NIKADA NE ZABORAVI HOLOKAUST I GENOCID U BOSNI I SREBRENICI

RODNA GRUDA

Najljepši je na svijetu svoj rodni kraj

01.06.2018.

MIRUH RAMAZANA (18)


MUKABELA I RAZUMIJEVANJE POSLUŠANOG 18. džuz
 
Mukabela je učenje (čitanje) po 10 lista ili 20 stranica svakog dana u džamiji. Mukabela se može učiti u tri vremenska perioda, iza sabaha, iza podne ili iza ikindije namaza. Najviše je rasprostranjeno učenje mukabele iza ikindije namaza. Mukabelu uče imami, hafizi i oni koji znaju i umiju pravilno i tačno čitati Allahovu knjigu. 
Počinjemo sa prvom mukabelom dan prije ramazana a završavamo Hatma-dovom uoči Bajrama ili prije klanjanja Bajram namaza. Velika čast je znati pravilno učiti Kur’an a.š,, a velika nagrada čeka one koji dolaze da slušaju i prate učenje mukabele u džamijama.
Zašto nas je malo na mukabelama?
 Da bi mogli sebi odgovoriti nadvirimo se u dušu i srce. Ako su nam u životu prioriteti imetak, bogata sofra, ormari puni odjeće i obuće a mi i pored toga ,nemamo' vremena za abdest, za namaz, te da je jacija u kasne sate a sabah prerano, sa nama nešto u redu nije.
18. džuz
U prvih deset ajeta sure Vjernici Allah opisuje ko i kako će zaslužiti džennet. Vrlo kratak, a sadržajan opis vjernika. Prvo je namaz, bez namaza ne možemo postići ono što želimo, odnosno Njegovu milost i džennet. Drugo je izbjegavanje onoga što nas se ne tiče, poput grijeha, tuđih mahana, privatnih stvari i tajni drugih ljudi isl. Također, i Poslanik, a.s., je kazao da čovjek neće biti pravi vjernik sve dok ne ostavi ono što ga se ne tiče.
 U današnjem vremenu, vremenu informacija, svakodnevnog kontakta s brojnim ljudima i drugim izazovima zaista je teško imati društvo koje se neće zanimati za one stvari koje se ne tiču njih. Stoga, prilikom naših druženja i sijela često se pokrenu rasprave ili teme o onim stvarima o kojima imamo malo znanja i koje se uopšte ne tiču nas. Vjernik bi u toj situaciji, ako želi biti dio ovog opisa vjernika, trebao reagirati i prekinuti ove teme.
  Slijedeća osobina vjernika jeste udjeljivanje sadake, četvrta čuvanje stidnih mjesta osim od svojih žena, peta koji preuzete amanete ispunjavaju i vode brigu o svojim obavezama. Ova osobina je uveliko dovedena u pitanje kod muslimana, koji preuzmu određenu funkciju, vrše dužnost prosvjetnog radnika ili državnog službenika, rade u firmi ili su nadređeni nekome… i onda se nemarno odnose prema svom poslu: ne daju svoj maksimum u poslu, ne izvršavaju ga najkvalitetnije što mogu, iskorištavaju poziciju, vrše mobing nad drugim ljudima itd.
 Drugim riječima, amanet koji im je dat ne izvršavaju kako treba i ne vode brigu o njemu. Čovjek treba znati da je milost Božija što obavlja određenu funkciju ili ima radno mjesto te da možda postoji kvalitetnija osoba od njega za to mjesto, stoga šta čini i kako se ponaša da bi pokazao Allahu svoju zahvalnost što je on umjesto nekoga drugog na tom mjestu.
 Šesta osobina vjernika jeste obavljanje namaza na vrijeme. Da ne znamo za važnost pravovremenog obavljanja namaza vaja jet, u ovom opisu vjernika, bio bi nam dovoljan da shvatimo važnost kada je pored ostalih osobina vjernika Allah naglasio upravo ovu. Ova sura je objavljena u Mekki dok su ljudi prihvatali islam, upoznavali se s njim, što dalje govori da je ovo među prvim obavezama.
 U suri se u nastavku govori o Musau i Nuhu te blagodatima koja su data čovjeku. U njoj se nalazi i slikovit opis džehennema kao ni na jednom drugom mjestu: ,,vatra će im pržiti lica i iskešenih zuba će u njemu ostati''. Sura se završava riječima koje bismo trebali što češće izgovarati u ovim danima: Gospodaru moj, oprosti i smiluj se, Ti si najmilostiviji!“
 Sura Nur je sura propisa. Počinje opisom kazne za bludnike i bludnice, ali i opisom, od 11. ajeta, onih koji potvaraju vjernike i vjernice. Ovi ajeti su objavljeni kada su ljudi potvorili hazreti Aišu za blud. Poslaniku je bilo teško sve do objave ovih ajeta koji su ukazali na istinu te muslimane koji su je potvorili. Ovdje je upravo najinteresantniji dio kada se Allah obraća vjernicima koji su počeli prepričavati ovu potvoru, ne razmišljajući kakav grijeh čine. Sjetimo se početka prethodne sure, kada smo kazali da je osobina vjernika da se ne bavi onime što ga se ne tiče. U ovoj suri, govoreći o ovom slučaju, Allah pita ove vjernike koji su pričali o ovom slučaju (,,kada ste to svojim jezicima prepričavati stali i kad ste na sva usta govorili ono o čemu niste ništa znali, vi ste to sitnicom smatrali, ali je ono Allahu krupno''): ,,zašto niste, čim ste to čuli, rekli: ,Ne dolikuje nam da o tome govorimo, hvaljen neka si Ti! To je velika potvora' Allah vam naređuje da više nikad tako nešto ne ponovite, ako ste vjernici.“
 Koliko puta danas vjernici prepričavaju događaje koji se tiču drugih muškaraca i žena, ne razmišljajući o pogubnosti tog djela? Sjetimo se komentara drugog džuza da postoje vjernici čija su srca furkan, imaju alarm za ovakve priče, i Allah nam poručuje da budemo kao oni, da pomislimo lijepo o našoj braći i sestrama kada čujemo nešto o njima: ,,Zašto, čim ste to čuli, nisu vjernici i vjernice jedni o drugima dobro pomislili i rekli: Ovo je očita potvora!''
 Koliko je Gospodaru mrsko optuživanje vjernika i vjernica govori i dokazivanje, kao ni u jendom drugom slučaju, bluda, odnosno čovjek mora četiri svjedoka dovesti ako nekoga želi optužiti. Četiri svjedoka!
 Ova sura se završava riječima ,,Allah sve dobro zna''. On zna naše tajne i javna djela, zna ko i šta radi i ,,On će ih obavijestiti o svemu što su radili na Dan kad se budu Njemu vratili''. (Preporod)

01.06.2018.

MIMBERA - UBIRANJE PLODOVA

الْحَمْدُ لِلَّهِ  رَبِّ الْعَالَمِينَ، نَسْتَعِينُهُ وَنَسْتَغْفِرُهُ، وَ نَسْألُهُ الكَرَامَةَ فِيماَ بَعْدَ الْمَوْتِ لَنَا وَ لِجَمِيعِ الْمُؤْمِنِينَ. وَنَعُوذُ بِاللَّهِ مِنْ شُرُورِ أَنْفُسِنَا وَ مِنْ سَيِّئاتِ أعْمَالِنَا. مَنْ يَهْدِهِ اللَّهُ فَلاَ مُضِلَّ لَهُ وَمَنْ يُضْلِلْ فَلاَ هَادِيَ لَهُ.

وَأشْهَدُ أنْ لا إِلَهَ إِلاّ اللَّهُ وَحْدَهُ لاَ شَرِيكَ لَهُ، وَأَشْهَدُ أنَّ مُحَمَّدًا عَبْدُهُ وَرَسُولُهُ، أرْسَلَهُ بِالْحَقِّ بَشِيرًا وَنَذِيرًا وَ سِرَاجًا مُنِيرًا لِيُنْذِرَ مَنْ كَانَ حَيًّا وَ يَحِقَّ الْقَوْلُ عَلىَ الْكَافِرِينَ.

 صلى الله تعالى عليه وعلى آله وأولاده وأزواجه وأصحابه وأتباعه. وخلفائه الراشدين المرشدين المهديين من بعده. ووزارئه الكاملين في عهده. خصوصا منهم على ساداتنا أبي بكر وعمر وعثمان وعلي. وعلى بقية الصحابة والقرابة والتابعين. والذين اتبعوهم بإحسان إلى يوم الدين،

 رضوان الله تعالى عليهم وعلينا أجمعين. أما بعد، فيا عباتد الله، اتقوا الله وأطيعوه. إن الله مع الذين اتقوا والذين هم محسنون ۞

قال الله تعالى فى كتابه الكريم :

بِسْمِ اللَّهِ الرَّحْمَٰنِ الرَّحِيمِ

مَن جَاءَ بِالْحَسَنَةِ فَلَهُ عَشْرُ أَمْثَالِهَا 

وَمَن جَاءَ بِالسَّيِّئَةِ فَلَا يُجْزَىٰ إِلَّا مِثْلَهَا وَهُمْ لَا يُظْلَمُونَ

 صدق الله العظيم

 

 U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog!            

 Hvala Allahu dž.š. Gospodaru svjetova, salavat i selam na posljednjeg pejgambera, Muhammeda a.s. njegovu časnu porodicu, plemenite ashabe i na sve dobre mu'mine od početka pa do kraja svijeta.

 A zatim: dragi brate i poštovana sestro, danas je petak 17. ramazan 1439. ili 01. juni 2018. godine. Ovo je 37. hutba u novoj godini. Prošli petak imasmo temu, ,Rahmet u ramazanu', a današnja je, ,Ubiranje plodova.'

 Draga braćo i sestre, Kada čovjek obavlja neki posao, ili posjećuje određeno mjesto, ili se sastane s određenom osobom i pomisli da to neće imati priliku drugi put učiniti, to mu pojačava osjećaj da se ta prilika treba što bolje iskoristiti jer se više neće ponoviti. Baš zato je Poslanik s.a.v.s. rekao: ,,Kada ustaneš da namaz obaviš, klanjaj ga kao da ti je posljednji u životu!» (Ibn Madže)

 Zašto i mi u svoje ibadete ne bi unijeli ,dramu' posljednjeg namaza, jer smo itako na putu bez povratka. Ako pogledamo svoj odnos do namaza i uopće ibadeta uviđamo li da se naš ibadet često pretvara u adet.

 Slično je i sa ramazanom koji nas jednom u godini pohodi. Možda će ga neko od nas dočekati posljednji put u životu a možda ćemo i dogodine biti s njim na sehuru, iftaru i teraviji, niko nam ne garantuje. Muhammed, a.s., veli da je u ovom mjesecu ,,disanje postača tespih a spavanje ibadet''.

 Ramazan je mubarek mjesec. Zanimljivo je da Kur'an nekoliko važnih pojmova oslovljava terminom mubarek, jasno je da podcrtava njihov značaj i specifičnu težinu. Riječ mubarek, u svojoj osnovi, znači razvijanje, povećavanje, sreća, blagodat, blagostanje. Iz istog korijena je i riječ tebrik i tebareke. Prvo znači - dova za povećanje i sreću, a drugo je lijepo Allahovo ime, smatrati svetim, uzvišenim. Imenovati nešto mubarekom znači posvjedočiti da se u tome nalazi Allahov blagoslov, da je to, Allahovom voljom, drugačije od ostalog. Mubarek je ono što sa malo daje puno. Ša'ravi kaže da je ,,bereket onda kada nam nešto daje više nego što očekujemo''.

 Prošli petak smo kazali da da je mjesec redžeb vrijeme kada zasijemo sjeme, u ša'banu se sjeme zaljeva, a u ramazanu ubiru plodovi. Nema ubiranja plodova dok se nešto ne zasadi, to je protiv Allahovog zakona.

 Ako ove istine primijenimo na ramazan, to znači da smo u prvoj trećini sijali, u drugoj trećini zaljevali a u završnoj trećini, predstoji nam knjiženje truda i ubiranje plodova.

 Rekli smo da je Ramazan mubarek mjesec, jerbo u njemu čistimo i štitimo svoju imovinu davanjem zekata, a sebe i svoju porodicu štitimo davanjem sadekatu-l-fitra.

 Svi bi trebali preispitati svoj odnos prema ovoj izuzetno važnoj i značajnoj, a vrlo zapostavljenoj, islamskoj ustanovi, ustanovi zekata, koja je od vitalnog značaja za našu Islamsku zajednicu, pa time i za sve muslimane u domovini i šire. S obzirom na značaj ove dužnosti i njen dalekosežan utjecaj na sudbinu islama i muslimana na našim prostorima, sasvim je opravdano da malo pojasnimo ovu materiju.

Šta je zekat, a šta sadekatu-l-fitr?

Zekat je imovinski ibadet u vidu obaveznog izdvajanja određenog procenta imovine koja ispunjava uvjete zekata u  svrhe definirane Kur'anom, a posredstvom ustanove Bejtul-mal.

Sadekatu-l-fitr je ibadet imovinskog karaktera koji se izvršava tokom mjeseca ramazana na način da se izdvoji imovina u vrijednosti jednodnevne ishrane čovjeka.

U koju vrstu propisa spadaju i na temelju čega se daju zekat i sadekatu-l-fitr?

Odgovor: Zekat je stroga vjerska obaveza (farz) propisana Kur'anom i jedan je od pet temelja islama. Sadekatu-l-fitr je obaveza propisana sunnetom Allahovog Poslanika, a. s.

Koja je osnovna svrha i cilj ustanova zekata i sadekatul-fitra?

Odgovor: Osnovna svrha i cilj ovih ustanova ogleda se u slijedećem:

- zahvalnost Uzvišenom Stvoritelju i Darovatelju na blagodati imovine;

- čišćenje imovine od tuđeg hakka;

- zaštita imovine od umanjenja i propasti;

- zaštita pojedinca, porodice i društva od iskušenja i nedaća;

- izgradnja i jačanje osjećaja solidarnosti i odgovornosti za opstanak i razvoj Zajednice;

- čišćenje posta od natruha i nedostataka (sadekatul-fitr).

Ko je i kada dužan dati zekat?

Odgovor: Zekat je dužan dati svaki punoljetan, pametan i slobodan musliman koji posjeduje zekatsku imovinu koja ispunjava slijedeće uvjete: da dostiže iznos nisaba, da prelazi osnovne potrebe vlasnika, da je potencijalno razvojna i da bude u posjedu vlasnika jednu lunarnu godinu (havl), osim kod poljoprivrednih proizvoda na koje se zekat daje odmah nakon ubiranja plodova.

Ko je i kada dužan dati sadekatul-fitr?

Odgovor: Sadekatul-fitr je dužan dati hranitelj porodice za svakog člana svoje porodice koji je pod njegovim skrbništvom tokom ramazana (prije Ramazanskog bajrama).

Koja imovina podliježe obavezi zekata?

Odgovor: Zekat se daje na sljedeće vrste imovine (ukoliko dostižu vrijednost nisaba):

a- novac, zlato i srebro (uključujući i nakit od ovih plemenitih metala), vrijednosni papiri, dionice i sl. - 2,5% ukupne vrijednosti,

b- sve vrste trgovačke robe - 2,5% ukupne vrijednosti (po nabavnoj cijeni),  

c- stoka (krave, ovce, koze i deve) – poseban sistem obračunavanja,

d- poljoprivredni proizvodi – 10% ukoliko se navodnjavaju prirodnim putem, 5% ukoliko se navodnjavaju vještačkim putem.

Šta je nisab i koliko iznosi?

Odgovor: Nisab je određeni iznos imovine čiji se vlasnik šeri'atski tretira imućnim. Svaka vrsta imovine ima svoj nisab. Nisab u zlatu iznosi 91,6 grama, u srebru 641,5 grama, 3157 evra.

Koja je razlika između zekata i obične sadake (milostinje)?

Odgovor: Osnovna razlika između zekata i obične sadake ogleda se u slijedećem:

- zekat je stroga islamska obaveza imućnih muslimana koji posjeduju nisab i čije neizvršavanje se sankcioniše dunjalučkom i ahiretskom kaznom, a sadaka je dobrovoljno davanje siromašnim ljudima u bilo kojem iznosu, posjedovala osoba koja daje sadaku (milostinju) nisab ili ne;

U čijoj je nadležnosti vođenje brige o ukupljanju zekata i njegovoj raspodjeli?

 Odgovor: To je u nadležnosti „ulu-l-emra“, Kod nas taj legitimitet imaju organi Islamske zajednice na čelu sa reisu-l-ulemom, koji prema slovu i duhu menšure ima pravo i obavezu da vodi računa o organizaciji vjerskog života muslimana u Bosni i Hercegovini i Bošnjaka u dijaspori. pri dijeljenju i davanju treba biti uviđavan i čuvati dostojanstvo onih kojima se daje.

 Naše tijelo, naše srce, naše duše su probuđene u ramazanu. Stanovi i kuće su osvijetljene na sehuru i iftaru, za sofrom su naši ukućani, naša djeca. Džamije su nam postale drugi domovi i ovog ramazana. Nadamo se da je sve tako, ako nije, onda smo u velikom behutu.

 Uzvišeni veli: ,,O vjernici, odazovite se Allahu i Njegovom Poslaniku kada vas pozove u ono što će vas učiniti živim …!". Oživjeće nas jutarnji abdest, ezan, sabah, razmišjanje, zikr, Kur’an, sehur, iftar, nafila, drugim riječima oživjeće nas Poslanikov sunnet, razgovor sa bratom, susret u džamiji...

 Ulazimo u dio ramazana u kome je najveća-noć Kadra. To je noć dova, noć želja, pa iskoristimo zadnju trećinu mubarek ramazana.

  U jednoj se hikaji kazuje kako se prelijepa Bosanka iz turskog vakta i zemana udala za izvjesnog turskog oficira, koji se po dolasku Austro-Ugarske morao povući zajedno sa porodicom u svoju domovinu. Nastanili su se u Stambolu, a kako je naša zemljakina bilo prilično inteligentna uskoro je naučila turski jezik. Pomenuta Bosanka je bila istinska vjernica i trudila se što je moguće češće posjećivati stambolske džamije i ponajviše glasovitu Aja-Sofiju, gdje je dersove kazivao najveći stambolski alim.  

 Ono što je bilo čudno našoj lucidnoj zemljakinji bile su riječi sa kojima je rečeni alim uvijek završavao svoje kazivanje. Naime, nakon svakog govora rekao bi začudne riječi čoban duduk čaldi, što bi se moglo prevesti da je čoban bio pametniji. Kako ju je krasila radoznalost kao pretpostavka svakog znanja, ona se odvažila da ga upita za značenje njegovih riječi, te je on ovo iskoristio da svima pojasni šta, ustvari, misli pod tim začudnim iskazom.

 Naime, on je imao tri brata i živjeli su u nekoj anadolskoj nedođiji pa su se otisnuli u zadivni svijet kako bi ostvarili svoje želje i ambicije. Putovali su danima od konaka do konaka da bi jedne večeri došli do čobana sa kojim su večerali i klanjali akšam i jaciju. Nakon namaza, u tišini mrkle noći sa zvjezdanim nebom, iznad sebe osjetili su Božju blizinu te su kazali: „Deder, neka svako od nas zatraži jednu stvar od Dragog Boga“.

 Kako je kazano, tako je i učinjeno. Prvi brat je zamolio da bude visoki policijski službenik, i to je, na koncu, i postao. Drugi je brat zaiskao da bude državni ministar, što mu je, također, nakon godina učenja i rada, i ostvareno. ,,Ja sam zamolio Milostivog da mi podari da budem veliki alim i da se moja riječ čuje u najvećim džamijanna carstva i evo me sada pred vama“, reče alim. „Sve je to uredu, ali kakve veze sa svim tim ima čoban?“, upita Bosanka. „E, radi se o tome što je nepoznati čoban te noći zatražio da mu Dragi Bog podari Džennet i ja se od tada (h)lupam u čelo zašto i ja ne zatražih Džennet, jer su želje svih nas ispunjene pa vjerujem da je i njegova“.

 Ova mudra pripovijest, koju nam je u osnovi zabilježio Alija Nametak u svojim Ramazanskim pričama, jeste pokušaj da se kroz iskustva izumljenih likova pokušaju propitati neka iznimno važna pitanja sa kojima se svaka osoba mora suočiti. Radi se o pitanju smisla ljudskog života i ukupnog djelovanja koje je presudno za sreću čovjekovu, čak i za njegovo puko preživljavanje. Ova potraga za smislom je imanentna ljudska osobina i univerzalna antropološka činjenica.

Dova

   Milostivi Bože, probudi nas iz sna nemara, i primi nas u one opskrbljene bogobojaznošću prije seljenja, opskrbi nas iskorišćavanjem vremena u dobru, oprosti nama i našim roditeljima; svima muslimanima svojom milošću od milostivih Najmilostiviji.

 Milostivi Allahu, daj nam svijest da volimo džamiju i one koji nas vode na pravi put. Daj nam da ustreptimo kada se približi petak i džuma namaz. Oživi naša srca da ne zaboravljamo svoju islamsku zajednicu ma gdje bili i živjeli. Amin!

ألا إن أحسن الكلام و أبلغ النظام. كلام الله الملك العزيز العلام. كما قال الله تبارك و تعالي في نظم الكلام: و إذا قريئ القرآن فاستمعوا و أنصتوا لعلكم ترحمون.

أعوذ بالله من الشيطان الرجيم. بسم الله الرحمن الرحيم: إِنَّ الدِّينَ عِندَ اللَّهِ الْإِسْلَامُ.

[جلوس]

بارك الله لنا و لكم و لسائر المؤمنين و المؤمنات و المسلمين و المسلمات الاحياء منهم و الاموات يرحمتك يا أرحم الرحمين

الخطبة الثانية

الحمد لله حمد الكاملين. و الصلاة و السلام علي رسولنا محمد و آله و صحبه أجمعين. تعظيما لنبيه و تكريما لفخامة شأن شرف صفيه. فقال عز و جل من قائل مخبرا و آمرا: إن الله و ملائكته يصلون علي النبي, يا أيها الذين آمنوا صلوا عليه و سلموا تسليما.

اللهم صلي علي محمد و علي آل محمد, كما صليت علي ابراهيم و علي آل ابراهيم, إنك حميد مجيد.

اللهم بارك علي محمد و علي آل محمد, كما باركت علي ابراهيم و علي آل ابراهيم, إنك حميد مجيد.

اللهم أصلح أحوالنا, و أحسن أعمالنا, و بلّغْنا مما يرضيك آمالنا, و ولِّ اُمورنا خيارنا, و لا تولَّ اُمورنا شرارنا, و لا تؤاخذنا بما فعل السفهاء منّا, و كن لنا و لا تكن علينا. اللهم اجعل هذا البلدآمنا, مؤمنا, مطمئنّا و سائر البلاد المسلمين برحمتك يا أرحم الرحمين.

ان الله يأمر بالعدل و الإحسان ، و ايتاء ذي القربي و ينهي عن الفحشاء و المنكر و البغي يعظكم لعلكم تذكرون

 صدق الله العظيم

Literatura: Tefsir ibni Kesir.

 

Nijaz Salkić


RODNA GRUDA
<< 06/2018 >>
nedponutosricetpetsub
0102
03040506070809
10111213141516
17181920212223
24252627282930


BOSNA U FILMU I SLICI














DOMAĆA LITERATURA

NE ZASTIDI SE

Nemoj se nikada zastidjeti svoje majke i njenih dimija! Ne stidi se bosanske sinije, ni bošče iz svoga djetinjstva, tevsije demirlije, bakrenog abdesnog ibrika, đuguma! Ne stidi se nanine sehare, niti svoje iz djetinjstva avlije, ni kuće čardaklije.
Ne stidi se naših tijesnih šefteli sokaka i osunčanih cvijetnih bosanskih čaršija. Ne stidi se i pamti babine tihe eglene i nanine šarene šamije; djedove žute hadžijske abanije. Ne stidi se ni amidžinog crvenog, u desno naherenog, fesa.
Nikada se ne zastidi avlijskog prošća i tarabe, žutog u avliji duda, drvenog ahara i kućnog mutvaka.
Ne zastidi se sestrine suze kada te je ispraćala u Hrvatsku, Sloveniju, Ameriku i Australiju.
To je, Allahov robe, tvoja dimenzija, tvoj ukras i biser, tvoje blago. To je ono što nam je ostalo od naših pradjedova, dobrih Bošnjana.
Ne zastidi se, Božiji robe, strinine rešedije, nutme, halebije, gurabije, ćetenije, kvrguše, kljukuše, dilje, sutlije, pelteta i zerdeta! To je, Bošnjo, tvoja koda, kojom te je Uzvišeni označio i odredio, zacrtao ti sudbinu da se rodiš u najljepšoj zemlji i đulistanu dunjalučkom, u Zemlji Bosni.
Ne zastidi se, Bošnjo, dajdžinih šalvara kada ih obuče i krene u svoju mahalsku džamiju. Te šalvare su dio tebe, a i ti si dio njih. Iz šalvara si i ti izašao. I nikad se ne nasmij kada ugledaš Bošnju da ih je obukao. Znaj dobro, šalvare jesu dio tebe i ti si dio njih, iz njih si izašao.
Ne zaboravi, Bošnjo, u dalekom svijetu, na cvijeće naše; zambak, sabljicu, hadžibeg, kalanfir (karanfil), majčinu dušicu, bosiljak, sekaik... Pokraj tog cvijeća si uvijek prolazio vraćajući se sa puta, dolazeći u svoju avliju iz džamije, škole, njive, dolazeći poslije igre sa djecom na livadi...
To cvijeće te je uvijek dočekivalo pored avlijske staze, ograđeno okrečenim kamenjem, a svojim mirisima ti je iskazivalo najljepšu dobrodošlicu.
Ne zaboravi, Allahov insanu, gdje god bio, šta god bio, ma koliko se trudio da nekome ugodiš i da se prilagodiš, uvijek ćeš biti ono što i jesi, Bošnjo i Musliman.
Ako je to tako, a jest sigurno, onda ne daj nipošto ono što si dobio u amanet od Dragog Allaha i naših dobrih djedova; dobrih, lijepih i ponosnih Bošnjana. Čuvaj svoju vjeru Islam, vatan Bosnu i naše lijepe običaje, drage, bosanske adete.
Upamet!
Nijaz SALKIĆ

MOJ BABO

Moj babo...
Kakva gordost i poštovanje izvire iz te dvije riječi. Babo, ta riječ mi miriše sabahskim ezanom kada smo zajedno, babo i ja, ruku pod ruku, išli u našu džamiju. Babo, to je sinonim za moje djetinjstvo. Babino izgaranje i težak posao, samo da bi nama komad hljeba brižno priskrbio.
Kada izgovorim riječ Babo, pred očima vidim izlizan očev kaput i zakrpljene pantole, pogrbljena leđa i bijeli somun koji pruža nama djeci vraćajući se iz čaršije. Babo, to je lice puno briga izbrazdano sa bezbroj bora, koje za nas uvijek nađe topao osmijeh i utjehu.
Moj babo je imao rješenja za sva životna pitanja i probleme. Uz njega me ničega nije bilo strah. Moj babo, kada ujutro kahne, ja znam da će mama opet napraviti doručak; da ćemo svi zajedno sjesti za sofru da se jagmimo za pogaču, čorbu, grah, pitu, pekmez iz tanjira i kiselo mlijeko u čaši.
Moj babo, kada progovori, ja znam da će nešto veliko reči o životu na ovom dunjaluku, o mojoj školi, o mom rahmetli djedu. Kada on govori, mi svi moramo da ga slušamo. Kamo sreće da sam više zapamtio babinih mudrosti, pa da ih sada kao biser sipam svojim jaranima i da se time dičim i ponosim.
Velim vam da je moj babo bio najveći i najmudriji čovjek u mom životu. Kada bi on krenuo sa mnom u njivu, dok sam bio mali, ja sam za njim morao sve trčati. Imao je, brate, veliki korak. Kada bih se trčeći umorio, babo bi me stavio na svoja ramena, tako da sam tada bio najveće dijete. U tom položaju sam osjetio da sam babi važan. I bio sam ponosan.
Moj babo je svakome pomagao; i prosjaku i bogatašu, i učenom i neznalici, i starijim i djeci i insanu i hajvanu. Samo, nije nikada znao pomoći sebi. Danas ga tek razumijem. Sada znam zašto je imao izlizan kaput i pantole, ispranu, vehdu košulju i iznosane kundure i opanke.
Moj babo je veliki čovjek. On je znao zašto to čini. Nije ga zbog toga bilo stid i nije zato bio žalostan. Moj babo je to radio za svoj evlad , za svoju dragu djecu, jer nije htio da postanu »dronje«. On je nama često govorio:
»Nemojte biti dronje.« Moj babo je ulagao u nas kao svaki dobri babo. Želio je da mu se djeca ne napate u životu. On nas je slao u škole i zato mu velika hvala.
Dragi moji ahbabi, ne zaboravljajte dobrotu naših baba, sjećajte ih se, i živih i mrtvih, jer nije šala imati babu koji je sve dao za tebe, da te izvede na selamet.
Upamet!

TETKE

Tetka je babina sestra ili sestra od majke. Tetka može odigrati veliku ulogu u našem djetinjstvu. Tetka može da čuva bratiće i sestriće, da ih voda za ručice, da im kupuje slatkiše i da im pere i kuha.
Tetka je bila u našim dječijim očima velika ličnost koja se često puta znala postaviti u našu odbranu i spasiti nas nekada od batina i od naših vlastitih roditelja.
Tetka je milostivna prema bratićima i sestrićima, bar je većina takvih tetaka, mada ima i drugačijih tetaka koje su poznate kao zloće.
Međutim, tetke su nas znale koristiti i u svoje "poslove", kada su bile cure i ašikovale mi smo im tada znali biti kuriri, pismonoše i čuvari.
Divno je imati tetku, osobito ako nam nije živa naša majka. Zato, kada dolazimo svojim kućama i vraćamo se povremeno u rodni kraj, među prvim koje ćemo posjetiti i sa hedijama darovati neka budu i naše tetke. A za ljubav prema njima bićemo inšaAllah nagrađeni.
Upamet!
Nijaz SALKIĆ

TERAVIJE, SIJELA...

Ah, dragi moji, teravije su moja posebna radost i veselje. Mi omladinci bi sa posebnim veseljem iščekivali trenutak kada će naš mujezin zaučiti svečani salavat, i to ne običan, nego onaj teravijski. On je za nas, momke, značio još jedno veselje više. O djevojkama i djevojčurcima ne bih ni govorio. Teravija je za njih bila prilika da se što bolje obuku u ono najljepše što imaju, počevši od dimija i mahrama na glavi, do kundura i drugih ukrasa.
Bože dagi, što su one živjele za teraviju. One su željele da se dopadnu kojem našem momku, koji će doći te večeri iz našeg, jal' susjednog džemata. To nije važno. Uglavnom, teravija je bila prilika za cure da se pokažu i prikažu.
U toku dana, za vrijeme posta, tekle su pripreme i dogovori o tome gdje će se održati sijelo poslije teravije; u kojoj, odnosno u čijoj kući. Djevojke su pozivale sijeldžije u kuću, za koju se dogovore, da se te ramazanske večeri sijeli.
Veselje i čast je bilo da te pozove domaćin sijela te večeri. Znao se tačno ceremonijal sijela i glavne šaljivdžije koje će uveseljavati skup. Bilo je ašikluka tih večeri, zimskih i dugih. Ašikluka i šala je bilo napretek. Igralo se sudije i džandara, slušale se pjesme sa ploča i kaseta, šalilo se.
Bilo je to, uglavnom, islamsko sijelo gdje se znala granica dozvoljenog u druženju. Stariji domaćini iz te kuće su, uglavnom te večeri, odlazili na drugo sijelo; a omladina, njihova djeca, dobro su odigrala ulogu domaćina.
Na brčanskom i čelićkom području na sijelima se obavezno gostilo, pored uobičajene hrane, i onim po čemu je naš kraj poznat. To su bile suhe šljive, orasi, jabuke, suhe kruške (čitavice), kokice... A posebno specifično za zimska sijela je bilo pravljenje ćetenije.
Ćetenija je slatko spravljano od uagđenog šećera, jal' pekmeza. Poslije se dugo miješa sa pečenim brašnom, pa se dobije masa koja, ukusom podsjeća na karamele. Ćetenija se morala praviti u posebno hladnim noćima i po posebnom receptu. Ćetenija se morala nanijetiti na nečiju gustu i dugu bradu. U mom kraju se obično nanijetilo na bradu hodže Brođe iz Broda kod Brčkog, da bi ispala baš takva, kao njegova gusta i bijela brada.
Poslije uvodnog pripravljanja slijedilo je kajišanje i hlađenje ćetenije u tevsiji, koja se morala iznijeti vani na hladnoću i mjesečinu, u noći. Momci, koji nisu bili pozvani na sijelo; a znali su u kojoj je kući sijelo, iz osvete što nisu pozvani, često su znali da se potiho prikradu i ukradu tevsiju sa ćetenijom. Tako je bio uzalud sav trud djevojački.
Bojim se da su ta vremena prošlost u mom kraju, a u mom životu sigurno jesu. To jeste prošlost, jer današnja omladina više voli izaći u diskaće i prljave kafane; više vole to, nego sjesti i promuhabetiti na sijelu u domaćoj atmosferi i očuvati stare adete i običaje.
Zato mi se često puta otme uzdah: "Đe ste stare ramazanske noći?"
Đe je sevdah, đe su ašikluci?!
Upamet!
Nijaz SALKIĆ

...........
ALKOHOL I DROGA.....

»Kada Allah htjedne da uništi jedno mjesto, dopusti da se pojavi blud i nemoral u njemu.« (Hadis)
Čini mi se da nikada nije bilo teže biti roditelj i starati se o svome evladu, kao danas, u ovome vaktu. Naša država Bosna je bila jedna od teritorijalnih jedinica, bivše nam domovine, a meni se čini da je izvukla najdeblji kraj, i da je trenutno u najtežoj situaciji. Bosna jeste država, ali kao da i nije, jer je sve u njoj nekako neodređeno i nedorečeno. Bosna ima granice, a kao da ih i nejma. Vlast ima, a ona kao da i ne postoji,, jer naša policija nejma pravo po svojoj volji, haman ni promet regulisati, a dahbetile, bez najave, kontrolisati vozače automobila. Svaku kontrolu mora prije vremena najaviti i objaviti preko medija.
Kad je riječ o našim "medijima", o njima bi se moglo nadugo i naširoko govoriti.
Bosna svoje medije ima, i nejma. Mediji su većinom pod nečijim patronatom, ili su do krajnjih granica komercijalizirani i privatizirani, i na taj način okrenuti sami sebi.
U tom i takvom svekolikom haosu po Bosni su nikli razni kafići, restorani, diskaći, a u njima, svoje mjesto pod suncem, našle su razne "zvijezde", "pjevači", i "izvođači" tzv. folk muzike. Svakodnevno i svakonoćno se po tim "restoranima" organizuju naki nastupi, neka takmičenja za izbor "misice, "mistera" i sličnih ujdurmi i petljanija.
A droga...
Droga se sadi i prodaje i u najzabačenijim selima.
A o prostituciji i podvodačima, da i ne govorim.
Vjera se suzbija i marginalizira svim dozvoljenim i nedozvoljenim sredstvima. Ono malo preostalih naših adeta koji su proistekli iz 500-godišnje naše pripadnosti islamu potiskuje se i označuje kao nešto zaostalo, dok se, u isto vrijeme, promiče slobodno i, do krajnjih granica, ogoljeno iživljavanje, uz grubo odbacivanje naše svijetle tradicije.
Ono malo trijeznih roditelja, koji žele svoju djecu sačuvati od alkohola, droge i svih oblika pokvarenosti, biva razapeto između želje da djecu odgoje u vjeri i nastojanja da svoj evlad-djecu iškoluju, uz bojazan da se kroz školu ne otuđe i iskvare.
Opće poznato je da svako selo ima po jednu kahvanu kojoj su njihove gazde dale zvučna imena uz obavezan predznak "restoran".
U tim "restoranima" naša djeca često ostaju do ranih jutarnjih sati. A pivo, vino, i ostali haram, piju haman svi, uključujući i naše domaćice, žene. To je bilo nezamislivo u Bosni prije agresije.
Oni, koji bi morali o tim negativnim pojavama govoriti i biti najglasniji, "mudro" šute jer svako se boji za svoju kožu i svoje korito, a alkohol se prodaje i u brojnim "trgovinama" i "prodavnicama" i to na svakom ćosku i uglu, kako kome paše da izgovori.
Ako čovjek hoće biti patriota i neće kupovati uvozna piva, vino i rakiju, tu uvijek postoji alternativna zamjena za slične domaće proizvode.
"Kupuj domaće", i propadaj na domaći način, a na svoj račun.
Ma koga je briga za našu djecu i omladinu.
Upamet!
Nijaz SALKIĆ

SOFRE.....

Sofra je bošča ili čarsaf koji se prostire na pod, ćilim ili tepih u sobi i sa te sofre se jede, objeduje, ruča ili iftari... Sofra se može prostrijeti na zemlju, može se servirati na siniji, ili na stolovima. Prava sofra se uvijek sterala, a jelo se sjedeći na koljenima, ili bar jednim podavijenim koljenom.
Sofre mogu biti domaće, kućne, porodične, bogataške sofre, sirotinjske sofre, iftarske sofre, sofre uglednika i dostojanstvenika, sofre ahbaba i prijatelja, mevludske, svadbene, poslovne, pilavske, pohođanske,a mogu biti i dječije.
Na sve sofre se posebno zove, osim na porodičnu sofru. Tamo su nas majka i babo jednom pozvali, onda kada smo progovorili. Pokazali su nam gdje je sofra. I od tada mi znamo, a da se ne zovemo, gdje nam je mjesto za sofrom.
Na sve druge sofre, osim majčine i babine sofre, moraš dobiti poziv i znati gdje ti je mjesto.
Kod nas Bošnjaka i muslimana, odavno već postoje sofre i zna se redoslijed kod sjedanja i pristajanja za sofru. Tako imamo sofru političara, za koju prije izbora ima mjesta za svakoga, a poslije samo za odabrane.
Imamo još sofru pisaca i književnika, sofru glumaca i umjetnika, sofru biznismena i privatnika, sofru uleme i sofru islamske zajednice.
Neke sofradžije imaju bujruma u sve sofre, neki ne bi došli u svaku sofru i kada bi ih pozvali, a nekima nije dozvoljeno da miješaju sofre.
Obično su sve te sofre jedan zatvoreni krug za sitnu raju, mada i među tim velikim soframa ima još sofri koje se steru posebno, i to su vjerovatno nove sofre i sofrice, samo ih treba dobro proučiti i ako ti, ne daj Bože, ustreba, da ne moraš odmah tražiti mjesta i gurati se za velikom sofrom.
Sofre su naša Bošnjačka i muslimanska realnost i pred tim soframa ne treba zatvarati oči.
Eto naprimjer, da bi došao do nekog našeg bošnjačkog političkog ili vjerskog vođe, treba ti bezbroj sofrica proći, ako budeš imao sreće. A obavezno ti se na kraju ispriječe kuhari, mali ili veliki, i konačno te zaustavi glavni starješina u jemek sobi, koji je, ko biva šef te jemek-odaje u kojoj se stere sofra i koji kaže: »Ne može dalje...«
E, kad se sjetim Sire, historije Poslanikova života, i Poslanika Muhammeda s.a.v.s. i kazivanja, da je do Poslanika mogao svako doći, i siromah, i prosjak, i bogat, i car; a da Poslanik nije pravio razliku, zaboli me namah želudac.
Za Poslanikovu sofru si mogao doći, a da se ne najavljuješ. Mogao si biti saslušan, nasavjetovan i veseo otići kući, istog dana. Kod Omera r.a., nije bilo šefa kabineta, šefa protokola, tajnika, sekretara, kod Omera r.a., si isti dan mogao biti lijepo dočekan i primljen.
Sofra je lijepa naša, bošnjačka i muslimanska, tradicija; samo smo od te sofre napravili pregrade, tarabe, pa nam današnja sofra dođe više kao smetnja druženju i obilascima.
A nekad je sofra bila za druženje i širenje ljubavi među ljudima, rodbinom, a o imanu i islamu, da i ne govorimo.
Upamet!
Nijaz SALKIĆ

MUSAFIRHANA


postovani zemljaci sirom svijeta, dragi blogerasi i blogerasice, jako bi mi bilo drago da ostavite koji komentar u moju knjigu gostiju. hvala!

pođahkad čatišem

odakle mi navraćate









LJUŠTILJE,

Evo mene opet. Probudim se jutros i naumpade mi moje selo. Nije ovo sadašnje selo, puno kafića i "restorana", nego jedno selo iz mog djetinjstva, selo iz moga sna. Jer moje djetinjstvo je i bilo samo jedan kratki san, a u tom snu mi prolijeću slike, i to sve u boji, koje me do srca diraju. Ja bih da one duže ostanu, da ih polahko listam, isčitavam, slažem, sortiram i o njima razmišljam, ali one kao da hoće pobjeći, ne stignem ih čestito ni pogledati.
Zato i sjedoh, dragi moji, da uhvatim te moje slike koje mi još dolaze. Hoću da ih uokvirim i smjestim u neki prostor, u neku kutiju, hoću da ih zapišem, da mi ne pobjegnu.
Helem nejse. Sjetim se ljuštilja i svega što je vezano za žito, njivu i sijela. A to mi je, još uvijek, nekako slatko i tijesno priraslo za srce. Naši dobri seljani su sijali kukuruz, okopavali ga i brali sa oljuštinom, onom što se savija oko klipa kukuruza, što ga zagrli. Cilj je bio da se branje kukuruza što prije obavi i da se kukuruz dopremi kući. Kukuruz se prvo brao u sepete, pletene od ljeskovog cijepanog drveta. Iz sepeta bi se istresao u košiće koji su bili ugrađeni na volovska kola. Kada bi se košić napunio, a u njega bi moglo stati odprilike devet-deset sepeta kukuruza, onda bi se to vozilo kući.
Poslije bi se obrano žito(kukuruz) istresao na avliju, ako je bilo lijepo vrijeme, a ako nije, onda bi se žito istresalo u predsoblje kuće. Rod kukuruza bi se mjerio u sepetima. Tako su seljani u razgovoru pričali da im je ove godine dobro rodilo žito, imao sam deset sepeta, drugi bi imao dvanaest, treći petnaest, i tako redom.
Kada bi se žito dovuklo iz njive, zakazalo bi se sijelo koje su zvali ljuštilje, jer se te večeri ljuštilo žito, skidala se oljuština sa klipa kukuruza. Najbolje je za domaćina da je imao odraslu djecu, sina, jal' kćerku, a najbolje je da su momak ili cura. Oni bi sazvali sijelo momaka i cura u kojem bi moglo biti i odraslih parova i pojedinaca. Domaćin kuće, ili omladina iz te kuće, pobrinuli bi se za hranu uz perušanje, odnosno uz ljuštilje.
Svaki momak i cura su bili počašćeni pozivom na to sijelo, koje je bilo ustvari radno, jer se radilo do dugo u noć. Znalo se ko će biti glavni šaljivdžija, znači, znalo se ko će uveseljavati sijeldžije, znalo se ko će nositi sepete na tavan, u žitni košić ili u hambar. To su radili vrijedni i jaki momci. Znalo se isto tako ko će lijepo zapjevati od večernjih gostiju na ljuštiljama. Domaćin se pobrinuo ponekad, pa je na kraju ljuštilja zasvirala i harmonika, tambura ili frula. To je bila posebna draž ljuštilja.
Međutim, to nije bilo ništa naspram skrivenog ašikovanja na tim sijelima, zvanim ljuštilje. Sjedilo bi se oko kamare žita (kukuruza). Na jednoj strani su sjedili momci, a sa druge strane djevojke i pokoja mati prisutnih cura. Stari djedo ili nana bi bi bili zaduženi oko furune, ako je bilo hladno, da lože vatru, ili da spremaju kakve đakonije i poslastice. Obično su pečeni krompiri ili ćurta, bundeva (bijela masirača).
Koliko su te duge večeri skrile tajnih i obećavajućih pogleda momaka i cura; koliko je samo uzdaha škripa sepeta prekrila, to se nikada neće saznati. Posebno je bilo veselje i ushićenje za momka kome je djevojka ponudila da odlomi vršak kukuruza. To je bila i najava da ga je cura begenisala. Eh, što se momak ponosio i "rakolio" poslije toga.
Na tom sijelu se saznalo ko u selu s kijem ašikuje; ko će se udati, a ko oženiti. Sve novosti u tom džematu su pretresene te noći. Koliko se puta izlazilo u vedru jesensku noć; koliko je samo majki kroz pendžer pazilo kako joj se kćerka ponaša pred kućom te noći. Kada bi se stariji malo povukli u sobe da klanjaju, ili se odmore od posla, omladina bi to iskoristila za razne vragolije. Guralo se, namigivalo, premještalo za kamarom kukuruza, a završavalo bi se gađanjem klipovima kukuruza, koji su nekada znali napraviti i čvorugu na glavi.
Mi mlađi smo to samo pratili i registrovali, a nismo se smjeli plaho miješati.
Od umora i dugog sijela, često sam, u onoj toploj oljuštini, i zaspao. Kada bi se probudio, sijelo je još trajalo, samo bi se broj ljuštilja nešto smanjio. Brzo sam se hvatao za uši, jer su nam naši stari govorili da se čuvamo uholoža(uloža), jer kao, mogle bi nam se zavući u uši i onda nam "ući u mozak", »gluho bilo«, kuku nama.
Stariji su, nas djecu, tjerali da idemo kući i tamo spavamo, jer nam valja sutra u školu. Ma, ko bi nas otjerao i ko bi propustio ljuštilje? Ni za živu glavu. Rekli bismo da nam se ne spava i još bismo više usjali onim svojim okicama, da nam šta ne bi promaklo.
Šta ćete, bila su to lijepa vremena. Šteta što je sve to iza nas.
Upamet!
Nijaz SALKIĆ

BOSNOLJUBLJE

Bosna, jedna država, imade na brdovitom Balkanu. Bosnu čine, pored rijeka i planina, jezera i dolina, i ljudi, njeni državljani, da li u Bosni živeći, ili po svijetu raštrkani, svi su oni bosanski narod. Bosna se treba voljeti, jer nam je država Bosna druga mati. O Bosni su spjevane pjesme, i to one pjesničke, sa književnom podlogom i one narodne i novokomponovane.
Bosnu i ne moraš voljeti, ali za njom sigurno čezneš i vehneš. I u nju, svoju Bosnu, htio-ne htio, moraš kad-tad doći, da li u autu svom, ili u sanduku mrtvačkom.
Danas je Bosna nešto drugo, nego što je bila prije 1000 godina. Drugačija je od one prije 500 godina, a posve se izmjenila poslije agresije od 1992. do 1995. godine
U Bosni žive naši roditelji, naša braća i sestre, amidže i amidžinice, dajdže i dajdžinice, tetke i bliža i dalja rodbina. U našoj Bosni žive i djeca naša, da li sa oba roditelja, sa jednim, ili bez ijednog roditelja.
U Bosni našoj žive i ljudi, koji nisu posla, pravog zaposlenja, doživjeli i vidjeli više od deset godina. U Bosni je dosta sirotinje, nevoljnika, prosjaka, beskućnika, bolesnika, jetima i starih i bespomoćnih ljudi.
U našoj domovini ima puno omladine koja bi rado završila srednju školu, upisala fakultet, ali ne može. Nejma para, nejma novca... Svi su oni dio naše Bosne. Zato, drage Bošnje i Bošnjakinje, vi koji ste rasuti po bijelom svijetu, kada primite svoje plate, ostavite mjesečno bar jednu marku, dolar, franak, funtu, euro, za našu bosansku mladost, stare i iznemogle, sirotinju našu u Bosni, a taj sakupljeni novac ponesite u Bosnu. Tamo nekog svog rođaka obradujte, obrišite neku suzu sa lica mladog insana bosanskog, kupite mu nešto, jer smo svi dužni to učiniti.
I nemojte se pravdati da je tamo gdje živite sve skupo i da i tamo ne pada novac sa neba. Može se uštedjeti od igranke, koncerata Halidovih, Dininih, Cecinih, Draganinih i inih...
Može se uštedjeti od bespotrebnih telefonskih razgovora, šminke i modiranja i izlazaka u restorane.
Bosna traži one, što je vole. Naš narod čeka na našu omladinu iz dijaspore i očekuje naše bosnoljublje.
Pomozimo Bosnu i narod u Bosni!
Upamet!
Nijaz SALKIĆ

BABIN ZIMSKI
KAPUT I BAJRAM..

Eh, nekadašnji Bajrami su bili življi, veseliji, tanahniji, ponosniji, bogatiji, treperavi, sevdisavi, mirišljavi, slatki i zanosni u isčekivanju bajramskog jutra.
Upravo sada, dok kahvenišem sa svojom hanumom i djecom, sjetih se atmosfere i ambijenta u kojem sam odrastao, čekao i dočekivao sve svoje Bajrame. Bajram je dolazio tiho u moju mahalu i naš džemat. Prvo je započinjao ramazan, pa se nestrpljivo isčekivale teravije u našoj džamiji, pa jagma nas, mahalske djece, da zauzmemo bolje mjesto u saffu na mahfilu džamije naše.
Nisam nikad ni pomišljao da uđem u donji dio džamije, jer sam znao da je to mjesto rezervisano za starije i ozbiljne ljude.
Poslije smo čekali prvi mevlud u džamiji za 17. dan ramazana. Mevlud je učila mektebska omladina, a ja sam im bio zavidan što nisam u njihovoj grupi, da nastupim pred džematom te večeri.
Poslije Lejletul kadra znalo se da je Bajram blizu, a najviše me je radovalo to što ću dobiti poklone, pare ili kakav odjevni predmet za taj praznik.
Na bajaramsko jutro smo se svi okupali u našem hamandžiku. Prvo djeca i mlađi, a onda stariji, i to sve po redu i tabijatu. Mama nam je za Bajram oprala odjeću i lijepo složila, da se sama odjeća ispegla ispod neke haljinke ili težih predmeta. Rahmetli nana je iz sehare vadila toga jutra nekakav poseban miris koji je čuvala i sve nas namirisala. Neki od braće i sestara su tog jutra morali u školu, a neki su propustili nastavu i išli na Bajram-namaz.
Nakon klanjanja Bajram-namaza, letio sam kući i čekao da se babo vrati sa djedovog mezara, pored kojeg je malo posjedio, učeći mu Ja'sin i fatihu.
Kad bi babo ušao u kuću, svi bismo mu poljubili ruku i čestitali mu Bajram. To bismo uradili i majci i nani. A mi djeca, stisnuli bismo jedni drugima ruke uz bajramsko čestitanje. Bili smo sretni i zbog poklona.
Babo nam je uvijek davao nešto siće u novcu, mati neki keks i bombone, a nana rahatluk.
Poslije bajramskog ručka, koji je bio bogat hranom, mati nam je obično davala safun da odnesemo strini Beginici. Mi odemo, poljubimo strinu u ruku, čestitamo joj Bajram i predamo safun, hediju. Baš je strina Beginica, većini moje braće i sestara, bila baba i vezala nam pupak kada smo se rodili.
Na prvi dan Bajrama su krenule bajramske zvanice, pozivi u komšiluku, užoj i daljoj rodbini.
Na Bajram se pozivalo i staro i mlado. Jelo se i pilo sve najbolje što se imalo u kući na tim ručkovima i večerama bajramskim.
Meni, kao djetetu, je samo jedno smetalo u tim svečanim bajramskim trenucima.
Bilo me je stid babinog zimskog kaputa, koji nije bio očuvan i nov, kao u nekih naših rođaka i komšija. Znao sam ja da babo nekada zaradi para prodajom nekog sijena, žitarica ili voća i povrća, ali mi je bilo krivo što nikako neće malo bolje da se obuče, da potroši koji dinar na sebe.
Danas, dok sjedimi i kahvenišem, misli mi odlutaše do mog babe, a pred oči mi izađe njegov kaput i skromna odjeća. Suze same krenuše.
Mogao je otac kupiti i sebi kaput, ali je čuvao nama.
Grdna rano, moj babo je mogao kupiti bolju odjeću, i sebi i materi našoj rahmetli, ali nije htio da nas djecu zakine u nečemu što smo mi morali imati dok smo rasli i jedrali, bujali i išli iz razreda u razred, učeći i praveći kroz školu svoje prve korake u život.
Neka je rahmet svim našim dobrim babama, majkama, djedovima, didovima, nanama, braći, sestrama, amidžama, dajdžama, strinama i svima onima koji su nas odgajali, hranili, sjetovali, a koji ovog bajramskog jutra leže negdje, ili na nekom od naših mezarja širom dunjaluka. Upamet.
Nijaz SALKIĆ
.............

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
1373526

Powered by Blogger.ba

site statistics