusta i bijela brada.
Poslije uvodnog pripravljanja slijedilo je kajišanje i hlađenje ćetenije u tevsiji, koja se morala iznijeti vani na hladnoću i mjesečinu, u noći. Momci, koji nisu bili pozvani na sijelo; a znali su u kojoj je kući sijelo, iz osvete što nisu pozvani, često su znali da se potiho prikradu i ukradu tevsiju sa ćetenijom. Tako je bio uzalud sav trud djevojački.
Bojim se da su ta vremena prošlost u mom kraju, a u mom životu sigurno jesu. To jeste prošlost, jer današnja omladina više voli izaći u diskaće i prljave kafane; više vole to, nego sjesti i promuhabetiti na sijelu u domaćoj atmosferi i očuvati stare adete i običaje.
Zato mi se često puta otme uzdah: "Đe ste stare ramazanske noći?"
Đe je sevdah, đe su ašikluci?!
Upamet!
Nijaz SALKIĆ

...........
ALKOHOL I DROGA.....
»Kada Allah htjedne da uništi jedno mjesto, dopusti da se pojavi blud i nemoral u njemu.« (Hadis)
Čini mi se da nikada nije bilo teže biti roditelj i starati se o svome evladu, kao danas, u ovome vaktu. Naša država Bosna je bila jedna od teritorijalnih jedinica, bivše nam domovine, a meni se čini da je izvukla najdeblji kraj, i da je trenutno u najtežoj situaciji. Bosna jeste država, ali kao da i nije, jer je sve u njoj nekako neodređeno i nedorečeno. Bosna ima granice, a kao da ih i nejma. Vlast ima, a ona kao da i ne postoji,, jer naša policija nejma pravo po svojoj volji, haman ni promet regulisati, a dahbetile, bez najave, kontrolisati vozače automobila. Svaku kontrolu mora prije vremena najaviti i objaviti preko medija.
Kad je riječ o našim "medijima", o njima bi se moglo nadugo i naširoko govoriti.
Bosna svoje medije ima, i nejma. Mediji su većinom pod nečijim patronatom, ili su do krajnjih granica komercijalizirani i privatizirani, i na taj način okrenuti sami sebi.
U tom i takvom svekolikom haosu po Bosni su nikli razni kafići, restorani, diskaći, a u njima, svoje mjesto pod suncem, našle su razne "zvijezde", "pjevači", i "izvođači" tzv. folk muzike. Svakodnevno i svakonoćno se po tim "restoranima" organizuju naki nastupi, neka takmičenja za izbor "misice, "mistera" i sličnih ujdurmi i petljanija.
A droga...
Droga se sadi i prodaje i u najzabačenijim selima.
A o prostituciji i podvodačima, da i ne govorim.
Vjera se suzbija i marginalizira svim dozvoljenim i nedozvoljenim sredstvima. Ono malo preostalih naših adeta koji su proistekli iz 500-godišnje naše pripadnosti islamu potiskuje se i označuje kao nešto zaostalo, dok se, u isto vrijeme, promiče slobodno i, do krajnjih granica, ogoljeno iživljavanje, uz grubo odbacivanje naše svijetle tradicije.
Ono malo trijeznih roditelja, koji žele svoju djecu sačuvati od alkohola, droge i svih oblika pokvarenosti, biva razapeto između želje da djecu odgoje u vjeri i nastojanja da svoj evlad-djecu iškoluju, uz bojazan da se kroz školu ne otuđe i iskvare.
Opće poznato je da svako selo ima po jednu kahvanu kojoj su njihove gazde dale zvučna imena uz obavezan predznak "restoran".
U tim "restoranima" naša djeca često ostaju do ranih jutarnjih sati. A pivo, vino, i ostali haram, piju haman svi, uključujući i naše domaćice, žene. To je bilo nezamislivo u Bosni prije agresije.
Oni, koji bi morali o tim negativnim pojavama govoriti i biti najglasniji, "mudro" šute jer svako se boji za svoju kožu i svoje korito, a alkohol se prodaje i u brojnim "trgovinama" i "prodavnicama" i to na svakom ćosku i uglu, kako kome paše da izgovori.
Ako čovjek hoće biti patriota i neće kupovati uvozna piva, vino i rakiju, tu uvijek postoji alternativna zamjena za slične domaće proizvode.
"Kupuj domaće", i propadaj na domaći način, a na svoj račun.
Ma koga je briga za našu djecu i omladinu.
Upamet!
Nijaz SALKIĆ

SOFRE.....
Sofra je bošča ili čarsaf koji se prostire na pod, ćilim ili tepih u sobi i sa te sofre se jede, objeduje, ruča ili iftari... Sofra se može prostrijeti na zemlju, može se servirati na siniji, ili na stolovima. Prava sofra se uvijek sterala, a jelo se sjedeći na koljenima, ili bar jednim podavijenim koljenom.
Sofre mogu biti domaće, kućne, porodične, bogataške sofre, sirotinjske sofre, iftarske sofre, sofre uglednika i dostojanstvenika, sofre ahbaba i prijatelja, mevludske, svadbene, poslovne, pilavske, pohođanske,a mogu biti i dječije.
Na sve sofre se posebno zove, osim na porodičnu sofru. Tamo su nas majka i babo jednom pozvali, onda kada smo progovorili. Pokazali su nam gdje je sofra. I od tada mi znamo, a da se ne zovemo, gdje nam je mjesto za sofrom.
Na sve druge sofre, osim majčine i babine sofre, moraš dobiti poziv i znati gdje ti je mjesto.
Kod nas Bošnjaka i muslimana, odavno već postoje sofre i zna se redoslijed kod sjedanja i pristajanja za sofru. Tako imamo sofru političara, za koju prije izbora ima mjesta za svakoga, a poslije samo za odabrane.
Imamo još sofru pisaca i književnika, sofru glumaca i umjetnika, sofru biznismena i privatnika, sofru uleme i sofru islamske zajednice.
Neke sofradžije imaju bujruma u sve sofre, neki ne bi došli u svaku sofru i kada bi ih pozvali, a nekima nije dozvoljeno da miješaju sofre.
Obično su sve te sofre jedan zatvoreni krug za sitnu raju, mada i među tim velikim soframa ima još sofri koje se steru posebno, i to su vjerovatno nove sofre i sofrice, samo ih treba dobro proučiti i ako ti, ne daj Bože, ustreba, da ne moraš odmah tražiti mjesta i gurati se za velikom sofrom.
Sofre su naša Bošnjačka i muslimanska realnost i pred tim soframa ne treba zatvarati oči.
Eto naprimjer, da bi došao do nekog našeg bošnjačkog političkog ili vjerskog vođe, treba ti bezbroj sofrica proći, ako budeš imao sreće. A obavezno ti se na kraju ispriječe kuhari, mali ili veliki, i konačno te zaustavi glavni starješina u jemek sobi, koji je, ko biva šef te jemek-odaje u kojoj se stere sofra i koji kaže: »Ne može dalje...«
E, kad se sjetim Sire, historije Poslanikova života, i Poslanika Muhammeda s.a.v.s. i kazivanja, da je do Poslanika mogao svako doći, i siromah, i prosjak, i bogat, i car; a da Poslanik nije pravio razliku, zaboli me namah želudac.
Za Poslanikovu sofru si mogao doći, a da se ne najavljuješ. Mogao si biti saslušan, nasavjetovan i veseo otići kući, istog dana. Kod Omera r.a., nije bilo šefa kabineta, šefa protokola, tajnika, sekretara, kod Omera r.a., si isti dan mogao biti lijepo dočekan i primljen.
Sofra je lijepa naša, bošnjačka i muslimanska, tradicija; samo smo od te sofre napravili pregrade, tarabe, pa nam današnja sofra dođe više kao smetnja druženju i obilascima.
A nekad je sofra bila za druženje i širenje ljubavi među ljudima, rodbinom, a o imanu i islamu, da i ne govorimo.
Upamet!
Nijaz SALKIĆ

MUSAFIRHANA


postovani zemljaci sirom svijeta, dragi blogerasi i blogerasice, jako bi mi bilo drago da ostavite koji komentar u moju knjigu gostiju. hvala!

pođahkad čatišem

BOSNA JE DZENNET NA DUNJALUKU
LJUŠTILJE
Evo mene opet. Probudim se jutros i naumpade mi moje selo. Nije ovo sadašnje selo, puno kafića i "restorana", nego jedno selo iz mog djetinjstva, selo iz moga sna. Jer moje djetinjstvo je i bilo samo jedan kratki san, a u tom snu mi prolijeću slike, i to sve u boji, koje me do srca diraju. Ja bih da one duže ostanu, da ih polahko listam, isčitavam, slažem, sortiram i o njima razmišljam, ali one kao da hoće pobjeći, ne stignem ih čestito ni pogledati.
Zato i sjedoh, dragi moji, da uhvatim te moje slike koje mi još dolaze. Hoću da ih uokvirim i smjestim u neki prostor, u neku kutiju, hoću da ih zapišem, da mi ne pobjegnu.
Helem nejse. Sjetim se ljuštilja i svega što je vezano za žito, njivu i sijela. A to mi je, još uvijek, nekako slatko i tijesno priraslo za srce. Naši dobri seljani su sijali kukuruz, okopavali ga i brali sa oljuštinom, onom što se savija oko klipa kukuruza, što ga zagrli. Cilj je bio da se branje kukuruza što prije obavi i da se kukuruz dopremi kući. Kukuruz se prvo brao u sepete, pletene od ljeskovog cijepanog drveta. Iz sepeta bi se istresao u košiće koji su bili ugrađeni na volovska kola. Kada bi se košić napunio, a u njega bi moglo stati odprilike devet-deset sepeta kukuruza, onda bi se to vozilo kući.
Poslije bi se obrano žito(kukuruz) istresao na avliju, ako je bilo lijepo vrijeme, a ako nije, onda bi se žito istresalo u predsoblje kuće. Rod kukuruza bi se mjerio u sepetima. Tako su seljani u razgovoru pričali da im je ove godine dobro rodilo žito, imao sam deset sepeta, drugi bi imao dvanaest, treći petnaest, i tako redom.
Kada bi se žito dovuklo iz njive, zakazalo bi se sijelo koje su zvali ljuštilje, jer se te večeri ljuštilo žito, skidala se oljuština sa klipa kukuruza. Najbolje je za domaćina da je imao odraslu djecu, sina, jal' kćerku, a najbolje je da su momak ili cura. Oni bi sazvali sijelo momaka i cura u kojem bi moglo biti i odraslih parova i pojedinaca. Domaćin kuće, ili omladina iz te kuće, pobrinuli bi se za hranu uz perušanje, odnosno uz ljuštilje.
Svaki momak i cura su bili počašćeni pozivom na to sijelo, koje je bilo ustvari radno, jer se radilo do dugo u noć. Znalo se ko će biti glavni šaljivdžija, znači, znalo se ko će uveseljavati sijeldžije, znalo se ko će nositi sepete na tavan, u žitni košić ili u hambar. To su radili vrijedni i jaki momci. Znalo se isto tako ko će lijepo zapjevati od večernjih gostiju na ljuštiljama. Domaćin se pobrinuo ponekad, pa je na kraju ljuštilja zasvirala i harmonika, tambura ili frula. To je bila posebna draž ljuštilja.
Međutim, to nije bilo ništa naspram skrivenog ašikovanja na tim sijelima, zvanim ljuštilje. Sjedilo bi se oko kamare žita (kukuruza). Na jednoj strani su sjedili momci, a sa druge strane djevojke i pokoja mati prisutnih cura. Stari djedo ili nana bi bi bili zaduženi oko furune, ako je bilo hladno, da lože vatru, ili da spremaju kakve đakonije i poslastice. Obično su pečeni krompiri ili ćurta, bundeva (bijela masirača).
Koliko su te duge večeri skrile tajnih i obećavajućih pogleda momaka i cura; koliko je samo uzdaha škripa sepeta prekrila, to se nikada neće saznati. Posebno je bilo veselje i ushićenje za momka kome je djevojka ponudila da odlomi vršak kukuruza. To je bila i najava da ga je cura begenisala. Eh, što se momak ponosio i "rakolio" poslije toga.
Na tom sijelu se saznalo ko u selu s kijem ašikuje; ko će se udati, a ko oženiti. Sve novosti u tom džematu su pretresene te noći. Koliko se puta izlazilo u vedru jesensku noć; koliko je samo majki kroz pendžer pazilo kako joj se kćerka ponaša pred kućom te noći. Kada bi se stariji malo povukli u sobe da klanjaju, ili se odmore od posla, omladina bi to iskoristila za razne vragolije. Guralo se, namigivalo, premještalo za kamarom kukuruza, a završavalo bi se gađanjem klipovima kukuruza, koji su nekada znali napraviti i čvorugu na glavi.
Mi mlađi smo to samo pratili i registrovali, a nismo se smjeli plaho miješati.
Od umora i dugog sijela, često sam, u onoj toploj oljuštini, i zaspao. Kada bi se probudio, sijelo je još trajalo, samo bi se broj ljuštilja nešto smanjio. Brzo sam se hvatao za uši, jer su nam naši stari govorili da se čuvamo uholoža(uloža), jer kao, mogle bi nam se zavući u uši i onda nam "ući u mozak", »gluho bilo«, kuku nama.
Stariji su, nas djecu, tjerali da idemo kući i tamo spavamo, jer nam valja sutra u školu. Ma, ko bi nas otjerao i ko bi propustio ljuštilje? Ni za živu glavu. Rekli bismo da nam se ne spava i još bismo više usjali onim svojim okicama, da nam šta ne bi promaklo.
Šta ćete, bila su to lijepa vremena. Šteta što je sve to iza nas.
Upamet!
Nijaz SALKIĆ

BOSNOLJUBLJE
Bosna, jedna država, imade na brdovitom Balkanu. Bosnu čine, pored rijeka i planina, jezera i dolina, i ljudi, njeni državljani, da li u Bosni živeći, ili po svijetu raštrkani, svi su oni bosanski narod. Bosna se treba voljeti, jer nam je država Bosna druga mati. O Bosni su spjevane pjesme, i to one pjesničke, sa književnom podlogom i one narodne i novokomponovane.
Bosnu i ne moraš voljeti, ali za njom sigurno čezneš i vehneš. I u nju, svoju Bosnu, htio-ne htio, moraš kad-tad doći, da li u autu svom, ili u sanduku mrtvačkom.
Danas je Bosna nešto drugo, nego što je bila prije 1000 godina. Drugačija je od one prije 500 godina, a posve se izmjenila poslije agresije od 1992. do 1995. godine
U Bosni žive naši roditelji, naša braća i sestre, amidže i amidžinice, dajdže i dajdžinice, tetke i bliža i dalja rodbina. U našoj Bosni žive i djeca naša, da li sa oba roditelja, sa jednim, ili bez ijednog roditelja.
U Bosni našoj žive i ljudi, koji nisu posla, pravog zaposlenja, doživjeli i vidjeli više od deset godina. U Bosni je dosta sirotinje, nevoljnika, prosjaka, beskućnika, bolesnika, jetima i starih i bespomoćnih ljudi.
U našoj domovini ima puno omladine koja bi rado završila srednju školu, upisala fakultet, ali ne može. Nejma para, nejma novca... Svi su oni dio naše Bosne. Zato, drage Bošnje i Bošnjakinje, vi koji ste rasuti po bijelom svijetu, kada primite svoje plate, ostavite mjesečno bar jednu marku, dolar, franak, funtu, euro, za našu bosansku mladost, stare i iznemogle, sirotinju našu u Bosni, a taj sakupljeni novac ponesite u Bosnu. Tamo nekog svog rođaka obradujte, obrišite neku suzu sa lica mladog insana bosanskog, kupite mu nešto, jer smo svi dužni to učiniti.
I nemojte se pravdati da je tamo gdje živite sve skupo i da i tamo ne pada novac sa neba. Može se uštedjeti od igranke, koncerata Halidovih, Dininih, Cecinih, Draganinih i inih...
Može se uštedjeti od bespotrebnih telefonskih razgovora, šminke i modiranja i izlazaka u restorane.
Bosna traži one, što je vole. Naš narod čeka na našu omladinu iz dijaspore i očekuje naše bosnoljublje.
Pomozimo Bosnu i narod u Bosni!
Upamet!
Nijaz SALKIĆ

BABIN ZIMSKI KAPUT I BAJRAM
Eh, nekadašnji Bajrami su bili življi, veseliji, tanahniji, ponosniji, bogatiji, treperavi, sevdisavi, mirišljavi, slatki i zanosni u isčekivanju bajramskog jutra.
Upravo sada, dok kahvenišem sa svojom hanumom i djecom, sjetih se atmosfere i ambijenta u kojem sam odrastao, čekao i dočekivao sve svoje Bajrame. Bajram je dolazio tiho u moju mahalu i naš džemat. Prvo je započinjao ramazan, pa se nestrpljivo isčekivale teravije u našoj džamiji, pa jagma nas, mahalske djece, da zauzmemo bolje mjesto u saffu na mahfilu džamije naše.
Nisam nikad ni pomišljao da uđem u donji dio džamije, jer sam znao da je to mjesto rezervisano za starije i ozbiljne ljude.
Poslije smo čekali prvi mevlud u džamiji za 17. dan ramazana. Mevlud je učila mektebska omladina, a ja sam im bio zavidan što nisam u njihovoj grupi, da nastupim pred džematom te večeri.
Poslije Lejletul kadra znalo se da je Bajram blizu, a najviše me je radovalo to što ću dobiti poklone, pare ili kakav odjevni predmet za taj praznik.
Na bajaramsko jutro smo se svi okupali u našem hamandžiku. Prvo djeca i mlađi, a onda stariji, i to sve po redu i tabijatu. Mama nam je za Bajram oprala odjeću i lijepo složila, da se sama odjeća ispegla ispod neke haljinke ili težih predmeta. Rahmetli nana je iz sehare vadila toga jutra nekakav poseban miris koji je čuvala i sve nas namirisala. Neki od braće i sestara su tog jutra morali u školu, a neki su propustili nastavu i išli na Bajram-namaz.
Nakon klanjanja Bajram-namaza, letio sam kući i čekao da se babo vrati sa djedovog mezara, pored kojeg je malo posjedio, učeći mu Ja'sin i fatihu.
Kad bi babo ušao u kuću, svi bismo mu poljubili ruku i čestitali mu Bajram. To bismo uradili i majci i nani. A mi djeca, stisnuli bismo jedni drugima ruke uz bajramsko čestitanje. Bili smo sretni i zbog poklona.
Babo nam je uvijek davao nešto siće u novcu, mati neki keks i bombone, a nana rahatluk.
Poslije bajramskog ručka, koji je bio bogat hranom, mati nam je obično davala safun da odnesemo strini Beginici. Mi odemo, poljubimo strinu u ruku, čestitamo joj Bajram i predamo safun, hediju. Baš je strina Beginica, većini moje braće i sestara, bila baba i vezala nam pupak kada smo se rodili.
Na prvi dan Bajrama su krenule bajramske zvanice, pozivi u komšiluku, užoj i daljoj rodbini.
Na Bajram se pozivalo i staro i mlado. Jelo se i pilo sve najbolje što se imalo u kući na tim ručkovima i večerama bajramskim.
Meni, kao djetetu, je samo jedno smetalo u tim svečanim bajramskim trenucima.
Bilo me je stid babinog zimskog kaputa, koji nije bio očuvan i nov, kao u nekih naših rođaka i komšija. Znao sam ja da babo nekada zaradi para prodajom nekog sijena, žitarica ili voća i povrća, ali mi je bilo krivo što nikako neće malo bolje da se obuče, da potroši koji dinar na sebe.
Danas, dok sjedimi i kahvenišem, misli mi odlutaše do mog babe, a pred oči mi izađe njegov kaput i skromna odjeća. Suze same krenuše.
Mogao je otac kupiti i sebi kaput, ali je čuvao nama.
Grdna rano, moj babo je mogao kupiti bolju odjeću, i sebi i materi našoj rahmetli, ali nije htio da nas djecu zakine u nečemu što smo mi morali imati dok smo rasli i jedrali, bujali i išli iz razreda u razred, učeći i praveći kroz školu svoje prve korake u život.
Neka je rahmet svim našim dobrim babama, majkama, djedovima, didovima, nanama, braći, sestrama, amidžama, dajdžama, strinama i svima onima koji su nas odgajali, hranili, sjetovali, a koji ovog bajramskog jutra leže negdje, ili na nekom od naših mezarja širom dunjaluka.
Upamet!
Nijaz SALKIĆ

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
1689048

Powered by Blogger.ba

site statistics