NIKADA NE ZABORAVI HOLOKAUST I GENOCID U BOSNI I SREBRENICI

RODNA GRUDA

Najljepši je na svijetu svoj rodni kraj

16.08.2011.

RAMAZANSKI TESPIH U 33 BOBKA

Priredio: Nijaz SALKIĆ

 

10. BOBAK: ZEKAT, OBAVEZA IMUĆNIH

Zekat je izvjesna količina određene imovine koju neki prema Božijoj zapovijedi daje u vlasništvo drugom muslimanskom licu.

Zekat spada u najveće Božije zapovijedi-farzove i kao takav spominje se u Kur'anu na preko trideset mjesta, upo-redo s namazom, što je najbolji dokaz koliku mu važnost Islam daje. Velika je Božija prijetnja za one koji su dužni a ne izvršavaju te dužnosti.

Obaveznici Zekata

 

لَّيْسَ الْبِرَّ أَن تُوَلُّوا وُجُوهَكُمْ قِبَلَ الْمَشْرِقِ وَالْمَغْرِبِ وَلَٰكِنَّ الْبِرَّ مَنْ آمَنَ بِاللَّهِ وَالْيَوْمِ الْآخِرِ وَالْمَلَائِكَةِ وَالْكِتَابِ وَالنَّبِيِّينَ وَآتَى الْمَالَ عَلَىٰ حُبِّهِ ذَوِي الْقُرْبَىٰ وَالْيَتَامَىٰ وَالْمَسَاكِينَ وَابْنَ السَّبِيلِ وَالسَّائِلِينَ وَفِي الرِّقَابِ وَأَقَامَ الصَّلَاةَ وَآتَى الزَّكَاةَ وَالْمُوفُونَ بِعَهْدِهِمْ إِذَا عَاهَدُوا ۖ وَالصَّابِرِينَ فِي الْبَأْسَاءِ وَالضَّرَّاءِ وَحِينَ الْبَأْسِ ۗ أُولَٰئِكَ الَّذِينَ صَدَقُوا ۖ وَأُولَٰئِكَ هُمُ الْمُتَّقُونَ

Nije čestitost u tome da okrećete lica svoja prema istoku i zapadu; čestiti su oni koji vjeruju u Allaha, i u onaj svijet, i u meleke, i u knjige, i u vjerovjesnike, i koji od imetka, iako im je drag, daju rođacima, i siročadi, i siromasima, i putnicima-namjernicima, i prosjacima, i za otkup iz ropstva, i koji molitvu obavljaju i zekat daju, i koji obavezu svoju, kada je preuzmu, ispunjavaju, naročito oni koji su izdržljivi u neimaštini, i u bolesti, i u boju ljutom. Oni su iskreni vjernici, i oni se Allaha boje i ružnih postupaka klone''. (El-Bekare,177)

Da neko bude dužan davati zekat treba da ima ove uvjete: 1) da je musliman, 2) da je pametan, 3) da je punoljetan, 4) da ima određenu količinu (nisab) novca, zlata ili srebra — u kakvom bilo obliku, ma u čemu — ili druge imovine koja raste i razvija se, npr. trgovačke robe i žive stoke za rasplod. Ako je novac, zlato ili srebro, odnosno rečena imovina kod dotičnog pregodinila i ako taj nema na sebi duga koji bi, kad bi ga isplatio, okrnjio spomenutu količinu koju zovemo nisabom ili bi je posve nestalo. Ta količina (nisab) kod zlata iznosi 20 miskala (miskal = 4,58 g, 20 miskala = 91,60 g) kod srebra 200 drama (dram = 3,21 g, 200 drama ja 641,5 g srebra). Kod robe za trgovinu, te novca od papira i metalnog osim od zlata i srebra je onoliko koliko vrijedi 200 drama srebra u novcu. Kod žive stoke; kod goveda 30 komada, kod sitne stoke 40 komada.

Nisu obavezni dati Zekat

Prema tome zekat nisu dužni davati: ludi, dječaci (niti iko treba da iz njihove imovine daje), onaj koji nema od spomenutih imovina punog nisaba, onaj s drugom vrstom imovine, npr. zemlje i kuća, ne znam koliko, onaj u koga određena količina spomenutih imovina nije još pregodinila, onaj koji je dužan toliko da bi mu sva ta imovina otišla za dug kad bi ga isplatio, ili mu ne bi ostalo bar toliko koliko bi iznio nisab.*)

VRSTE ZEKATA

Zekat na dug

Zekat se mora davati i na dug koji neko ima kod drugih osoba ali tek onda kada se taj dug naplati. Da li dužnost davanja nastaje kad se sav dug naplati ili samo jedan njegov dio, da li se

*) sadekatu-l-fitr za 2011. godinu za Sloveniju, po osobi iznosi 10,00, 15,00 ili 20,00 eura. Nisab za zekat za 1432/1433 godinu, odnosno 2011/iznosi 3.090,00 eura.

 Budući da se vrijednost zlata i srebra mijenja, potrebno je svake godine izračunati vrijednost nisaba prema vrijednosti ovih dragocjenih metala.

mora dati i za prijašnje godine dok se nije ništa naplatilo od duga, — pri rješavanju tih pitanja valja znati slijedeće: Kod pojma »dug« razlikujemo tri vrste: »jaki dug«, »srednji dug« i »slabi dug«. »Jaki dug« je onaj što ga dužnik duguje za zajam ili trgovačku robu koju je odnio na.veresiju. »Srednji dug« je onaj što ga dužnik duguje za drugu kakvu imovinu, npr. kupio neko vola ili konja od težaka, dakle ne od trgovca, ili kupio.od netrgovca njegove polovne haljine, kupio nečiju kuću za stanovanje itd. »Slabi dug« je onaj koji proizlazi iz obaveza koje nemaju veze sa zamjenom za neku imovinu, kao npr. dužni mehr puštenici ili udovici koji one naplate, ili kad neko odbije da po oporuci nekog čovjeka primi neku svotu novca.

Kod »Jakog duga« mora se platiti zekat i za prijašnje godine dok je ležao dug kod dužnika, ali tek kad primi jednu petinu nisaba, odakle treba dati dva i po postotka, tj. četrdeseti dio. To mora učiniti ako je dug njegov kod osobe koja ga ne poriče, pa makar ta osoba bila sudski proglašena raspikućom, ili čak i poriče ali zajmodavac može dokazati da mu je dotični dužan.

Za »srednji dug« se ne mora dati zekat dok se ne primi koliko iznosi cijeli nisab. Da li će dati na njega j za prijašnje godine ili ne, o tom postoje dva mišljenja koja se osnivaju na dvije verzije, izvora (rivajeta). Jedno je mišljenje da treba i za prijašnje godine (to mišljenje zastupa više učenjaka), a drugo je da ne treba (neki tako drže).

Za »slabi dug« također se ne mora dati zekat dok se ne primi kolik cio nisab, i to pošto prođe godina dana po primitku.

Ova mišljenja su našeg imama Ebu Hanife, dok njegovi učenici Ebu Jusuf i Muhamed zahtijevaju da se dadne zekat na svaki dug bez razlike, čim se koliko bilo naplati, i to četrdeseti dio od naplaćenog iznosa.

Da bude zekat valjan i da se čovjek oduži dajući zekat, potrebno je namjeru izraziti (nijjet učiniti) bilo pri davanju nekome, ili pri izdvajanju ili odbrajanju iz svoje imovine. Kad bi dakle dao nekom novaca ne namjeravajući tada da je to u ime zekata pa kasnije nijet učinio da ono bude u ime zekata, a novac je još na srijedi, moglo bi valjati. Onaj kome se daje ne mora znati da je to zekat, pa čak kad bi mu rekao da je to poklon ili zajam, a ovamo za-nijetio da je zekat, moglo bi to vrijediti kao zekat. Zbog ovoga uvjeta o nijjetu ne može se dužnik osloboditi duga time da mu ga odbiješ u ime zekata. Tu bi morao dužniku dati sumu koliku ti je dužan, utvrdivši ga prije toga da će ti vratiti dug kad imadne sredstava, pa neka ti povrati tvoj novac u ime isplate duga.


Zekat na živu stoku


Pod živom stokom se ovdje misli sitno blago (ovce, koze) te krupno (goveda i. deve). Zekat se daje samo na onu živu stoku koja se vise od pola godine nalazi na paši (takvo živinče se zove »saune«), i koja nije radna stoka. Dakle od radne žive stoke, npr. volova koji oru ili vuku teret i one koja se više od po godine hrani na jaslama, ne treba davati zekata, pa makar je imao ne znam. koliko.

Ako je goveda manje od trideset (to je nisab za njih) ne treba davati zekata. Tek kada čovjek imadne trideset (naravno »sauna«) onda će dati jedno june koje je unišlo u drugu godinu. To vrijedi do broja trideset devet, a čim imadne četrdeset pa do isključivo šezdeset, valja dati june koje je unišlo u treću godinu. Ovo je po Ebu Jusufu i Muhamedu, kod kojih je isto da li se daje za 40 ili 59 komada, dok Ebu Hanife traži da se za ono što prelazi preko broja četrdeset daje razmjerno, tj. za jedan komad četrdeseti dio vrijednosti jednog dvogodišnjeg juneta, za dva komada dvije četrdesetine, za tri komada tri itd. Prvo je mišljenje .oda-branije kod učenjaka. Od šezdeset do šezdeset devet treba dati dvoje junadi u drugoj godini, za sedamdeset komada jedno june u drugoj i jedno u trećoj godini. Tako će se to računati kad god se poveća za deseticu, dakle za svako trideset komada po jedno june u drugoj, a za svako četrdeset komada po jedno june u trećoj godini. Bike se računaju kao i goveda. O devama ne govorimo jer ih u nas i nema.

Do ispod četrdeset ovaca ili koza (toliki je njihov nisab) nema zekata. Na 40—120 komada daje se jedan brav, na 121—200 komada daju se dva brava, na 201—399 daje se tri brava, na 400 četiri brava, a na svaku dalju stotinu po jedan brav.

Najmanji brav koji bi se mogao dati na ime zekata je onaj od godinu dana, jer bravče od najmanje godinu dana spada u brave na koje se daje zekat. Ali na samu janjad, jarad ili telad ne daje se zekat. Ako su pak pomiješani s veli: kim, npr. ima neko ovaca i janjadi zajedno 40 komada, onda treba dati zekat.

Ko bude dužan dati u ime zekata june ili bravče izvjesnog doba a nema ga, može dati mlađe a razliku namiriti u novcu pri davanju zekata. Uopće za svašto se zekat može dati u novcu, žitu ili nečem drugom što vrijedi procijenivši tačno ono što bi morao da dadne, a ostavivši sebi dotičnu stvar mjesto koje daje novac ili što drugo.

Po pretežnom mišljenju, na konje se ne daje zekat. (Istina Ebu Hanife smatra da treba i na konje davati zekat u ovim slučajevima: 1) kad su »saune« kao i svaka druga stoka, 2) kad ih ima i muških i ženskih i 3) kad se drže samo za rasplod. Zekat na njih iznosio bi 2,5*/» njihove vrijednosti ako ona odgovara nisabu). Na jahaće, dakle, to-varne i vojničke konje, kao i na same mužjake ili same kobile nema zekata ni po čijem mišljenju.


Zekat na 'mrtvo' blago

Pod mrtvim blagom se ovdje misli zlato i srebro u kom bilo obliku, te novac, ma koji bio, i roba za trgovinu, ma kakva bila (žito, brašno, druge životne namirnice, mehka, sitna, živa roba itd.).

Na zlato i srebro daje se zekat (kao i na sve zlatne i srebrene stvari) ako imadne zlata 20 miskala = 91,60 g, a srebra 200 drama = 641,5 g, i to četrdeseti dio od njih. Na zlato i srebro ispod spomenute količine ne daje se zekat.

Na novac od papira i metalni osim zlatnog kao i na robu za trgovinu se daje zekat ako iznosi svotu, odnosno vrijednost od 200 drama = 641,5 g srebra, i to 2,5»/» od vrijednosti toga.

Ko od pomenutih imovina nema nijedne toliko da bi vrijedila sama koliko je nisab, ali od svih imade vrijednost koliko je 91,60 g zlata ili 641,5 g srebra dužan je dati zekat, i to 2,5%.

Pri procjenjivanju zlata, srebra ili robe, kad neko hoće da daje na njih zekat u novcu ili kakvoj drugoj robi — što je dozvoljeno — treba uzeti u obzir tada postojeću vrijednost, tj. kad se daje (prema Ebu Jusufu i Muhamedu), ili u vrijeme kada je bio dužan dati (prema Ebu Hanifi), a ne onu vrijednost koju je to blago imalo u doba kada ga je nabavljao.

Ono što nije od čista zlata ili srebra, ali je u sastavu njegovu više zlata ili srebra nego druge primjese, smatra se kao od čista zlata ili srebra. Ako je pak više primjese, smatra se da nije od zlata ili srebra, pa zekat na to ne treba davati, osim ako spada u robu za trgovinu.

Na biser i dragulje nema zekata, osim ako su za trgovinu. Ako nisab na početku i svršetku godine bude čitav, zekat se mora dati makar se nisab tokom godine i krnjio.

U slučaju da bi po izmaku godine propala imovina nekim slučajem, onda otpada i zekat, a ako bi propao samo jedan dio imovine, razmjerno tome otpalo bi i zekata. Zekat se može dati za više godina unaprijed.


Ko su korisnici Zekata?

Zekat se daje muslimanu ili muslimanki koji su siromašni, tj. nemaju ništa ili imaju ali nemaju ni od čega suvišne imovine toliko koliko bi izašao nisab.

Može se dati i zdravu siromahu koji ima i svoje zarade. Ne može se dati nemuslimanu i imućnu čovjeku, a kao takav smatra se svaki čovjek koji ima koje bilo imovine u vrijednosti nisaba, ako to nije za ličnu upotrebu. (Imati npr. dva tri odijela za razno doba godine, jahaćeg ih' tovarnog konja, kravu za mužu, volove za oranje težaku — sve je to za ličnu upotrebu*).

(*) Čovjek koji ima takvih nekretnina: kuću za iznajmljivanje, dućan, bašču ili njivu, ali njihov dohodak ne može podmirivati potrebe njegove i njegovih ukućana, ne smatra se imućnim, pa mu se može dati zekat (po imami Muhamedu, dok Ebu Hanife i Ebu Jusuf drže da ne može).

Ne može'se zekat dati ni malom djetetu imućna čovjeka, dok velikom može ako nema svog vlastitog imetka. Ne može se dati ni ljudima od porodice Hašimovića odakle potječe naš Pejgamber s. a. v. s. niti onim koji su od loze h. Alije, h. Abasa, h. Džafera, h. Akila ili Haris ibni Abdul-mutaliba. Ne može se dati ni svojoj uzlaznoj ni silaznoj rodbini (roditeljima, roditeljima roditelja, sinovima, kćerima, makar za siromaha udatim, unucima, unukama itd.). Prema Ebu Hanifi ni žena mužu ne može dati zekata, a prema Ebu Jusufu i Muhamedu može. Ostaloj svojoj rodbini (braći, sestrama, tetkama, dajdžama, amidžama itd.), ne samo da se može dati nego je i najbolje, ako su potrebni.

Ne može se zekat dati u svrhu gradnje džamije, mekteba, vodovoda, mosta itd., zatim za ukop mrtvaca, isplatu njegova duga, uopće ondje gdje nema onoga kome je namijenjen zekat, a to je siromašna osoba kojoj treba da se zekat neposredno ili posredno (preko opunomoćenika) stavi u vlasništvo.

Ko bi dao zekat nekom za koga je mislio da je siromašan, pa doznao poslije da nije, neće mu trebati ponovo davati.

Mekruh je dati jednom siromahu toliko zekata da bi se on i sva njegova čeljad toliko obogatili da ne bi mogli više primati zekata, čak kad bi i eventualne dugove isplatio. Mekruh je slati zekat u drugo mjesto, osim ako ima svoje rodbine tamo, ili potrebnijih, ili pobožnijih ilj za muslimane korisnijih osoba koji se bave npr. podučavanjem ili učenjem.

Najbolje je zekat dati svojoj najbližoj rodbini, pa bližoj, pa komšijama, pa svim mahaljanima, pa svojim drugovima po zanimanju, pa tek drugim osobama iz svog mjesta. Razumljivo je da je bolje dati čovjeku koji je pod dugom nego onom koji nije, ili osobi koja ne može sobom zaraditi od one koja može itd.


Zaključna riječ o Zekatu

Za sve što ima čovjek, na prvom mjestu treba da je zahvalan Svevišnjem Bogu dž. š. koji mu je dao uvjete, najprije snagu i pamet, za rad i sticanje svoje imovine i tako mu omogućio da postane imućan. Mnogim je tako Bog dao sreću pa su imućni, dok drugi i pored svih nastojanja ostadoše oskudni. Neki bi opet radili ali im nedostaje sposobnost i prirodni dar, vještina, drugima zdravlje i snaga. Zato je Allah dž. š. naredio imućnim da od svoje imovine, i to samo od one koja raste i povećava se, podijele jedan neznatan dio — 2,5% — jednom u godini siromasima (od žive stoke za rasplod i robe za trgovinu, kao i od one koja je stvorena za to, kao novac, zlato i srebro. Ako ih vlasnik ne stavlja u promet da rastu, sam je kriv).

Dajući uredno zekat čovjek se odužuje Bogu dž. š., ispunjava Njegovu veliku zapovijed i zahvaljuje Mu se na blagodatima koje mu je On podijelio, a tako postaje dostojan i dalje Njegove naklonosti i milosti. Davanjem zekata čovjek pokazuje plemenitost svoje duše i njezinu čistoću od pogane i mrske škrtosti. Pomoći bijedniku i nevoljniku, te otrti sirotinjsku suzu — a to se čini baš zekatom — to je Bogu vrlo ugodno djelo i vrlo velika stvar kod Njega, za koju će On obilno nagraditi one koji daju zekat.

Zekatom se donekle izravnava ona velika razlika između dvije klase ljudi: bogataša i siromaha, uspostavlja se među njima sklad i prijateljstvo, mjesto kojih bi bez toga vladao razdor, mržnja i neprijateljstvo. To je od ogromnog značaja za društvene odnose među ljudima i zato je uzvišeni Allah i zaveo ovu dužnost bogatim, i to ne kao dragovoljno davanje — sadaku, nego kao dužnost, imperativ da daju izvjestan dio siromašnim, koji imaju pravo na to (Ve fi emvalihim hakkun).

Zekat treba davati draga srca, javno ili tajno, a tajno je još bolje, kako kaže uzvišeni Kur'an (In tubdussadekati, feni-imma hi, ve in tuhfuha ve tu'tuhel-fukarae fehuve haj-run lekum ve jukeffiru ankun sejjiatikum = »Ako razne sadake — zekat i drugo — uzdajete otvoreno, vrlo je lijepo, a ako ih tajno dijelite siromasima, to vam je još bolje i jedan dio grijeha će vam saprati«.

Kad dajemo sadaku — zekat i ostalo — treba da tražimo one koji su dobri i ispravni vjernici i od kojih dini--Islamu ima korist kao i one koji na prvi pogled ne izgledaju siromašni a u istinu jesu i pomoć im je potrebna.

Radi marljivo pa da imadneš toliko da daješ zekat i postižeš tu čast i nagradu, jer je uvijek bolje i za ovaj i onaj svijet da daješ nešto nego primaš od nekog! I naš Pej-gamber a. s. je rekao: »Gornja ruka je bolja od donje. Gornja je ona koja daje, a donja je ona koja prima«. No, ako si slučajno i oskudan, treba da se zadovoljiš s onim što imaš, a ne da gledaš da od drugog badava dobiješ. Zdravu čovjeku, koji ima danas šta jesti, harani je prositi.

Sadekatul Fitr

 

وَمَثَلُ الَّذِينَ يُنفِقُونَ أَمْوَالَهُمُ ابْتِغَاءَ مَرْضَاتِ اللَّهِ وَتَثْبِيتًا مِّنْ أَنفُسِهِمْ كَمَثَلِ جَنَّةٍ بِرَبْوَةٍ أَصَابَهَا وَابِلٌ فَآتَتْ أُكُلَهَا ضِعْفَيْنِ فَإِن لَّمْ يُصِبْهَا وَابِلٌ فَطَلٌّ ۗ وَاللَّهُ بِمَا تَعْمَلُونَ بَصِيرٌ

Oni koji troše imetke svoje u želji da steknu naklonost Allahovu i da im to postane navika – liče vrtu na visoravni na koji se izliva obilna kiša, pa daje dvostruk plod; ako ne bude kiše obilne, bude kiše-rosulje. A Allah dobro vidi ono što vi radite''.

 Svakom imućnom muslimanu vadžib je dati bajramsku sadaku ili sadaku za svršetak posta, zvanu sadekai-fitr. Ona se daje za se i za svoju malu siromašnu djecu. Za odraslu (zrelu) djecu i za malu imućnu i za ženu ne mora se dati. Za malu imućnu daće se iz njihove imovine. Majka nije dužna davati za svoju djecu, makar i nemali oca, ali će u ovom slučaju djed dati za svoju unučad. Sadekai-fitr mora dati i onaj koji — s razlogom ili bez njega — nije postio ramazana.

Ko je taj što se smatra imućnim da bi morao davati sadekai-fitr kao i kurban klati, te da ne može* zekat primiti — rečeno je prije kad se govorilo o tome kome se ne može zekat dati.

Dužnost davanja sadekai-fitra nastaje rođenjem zore prvoga dana ševala do klanjanja bajram-namaza. Prema tome ko prije toga vremena umre ili se poslije toga rodi nije dužan dati sadekai-fitra. No, može se i prije toga dati na jedan, dva, pa, veli se, i na više dana.

Sadekai-fitr se daje onim kojima se daje i zekat, a kome se ne može dati zekat ne može ni sadekai-fitr.

Sadekai-fitr iznosi polovicu sa-a (l kg 666 g) pšenice ili čitav sa' ječma (3 kg 332 g), ili hurme ilj suhog grožđa. Može se dati i u novcu koliko vrijedi spomenuta mjera pšenice ili onog drugog. Dati u naravi mnogo je bolje u doba kada je oskudica u hrani. Danas je i islamska zajednica jedna od korisnica Sadekatul fitra i Zekata. Svake godine se štampaju blokovi na koje se prikuplja sadekatul fitr i Zekat za potrebe vjerskih škola, Fakulteta islamskih nauka i za potrebe opstoja i razvoja islamske zajednica koja nema potporu države za svoj opstoj i razvoj.

Sadekai-fitr za više osoba može se dati jednoj osobi sve ukupno, a da li se može podijeliti jedan sadekai-fitr pa ga dati napola dvojici ljudi, to je prijeporno.

Literatura: Fikh-ul-ibadat, Muhamed Seid Serdarević

RODNA GRUDA
<< 08/2011 >>
nedponutosricetpetsub
010203040506
07080910111213
14151617181920
21222324252627
28293031


BOSNA U FILMU I SLICI













DOMAĆA LITERATURA
NE ZASTIDI SE
Nemoj se nikada zastidjeti svoje majke i njenih dimija! Ne stidi se bosanske sinije, ni bošče iz svoga djetinjstva, tevsije demirlije, bakrenog abdesnog ibrika, đuguma! Ne stidi se nanine sehare, niti svoje iz djetinjstva avlije, ni kuće čardaklije.
Ne stidi se naših tijesnih šefteli sokaka i osunčanih cvijetnih bosanskih čaršija. Ne stidi se i pamti babine tihe eglene i nanine šarene šamije; djedove žute hadžijske abanije. Ne stidi se ni amidžinog crvenog, u desno naherenog, fesa.
Nikada se ne zastidi avlijskog prošća i tarabe, žutog u avliji duda, drvenog ahara i kućnog mutvaka.
Ne zastidi se sestrine suze kada te je ispraćala u Hrvatsku, Sloveniju, Ameriku i Australiju.
To je, Allahov robe, tvoja dimenzija, tvoj ukras i biser, tvoje blago. To je ono što nam je ostalo od naših pradjedova, dobrih Bošnjana.
Ne zastidi se, Božiji robe, strinine rešedije, nutme, halebije, gurabije, ćetenije, kvrguše, kljukuše, dilje, sutlije, pelteta i zerdeta! To je, Bošnjo, tvoja koda, kojom te je Uzvišeni označio i odredio, zacrtao ti sudbinu da se rodiš u najljepšoj zemlji i đulistanu dunjalučkom, u Zemlji Bosni.
Ne zastidi se, Bošnjo, dajdžinih šalvara kada ih obuče i krene u svoju mahalsku džamiju. Te šalvare su dio tebe, a i ti si dio njih. Iz šalvara si i ti izašao. I nikad se ne nasmij kada ugledaš Bošnju da ih je obukao. Znaj dobro, šalvare jesu dio tebe i ti si dio njih, iz njih si izašao.
Ne zaboravi, Bošnjo, u dalekom svijetu, na cvijeće naše; zambak, sabljicu, hadžibeg, kalanfir (karanfil), majčinu dušicu, bosiljak, sekaik... Pokraj tog cvijeća si uvijek prolazio vraćajući se sa puta, dolazeći u svoju avliju iz džamije, škole, njive, dolazeći poslije igre sa djecom na livadi...
To cvijeće te je uvijek dočekivalo pored avlijske staze, ograđeno okrečenim kamenjem, a svojim mirisima ti je iskazivalo najljepšu dobrodošlicu.
Ne zaboravi, Allahov insanu, gdje god bio, šta god bio, ma koliko se trudio da nekome ugodiš i da se prilagodiš, uvijek ćeš biti ono što i jesi, Bošnjo i Musliman.
Ako je to tako, a jest sigurno, onda ne daj nipošto ono što si dobio u amanet od Dragog Allaha i naših dobrih djedova; dobrih, lijepih i ponosnih Bošnjana. Čuvaj svoju vjeru Islam, vatan Bosnu i naše lijepe običaje, drage, bosanske adete.
Upamet!
Nijaz SALKIĆ

MOJ BABO
Moj babo... Kakva gordost i poštovanje izvire iz te dvije riječi. Babo, ta riječ mi miriše sabahskim ezanom kada smo zajedno, babo i ja, ruku pod ruku, išli u našu džamiju. Babo, to je sinonim za moje djetinjstvo. Babino izgaranje i težak posao, samo da bi nama komad hljeba brižno priskrbio.
Kada izgovorim riječ Babo, pred očima vidim izlizan očev kaput i zakrpljene pantole, pogrbljena leđa i bijeli somun koji pruža nama djeci vraćajući se iz čaršije. Babo, to je lice puno briga izbrazdano sa bezbroj bora, koje za nas uvijek nađe topao osmijeh i utjehu.
Moj babo je imao rješenja za sva životna pitanja i probleme. Uz njega me ničega nije bilo strah. Moj babo, kada ujutro kahne, ja znam da će mama opet napraviti doručak; da ćemo svi zajedno sjesti za sofru da se jagmimo za pogaču, čorbu, grah, pitu, pekmez iz tanjira i kiselo mlijeko u čaši.
Moj babo, kada progovori, ja znam da će nešto veliko reči o životu na ovom dunjaluku, o mojoj školi, o mom rahmetli djedu. Kada on govori, mi svi moramo da ga slušamo. Kamo sreće da sam više zapamtio babinih mudrosti, pa da ih sada kao biser sipam svojim jaranima i da se time dičim i ponosim.
Velim vam da je moj babo bio najveći i najmudriji čovjek u mom životu. Kada bi on krenuo sa mnom u njivu, dok sam bio mali, ja sam za njim morao sve trčati. Imao je, brate, veliki korak. Kada bih se trčeći umorio, babo bi me stavio na svoja ramena, tako da sam tada bio najveće dijete. U tom položaju sam osjetio da sam babi važan. I bio sam ponosan.
Moj babo je svakome pomagao; i prosjaku i bogatašu, i učenom i neznalici, i starijim i djeci i insanu i hajvanu. Samo, nije nikada znao pomoći sebi. Danas ga tek razumijem. Sada znam zašto je imao izlizan kaput i pantole, ispranu, vehdu košulju i iznosane kundure i opanke.
Moj babo je veliki čovjek. On je znao zašto to čini. Nije ga zbog toga bilo stid i nije zato bio žalostan. Moj babo je to radio za svoj evlad , za svoju dragu djecu, jer nije htio da postanu »dronje«. On je nama često govorio:
»Nemojte biti dronje.« Moj babo je ulagao u nas kao svaki dobri babo. Želio je da mu se djeca ne napate u životu. On nas je slao u škole i zato mu velika hvala.
Dragi moji ahbabi, ne zaboravljajte dobrotu naših baba, sjećajte ih se, i živih i mrtvih, jer nije šala imati babu koji je sve dao za tebe, da te izvede na selamet.
Upamet!

TETKE
Tetka je babina sestra ili sestra od majke. Tetka može odigrati veliku ulogu u našem djetinjstvu. Tetka može da čuva bratiće i sestriće, da ih voda za ručice, da im kupuje slatkiše i da im pere i kuha.
Tetka je bila u našim dječijim očima velika ličnost koja se često puta znala postaviti u našu odbranu i spasiti nas nekada od batina i od naših vlastitih roditelja.
Tetka je milostivna prema bratićima i sestrićima, bar je većina takvih tetaka, mada ima i drugačijih tetaka koje su poznate kao zloće.
Međutim, tetke su nas znale koristiti i u svoje "poslove", kada su bile cure i ašikovale mi smo im tada znali biti kuriri, pismonoše i čuvari.
Divno je imati tetku, osobito ako nam nije živa naša majka. Zato, kada dolazimo svojim kućama i vraćamo se povremeno u rodni kraj, među prvim koje ćemo posjetiti i sa hedijama darovati neka budu i naše tetke. A za ljubav prema njima bićemo inšaAllah nagrađeni.
Upamet!
Nijaz SALKIĆ

TERAVIJE, SIJELA...
Ah, dragi moji, teravije su moja posebna radost i veselje. Mi omladinci bi sa posebnim veseljem iščekivali trenutak kada će naš mujezin zaučiti svečani salavat, i to ne običan, nego onaj teravijski. On je za nas, momke, značio još jedno veselje više. O djevojkama i djevojčurcima ne bih ni govorio. Teravija je za njih bila prilika da se što bolje obuku u ono najljepše što imaju, počevši od dimija i mahrama na glavi, do kundura i drugih ukrasa.
Bože dagi, što su one živjele za teraviju. One su željele da se dopadnu kojem našem momku, koji će doći te večeri iz našeg, jal' susjednog džemata. To nije važno. Uglavnom, teravija je bila prilika za cure da se pokažu i prikažu.
U toku dana, za vrijeme posta, tekle su pripreme i dogovori o tome gdje će se održati sijelo poslije teravije; u kojoj, odnosno u čijoj kući. Djevojke su pozivale sijeldžije u kuću, za koju se dogovore, da se te ramazanske večeri sijeli.
Veselje i čast je bilo da te pozove domaćin sijela te večeri. Znao se tačno ceremonijal sijela i glavne šaljivdžije koje će uveseljavati skup. Bilo je ašikluka tih večeri, zimskih i dugih. Ašikluka i šala je bilo napretek. Igralo se sudije i džandara, slušale se pjesme sa ploča i kaseta, šalilo se.
Bilo je to, uglavnom, islamsko sijelo gdje se znala granica dozvoljenog u druženju. Stariji domaćini iz te kuće su, uglavnom te večeri, odlazili na drugo sijelo; a omladina, njihova djeca, dobro su odigrala ulogu domaćina.
Na brčanskom i čelićkom području na sijelima se obavezno gostilo, pored uobičajene hrane, i onim po čemu je naš kraj poznat. To su bile suhe šljive, orasi, jabuke, suhe kruške (čitavice), kokice... A posebno specifično za zimska sijela je bilo pravljenje ćetenije.
Ćetenija je slatko spravljano od uagđenog šećera, jal' pekmeza. Poslije se dugo miješa sa pečenim brašnom, pa se dobije masa koja, ukusom podsjeća na karamele. Ćetenija se morala praviti u posebno hladnim noćima i po posebnom receptu. Ćetenija se morala nanijetiti na nečiju gustu i dugu bradu. U mom kraju se obično nanijetilo na bradu hodže Brođe iz Broda kod Brčkog, da bi ispala baš takva, kao njegova gusta i bijela brada.
Poslije uvodnog pripravljanja slijedilo je kajišanje i hlađenje ćetenije u tevsiji, koja se morala iznijeti vani na hladnoću i mjesečinu, u noći. Momci, koji nisu bili pozvani na sijelo; a znali su u kojoj je kući sijelo, iz osvete što nisu pozvani, često su znali da se potiho prikradu i ukradu tevsiju sa ćetenijom. Tako je bio uzalud sav trud djevojački.
Bojim se da su ta vremena prošlost u mom kraju, a u mom životu sigurno jesu. To jeste prošlost, jer današnja omladina više voli izaći u diskaće i prljave kafane; više vole to, nego sjesti i promuhabetiti na sijelu u domaćoj atmosferi i očuvati stare adete i običaje.
Zato mi se često puta otme uzdah: "Đe ste stare ramazanske noći?"
Đe je sevdah, đe su ašikluci?!
Upamet!
Nijaz SALKIĆ

...........
ALKOHOL I DROGA.....
»Kada Allah htjedne da uništi jedno mjesto, dopusti da se pojavi blud i nemoral u njemu.« (Hadis)
Čini mi se da nikada nije bilo teže biti roditelj i starati se o svome evladu, kao danas, u ovome vaktu. Naša država Bosna je bila jedna od teritorijalnih jedinica, bivše nam domovine, a meni se čini da je izvukla najdeblji kraj, i da je trenutno u najtežoj situaciji. Bosna jeste država, ali kao da i nije, jer je sve u njoj nekako neodređeno i nedorečeno. Bosna ima granice, a kao da ih i nejma. Vlast ima, a ona kao da i ne postoji,, jer naša policija nejma pravo po svojoj volji, haman ni promet regulisati, a dahbetile, bez najave, kontrolisati vozače automobila. Svaku kontrolu mora prije vremena najaviti i objaviti preko medija.
Kad je riječ o našim "medijima", o njima bi se moglo nadugo i naširoko govoriti.
Bosna svoje medije ima, i nejma. Mediji su većinom pod nečijim patronatom, ili su do krajnjih granica komercijalizirani i privatizirani, i na taj način okrenuti sami sebi.
U tom i takvom svekolikom haosu po Bosni su nikli razni kafići, restorani, diskaći, a u njima, svoje mjesto pod suncem, našle su razne "zvijezde", "pjevači", i "izvođači" tzv. folk muzike. Svakodnevno i svakonoćno se po tim "restoranima" organizuju naki nastupi, neka takmičenja za izbor "misice, "mistera" i sličnih ujdurmi i petljanija.
A droga...
Droga se sadi i prodaje i u najzabačenijim selima.
A o prostituciji i podvodačima, da i ne govorim.
Vjera se suzbija i marginalizira svim dozvoljenim i nedozvoljenim sredstvima. Ono malo preostalih naših adeta koji su proistekli iz 500-godišnje naše pripadnosti islamu potiskuje se i označuje kao nešto zaostalo, dok se, u isto vrijeme, promiče slobodno i, do krajnjih granica, ogoljeno iživljavanje, uz grubo odbacivanje naše svijetle tradicije.
Ono malo trijeznih roditelja, koji žele svoju djecu sačuvati od alkohola, droge i svih oblika pokvarenosti, biva razapeto između želje da djecu odgoje u vjeri i nastojanja da svoj evlad-djecu iškoluju, uz bojazan da se kroz školu ne otuđe i iskvare.
Opće poznato je da svako selo ima po jednu kahvanu kojoj su njihove gazde dale zvučna imena uz obavezan predznak "restoran".
U tim "restoranima" naša djeca često ostaju do ranih jutarnjih sati. A pivo, vino, i ostali haram, piju haman svi, uključujući i naše domaćice, žene. To je bilo nezamislivo u Bosni prije agresije.
Oni, koji bi morali o tim negativnim pojavama govoriti i biti najglasniji, "mudro" šute jer svako se boji za svoju kožu i svoje korito, a alkohol se prodaje i u brojnim "trgovinama" i "prodavnicama" i to na svakom ćosku i uglu, kako kome paše da izgovori.
Ako čovjek hoće biti patriota i neće kupovati uvozna piva, vino i rakiju, tu uvijek postoji alternativna zamjena za slične domaće proizvode.
"Kupuj domaće", i propadaj na domaći način, a na svoj račun.
Ma koga je briga za našu djecu i omladinu.
Upamet!
Nijaz SALKIĆ

SOFRE.....
Sofra je bošča ili čarsaf koji se prostire na pod, ćilim ili tepih u sobi i sa te sofre se jede, objeduje, ruča ili iftari... Sofra se može prostrijeti na zemlju, može se servirati na siniji, ili na stolovima. Prava sofra se uvijek sterala, a jelo se sjedeći na koljenima, ili bar jednim podavijenim koljenom.
Sofre mogu biti domaće, kućne, porodične, bogataške sofre, sirotinjske sofre, iftarske sofre, sofre uglednika i dostojanstvenika, sofre ahbaba i prijatelja, mevludske, svadbene, poslovne, pilavske, pohođanske,a mogu biti i dječije.
Na sve sofre se posebno zove, osim na porodičnu sofru. Tamo su nas majka i babo jednom pozvali, onda kada smo progovorili. Pokazali su nam gdje je sofra. I od tada mi znamo, a da se ne zovemo, gdje nam je mjesto za sofrom.
Na sve druge sofre, osim majčine i babine sofre, moraš dobiti poziv i znati gdje ti je mjesto.
Kod nas Bošnjaka i muslimana, odavno već postoje sofre i zna se redoslijed kod sjedanja i pristajanja za sofru. Tako imamo sofru političara, za koju prije izbora ima mjesta za svakoga, a poslije samo za odabrane.
Imamo još sofru pisaca i književnika, sofru glumaca i umjetnika, sofru biznismena i privatnika, sofru uleme i sofru islamske zajednice.
Neke sofradžije imaju bujruma u sve sofre, neki ne bi došli u svaku sofru i kada bi ih pozvali, a nekima nije dozvoljeno da miješaju sofre.
Obično su sve te sofre jedan zatvoreni krug za sitnu raju, mada i među tim velikim soframa ima još sofri koje se steru posebno, i to su vjerovatno nove sofre i sofrice, samo ih treba dobro proučiti i ako ti, ne daj Bože, ustreba, da ne moraš odmah tražiti mjesta i gurati se za velikom sofrom.
Sofre su naša Bošnjačka i muslimanska realnost i pred tim soframa ne treba zatvarati oči.
Eto naprimjer, da bi došao do nekog našeg bošnjačkog političkog ili vjerskog vođe, treba ti bezbroj sofrica proći, ako budeš imao sreće. A obavezno ti se na kraju ispriječe kuhari, mali ili veliki, i konačno te zaustavi glavni starješina u jemek sobi, koji je, ko biva šef te jemek-odaje u kojoj se stere sofra i koji kaže: »Ne može dalje...«
E, kad se sjetim Sire, historije Poslanikova života, i Poslanika Muhammeda s.a.v.s. i kazivanja, da je do Poslanika mogao svako doći, i siromah, i prosjak, i bogat, i car; a da Poslanik nije pravio razliku, zaboli me namah želudac.
Za Poslanikovu sofru si mogao doći, a da se ne najavljuješ. Mogao si biti saslušan, nasavjetovan i veseo otići kući, istog dana. Kod Omera r.a., nije bilo šefa kabineta, šefa protokola, tajnika, sekretara, kod Omera r.a., si isti dan mogao biti lijepo dočekan i primljen.
Sofra je lijepa naša, bošnjačka i muslimanska, tradicija; samo smo od te sofre napravili pregrade, tarabe, pa nam današnja sofra dođe više kao smetnja druženju i obilascima.
A nekad je sofra bila za druženje i širenje ljubavi među ljudima, rodbinom, a o imanu i islamu, da i ne govorimo.
Upamet!
Nijaz SALKIĆ

MUSAFIRHANA


postovani zemljaci sirom svijeta, dragi blogerasi i blogerasice, jako bi mi bilo drago da ostavite koji komentar u moju knjigu gostiju. hvala!

pođahkad čatišem

Dzemat Slovenj Gradec
Sarajevo-x.com
Bosnjaci.net
NUR o islamu i životu
Bosanski jezik
Kozarački kuhar
Vražićani
Neretva
Abdullahova Avlija
Salahudinov blog
Medzlis islamske zajednice Foca
Medzlis islamske zajednice Cajnice
Portal Bosanski Novi-Urije
Tatarija-Vrazici
Vrazicke Novine-Vrazici News

BOSNA KROZ VIDEO SLIKU









BOSNA JE DZENNET NA DUNJALUKU
LJUŠTILJE
Evo mene opet. Probudim se jutros i naumpade mi moje selo. Nije ovo sadašnje selo, puno kafića i "restorana", nego jedno selo iz mog djetinjstva, selo iz moga sna. Jer moje djetinjstvo je i bilo samo jedan kratki san, a u tom snu mi prolijeću slike, i to sve u boji, koje me do srca diraju. Ja bih da one duže ostanu, da ih polahko listam, isčitavam, slažem, sortiram i o njima razmišljam, ali one kao da hoće pobjeći, ne stignem ih čestito ni pogledati.
Zato i sjedoh, dragi moji, da uhvatim te moje slike koje mi još dolaze. Hoću da ih uokvirim i smjestim u neki prostor, u neku kutiju, hoću da ih zapišem, da mi ne pobjegnu.
Helem nejse. Sjetim se ljuštilja i svega što je vezano za žito, njivu i sijela. A to mi je, još uvijek, nekako slatko i tijesno priraslo za srce. Naši dobri seljani su sijali kukuruz, okopavali ga i brali sa oljuštinom, onom što se savija oko klipa kukuruza, što ga zagrli. Cilj je bio da se branje kukuruza što prije obavi i da se kukuruz dopremi kući. Kukuruz se prvo brao u sepete, pletene od ljeskovog cijepanog drveta. Iz sepeta bi se istresao u košiće koji su bili ugrađeni na volovska kola. Kada bi se košić napunio, a u njega bi moglo stati odprilike devet-deset sepeta kukuruza, onda bi se to vozilo kući.
Poslije bi se obrano žito(kukuruz) istresao na avliju, ako je bilo lijepo vrijeme, a ako nije, onda bi se žito istresalo u predsoblje kuće. Rod kukuruza bi se mjerio u sepetima. Tako su seljani u razgovoru pričali da im je ove godine dobro rodilo žito, imao sam deset sepeta, drugi bi imao dvanaest, treći petnaest, i tako redom.
Kada bi se žito dovuklo iz njive, zakazalo bi se sijelo koje su zvali ljuštilje, jer se te večeri ljuštilo žito, skidala se oljuština sa klipa kukuruza. Najbolje je za domaćina da je imao odraslu djecu, sina, jal' kćerku, a najbolje je da su momak ili cura. Oni bi sazvali sijelo momaka i cura u kojem bi moglo biti i odraslih parova i pojedinaca. Domaćin kuće, ili omladina iz te kuće, pobrinuli bi se za hranu uz perušanje, odnosno uz ljuštilje.
Svaki momak i cura su bili počašćeni pozivom na to sijelo, koje je bilo ustvari radno, jer se radilo do dugo u noć. Znalo se ko će biti glavni šaljivdžija, znači, znalo se ko će uveseljavati sijeldžije, znalo se ko će nositi sepete na tavan, u žitni košić ili u hambar. To su radili vrijedni i jaki momci. Znalo se isto tako ko će lijepo zapjevati od večernjih gostiju na ljuštiljama. Domaćin se pobrinuo ponekad, pa je na kraju ljuštilja zasvirala i harmonika, tambura ili frula. To je bila posebna draž ljuštilja.
Međutim, to nije bilo ništa naspram skrivenog ašikovanja na tim sijelima, zvanim ljuštilje. Sjedilo bi se oko kamare žita (kukuruza). Na jednoj strani su sjedili momci, a sa druge strane djevojke i pokoja mati prisutnih cura. Stari djedo ili nana bi bi bili zaduženi oko furune, ako je bilo hladno, da lože vatru, ili da spremaju kakve đakonije i poslastice. Obično su pečeni krompiri ili ćurta, bundeva (bijela masirača).
Koliko su te duge večeri skrile tajnih i obećavajućih pogleda momaka i cura; koliko je samo uzdaha škripa sepeta prekrila, to se nikada neće saznati. Posebno je bilo veselje i ushićenje za momka kome je djevojka ponudila da odlomi vršak kukuruza. To je bila i najava da ga je cura begenisala. Eh, što se momak ponosio i "rakolio" poslije toga.
Na tom sijelu se saznalo ko u selu s kijem ašikuje; ko će se udati, a ko oženiti. Sve novosti u tom džematu su pretresene te noći. Koliko se puta izlazilo u vedru jesensku noć; koliko je samo majki kroz pendžer pazilo kako joj se kćerka ponaša pred kućom te noći. Kada bi se stariji malo povukli u sobe da klanjaju, ili se odmore od posla, omladina bi to iskoristila za razne vragolije. Guralo se, namigivalo, premještalo za kamarom kukuruza, a završavalo bi se gađanjem klipovima kukuruza, koji su nekada znali napraviti i čvorugu na glavi.
Mi mlađi smo to samo pratili i registrovali, a nismo se smjeli plaho miješati.
Od umora i dugog sijela, često sam, u onoj toploj oljuštini, i zaspao. Kada bi se probudio, sijelo je još trajalo, samo bi se broj ljuštilja nešto smanjio. Brzo sam se hvatao za uši, jer su nam naši stari govorili da se čuvamo uholoža(uloža), jer kao, mogle bi nam se zavući u uši i onda nam "ući u mozak", »gluho bilo«, kuku nama.
Stariji su, nas djecu, tjerali da idemo kući i tamo spavamo, jer nam valja sutra u školu. Ma, ko bi nas otjerao i ko bi propustio ljuštilje? Ni za živu glavu. Rekli bismo da nam se ne spava i još bismo više usjali onim svojim okicama, da nam šta ne bi promaklo.
Šta ćete, bila su to lijepa vremena. Šteta što je sve to iza nas.
Upamet!
Nijaz SALKIĆ

BOSNOLJUBLJE
Bosna, jedna država, imade na brdovitom Balkanu. Bosnu čine, pored rijeka i planina, jezera i dolina, i ljudi, njeni državljani, da li u Bosni živeći, ili po svijetu raštrkani, svi su oni bosanski narod. Bosna se treba voljeti, jer nam je država Bosna druga mati. O Bosni su spjevane pjesme, i to one pjesničke, sa književnom podlogom i one narodne i novokomponovane.
Bosnu i ne moraš voljeti, ali za njom sigurno čezneš i vehneš. I u nju, svoju Bosnu, htio-ne htio, moraš kad-tad doći, da li u autu svom, ili u sanduku mrtvačkom.
Danas je Bosna nešto drugo, nego što je bila prije 1000 godina. Drugačija je od one prije 500 godina, a posve se izmjenila poslije agresije od 1992. do 1995. godine
U Bosni žive naši roditelji, naša braća i sestre, amidže i amidžinice, dajdže i dajdžinice, tetke i bliža i dalja rodbina. U našoj Bosni žive i djeca naša, da li sa oba roditelja, sa jednim, ili bez ijednog roditelja.
U Bosni našoj žive i ljudi, koji nisu posla, pravog zaposlenja, doživjeli i vidjeli više od deset godina. U Bosni je dosta sirotinje, nevoljnika, prosjaka, beskućnika, bolesnika, jetima i starih i bespomoćnih ljudi.
U našoj domovini ima puno omladine koja bi rado završila srednju školu, upisala fakultet, ali ne može. Nejma para, nejma novca... Svi su oni dio naše Bosne. Zato, drage Bošnje i Bošnjakinje, vi koji ste rasuti po bijelom svijetu, kada primite svoje plate, ostavite mjesečno bar jednu marku, dolar, franak, funtu, euro, za našu bosansku mladost, stare i iznemogle, sirotinju našu u Bosni, a taj sakupljeni novac ponesite u Bosnu. Tamo nekog svog rođaka obradujte, obrišite neku suzu sa lica mladog insana bosanskog, kupite mu nešto, jer smo svi dužni to učiniti.
I nemojte se pravdati da je tamo gdje živite sve skupo i da i tamo ne pada novac sa neba. Može se uštedjeti od igranke, koncerata Halidovih, Dininih, Cecinih, Draganinih i inih...
Može se uštedjeti od bespotrebnih telefonskih razgovora, šminke i modiranja i izlazaka u restorane.
Bosna traži one, što je vole. Naš narod čeka na našu omladinu iz dijaspore i očekuje naše bosnoljublje.
Pomozimo Bosnu i narod u Bosni!
Upamet!
Nijaz SALKIĆ

BABIN ZIMSKI KAPUT I BAJRAM
Eh, nekadašnji Bajrami su bili življi, veseliji, tanahniji, ponosniji, bogatiji, treperavi, sevdisavi, mirišljavi, slatki i zanosni u isčekivanju bajramskog jutra.
Upravo sada, dok kahvenišem sa svojom hanumom i djecom, sjetih se atmosfere i ambijenta u kojem sam odrastao, čekao i dočekivao sve svoje Bajrame. Bajram je dolazio tiho u moju mahalu i naš džemat. Prvo je započinjao ramazan, pa se nestrpljivo isčekivale teravije u našoj džamiji, pa jagma nas, mahalske djece, da zauzmemo bolje mjesto u saffu na mahfilu džamije naše.
Nisam nikad ni pomišljao da uđem u donji dio džamije, jer sam znao da je to mjesto rezervisano za starije i ozbiljne ljude.
Poslije smo čekali prvi mevlud u džamiji za 17. dan ramazana. Mevlud je učila mektebska omladina, a ja sam im bio zavidan što nisam u njihovoj grupi, da nastupim pred džematom te večeri.
Poslije Lejletul kadra znalo se da je Bajram blizu, a najviše me je radovalo to što ću dobiti poklone, pare ili kakav odjevni predmet za taj praznik.
Na bajaramsko jutro smo se svi okupali u našem hamandžiku. Prvo djeca i mlađi, a onda stariji, i to sve po redu i tabijatu. Mama nam je za Bajram oprala odjeću i lijepo složila, da se sama odjeća ispegla ispod neke haljinke ili težih predmeta. Rahmetli nana je iz sehare vadila toga jutra nekakav poseban miris koji je čuvala i sve nas namirisala. Neki od braće i sestara su tog jutra morali u školu, a neki su propustili nastavu i išli na Bajram-namaz.
Nakon klanjanja Bajram-namaza, letio sam kući i čekao da se babo vrati sa djedovog mezara, pored kojeg je malo posjedio, učeći mu Ja'sin i fatihu.
Kad bi babo ušao u kuću, svi bismo mu poljubili ruku i čestitali mu Bajram. To bismo uradili i majci i nani. A mi djeca, stisnuli bismo jedni drugima ruke uz bajramsko čestitanje. Bili smo sretni i zbog poklona.
Babo nam je uvijek davao nešto siće u novcu, mati neki keks i bombone, a nana rahatluk.
Poslije bajramskog ručka, koji je bio bogat hranom, mati nam je obično davala safun da odnesemo strini Beginici. Mi odemo, poljubimo strinu u ruku, čestitamo joj Bajram i predamo safun, hediju. Baš je strina Beginica, većini moje braće i sestara, bila baba i vezala nam pupak kada smo se rodili.
Na prvi dan Bajrama su krenule bajramske zvanice, pozivi u komšiluku, užoj i daljoj rodbini.
Na Bajram se pozivalo i staro i mlado. Jelo se i pilo sve najbolje što se imalo u kući na tim ručkovima i večerama bajramskim.
Meni, kao djetetu, je samo jedno smetalo u tim svečanim bajramskim trenucima.
Bilo me je stid babinog zimskog kaputa, koji nije bio očuvan i nov, kao u nekih naših rođaka i komšija. Znao sam ja da babo nekada zaradi para prodajom nekog sijena, žitarica ili voća i povrća, ali mi je bilo krivo što nikako neće malo bolje da se obuče, da potroši koji dinar na sebe.
Danas, dok sjedimi i kahvenišem, misli mi odlutaše do mog babe, a pred oči mi izađe njegov kaput i skromna odjeća. Suze same krenuše.
Mogao je otac kupiti i sebi kaput, ali je čuvao nama.
Grdna rano, moj babo je mogao kupiti bolju odjeću, i sebi i materi našoj rahmetli, ali nije htio da nas djecu zakine u nečemu što smo mi morali imati dok smo rasli i jedrali, bujali i išli iz razreda u razred, učeći i praveći kroz školu svoje prve korake u život.
Neka je rahmet svim našim dobrim babama, majkama, djedovima, didovima, nanama, braći, sestrama, amidžama, dajdžama, strinama i svima onima koji su nas odgajali, hranili, sjetovali, a koji ovog bajramskog jutra leže negdje, ili na nekom od naših mezarja širom dunjaluka.
Upamet!
Nijaz SALKIĆ

MOJI FAVORITI
Stay Alive
burek
Filter
GORNJA PUHARSKA
MINUSPLUS
ancarstvoprirode
U urbanoj sahari života
Story of my life
Bloger gloger
Življenje
Bosnjacki front
GRADAČAC I NJEGOVE ZNAMENITOSTI KROZ HISTORIJU
Hikaje- mudrosti
Bosnian nasheeds
Dnevnik izgubljene buducnosti.
Pero moje duše
"SEHER" Vrazici
Dnevnik glavobolja
BUJRUM KOD AMIRA NA VELAGICE
hodačcestama
Princesswithoutroyallife
NEOBUX: Ne radite za novac neka novac radi za Vas!
Duradbegov Dolac
Moj centar svijeta
KALEIDOSKOP
VRAZICI ba Online
osobe sa invaliditetom
vakat
I carry your heart with me,I carry it in my heart!
Mejja-Su
LJubav u ime Allaha!
Crveni križ Općine Zenica
U.B.Bosnae Zelene beretke Vogosca
JEDI AJVAR I ČITAJ NAŠE PESME
Slike pogrešnih trenutaka.
Moj je zivot igra bez granica-TOSE 4EVER
SVJEZE VIJESTI IZ BIH
Ograničena vremenom
__malo drugačija mama!__
Nekada u BiH
☁Violet Hill☁
ALONE IN THIS WORLD !
Govor srca
Dirty cactus
IZRADA MATURSKIH RADOVA
Boston Celtics and NBA Where Amazing Happens
LJUBLJANSKA RAJA
Zanimljivosti iz znanja
Prošlost u sadašnjosti.. ♥
CroHerzegovina Gaming Community
više...

BROJAČ POSJETA
1713380

Powered by Blogger.ba

site statistics